Pratite nas

Kolumne

Bivši predsjednici i radionica za destrukciju Hrvatske

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec: Hrvatske Kronike – Oko sredine siječnja 2015.

Vrijeme je ljigavo, osim Josipovića već dugo nije nešto ozbiljnije palo. U obliku snijega, recimo. U Zagrebu je snijega bilo ponešto samo za Snježnu kraljicu zbog koje zagrebački skijaši moraju trošiti novac u stranim zemljama i podizati im BDP jer puku nije dopušteno skijati da ne pokvari stazu. Ne znam zašto se ta kraljica mora skijati baš oko božićnih i novogodišnjih blagdana, u vrijeme školskoga raspusta, no u Hrvatskoj ima puno zagonetnijih stvari a da bi čovjek razbijao glavu kraljevskim terminima. Recimo, za kog se vraga termin preuzimanja predsjedničke dužnosti razvlači skoro dva mjeseca pa nastaje zastoj koji se popunjava jedino blesavim balonima o nelegalnim izborima, balonima koje su svesrdno napuhali nahuckani mediji i cijelo jedno popodne uznemiravali javnost a da nisu provjerili što kažu zakoni. Ovako, zbog otezanja s inauguracijom, imamo (skoro) do svršetka kratke veljače dva predsjednika, to jest predsjednicu i predsjednika, što neodoljivo podsjeća na papu Franju i Benedikta XVI.

Crveni teško silaze s Pantovčaka, pa bi pametne glave jakobinske i jakovinske još mogle predložiti mudro rješenja: da Josipović ostane na Pantovčaku koji bi bio pretvoren u Ured bivšega predsjednika, budući da Kolinda ionako hoće u Visoku ulicu. Bilo bi to dobro poradi štednje, a na Pantovčak bi se mogao useliti i Mesić kojemu postaje jasno da će biti deložiran iz svoga jadnog ureda. Tako bi, po mojoj blistavoj ideji, Pantovčak bio pretvoren u Ured bivših predsjednika, kao radionica za destrukciju Hrvatske (RDH) – pretvorena vjerojatno u novu istoimenu stranku.

Što je s Visokom ulicom? Bivao sam ondje, ne često, u vrijeme kada je palača bila Tuđmanovo sjedište, nedaleko kuće u kojoj je živio Ranko Marinković, i vrlo sam se čudio interijeru sklepanom s raznih strana nakon što je u komunističkom razdoblju razneseno gotovo sve što je vrijedilo, a uneseni nemogući tepisi i komadi pokućstva. Rekao sam tada da mi sve to sliči na sudbinu kavane „Corso” za čiji sam se povratak u prvobitno stanje neuspješno zalagao. Kamo su internirani originali interijera? Vjrojatno bi ih se moglo pronaći u privatnim stanovima komunističkih oligarha i njihovih nasljednika, u Hrvatskoj, ali i šire.

Obljetnica priznanja

Nakon dramatičnih predsjedničkih izbora 11. siječnja više nije bilo dosta energije da se dostojno prisjetimo 15. siječnja 1992., međunarodnoga priznanja RH. Ionako je činjenica da su nas neke zemlje priznale i prije, neke pak poslije (SAD), a neke ni do dana današnjega jer su vrlo udaljene pa vijest još nije stigla do njih. Najvažnije od svih priznanja bilo je ono 25. lipnja 1991. kada smo mi priznali sami sebe (što već negdje rekoh) i od toga datuma postoji samostalna, suverena i u nekim razdobljima demokratska hrvatska država kojoj se radi o glavi izvana i iznutra i u ratu i u miru, to jest vječno.

Prisjećanja je bilo o (sada već anegdotalnoj) hrpi priznanja rečenoga dana, a jedan javnosti nepoznat detalj prepričao je vrli Antun Babić, tada glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova. Storija je ova: ministar Šeparović na putu jer vabi zemlje do tada nešto nesigurne glede priznanja RH, u Zagrebu je njegov zamjenik Gagro iz stare olovne škole. Generalni konzul Austrije u Zagrebu, Berlaković, želi uručiti Gagri austrijsko priznanje RH, ali ovaj veli da konzul ne može samo tako doći kad on, konzul, hoće, nego pričekati koji dan a možda i dulje. Osim toga, Gagri radno vrijeme traje do četiri popodne, pa točno u četiri sjeda u auto. Antun Babić je očajan. Na kraju afera stigne ipak do Tuđmana, pa se Gagro preko volje mora vratiti u ured i primiti Berlakovića, to jest austrijsko priznanje RH.

Odjeci velike večeri

Kako ne znaju što bi sami sa sobom, prilježni mediji koji su izgubili yu-kapetana, ali i podosta političkih oficira iz savjetničkoga kruga, gruntaju sada kako da se postave u šokantnoj priči koja mnogima u ravnateljskim, uredničkim i kolumnističkim stolcima prijeti skorim odlaskom. Posve im je jasno da nakon dva kruga slijedi treći krug, to jest skori prarlamentarni izbori koji i ne trebaju biti održani jer je rezultat poznat svima osim anketnim kućama, pa čak i njima. Čini se da su medijski silnici i nasilnici izabrali skliski put „reformiranih medija” u čemu se nikako ne snalaze jer protiv sebe ne mogu (a protiv Hrvatske još mogu). Proces je u tijeku.

Tiražni tiskovni mediji izvode vratolomije, pa glavni urednik jednih novina prelazi na mjesto glavnoga urednika drugih novina, vlasnici iz pokrajine Saske žurno se konzultiraju s bivšim i sadašnjim biltenskim vlasnicima u Hrvatskoj, pater traži novoga gvardijana, drma se informativnoj ekipi na HTV-u koja Josipovića i dalje zove predsjednikom (zovi, samo zovi), a u svemu opet stradaju pravi, profesonalni novinari koji dobivaju otkaze i čude se što Društvo novinara ili kako se već zove šuti i ispija gemište.

Božidar Alić

Odjeci velike večeri vežu se i uz Božidara Alića, odnosno njegovu izjavu te noći poradi koje osebujnoga glumca danima razvlače po crvenim i ružičastim novinama. Što je to tako strašno rekao Alić? Izrazio je potporu Kolindi Grabar Kitarović definirajući sebe u tom trenutku kao Hrvata i katolika. Već su te dvije zadnje riječi zazvučale krajnje neugodno, ali što se može, prijenos je uživo i to na prvom programu HTV-a. Ali je Alić nastavio pa kazao da je Kolinda pobijedila protiv udbaške, srbofilske i četničke struje. To je na udbaše, srbofile i četnike djelovalo kao strujni udar. Zar su napokon ipak razotkriveni i to na tako strašan način u užasnoj noći? I to na HTV-u koji ima zadaću da ih prikrije.

Reakcije anakronih, dakle reakcionarnih medija u Hrvatskoj (95%) posve su predvidljive. No , teško je bilo predvidjeti (je li?) da će Hrvatsko društvo dramskih umjetnika izdati priopćenje i „ograditi” se od Alićeve izjave. Ja sam se ograđivanja nagledao i naslušao u dugim desetljećima komunističke vlasti, ali da će se godine 2015. netko ograđivati u stilu Pavlovljevog refleksa iz olovnoga doba – teško mi je razumjeti. Namjerno sam citirao Alića, te se vidi da nije o sebi (u tom trenutku) govorio kao o glumcu, niti je govorio kao glumac, a niti je naravno govorio u ime struke, nego kao osoba, kao Božidar Alić. Pa rekao što je rekao, kao slobodan čovjek, a da pritom ništa novo nije otkrio.

Cakarun AlicŠto onda ima HDDU s tim? Ništa. Ondje ima glumaca i glumica (u najnovije vrijeme žalibože ne samo njih) koji misle i govore različito od njega, a ima ih naravno koji misle kao i on ili slično o pojavama i zbivanjima u polisu, no nitko se od njih nije učlanio kao ideološki pripadnik jedne ili druge struje nego kao dramski umjetnik. I to je sve. I zato je „ograđivanje” relikt žalosne prošlosti kada je u sličnim društvima i organizacijama postojala partijska ćelija koja se brinula manje za struku a više za „idejnu čistoću”. A bilo je i pojedinaca kao recimo Cilić (inače dobar komičar) koji je poslije preokreta 1945. opako ganjao kolege glumce…

Veliki hrvatski glumac Alić reagirao je predvidljivo emotivno i zatražio da ga se briše iz Društva, nazivajući ga ispostavom Teršeličkine Documente i nenarodne vlasti – što nije posve točno – nabrojao glumce svoga naraštaja i starije koji su obilježili hrvatsko glumište, a nije izostavio ni svoje članstvo u Etičkom sudu koji je Josipovića osudio za veleizdaju.

Hrvatsko-drustvo-dramskih-umjetnika-600x200pxAlić je pretjerao poistovjećujući članstvo HDDU-a s autorima „ograde”, ali je koriolanovski dramatično otvorio pitanje o djelovanju vojujuće skupine tzv. lijevih unutar glumačke branše, grupe koja je (primjerice) svečanost hrvatskoga glumišta u HNK uoči referenduma o braku pretvorila u svoju i Josipovićevu svjetonazornu predstavu mimo scenarija dodjele nagrada. To je nedopustivo privatiziranje HDDU-a, producenta dodjele nagrada. Nadalje, ista je skupina vjerojatno zaslužna što iz HDDU-a nije bilo ama baš nikakve reakcije na bestijalno vrijeđanje hrvatskih glumaca i glumica u režiji frljićevskog riječkog jugoslavenskog zabavišta koje se nekada zvalo HNK pl. Ivana Zajca. A upravo je taj slučaj zahtijevao ne samo priopćenje nego i izlazak na ulice s pozivom da se smeće makne iz HNK u Rijeci a ministrica dade ostavku. U toj se aferi HDDU nije ni ogradio, premda je njegova zadaća upravo da štiti interese, ali i dostojanstvo hrvatskoga glumca.

Ne bih tako opširno komentirao slučaj „ogradice” (kako ju naziva Alić) da nema, štono riječ, šire društvene dimenzije koja se može podvesti pod nasilje manjine nad većinom u podosta velikom broju strukovnih društava i udruga. U kojima dobri ljudi većinom šute.

Rijeka

Uz društva i udruge spomenutih sklonosti, postoje i gradovi koji su terorizirani na isti način. Recimo Rijeka, u kojoj po zadnjem popisu pučanstva ima naravno najviše Hrvata, ali su jugoslavenski komunisti od nje učinili corpus separatum pa riječki Hrvati nikako ne mogu doznati žive li u Hrvatskoj ili ne žive. Hrvatsko je ime ondje možda ne odiozno, ali svakako nepopularno. Ne radi se samo o neprijateljskoj raboti ekipe u bivšem HNK, nego i o kulturi u cjelini o karakteru koje napokon doznajemo nešto i iz same Rijeke (porazno), te o suptilnijim razbucavanjima hrvatske kulture i hrvatskoga imena.

Naime, dobio sam nedavno pozivnicu za neko predstavljanje društva koje se naziva Hrvatsko književno društvo, a sjedište mu je u Rijeci. Ima već i ogranke, u Zagrebu i Zadru. Pozivnicu potpisuje valjda vođa toga društva, „vaš Fikret Cacan”. Neka naši, mislim ja, a onda čitam nastavak u kojemu piše da bumo se družili s mariborskom književnicom tom i tom te beogradskim književnikom tim i tim.

Tu mi se upali crvena (ha!) lampica. U jugokomunizmu su nas hrvatske pisce nazivali svakako (zagrebački, splitski, riječki, osječki) samo ne hrvatski, a srpske – beogradski itd. Slovenske su, ako se dobro sjećam, ipak tu i tamo nazivali slovenskima. Znači, Fikret iz Rijeke suptilno primitivno daje do znanja da nas vraća u jugoslavenski tor, ne videći da vrijeđa srpske i slovenske pisce svodeći ih na mariborske i beogradske. A svi skupa su valjda jugoslavenski, što je mala podla zamisao ne samo nevažnih Cacana nego i riječkih crvenih oligarha koji tom hrvatskom gradu ne daju disati od 1945. do danas.

Općina Jelenje iz koje je potekla i Kolinda, istaknula je izazovan natpis za one koji dolaze iz pravca Rijeke – „Sada ulazite u Hrvatsku”.

Franci

O franačkim nasiljima u Hrvatskoj u vrijeme hrvatskih kneževina sačuvana su pisana svjedočanstva, posebno o plemenitoj vještini da bacaju djecu u zrak i zatim mališane dočekuju na vršak koplja.
Vrlo je slična igra i sada kada franci uništavaju Hrvate i njihovu djecu razbojnički smišljenim kreditima. Švicarski monetari nisu ništa drugo do kriminalnih lihvara, a neulazak Švicarske u Europsku uniju imao je samo jedan razlog – neugasivu pohlepu bankara koji smišljaju prijevare u svojim utvrdama i dalje vjerojatno punim židovskoga blaga koje je ostalo bez vlasnika, ali i nacističkih „depozita” (koji su također u velikom dijelu ostali bez vlasnika),„liberalnih” novaca sa svih strana svijeta koji su tu na sigurnom, kao i novaca raznih palih ili nepalih diktatora. S takvom lijepom popudbinom švicarski se monetari mogu ležerno igrati s tečajevima i kamatama, a žrtve nalaze u prezrenom njima istočnom svijetu od Poljske do Hrvatske, dilajući dobit s bankama iz država EU koje djeluju u tim drugorazrednim zemljama.

Budući da su im te banke partneri, a matice sjede u zapadnoeuropskim zemljama, bankari iz starih, zapadnih EU država šapnuli su svojim dizačima kredita da ne uzimaju u švicarskim francima. Tako nakon zadnjega drskog podizanja tečaja nema ni glasa sa Zapada, nema ogorčenih građana. Nasjela je i žrtvovana samo „nova Europa”. Mađarska je prva razumjela s kakvom se monetarnom bandom splela, pa učinila što je trebalo da zaštiti svoje dizače kredita. Hrvatska je s nenarodnom vlasti, s Milanovićem koji je bio uzeo kredit u švicarcima pa ga naglo otplatio(?), sa šefom Hrvatske narodne banke koji je očito u dosluhu ne s narodom nego s monetarima – teško stradala i teško će njezini opterećeni ljudi preživjeti (još) i taj udar.

Stvari treba postaviti jednostavno i odlučno: razumjeti da nikada u novčarskoj povijesti nije bilo posudaba i kredita u kojima bi se dug povećao i nakon desetljeća urednog uplaćivanja kamata. (Tu se ne računaju zločinci kamatari koji uništavaju obitelji.) Natjerati banke da vrate preplaćeno, natjerati ih da ponište ugovore s franačkom klauzulom, vezati kredite uz kunu koja kakva jest da jest ne će donijeti takve neprilike, ili uz euro koji ipak nije podložan većim makinacijama. Država je tu da zaštiti svoje državljane, da spriječi prijevare, ovrhe i deložacije, ali prije toga treba deložirati Milanovićevu klatež koja je uzela vlast na kredit a nikada nije otplatila ni kune. Ni franka.

Hrvoje Hitrec/HKV

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji!?

Objavljeno

na

Objavio

Prošloga se tjedna u vrijeme rosulje, vrijeme studeno, Hrvatska prisjećala pada Vukovara uz nepreglednu Kolonu sjećanja i najviše dužnosnike kojima nitko nije branio da uđu u kolonu, za razliku od onih godina kada je crvena klatež morala zastati i sramotno podvući rep suočena s prijezirom Hrvata. Tako je ovoga 18. studenog stupala hrvatska predsjednica u žutim čizmama, premijer i predsjednik Sabora u crnim cipelama, žene, djeca i muškarci, aktualna postrojba Hrvatske vojske i (sada već pomalo povijesne) braniteljske postrojbe sa svojim impresivnim zastavama i isto tako slikovitim nazivima, među njima i barjak HOS-a, da se zna tko je sve branio Vukovar i Bogdanovce, uključujući hrvatske policajce koje nikako ne treba zaboraviti. I naravno, prije sviju same Vukovarce.

Izjave političara: kako koja, neka prema frazi, neka od srca, propovijed biskupa Škvorčevića za moj ukus djelomice neukusna, jer toga dana, 18. studenoga, spominjati makar i u svezi s tzv. pomirbom Srpsku pravoslavnu crkvu i podsjećati da je i ona kršćanska, krajnje je nepotrebno i izaziva gnjev onih koji znaju kakvu je ulogu imala u srpskoj agresiji, te da se u godinama između pada Grada i mirne reintegracije pokušala i „administrativno“ usidriti u okupirana područja.

A kada sam spomenuo fraze, eto u Škabrnji reče čovjek kojemu su Srbi ubili sina, ili brata, ili oca, ili sve zajedno, da njegovi koji leže u grobu nisu „dali život“ nego im je život oduzet – ali, eto, fraza „dali život“ i dalje opstaje pa i u izjavama koje su se čule u Vukovaru gdje su oduzete tisuće života mladih (i starijih i starih) za vrijeme i nakon doista epske borbe protiv srpske i jugoslavenske nemani koja je pokazala da ratovati ne zna, da je u Podunavlju zaustavljena na samoj granici, u stvari, da znade samo ubijati nenaoružane kada su odbacili oružje u krajnjem očaju jer više ni streljiva nisu imali, uzdajući se u nekakve ženevske konvencije koje Srbi nisu pročitali jer valjda ne znaju latinicu. Kao što Ženevska konvencija nije vrijedile ni desetljeća prije kada je pobijena razoružana Hrvatska vojska od Beliburga do Niša. Hrvati očito njome nisu obuhvaćeni. Ni bolnice u ratu u kojima su ranjeni Hrvati – njih se, ranjenike, ubijalo i 1945. I 1991.

Film o vukovarskoj bolnici prikazan na HTV-u tek je prvi dio strahota, drugi na upečatljiv način opisuje branitelj Kako sam prezivio Vukovar i OvcaruKarlović, Zagrepčanin koji je na čudesan način preživio i Vukovar (Velepromet) i Ovčaru pa nije slučajno da izbavljenje pripisuje Božjoj providnosti. S tim u svezi: u suglasju s Karlovićem napisao sam scenarij za igrani film koji vjerno slijedi knjigu, ali što će od toga biti, teško je reći. Da se vrati samo dio onih novaca kojima su u eri Ive Lole Hribara sufinancirani srbijanski filmovi, rečeni bi scenarij bio realiziran bez muke, na najvišoj umjetničkoj razini. No, kad mi još nismo snimili dostojan film o Vukovaru, prije podosta godina uspjelo je Amerima koji novca imaju ne samo za filmove, snimili film kad već njihovi političari, i njihov predsjednik u doba patnja Vukovara nisu podignuli prst (da jesu, reče točno Hebrang, mogli su spriječiti tragediju.)

Govorim o filmu „Harrisonovo cvijeće“ koji je zanatski vrlo profesionalno rađen, s vrlo dobrim glumcima i mnogim Harisonovo cvijecenepreciznostima poput „srpsko-hrvatskog“ grada Vukovara, otpora „ustaša“ i Hrvata, razbojničkih četnika koji su se „odmetnuli od srpske vojske“, autoceste koja vodi ravno u Vukovar (!) itd., no srpska su zvjerstva dolično prikazana, ali film završava s „mirom“, veli se da je Milošević pobijedio, a događaja nakon pada bolnice nema jer je glavna junakinja sretno pronašla glavnoga junaka i skupa su se vratili u SAD gdje sretno uzgajaju cvijeće. Nigdje nema jugoslavenskih oficira, odnosno srpskih, JNA se samo naslućuje u tenkovima. No, ne budimo nezahvalni. „Harrisonovo cvijeće“ je u prošlom vremenu više-manje uspješno skrivano od hrvatske publike, da se ne talasa, a ionako je posvećeno novinarima (gotovo pedeset njih) koji su stradali u ratovima u „bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 1995.“, premda nikakve Jugoslavije (ili krnje, neko vrijeme, sa Crnom Gorom) u tom razdoblju više nije bilo, niti će je ikada biti.

U svakom slučaju, HTV je ove godine dobro popratio Sjećanje i uživo, i dokumentarno i igrano, s mnogim razgovorima o Vukovaru tada i danas, pa se sjećam fratra koji je na prepast publike govorio više o gospodarstvu, o tvornici parketa koja bi mogla zaposliti pet stotina ljudi, o slavonskom hrastu, sjećam se vukovarske još mlade liječnice kako govori o tome da Vukovarci žive deset godina manje od drugih u Hrvatskoj, ali je govorila i o Erdutskom sporazumu od kojega su nam, veli, poznate samo prve tri točke, a što dalje piše ne zna se.

Neki očito znaju, pa se nekoliko dana prije Sjećanja okupila što četnička što tzv. lojalna manjina uz koju su se naslikali župan i gradonačelnik Osijeka, te povukli pitanje Erdutskog sporazuma koji za mene ima istu važnost kao onaj zubara Pavelića s kraljem Aleksandrom, što će reći da ga smatram ništetnim. No, eto, sjedio je ondje u prvom redu Stanimirović, pripadnik agresorske vojske i čovjek koji je izvlačio ljude iz tovarničkih kuća te ih vodio u nepoznato, odakle se nisu vratili. Nešto mu je kao suđeno, pa ga je hrvatsko pravosuđe valjda oslobodilo, a nego što, pa nije bio hrvatski branitelj, nije bio ona tri mjeseca u vukovarskoj bolnici nego je „poslednje ustaško gnijezdo“ preuzeo nasuprot ženevskim tekstovima u kojima se veli da ratnu bolnicu uzima pod svoje Međunarodni Crveni križ. A prljavi posao toga Crvenog križa u vrijeme tragedije još i nadalje nije točno opisan (kad smo već pri tome).

Što su oni na tom skupu mutili, nismo mogli saznati iz medija, ali je koji dan prije – valjda da najavi Sjećanje – Pupovac opet progovorio o ćirilici, da zamuti vodu, pa mu je iz Vukovara rečeno da šuti, ali tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji. Koliko ima Srba u Vukovaru, ne zna se. O tome je između redaka govorio Penava, tvrdeći (i ja mu vjerujem) da ne zna koliko stanovnika ima sada Vukovar, i da tako dalje ne može. Manjina (?) srpske manjine koja se nije integrirala niti ne će, sada želi normalne osnovne škole pretvoriti u manjinske, to jest srpske – kaže mi dobar poznanik iz Baranje, gdje se prije dosta vremena oko toga bilo zakuhalo, pa smirilo. Poklonici Erdutskoga sporazuma mogli su barem dio vremena potrošiti na pronalaženje nestalih hrvatskih branitelja, ponuditi svoje usluge da nagovore svoje Srbe koji šute kao zaliveni – ali nisu. A hrvatsko bi pravosuđe, ako ništa drugo, trebalo poći tragom izjava vukovarskih žena koje svoje silovatelje susreću na šalterima. Na šalterima! Je li to piše sitnijim slovima u Erdutskom sporazumu? Je li, gospodo?

Kulturni uvod u anatomiju

Misao jugoslavenska je po prirodi stvari misao velikosrpska i krvožedna, ona živi i blaguje, hranjena iluzijama i deluzijama u Hrvatskoj gdje se kao krtica uvukla u kulturne institucije. Ista misao koja je dovela do tragedije Vukovara, do srpske agresije. Eto ilustracije: dan prije Sjećanja dnevne novine hrvatske (?) objavljuju razgovor s kazališnim redateljem Andrasem Urbanom, koji je postavio neki komad u „Kerempuhu“, jugoslavenskom antisatiričnom teatru koji financiraju Zagrepčani. Naoko Mađar, nije ni Mađar ni mađaron nego jugoslavenski dripac u najgorem smislu riječi.

Govori on ovako: „Ajde da vidimo, bez obzira da je to sada retro stav, ako se ja odredim kao Jugoslaven, da li sam manjinac zato što nas je malo ili predstavljamo u nekom smislu obuhvatni identitet većeg prostora, i s te pozicije jebem kevu svima koji su mi uništili domovinu stvarajući nove separatizirane identitete.“ Citat završen, ali ne i pitanje zašto jedna hrvatska (zagrebačka) kazališna ustanova dovodi (i plaća!) tu prostačku jugoslavensku bagru, čije velike misli i ne treba analizirati budući da su jasne. Možda je odgovor u premijernoj publici „Kerempuha“ (s iznimkama), za koju se takvi trotli dovode. Rezultat: negledljiva, sirova predstava poput onih iz frljićevske zlatne riječke ere, u kulturnom središtu Hrvatske koja se valjda tek nakon rasapa Jugoslavije dovinula do svog identiteta, žalosno separatiziranog od „šireg prostora“.

Ili drugi primjer, doduše iz sfere „obrazovanja“, premda spada prvenstveno u kulturu: poznato je stanje u Hrvatskom institutu za jezik i jezikoslovlje, kojemu je u vrijeme ministra Jovanovića na čelo postavljen stanoviti Jozić na preporuku sada već pokojnog lingvista svjetskoga glasa Slavka Goldsteina. Da donekle parira čudima i pokorama što su se ondje dešavali, a i dalje se događaju u spomenutom Institutu i njegovim priručnicima, bivši ministar Barišić postavio je za predsjednicu upravnog odbora doista više nego stručnu jezikoslovku sa Sveučilišta u Osijeku, Sandu Ham, koja je pronašla svašta, kako se i očekivalo, pa tražila upravni nadzor. No, tada dolazi za ministricu gđa Divjak i miče Sandu Ham s mjesta predsjednice. Jozić može odahnuti. Što kažu u hrvatskoj Vladi? Ne kažu ništa, njih to valjda ne zanima ili ne razumiju da su svojim kunktatorstvom omogućili manipulatorima da ruju po hrvatskom jeziku uz pomoć medija koji su slični. A ni narod ne razumije što se to zbiva ni kako to može opstati ako je cijela hrvatska akademska zajednica jezikoslovnoga nagnuća ustala protiv sumnjive rabote, ustala i – zašutjela.

Uglavnom. Pitam: hoće li biti oblikovano Vijeće za suočavanje s opasnostima po hrvatski jezik, hoće li biti napokon donesen Zakon o hrvatskom jeziku, itd. Ili će na kraju prevladati mali licemjerni gadovi koji pod krinkom „neka narod govori kako oče“ stavljaju nagazne mine pod jezični osjećaj hrvatskoga naroda, dovlače nagaznice polako i gotovo neopazice, skrivajući vukovsku ćud. Za sada.

S tim u svezi: i neki televizijski voditelji i reporteri, ali i njihovi izabrani sugovornici, pokazuju tendenciju prema uništavanju melodije hrvatskoga jezika. Da, melodije. Ne govorim o naglascima, kojima se čudio još i Tadijanović ne tako davno, govorim o rogobatnostima koje vrijeđaju jezični osjećaj, govorim o (između ostalog) novom fenomenu koji sam zapazio i nezavisno od medija, u mladom naraštaju. Ako se varam, recite da se varam, ali ne varam se: umjesto čistih vokala „a“ ili „u“ čujem neke nepoznato srasle vokale koji me podsjećaju na kaljanske ribare i ne samo ribare koji su govorili (često sam bio u Kalima) „jua grin u gruad“, misleći na Zadar. Pa koliko god je taj govor simpatičan i prirodan kada je riječ o Kalima, toliko „ua“ zvuči neobično u standardu, a eto, ja ga sve češće opažam.

Idemo dalje. Što sam zapamtio iz prošloga tjedna? Predstavljanje knjige Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“. Zanimljiva promocija, za razliku od uobičajeno dosadnih, vrlo živahna, otvorila je pregršt tema. Već sama osoba autorice je posebna, bila je i ostala jedina žena predsjednica Društva hrvatskih pisaca, u vunenim vremenima, što bi neki rekli, svršetkom osamdesetih kada je Društvo u stvari bilo jedina politička stranka uz svemoćnu Partiju. Morala je dati ostavku, pod pritiscima, pa otišla u Nakladni zavod Matice hrvatske, gdje je 1989. objavila knjigu Tuđmanovih bespuća. I o tome je bilo riječi na promociji, o tome kako je Tuđman dolazio u Nakladni zavod, a došao jednom baš usred užarenog telefonskog razgovora – Marija Peakić je slušala kako netko iz CK urla da se knjiga ne smije objaviti, da će svi ondje u Zavodu stradati. Približila je slušalicu Tuđmanu, on je uzeo telefon i zagrmio idiotu s druge strane: „Vi više niste u poziciji nikomu ništa diktirati“.

Tada je autorica razumjela da neumitno stižu druga vremena. I jesu… Bilo je još tema i iznenađenja: meni nepoznata gospođa iz Gline vrlo je smisleno i upućeno govorila o krupnoj krađi knjiga iz NSK u vrijeme komunizma, nikada do kraja razjašnjenoj, a stradale su očito sitne ribe. Još jedna gotovo zaboravljena afera: adventski vijenac na stolu voditelja središnjeg Dnevnika HTV-a, koji je nekima smetao (vijenac), pa se na rečenoj promociji umiješala i Anja Šovagović Despot koja je inače čitala ulomke iz knjige, podsjećajući da je kao predsjednica Nadzornog odbora sačuvala vijenac. Pa budući da se bliži Advent iliti Došašće, baš me zanima hoće li se adventski vijenac naći ove godine na hateveovu informativnom stolu, što bi bilo skandalozno jer u Hrvatskoj ima samo između osamdeset i devedeset posto vjernika, katolika štoviše. No, da, HRT dobiva novi nadzorni odbor, adventski takoreći, budući da se oporba nije mogla složiti oko kandidata koji je, čujem, čovjek posve u redu – ali se baš zato nije mogla složiti.

Na kraju nešto iz medicine: navodno je neki kirurg uspio nasaditi ljudsku glavu na tuđe ljudsko tijelo. Pa kada gledam sadašnji sastav Sabora ulijevo, te vidim mnoga zdrava i uhranjena tijela, sve mislim kako bi se na njih moglo spojiti neke pametne glave čija tijela nisu u tako dobrom stanju. Za opće dobro.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Kad bi svaki Hrvat bar jednom otišao u Vukovar, Škabrnju, Bleiburg, Čavoglave, Siget…

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude.

Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.

Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…

Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam.

Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.

U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti

Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!

Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!

Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna

Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište.

Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati.

Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.

Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.

Stotinu tisuća, toliko nas je bilo

Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.

Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.

Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg

Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.

Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje.

Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….

Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.

Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.

Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.

Domagoj Pintarić / Projekt Velebit

 

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari