Pratite nas

Intervju

Bivši savjetnik Petrova: ‘MOST JE IZVRŠIO SAMOUBOJSTVO!’

Objavljeno

na

Ivica Relković je uz Most bio od samih početaka. U prošloj Vladi bio je posebni savjetnik Bože Petrova koji je tada bio potpredsjednik Vlade, a u ovoj Vladi je obnašao funkciju savjetnika donedavnog ministra uprave Ivana Kovačića.

Obje funkcije napustio je netom prije raspada suradnje između Mosta i HDZ-a, ali ovaj put Relković to nije napravio kako bi ostao uz Most, nego kako bi se posvetio političkim analizama na blogu ‘Besplatna politika’, koji je u međuvremenu pokrenuo. Želi biti neovisan analitičar političkih zbivanja na našoj sceni. Intervju za Jutarnji list počeli su dogovarati dan uoči odluke premijera Andreja Plenkovića da raskine suradnju s Mostom, što je iznenadilo i samog Relkovića te promijenilo temu razgovora.

Što mislite o reakciji Mosta nakon što im je premijer Andrej Plenković poručio da su nepoželjni?

– Most je zapravo izvršio ‘samoubojstvo’ vlastitog koalicijskog potencijala na dugi rok! Borbeno napuštanje pozicija kao poruka svakom potencijalnom partneru da se pripremi na burnu suradnju ne osigurava nikakve šanse za ikakvog ozbiljnog partnera. Hoće li HDZ uopće uzeti u obzir Most treći put? Ne. A hoće li to htjeti probati SDP prvi put? Ne. Pa kome onda Most u slučaju novih parlamentarnih izbora uopće više može biti partner za formiranje Vlade? Nema trećeg takvog u Hrvatskoj. Most je nepoželjan koalicijski partner i desnoj i lijevoj opciji. Ako se Most agresivnim finalima svojih dviju koalicija predstavio drugim političkim opcijama kao partner koji u slučaju raskida suradnje osvetnički udara svim sredstvima, tko će ga uopće htjeti ‘isprobati’ kao partnera? Je li Most sada sebi zapečatio sudbinu oporbene stranke na duže staze, čak i da opet ostvari dobre parlamentarne rezultate? Može li Most opstati kao stranka četiri ili osam godina u opoziciji? A čine ga dominantno nekarijerni političari koji nemaju takav dugoročni plan čekanja šanse za ‘popravljanje’ Hrvatske… Lako je biti trener Dinama u drugoj minuti utakmice, dok ti se čini da pri rezultatu nula-nula i s loptom u nogama kod zadnjeg veznog imaš sve u svojim rukama i nogama u srazu na Realom s kojim igraš. Trebaš zamisliti kako će izgledati 88. minuta ako si svoje igrače poslao na teren s porukom: ‘Potucite’ se svim sredstvima, improvizirajte, udarajte sa svih strana, to je jedina taktika koja vam je potrebna jer mi imamo ‘srce’, a oni su samo ‘skupi plaćenici’.

Kome sad odgovaraju parlamentarni izbori koje Petrov zaziva?

– Dobri su za HDZ jer odlično stoji i upravlja procesima, pa i datumom izbora. Dobri su za Živi zid jer sada može sam do deset mandata, bez partnera, ako se nešto u međuvremenu ne poremeti. Dobri su za nekog novog koji sada nema zastupnike. Za sve druge su manje ili više loši. Čak i za Most, jer će se sadašnja homogenizacija u idućih nekoliko mjeseci sudariti s realnošću koja glasi: Most više nije poželjan koalicijski partner nikome. Ne znam je li Most, pod napetostima u kojima se nalazi, uopće svjestan što mu se dogodilo u prošla dva-tri dana. I nije uopće bitno jesu li u pravu oko glasovanja u Vladi. Most je definitivno postao nepoželjan partner HDZ-u za bilo kakvu vladajuću kombinaciju, pa čak i za verziju pozadinskog partnera za manjinsku Vladu.

Mislite da dogovor sa SDP-om nije moguć?

– Iako se ova dva dana čini da su ti odnosi gotovo idilični, moramo računati na to da je to samo trenutak u kojem je posvađani bračni partner našao brzu utjehu u nekom drugom. Na prvu se čini da ima života i ljubavi i bez jučerašnjeg partnera, ali s novim se još nije razgovaralo ni o jednom sadržaju mogućeg partnerstva, osim o uzajamnom tješenju. Sad će slijediti jutro koje kaže: Most možda postaje desna stranka sa simpatijama Hasanbegovića i Esih. Kako će onda izgledati mogući ‘brak’ sa SDP-om nakon prijevremenih parlamentarnih izbora!? Možda to Most već sada u kampanji provjeri na lokalnim izborima. Miro Bulj koalira s Arsenom Baukom radi pobjede. Maras dolazi na skup i diže ruke u zrak s Buljem. Bulj odlazi u pomoć Obersnelu da zadrži vlast u Rijeci kako bi sutrašnja koalicija upravljala sa što više jakih sredina. Zauzvrat SDP ipak podržava Tomislava Panenića i Vladu Iljkića da dobiju Vukovarsko-srijemsku županiju. Naravno da karikiram. Ali probajte zamisliti moguću situaciju nakon mogućih parlamentarnih izbora najesen i SDP i Most kako dogovaraju zajedničku Vladu za koju im treba još i mali HNS, mali IDS, mali HSS… Zamislite kako HNS i IDS opravdavaju koaliciju s Mostom i Orepićevim zazivanjem ‘naroda’!? Ne možete to ni zamisliti? Onda se to najvjerojatnije ne može ni dogoditi.

Tko je Most danas?

– Most nakon prospavane ili neprospavane noći? Stranka s kojom nitko neće koalirati pa na vlast idući put može samo ako samostalno osvoji 76 zastupnika. Živi zid je rekao da oni ni ne žele ni s kim u koaliciju, nego da će preuzeti Hrvatsku kad dobiju 76 zastupnika. Sad imamo dvije konkurentske opcije koje jedna s drugom ne idu, ali obje love 76 samostalnih zastupnika! A to su dvije političke opcije koje se ne smiju udružiti ako svaka od njih ne želi izgubiti pola svojeg biračkog tijela pa će opet biti na istoj polaznoj poziciji: osuđenosti na poziciju oporbe ma što biračima nudili i radili.

Jeste li slutili ovaj scenarij pa zato napustili Vladu? I s pozicije savjetnika u prošloj vladi otišli ste netom prije nego što se raspala?

– Poslije formiranja nove vlade HDZ-a i Mosta očekivao sam isprva da će izdržati mandat, da će iskustvo prve vlade biti dovoljno poučno za kvalitetniju uspostavu druge. Predlagao sam da se u pregovorima ne ostavlja nedovršen prostori ni po pitanju imenovanja ni sadržaja koji se trebaju do kraja uskladiti. Budući da se ni jedno ni drugo nije dovršilo – a Vlada je krenula s radom – to sam smatrao prvom potencijalnom opasnošću. Kadrovskih nepovjerenja i napetosti bilo je kontinuirano. Ina – HEP je bila prva krupna tema koja je također urodila napetostima oko najboljeg modela. Čaša nepovjerenja punila se na obje strane. U međuvremenu Most je učinio korak transformacije u nacionalnu, a ne više samo lokalnu stranku s nacionalnom nezavisnom platformom pa sam počeo osjećati da sve ide u smjeru za koji nisam bio više insajderski zainteresiran. Više me zanimalo pratiti ono što je oko Mosta trebalo biti okupljeno kao nezavisna platforma u prvom trenutku labavo povezanih najperspektivnijih nezavisnih lista iz svake županije. Budući da je Most prednost dao brendiranju stranke, odlučio sam se povući i pokrenuti blog ‘Besplatna politika’, zapravo vlastiti neprofitni projekt analitičkog praćenja cjelokupne nezavisne scene koja je znatno jača izvan Mosta nego u Mostu.

Kakvom ste odnosu između Mosta i HDZ-a bili svjedok?

– Dok sam još bio posebni savjetnik i nekoliko se puta tjedno nalazio na ključnim sastancima na relaciji Most-Vlada, uza sav osjećaj nakupljanja određenih napetosti, činilo mi se da će Vlada prebroditi lokalne izbore, a nakon toga da će se odnosi vjerojatno stabilizirati. Ali već nakon desetak dana od povlačenja s mjesta savjetnika taj pogled izvana počeo me navoditi na pomisao da bi Vlada mogla ući u krizu upravo netom nakon izbora. Zaključio sam: postigne li Most dobre rezultate, još će više dizati letvicu svojih pozicija, a to će HDZ-u biti neizdrživo. Ako, pak, Most podbaci, a zadrži istu razinu želja, opet će se HDZ-u činiti da previše daje slabom partneru, a Most sigurno neće sniziti očekivanja. U oba slučaja, dakle, uviđao sam problem. Međutim, kad sam vidio priču oko Agrokora shvatio sam da je to ipak prevelik problem da se ne bi odrazio i na odnose u lokalnim izborima i u samoj Vladi. A onda je još SDP najavio traženje nepovjerenja ministru Mariću, i sve je izgledalo kao zamka u prvoj Vladi. Kad je postalo jasno da će ga predsjednik Vlade braniti, a Most neće moći pratiti, bilo mi je jasnije da razlog pucanja odnosa može doći i tijekom kampanje za lokalne izbore. U jednom mediju sam dan ranije napomenuo da se može dogoditi i Vlada bez Mosta.

Je li Plenković ovim potezom iznenadio čelnike Mosta Petrova i Grmoju?

– Iz prvih nespremnih i nespretnih reakcija zaključujem da zaista nisu očekivali da će se to dogoditi doslovno ‘u sekundi’, bez ikakve šanse za dodatne razgovore. Ali to samo znači da u pola godine suradnje nisu uopće shvatili da s Plenkovićem kao predsjednikom Vlade neće imati manevarskog prostora za povuci – potegni kao s Karamarkom. Ako je istina i to da je jedan od Mostovih ministara, kad je vidio da se ta točka pojavila na dnevnom redu, nazvao ‘klub’, to znači ili Grmoju ili Šimića ili samog Petrova, onda je poruka koja je došla s druge strane u smislu ‘budite protiv’ samo znak da u Mostu cijelih tih apostrofiranih tjedan dana uopće nisu imali svijest o tome da ta točka može biti prijelomna. Nisu imali nijedan scenarij osim jedne refleksne reakcije tipa ‘OK, budite protiv da se vidi vaš stav’. Pritom ne mislim procjenjivati sadržajnu stranu glasovanja, jesu li u pravu ili nisu, nego jesu li ili nisu bili spremni na protureakciju druge strane. I onda znali po kojem scenariju se dalje postavljaju.

Plenković kaže da njegova Vlada nije pala. Što vi mislite?

– Vlada nije pala. Plenković nije srušio svoju Vladu. Koliko vidimo, on je čak suvereno i planski vodi. Smjenjuje Mostove ljude, postavlja ‘privremene upravitelje’, osigurava prostor za nekog drugog. Zato ova Vlada neće pasti u očaju nemogućnosti da se složi nova većina ili neka manjinska kombinacija, nego čak i u takvom scenariju Plenković će sam izaći i reći: Gospodo iz ostalih stranaka, pripremite se na nove izbore! Neće dopustiti da bude prinuđen priznati: Vlada je pala. Pritom ne procjenjujem radi li Plenković nešto dobro ili loše u pozadini ovih poteza, govorim samo o vladanju situacijom. Sadržajno gledano, štiti li tu netko nekoga i slično, uopće se ne bih usudio nagađati jer za to treba imati nekakve uvide i dokaze, a nikad nisam bio u prigodi vidjeti nešto crno-na-bijelo. Mogu, kao i svi građani, pod dojmom dosadašnjih politika biti nezadovoljan što veliki i mali nemaju isti tretman, ali konkretnije ništa ne bih znao zaključiti.

Što je Most onda uopće želio postići rušenjem Marića?

– Distancu po pitanju odgovornosti oko Agrokora, pretpostavljam. Ako je Most imao samo opciju glasovanja protiv Marića, odnosno za njegov opoziv, onda je procijenjeno da je ona dobra za Most i u okolnostima lokalnih izbora i u okolnostima sadržaja oko Agrokora koji ne znam, a Most možda zna. Ali onda nisu predvidjeli nužne korake za scenarij koji se događa. Da je Most bio spreman na ovakav mogući scenarij, onda bi odmah nakon razrješenja trojice ministara vukao poteze u tom smjeru. Ne bismo najprije čuli poruku ostajanja u Vladi pa poruku neposluha ministara koji će nastaviti s radom protivno volji predsjednika Vlade, pa izjave na rubu zazivanja ‘naroda’, pa onda ipak ostavke svih razriješenih članova Vlade… Zašto ostavke ako smatraš da je predsjednik Vlade u protuustavnom djelovanju? Da je Most imao plan za ovakav scenarij, onda bi pola sata nakon razrješenja mirno povukao svoje dužnosnike iz ministarstava i najavio saborsko izglasavanje nepovjerenja ne više ministru Mariću, nego Vladi. Brzo bi znali ima li HDZ pasivnih 76 ruku koje neće biti za izglasavanje nepovjerenja na razne načine, aktivnim glasovanjem, pasivnim ostankom doma, izlaskom iz sabornice zbog ‘važnog’ telefonskog poziva i slično. I nema tu straha u smislu – joj, a što ako Plenković ima 76 ruku. Pa ako ih ima, ima ih – to je demokratski sasvim dovoljno da zadrži vlast bez tebe. Što tu možeš? Kao dijete udarati rukama o pod i tražiti natrag svoju ‘loptu’.

Je li Petrov iskoristio poziciju predsjednika Sabora?

– Most je imao šansu prebaciti ‘igru’ u Sabor. Ali Most je izabrao borbu na ‘tuđem terenu’ – mi ostajemo u Vladi, mi ne rušimo Vladu, mi se ne damo izbaciti, mi ćemo doći na posao… A trebao je plenkovićevski mirno Petrov tajniku Sabora reći jednostavnu rečenicu: ‘Pripremite, molim vas, za sutra točku dnevnog reda o izglasavanju povjerenja Vladi i proslijedite je klubovima zastupnika’. Sasvim normalno bi tada bilo obrazložiti da Most i HDZ ne vide problem Agrokora i ministra Marića na isti način i da je to prevelik problem da bi mogli zajedno nastaviti i u Vladi i u Saboru biti ista vladajuća većina. Ako HDZ ima novu opciju Vlade, Most se mirno povlači, pa neka se premijer što prije očituje pred Saborom i hrvatskim narodom kako ne bismo ušli u nestabilnost. Ako nema, neka krene proces traženja drugog mandatara. Tako je Most trebao reći. Umjesto takvog odgovora, počele su tenzije koje se više nisu dale zaustaviti. Zato je sada rat između Mosta i HDZ-a nezaustavljiv i to je kraj svakog budućeg partnerstva ovih dviju stranaka dok ne ode ‘prva postava’ i s jedne i s druge strane – ako i tad! I taj rat će biti spušten i na lokalne sredine do zadnje općine.

Ima li Plenković šanse rekonstruirati Vladu?

– Osobno mi se čini da je Plenković pripremio sve scenarije. Vjerujem da je imao scenarij i u slučaju Mostova pozitivnog ili suzdržanog glasovanja. Prihvatio bi, čini mi se, ‘šareno’ glasovanje na Saboru. Buljevo i Grmojino ‘ne’ Mariću, Petrovljevo suzdržano, nečiji izostanak i sve ono što je nabrojio i za opciju što su ministri mogli napraviti kad su vidjeli točku dnevnog reda na Vladi. A kako ne vidimo razliku između pada prošle Vlade i neusporedive pozicije ove Vlade? Onu Vladu je vodio ‘neutralni premijer’, a ne Karamarko. Karamarko ju je najprije trebao srušiti da bi nakon toga mogao uopće presložiti neku drugu. Ovu Vladu vodi Plenković. To je golema startna razlika. Zamislite Vrdoljaka ili Beljaka da im ovo kaže: ‘Ja sam predsjednik Vlade i ako se ne dogovorimo uslijedit će u rujnu novi izbori. Naravno, morate znati da ću ja i dalje biti predsjednik Vlade, doduše tehničke, ali nijednog dana neću biti bez Vlade. Kad završe izbori, moja će ponuda biti znatno niža od današnje. Ja ću imati 5 mandata manje ili 5 mandata više, ali vi ih možda uopće nećete imati ili barem ne ovoliko koliko ih sada imate. Ako nakon novih nepotrebnih izbora ne budete imali dovoljno zastupnika da mi osigurate većinu, ja ću Vladu nacionalnog jedinstva ili spasa ponuditi samo SDP-u. Zašto bih je nudio vama s moguća 2-3 zastupnika? Nudim vam je sada i samo sada. Želite li moju Vladu podržati kao manjinsku, uz jasan dogovor oko kojih nacionalnih prioriteta neće biti problematičnih glasovanja u Saboru, a oko kojih će cvasti 1000 cvjetova demokracije? Ili želite nakon lokalnih izbora s HDZ-om u koaliciju? Ili želite izbore? Eto, odlučite se između te tri opcije da znam po kojim tračnicama vozim iduće razdoblje. Ili sam tehnički premijer s velikom šansom da postanem potpuno samostalan nakon rujna pa da vas više ne trebam za razgovor. I da pritom primopredaju predam samome sebi bez suvišnog protokola. Ili sam premijer s vama kao svojim prvim potpredsjednikom. Ili s vama kao saborskom potporom, uz realizaciju vaših projekata koji su vam najvažniji’. Sad vi budite Vrdoljak ili Beljak pa odgovorite sami sebi.

Koja je budućnost Mosta?

– Most se homogenizira i odlazi još dalje u smjeru klasične stranke. I koliko je to operativno čišća situacija, pa čak i korisna u trenutku slabo pripremljenih pozicija za lokalne izbore, jer sada će se svim silama baciti u kampanju, to je za Most ujedno i jednosmjerna ulica. Ta ulica vodi možda i u solidan izborni rezultat, ali ne tako da se ostvari niz pobjeda, nego da se ulovi prosječan rezultat na više županija i gradova nego što ih je Most imao. Ali i ne toliko pobjeda. Zašto? Zato što je teško očekivati pobjede Mosta u prvim krugovima, a zbog nabijene homogenizirajuće stranačke kampanje teško da će ti Mostovi kandidati uspijevati u drugom krugu mobilizirati bilo koje drugo biračko tijelo. Ako je nasuprot mostovca neki HDZ-ovac, teško će Most u drugom krugu motivirati lijevo biračko tijelo da mu pomogne pobijediti. Ako je nasuprot mostovca SDP-ovac, nema ni najmanje šanse da Most u drugom krugu može računati na aktiviranje HDZ-ova biračkog tijela. Ako se Most stranački sve više postavi desno (poveže s Esihovom, čak Hasanbegovićem…) nemoguće je očekivati ikakav interes lijevog i centrističkog biračkog tijela za potporu Mostu u drugom krugu.

Kako mislite da će voditi ovu lokalnu kampanju?

– Podizanjem kampanje na nacionalnim temama s jakim naglaskom na ime Most zapravo će izbore pretvoriti u kvaziparlamentarne, a ne ‘komunalne’, kakvi su lokalni izbori. To može donijeti 10-15 posto tamo gdje imaš nekog novog nepoznatog kandidata, ali kandidatu koji je otprije na 25 posto to ne samo da ne mora podići rejting, nego ga čak može limitirati jer neće privući šire glasačko tijelo koje startno nije za Most. Na intenzivnoj kampanji pod zastavom Mosta može se pokušati obraniti Metković, ali na takvoj se ‘mostovski’ nabijenoj kampanji može izgubiti i Omiš i Vrgorac i Gradec i Velika Kopanica i Tompojevci.

Očekujete li žestoki sukob na lokalnim izborima Mosta i HDZ-a?

– Sada će nastati ‘totalni rat’ između Mosta i HDZ-a. Gdje god Most bude imao liste u gradovima i općinama te županijama, vodit će više borbu protiv HDZ-a s pozicije nacionalnog sukoba nego lokalnih tema. Mislim da bi u južnim županijama mogla biti zapaljiva situacija. I ne mogu reći da je to dobro za demokraciju, za izbore koji su fokusirani na lokalna pitanja, a bit će prelamanja preko nacionalnog sukoba. Ali to je za Most kao mlađu opciju šansa da se na valu otpora HDZ-a digne i tamo gdje ima slabu infrastrukturu pa će se taj sukob očito svjesno prenositi na teren. S druge strane to za Most može biti i dvosjekli mač jer koliko god na jednoj strani dobivao, toliko na drugoj možeš gubiti. Most još nije shvatio da može čak i narasti na lokalnim izborima za nekoliko gradića i općina više. Da može čak i ‘dobiti tri županije’, ma što to značilo, ali da to ne znači da će s HDZ-om uopće moći najesen u istu vlast. A nije isto tako svjestan da s SDP-om to uopće neće moći, pa čak i da naraste na 20 zastupnika i bude dovoljan SDP-u i manjincima. Imamo još jedan element na koji javnost uopće nije dosad bacila oko. Most još uopće nije bio oporba, čak ni lokalno! Bili su neki pojedinci poput Bulja, ali Most kao takav mentalno uopće ne zna što je to biti oporba, a to mu se sprema na dugi rok. Ako preživi sljedeće parlamentarne izbore.

Pa trudili su se biti oporba i u vlasti?

– Ključni ljudi Mosta nikad dosad nisu bili oporba, nego u svojoj kratkoj političkoj povijesti samo vlast. Petrov i Grmoja nisu ni dana bili oporba. Oni su u Metkoviću pobijedili od prve, a onda i na nacionalnoj razini od prvog pokušaja ušli u Sabor, pa odmah i u Vladu. Samo je Bulj prošao oporbeni ciklus, što se i vidi. Sad će i Petrov i Grmoja, ako Vlada ipak preživi ili Most na ponovljenim izborima opet uđe u Sabor, prvi put osjetiti što je to biti stvarna, a ne samo kampanjska oporba. Hoće li to Petrov znati biti? Ili će se u Saboru pojavljivati jednako često kao i Zoran Milanović? Hoće li se sve što je Most tražio dok je bio dio vlasti sada obiti o glavu samom Mostu? Hoće li Mostu, kad svima postane jasno da je neuvažavana oporba, prilaziti razni novi ljudi, stručnjaci, znajući da preko Mosta nemaju mogućnost aktivno djelovati i pokretati neke projekte? Kako će funkcionirati pobjednici u nekim gradovima i općinama nakon totalnog rata s HDZ-om koji najavljuju u situacijama kad budu trebali suradnju nove HDZ-ove Vlade za svoje općinske i gradske projekte? Hoće li se oni sami izolirati od ostatka Hrvatske ‘pod kontrolom’ HDZ-ove stare ili nove Vlade ili će ne znam što, jer ne znam misli li itko na to u Mostu pod općom borbenom mobilizacijom!? Ne postoji mogući budući pobjednik koji Mostu obećava normalne odnose nakon novih mogućih izbora. Samo potpuno samostalna pobjeda SDP-a, koja je ravna udaru kometa od 10 kilometara promjera u Zemlju, znači mir za Most u sredinama u kojima eventualno pobijedi na lokalnim izborima. Naime, SDP-ovi prirodni koalicijski partneri ne žele čuti za Most više nego sada sam HDZ. A potencijalna treća potpuno nova opcija za Most znači da tada zapravo njega neće ni biti jer takva da bi nastala, mora uzeti gotovo sve njegovo biračko tijelo, ali bez Mosta kao koalicijskog partnera i smetnje za pregovore s HDZ-om ili SDP-om.

Čini li vam se da Most ima rješenje za ovu krizu?

– Most je još u reaktivnom traženju vlastitog scenarija, a Plenković u potpunosti vlada svakim svojim potezom. Mislim da on ima nekoliko otvorenih smjerova. Nismo u situaciji kao kod zadnjeg pada Vlade jer tamo Karamarko nije vladao nijednim scenarijem, pa ni onim koji je tobože imao – preslagivanjem. Plenković upravlja svim svojim scenarijima, samo mi ne znamo koji je A, koji B, a koji C. Nije nužno da se sljedeći tjedan obave sve radnje i završi priča. Može doći samo do smjene Petrova pa se ionako prekida rad Sabora i nastavlja nakon lokalnih izbora. Moguća je i manjinska vlada i Vlada s tankom većinom i dodatnim osiguračem jedne stranke kao u slučaju manjinske vlade. Mogući su jesenski izbori najprije u HDZ-u pa onda parlamentarni. Samo jedno nije moguće – nije moguće da je Plenković u afektu razriješio ministre i da ne zna što će sad. A Karamarko je postupao baš tako – učinio je jedan potez, a nije znao koji bi nakon toga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari