Pratite nas

Religija i Vjera

Blagdan svetog Ivana Krstitelja

Objavljeno

na

Sv. Ivan Krstitelj iznimno je poštovan u kršćanskom svijetu. U srednjem vijeku, njegov blagdan zvali su „ljetni Božić“. U čast sv. Ivanu Krstitelju, podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale. U Rimokatoličkoj Crkvi njegovo se rođenje slavi kao svetkovina 24. lipnja, a mučeništvo, nekad nazivano i Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, kao spomendan 29. kolovoza.

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj. Znakovit je na način kako se odvio, jer je tim rođenjem Bog želio ostaviti znak u kojem će se prepoznati njegovo djelovanje i skrb za spasenje ljudi.

Ivan je doista bio Božji dar, ne samo Zahariji i Elizabeti nego i cijelom Božjem narodu kojemu je bio poslan da pripremi njihova srca za Mesijin dolazak. U tom smislu sveti Luka predstavlja znakovitima sve događaje vezani uz njegovo rođenje, te davanje imena dječaku. A koliko je trebala biti značajno njegovo rođenje, govori činjenica da mu je povjerena uloga Mesijina preteče i blagovjesnika.

Razmišljajući pozorno o Ivanovoj ulozi i značenju u onom vremenu, može nam dakle biti očito i jasno što je Bog htio kad ga ja pozvao na svijet. Međutim postavlja se pitanje može li on imati ikakvu važnost za nas danas, jer je on ipak ispunio svoju ulogu prema Mesiji, nakon čega je otišao s povijesne scene. Čak bi se moglo postaviti pitanje koliko je uopće njegovo rođenje bilo neophodno i potrebnu u odnosu na Mesiju.

Je li Mesija mogao bez njega ispuniti svoje poslanje? Je li Ivan trebao imati ikakvo značenje u narodu, kad se ima u vidu da on u striktnom smislu riječi nije u ničemu izravno doprinio djelu Spasenja koje je izvršio Gospodin? Osim toga iz perspektive nas koji živimo već kao članovi novoga saveza i novoga naroda Božjega, što može predstavljati i značiti netko tko je bio na prijelazu iz staroga u novi?

Nije li činjenica da je Gospodin Isus i sam redimenzionirao njegovu ulogu kad je rekao da je i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći od Ivana Krstitelja, premda je on najveći od rođenih od žene? A ako je to istina, što onda nama može značiti primjer jednog čovjeka koji je imao bio zadaću da srca otaca, to jest starozavjetne nade, usmjeri prema Kristu Gospodinu, kad smo mi i tako već započeli svoj život crpeći iz njega, kad živimo u novom savezu i ne trebamo se vraćati u stari?

Treba li nam sada preteča, kad već imamo Gospodina, kad je i sam preteča znao, nakon pojavka Gospodnjega, da se treba umanjivati, kako bi dopustio Kristu da raste? Nije li okretanje prema Ivanu Krstitelju okretanje od Mesije, pa čak i korak nazad u odnosu na novozavjetnu Gospodinovu ekonomiju spasenja? Nije li usmjeravanje prema Krstitelju bijeg od punine, prema djelomičnome?

Naravno, sva postavljena pitanja mogla bi se sagledati i iz te perspektive, te bi doista mogla dovesti u pitanje značenje i ulogu Ivana Krstitelja među nama proglašavajući ga suvišnim. No s druge pak strane kad znamo da je nama ljudima neophodna dobra priprava, ako želimo dobro napraviti neki posao, to bismo trebali primijeniti i na duhovno stanje napredak.

Svatko zna kako se teško može uspjeti i doći do cilja, ako se nije dobro predvidjelo sve što treba napraviti pri svakom koraku, to jest ako se nije vodilo računa o tome što je neophodno kako bi se savladalo pojedine dionice puta. Uostalom, nitko ne ulijeva tekućinu u probušenu posudu, jer je svakome jasno da je nikad ne bi napunio, to jest da bi izgubio sve što bi u nju ulio.

Iz toga možemo povući zanimljive paralele s duhovnim životom. Svjesni smo da je neophodan proces sazrijevanja i rasta, jer se mi ne rađamo s urođenom puninom, nego blago duhovne punine pabirčimo iz dana u dan u mukotrpnom naporu, onda je razvidno kako nam može biti vrlo koristan primjer nekoga tko je imao iskustvo postupnog rasta prema punini. Ivan Krstitelj, kao preteča Gospodinov, može nam onda u tome biti vrlo dragocjena pomoć.

On sam je primjerom svoga života pokazao što treba činiti kako bismo prihvatili Mesiju, ali ne samo formalno nego i plodonosno. On je pokazao primjerom koje su neophodne predradnje kako bi se uopće moglo biti kršćaninom na način na koji to Gospodin očekuje od svojih vjernika. Čitamo to u Evanđelju koje nam ga predstavlja kao isposnika koji je živio u pustinji rastući u mudrosti Božjoj, kako veli sveti Luka: Dječak je rastao i duhom jačao, ili pak: Ruka Gospodnja bijaše s njime. Ivan je primjer duhovnog rasta i kreposnog života pred Bogom koji je neophodan kako bi se potom moglo osjetiti Božju puninu i njegovo milosno djelovanje.

Nije stoga na odmet i danas reći da nam njegov primjer može i treba biti dragocjen, jer je Preteča svjedočio o univerzalnim vrijednostima koje i sami trebamo usvojiti kako bismo dobro razumjeli poruku Krista Gospodina. A, na žalost, mnogi kršćani žive svoju vjeru kao obični formalni ili usputni čin. Mnogi kršćani nemaju ni temelje duhovnog života niti poštuju osnovne ćudoredne principe, kojima je Krstitelj znak i svjedok, a bez kojih je nemoguće razumjeti Krista Gospodina i njegovu božansku snagu.

Govoriti o Kristu onima koji u ćudorednom smislu nisu nimalo osviješteni, koji ne mare ili se protive zdravim načelima duhovnosti, doslovno bi bilo kao da netko ulijeva tekućinu u probušene spremnike.

Ivan Krstitelj je bio svjedok ove velike istine kako treba pripraviti vlastito srce u cjelovitosti ćudorednog življenja. On je i bio preteča koji je pokazao da obraćenje i asketski život prethodi punini koju daje Krist. A mi smo danas, na žalost, kršćansku vjeru sveli na nekoliko naučenih informacija, a ne stvarne življene stavove neporočna života.

Međutim, samo neporočnost života poput Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, može biti dužni okvir u koji se može smjestiti i Gospodinova evanđeoska punina, te kraljevstvo Božje u naš ljudski život.

Često nam nedostaje upravo ovaj bitni preduvjet kršćanskog života, te nije stoga čudno da toliki polažu pravo zvati se kršćanima, a ne razumiju da bi to pretpostavljalo i podrazumijevalo istinsku cjelovitost duhovnog i ćudorednog življenja. Neka nas stoga nadahne današnja svetkovina da u svom kršćanskom životu prepoznamo bitne preduvjete, te da ih ne smatramo suvišnima, nego doista značajnim čimbenicima rasta prema punini u Kristu Gospodinu, kojemu onda i sami tako postajemo preteče.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Papa proglasio pet svetaca, uključujući i britanskog katolika Newmana

Objavljeno

na

Objavio

Papa Franjo je u nedjelju pet osoba proglasio svecima, uključujući i kardinala Johna Henryja Newmana, istaknutog anglikanca iz 19. stoljeća koji se preobratio na katoličanstvo i postao jedan od najutjecajnijih kršćanskih figura modernog doba.

Ističući ugled Newmana u kršćanstvu, princ Charles, koji će stati na čelo Engleske Crkve kada postane kralj, nazočio je kanonizacijskoj misi na Trgu sv. Petra i kazao da je proglašenje Newmana svecem razlog za slavlje svih Britanaca.

“Koja god uvjerenja gajili i bez obzira koje tradicije slijedimo, možemo samo biti zahvalni Newmanu na darovima ukorijenjenim u njegovoj katoličkoj vjeri, a koje je dijelio s velikim dijelom društva”, kazao je princ Charles u članku za vatikanske novine.

Charles je imao samo riječi hvale za Newmana, prvog britanskog sveca u više od 40 godina i prvog Engleza rođenog nakon 1600. koji je kanoniziran, opisujući ga kao “velikog Britanca, velikog svećenika i, sada to možemo reći, velikog sveca”.

Newman je bio čovjek velikog intelekta koji je pisao o teologiji, filozofiji i povijesti, a pisao je također romane i poeziju. Na katoličanstvo se preobratio 1845., zaređen je za katoličkog svećenika 1847., a u rang kardinala je ušao 1879.

Njegova autobiografija “Apologia Pro Vita Sua”, napisana 1864., u kojoj opisuje evoluciju svojeg vjerskog razmišljanja, i dalje se uvelike čita i štampaju se nova izdanja.

Papa je također kanonizirao tri časne sestre: Giuseppinu Vannini (1859-1911), Talijanku i osnivačicu vjerskog reda, Mariam Thresiz Chiramelu Mandikiyn (1876-1926), Indisku koja je pomagala sirotinji, i Dulcu Lopes Pontes (1914-1992), Brazilku koja je bila posvećena obrazovanju radnika.

Među sveticama je završila i Marguerite Bays (1815-1879) iz Švicarske, laikinja i mističarka za koju tvrde da je imala stigme, pet rana razapetog Krista.

Svim novoproglašenim svecima se pripisuje da su posredovali kod Boga kako bi izvodili čuda. Crkva naučava da samo Bog izvodi čuda, ali da se sveci, za koje se vjeruje da su s Bogom, zauzimaju u ime ljude koji se njima obraćaju. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice koji ima svoju daleku prošlost, a vezuje se uz osmanlijska osvajanja u 16. stoljeću.

Danas je blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice. Kršćanska flota izborila je pobjedu kod Lepanta 7. listopada 1571. i zaustavila prodor Osmanskog carstva prema zapadnom Mediteranu.

Kršćanski mornari i vojnici, među njima mnogi Hrvati, prije početka boja molili su BDM od Krunice za hrabrost, odlučnost i pobjedu.

Blažena Djevica Marija od Krunice (ili Gospa od Ružarija) blagdan je nastao kao spomen na veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo tadašnji papa sveti Pio V.

Europa se tad našla pred velikom opašnošću od turske vojske koja je osvajala nove krajeve i ozbiljno zaprijetila kršćanskom Zapadu. Papa Pio V. pozvao je 1569. kršćanski svijet na molitvu svete krunice, kako bi vjernici i na taj način pomogli svojim braniteljima.

Do odlučne pomorske bitke došlo je 7. listopada 1571. kada je mornarica Svete lige pod zapovjedništvom Don Juana de Austria kod Lepanta, na ulazu u Korintski zaljev teško porazila tursku flotu. U mletačkoj mornarici spominju i galije s Krka, Cresa i Raba, Šibenika, Trogira, Hvara i Kotora.

U spomen na veliku pobjedu, izborenu pod zaštitom Blažene Djevice Marije, papa Pio V. je 7. listopada proglasio blagdanom Gospe od pobjede.

Papa Grgur 13. mijenja ime tog spomendana u blagdan Svete Krunice, a papa Pavao VI. naziva ga 1969. blagdanom Gospe od Krunice. U hrvatskim krajevima zovu ga i blagdanom Kraljice svete krunice te blagdanom Gospe od svetog Ružarija ili Gospe Ružarice.

Molitva krunice raširena je, i stoljećima omiljena u katoličkom puku. Po nekim legendama njezini korijeni sežu do 1208. i Marijinog ukazanja svetom Dominiku.

Ona je oblik pobožnosti i molitvenog razmišljanja usmjerenog na Isusa i Blaženu Djevicu Mariju. Teme razmišljanja zovu se otajstva jer se odnose na pojedine istine vjere i važne događaje iz Isusova života: od rođenja i djetinjstva, preko javnog djelovanja do muke i smrti te uskrsnuća, uzašašća i poslanja Duha Svetoga.

Krunica nas uvodi u stanje velikog milosrđa Božjeg čovjeka prema grešniku. Ona poziva čovjeka na pokajanje, potiče nadu i otkriva konačni smisao čovjeka u ljubavi i radosti Presvetoga Trojstva. Kroz ta otajstva vjere vodi nas Blažena Djevica Marija, puna milosti.

Ona nas vodi svojom majčinskom rukom Isusu Kristu i zato nas molitva svete krunice povezuje trajno s Isusom i Njegovom Majkom. (vjeraidjela.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari