Pratite nas

Religija i Vjera

Blagdan svetog Ivana Krstitelja

Objavljeno

na

Sv. Ivan Krstitelj iznimno je poštovan u kršćanskom svijetu. U srednjem vijeku, njegov blagdan zvali su „ljetni Božić“. U čast sv. Ivanu Krstitelju, podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale. U Rimokatoličkoj Crkvi njegovo se rođenje slavi kao svetkovina 24. lipnja, a mučeništvo, nekad nazivano i Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, kao spomendan 29. kolovoza.

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj. Znakovit je na način kako se odvio, jer je tim rođenjem Bog želio ostaviti znak u kojem će se prepoznati njegovo djelovanje i skrb za spasenje ljudi.

Ivan je doista bio Božji dar, ne samo Zahariji i Elizabeti nego i cijelom Božjem narodu kojemu je bio poslan da pripremi njihova srca za Mesijin dolazak. U tom smislu sveti Luka predstavlja znakovitima sve događaje vezani uz njegovo rođenje, te davanje imena dječaku. A koliko je trebala biti značajno njegovo rođenje, govori činjenica da mu je povjerena uloga Mesijina preteče i blagovjesnika.

Razmišljajući pozorno o Ivanovoj ulozi i značenju u onom vremenu, može nam dakle biti očito i jasno što je Bog htio kad ga ja pozvao na svijet. Međutim postavlja se pitanje može li on imati ikakvu važnost za nas danas, jer je on ipak ispunio svoju ulogu prema Mesiji, nakon čega je otišao s povijesne scene. Čak bi se moglo postaviti pitanje koliko je uopće njegovo rođenje bilo neophodno i potrebnu u odnosu na Mesiju.

Je li Mesija mogao bez njega ispuniti svoje poslanje? Je li Ivan trebao imati ikakvo značenje u narodu, kad se ima u vidu da on u striktnom smislu riječi nije u ničemu izravno doprinio djelu Spasenja koje je izvršio Gospodin? Osim toga iz perspektive nas koji živimo već kao članovi novoga saveza i novoga naroda Božjega, što može predstavljati i značiti netko tko je bio na prijelazu iz staroga u novi?

Nije li činjenica da je Gospodin Isus i sam redimenzionirao njegovu ulogu kad je rekao da je i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći od Ivana Krstitelja, premda je on najveći od rođenih od žene? A ako je to istina, što onda nama može značiti primjer jednog čovjeka koji je imao bio zadaću da srca otaca, to jest starozavjetne nade, usmjeri prema Kristu Gospodinu, kad smo mi i tako već započeli svoj život crpeći iz njega, kad živimo u novom savezu i ne trebamo se vraćati u stari?

Treba li nam sada preteča, kad već imamo Gospodina, kad je i sam preteča znao, nakon pojavka Gospodnjega, da se treba umanjivati, kako bi dopustio Kristu da raste? Nije li okretanje prema Ivanu Krstitelju okretanje od Mesije, pa čak i korak nazad u odnosu na novozavjetnu Gospodinovu ekonomiju spasenja? Nije li usmjeravanje prema Krstitelju bijeg od punine, prema djelomičnome?

Naravno, sva postavljena pitanja mogla bi se sagledati i iz te perspektive, te bi doista mogla dovesti u pitanje značenje i ulogu Ivana Krstitelja među nama proglašavajući ga suvišnim. No s druge pak strane kad znamo da je nama ljudima neophodna dobra priprava, ako želimo dobro napraviti neki posao, to bismo trebali primijeniti i na duhovno stanje napredak.

Svatko zna kako se teško može uspjeti i doći do cilja, ako se nije dobro predvidjelo sve što treba napraviti pri svakom koraku, to jest ako se nije vodilo računa o tome što je neophodno kako bi se savladalo pojedine dionice puta. Uostalom, nitko ne ulijeva tekućinu u probušenu posudu, jer je svakome jasno da je nikad ne bi napunio, to jest da bi izgubio sve što bi u nju ulio.

Iz toga možemo povući zanimljive paralele s duhovnim životom. Svjesni smo da je neophodan proces sazrijevanja i rasta, jer se mi ne rađamo s urođenom puninom, nego blago duhovne punine pabirčimo iz dana u dan u mukotrpnom naporu, onda je razvidno kako nam može biti vrlo koristan primjer nekoga tko je imao iskustvo postupnog rasta prema punini. Ivan Krstitelj, kao preteča Gospodinov, može nam onda u tome biti vrlo dragocjena pomoć.

On sam je primjerom svoga života pokazao što treba činiti kako bismo prihvatili Mesiju, ali ne samo formalno nego i plodonosno. On je pokazao primjerom koje su neophodne predradnje kako bi se uopće moglo biti kršćaninom na način na koji to Gospodin očekuje od svojih vjernika. Čitamo to u Evanđelju koje nam ga predstavlja kao isposnika koji je živio u pustinji rastući u mudrosti Božjoj, kako veli sveti Luka: Dječak je rastao i duhom jačao, ili pak: Ruka Gospodnja bijaše s njime. Ivan je primjer duhovnog rasta i kreposnog života pred Bogom koji je neophodan kako bi se potom moglo osjetiti Božju puninu i njegovo milosno djelovanje.

Nije stoga na odmet i danas reći da nam njegov primjer može i treba biti dragocjen, jer je Preteča svjedočio o univerzalnim vrijednostima koje i sami trebamo usvojiti kako bismo dobro razumjeli poruku Krista Gospodina. A, na žalost, mnogi kršćani žive svoju vjeru kao obični formalni ili usputni čin. Mnogi kršćani nemaju ni temelje duhovnog života niti poštuju osnovne ćudoredne principe, kojima je Krstitelj znak i svjedok, a bez kojih je nemoguće razumjeti Krista Gospodina i njegovu božansku snagu.

Govoriti o Kristu onima koji u ćudorednom smislu nisu nimalo osviješteni, koji ne mare ili se protive zdravim načelima duhovnosti, doslovno bi bilo kao da netko ulijeva tekućinu u probušene spremnike.

Ivan Krstitelj je bio svjedok ove velike istine kako treba pripraviti vlastito srce u cjelovitosti ćudorednog življenja. On je i bio preteča koji je pokazao da obraćenje i asketski život prethodi punini koju daje Krist. A mi smo danas, na žalost, kršćansku vjeru sveli na nekoliko naučenih informacija, a ne stvarne življene stavove neporočna života.

Međutim, samo neporočnost života poput Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, može biti dužni okvir u koji se može smjestiti i Gospodinova evanđeoska punina, te kraljevstvo Božje u naš ljudski život.

Često nam nedostaje upravo ovaj bitni preduvjet kršćanskog života, te nije stoga čudno da toliki polažu pravo zvati se kršćanima, a ne razumiju da bi to pretpostavljalo i podrazumijevalo istinsku cjelovitost duhovnog i ćudorednog življenja. Neka nas stoga nadahne današnja svetkovina da u svom kršćanskom životu prepoznamo bitne preduvjete, te da ih ne smatramo suvišnima, nego doista značajnim čimbenicima rasta prema punini u Kristu Gospodinu, kojemu onda i sami tako postajemo preteče.

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

Religija i Vjera

Lijepo je biti i fratar i svećenik

Objavljeno

na

Objavio

Lijepo je biti i fratar i svećenik[1] – Tjedni ljetopis od 8. do 14. srpnja 2019.

Ponedjeljak, 8. srpnja

Evo, i pola 2019. godine je završilo, a nekima i pola života. Tijekom minulih mjeseci snalazili smo se u atmosferskim mijenama, a ovih dana se smjenjuju ljetna žega i neočekivano osvježenje. Tijekom prvog poluvremena našega života stjecali smo znanja, stjecali nekretnine, gradili karijeru, birali prijatelje itd. U mladosti učimo, u radnom vijeku koristimo, a u starosti razumijemo. U srednjoj dobi nemao vremena, a u trećoj čovjek iz tišine promatra svagdašnji život i rad. Gospodinova nedjeljna poruka: Evo, činim nešto novo: već nastaje. „Ne boj se jer ja sam te otkupi, imenom sam te zazvao: ti si moj!“ (Iz 43,1). Kad je Isus uzdahnuo i rekao „žetva je velika“, htio nas je potaknuti, ganuti, osokoliti da oživimo plemenitost: neka nam njive rode za svakoga, neka se pišu knjige za svakoga, neka Bog bude svačiji.

Mnogo može blago lice i blage profinjene riječi Mnogo puta tako janje pobijediti vuka. To je kad se s ljubavlju naviješta Božja riječ, onda Bog i njegova milost čudesa čine! Odzvanja nam svetopisamska poruka radosti i mira. Lijepa riječ utjeha je tužnima, potpora razočaranima, uvećava radost u trenutcima sreće i ohrabruje ostati na pravome putu. Isti uzor radosti nalazimo i u evanđelju Riječ tijelom postala uzrok je radosti koja je uvučena jer je nada zamijenjena mirom. Gospodin ovoga puta šalje drugih sedamdeset i dvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Mi smo ovog srpnja među njima. Neki  se odazivaju i polaze, a drugi spavaju. Odazvani se nikada nisu poistovjetili s neradnicima, a spavači se nikada nisu ogradili od  neradnika i rušitelja.

Utorak, 9. srpnja

Dok časne sestre franjevke slavi 150 obljetnicu postojanja, a u Hercegovini  već 120 godina Bog po prepoznatljivim sestrama franjevkama Provincije Svete Obitelji, izlijeva svoju milosrdnu ljubav po školama, bolnicama, staračkim domovima, dječjim vrtićima, redovničkim i biskupijskim središtima, po ustanovama u sestarskom vlasništvu…. i po brojnim župnim zajednicama naše Provincije i Biskupija, kao i po više drugih. Sestre su svjedočile vjeru u Isusa Krista izuzetnom upornošću i požrtvovnošću i poručivale da postoji  jedna nevidljiva, duhovna, evanđeoska veličina, koja nadvisuje sve posve naravne i ovozemaljske veličine i odlike.

Između sestara koje su prethodila i životom pokazivale put, kako bi s vjerom u Božju providnost radile ne izgradnji kraljevstva nebeskoga na današnji dan 2011. u Mostaru je preminula časna sestra Vendelina Vasilj, u 72. godini života i 50. redovništva. Rođena je u Međugorju 26. kolovoza 1939. g., u obitelji Martina i Mare rođ. Planinić. Na krštenju je dobila ime Ljiljanka. Kao dvogodišnje dijete ostala je bez oca pa je smještena je u Sirotište Školskih sestara u Mostaru. Kad je odrasla, i sama je osjetila poziv na posvećeni život te je 29. kolovoza 1959. primljena u samostan u Bijelom Polju-Potocima. Kao sestra djelovala je u Kiseljaku, Mostaru, Čerinu, Chicagu. U tamošnjem franjevačkom samostanu sv. Ante na Drexelu djelovala je jedanaest godina. Od svog povratka u Domovinu godine 1996. pa do smrti djelovala je na više mjesta. Nekoliko godina i u Mostaru. Samozatajnost i strpljivost, molitva i rad bili su stožeri njezina života. Naslijedila je ime poznatog dr. fra Vendelina Vasilja, urednika Kršćanske obitelji i pisca trilogije protiv komunizma.  Jednostavna i skromna, umjerena u zahtjevima i potrebama, tiha i vjerna u svom apostolskom djelovanju, bila je prepoznatljiva po raspoloživosti prema potrebama Zajednice..„Za Dobro“ potrošen život cijena je nebeskoga ključa: „Uđi u radost Gospodara svoga!“ (Mt 25,21). Njezini zemni ostatci ukopani su u sestarskom groblju „Gruban“ u Bijelom Polju-Potocima.

Srijeda, 10. srpnja

Prije 45 godina u Mostaru je pred mojim očima umro dr. fra Didak Burić (1898.-1974.), u 77. godini života, 59. godini redovništva i 52. godini svećeništva. Bio je svećenik, profesor, provincijal, uznik, duhovnik časnih sestara Rođen je u Turiji kraj Konjica, 20. ožujka 1898.  Osnovnu školu završio u Konjicu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij filozofije i bogoslovije u Mostaru i Parizu. Nakon tri godine rada u gimnaziji na Širokom Brijegu odlazi na studij slavistike u Krakow i Lawow. Studij je okrunio doktoratom. Na Širokom Brijegu je profesor, kapelan, gvardijan i župnik. Nakon što su partizani pobili fratre – njih 66  i ubili Gimnaziju na Širokom Brijegu – 15 profesora doktora znanosti i rastjerali 413 učenika, te zabranili novicijat i bogosloviju hercegovačkim franjevcima, fra Didak je smišljao budućnost.  Potom su provodili partijsku naredbu: Nema čovjeka u ovoj državi [Jugoslaviji],  kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi, što je vjerojatno Vladimir Bakarić rekao nadbiskupu Alojziju Stepincu. Komunistička je zloća bila velika. Ono što nas zanima je mnogo više, ljudska veličina i hrabro kršćansko i franjevačko svjedočenje tolikih vjernika, redovnica, bogoslova i gimnazijalaca, franjevaca, svećenika i biskupa u to teško, krvavo i mračno doba. „Ne smijemo postati žrtve a još manje zatvorenici komunizma, kao što to ne postahu ni ovi mučenici, koji bijahu tvarne žrtve, ali ćudoredni i duhovni pobjednici“ poruka je naših mučenika i uznika. Treba skupiti i popisati sve patnje mnogih naših vjernika, velikih junaka vjere, kojih je bilo u svakomu našem malom selu. Crvena je i krvava rijeka straha i mučnine tekla mnogim ljudskim sudbinama. U Hercegovini su partizani 1945. donijeli apokalipsu smrti. Partizani su preko 17.500 Hrvata katolika „oslobađali“ od života, a onda prešli na zatvaranje (1731 katolik) i zabranjivali pamćenje, jer bilo kakav govor o uzništvu moglo je imati neželjene posljedice za slobodu pripovjedača. Tako je funkcionirao totalitarni režim i smo na taj način mogli su se održati na vlasti.

Preživjele  fratre su pozatvarali  – najbrojniji samostan jedno vrijeme bio je u Zenici sa 29 fratara. Fra Didak 1946. preuzima upravu Provincije.  Provinciju je dizao iz ruševina i odgajao pomladak. Kada je  1949. đake smjestio u novicijat u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, uhićen je  i osuđen na 15 godina zatvora i dvije godine gubitka građanskih prava. Naše fratre su osudili na 347 godina, 6  mjeseci i 28 dana. U bezbožnim komunističkim kazamatima naši fratri su odrobijali          225, godine 4 mjeseca i 16 dana. Kada sam slušao i čitao imena mučitelja, onda se sjetim Stjepana Radića da su ti genocidisti bili od zla oca i još gore matere. Dr. fra Mladen Barbarić,   koga su osudili na smrt, pa preinačili na uzništvo u trajanju od  9 godina i 8 mjeseci, sročio je uzništvo u poruku: Narod govori da đavli znaju mučiti ljude, a ja ti kažem da bi trebalo đavle odvesti mučiteljima u zeničkom zatvoru da nauče kako treba ljude mučiti. 

U Zenici je jedno vrijeme bio najbrojniji samostan hercegovačkih franjevaca – čak 29 fratara, a na humačkoj župi koja je imala preko 10.000 katolika živio je i djelovao samo jedan fratar. U kazamatima su naše fratre zlostavljali, tuki, mučili i trovali. U Zenici nije bilo heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali u zatvoru nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a u kazamatu se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama.  Ujutro nisu znali hoće li dočekati večer, a uvečer hoće li dočekati jutro. I umirali su franjevački uznici u komunističkom kazamatu, a uskrišavali Kristovi svećenici. Fra Didak  je nadživio robiju sotonskih mučenja u Ćelovini, Zenici i Srijemskoj Mitrovici od 12. svibnja 1949. do 12. svibnja 1955. Iz zatvora je pušten 1955. godine s uvelike narušenim zdravljem. Iznenadio je braću svojom energijom. Tada se pokazao snažan i odrješit. Bio je kao neko utjelovljenje Provincije, i to svojim brigama kao provincijal i svojim patnjama kao bolesnik. Posebno je bio utješen pomlatkom, mladomisnicima, svećenicima koji su dijeli  patnje a vjernim pukom i pobjeđivali.

Franjevci u Hercegovini su pod komunističkom vlašću trpjeli neizrecivo mnogo. Bila je to ne samo krvava kupelj, nego su to bila strašna, razbojnička i vučja vremena. Da ne postoje pisani dokazi i svjedoci očevidci, netko bi mogao pomisliti „da netko od franjevaca izmišlja“ da je bila moguća tolika povijesna ludost i gnjev komunističke vlasti.

Međutim, krvavo svjedočanstvo, nadživljene patnje fratar i katolika u Hercegovini Nebo je  potvrdilo. Sa zahvalnošću Bogu i Gospi možemo reći da smo imali fratre koji je znali predano Bogu prikazivati svoje životne radosti i poteškoće. U svim povjerenim  dužnostima bili su odgovorni, tihi, samozatajni. Franjevačka gostoljubivost, uslužnost, zahvalnost Bogu i ljudima, bile su njihove vrline. Prošli su ovom zemljom čineći dobro u naizgled malim stvarima. Ime fra Didaka Burića i njegovi suvremenika valja pamtiti.

Četvrtak, 11. srpnja

Blagdan sv. Benedikta, zaštitnika Europe  (480.–547.).  Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako: „Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blagoslovljen i po milosti i po imenu. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost jednog starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, svojoj duši nije pružao nikakve užitke. Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.“ Napisao je svoje Pravilo koje će biti mudar čuvar potrebne redovničke stege. To pravilo  je „knjiga vrijedna za stoljeća, odgojna knjiga za sva vremena“. Utemeljio 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, „škola služenja Gospodinu“ moleći i radeći stvarao se benediktinski ideal: „Ora et labora – Moli i radi!“ Benediktinci su stvorili kršćansku povijest time što su počeli provoditi svoj život u bratskoj zajednici na jednome čvrsto stalnom mjestu.. ’Ora et labora!’ postade time temeljni obrazac Zapada. To su poput dva krila bez kojih kršćanin ne može „letjeti“ duhovnim životom niti biti graditelj kršćanske civilizacije i ne smije se isključiti ni jedno ni drugo. Stoga je potrebno djeci usaditi ljepotu molitve, učeći ih moliti u obiteljskom zajedništvu.

Djelo sv. Benedikta prisutno i u našoj hrvatskoj povijesti, a o njemu dokumentirano govore tri debela sveska dr. Ivan Ostojića, Benediktinci u Hrvatskoj.  Benediktinska djela su, na svoj specifičan način, na našim područjima nastavili franjevci, dominikanci, isusovci, karmelićani,  salezijanci  i ini redovnici i redovnice.  Franjevački duh prenošen je na hrvatski narod još za života sv. Franje. Razvijao se, napredovao i rastao kroz proteklih osam stoljeća. I danas su najbrojniji redovnici u hrvatskom narodu franjevci, a i među redovnicama najbrojnije su kongregacije franjevačkog usmjerenja.

Petak, 12. srpnja

Prije godinu dana  2018. nogometni izbornik Zlatno Dalić, iz Livna , bio je u Rusiju na Svjetskom prvenstvu s  vizijom: „moramo spojiti kvalitetu, domoljublje i ponos“, a ja bih dodao s vjerom u Boga!  Vjernici su kod nas na Humcu, u Hercegovini i posvuda molili za uspjeh hrvatske momčadi, ali i za jedinstvo hrvatskog naroda. U TV emisiji Bujica čuli smo i molitvu svećenika Zlatka Sudca. Ta molitva još nije ishlapila.

Cijelom svijetu su vatreni pokazali tko su Hrvati, što mogu i u kome je njihova snaga. Biskup Vlado Košić je rekao: „naš izbornik i gotovo svi igrači kažu ‘Bogu hvala’, ‘s Božjom pomoću’, i ‘ako Bog da, onda će biti…’. ‘Baš dugujemo Bogu i mnogim molitvama ovu veliku promociju Hrvatske koja se kroz nogomet događa ovih dana”.“Trebaju se ujediniti i domovinska i iseljena Hrvatska. Hrvati mogu uspjeti ako se ujedine, što se upravo događa na primjeru naše nogometne reprezentacije”, zaključio je biskup.

Subota, 13. srpnja

U Međugorju, poznatom hodočasničkom i marijanskom  mjestu molitve, pomirenja, radosti i nade, gdje se godišnje pričesti oko milijun i pol hodočasnika, završila je duhovna obnova za više od 350 svećenika iz 32 države. Svećenici su s krunicom u ruci, časoslovom u kapelici, misalom na otvorenom oltaru, napunili svoje akumulatore. Ovogodišnja Duhovna obnova u Gospinom krilu svećenika vraća na izvore njegova svećeničkog poslanja. Fra Slavko je Barbarić je  u početcima tražio od župljana župe Međugorje da za vrijeme Duhovne obnove obitelji u župi prime svećenike u svoje kuće, što je značilo da jedna obitelj besplatno ugošćuje jednog svećenika. Ovim je fra Slavko želio povezati obitelji i svećenika. Oni trebaju živjeti jedni za druge i jedni od drugih. Svećenik treba shvatiti da je njegovo poslanje biti pastir, brinuti se za njemu povjerene vjernike, a da bi to mogao, mora posjećivati obitelji i ulaziti u razgovor s njezinim članovima. S druge strane, ugošćujući svećenika, obitelj ima priliku povjeriti mu se, upoznati ga sa svojim životnim okolnostima, sa svojim radostima i poteškoćama. Tema ove duhovne obnove, kao i svih ostalih u ovoj godini je u Gospinoj školi „Idi za mnom!“ (Mk 10, 21). Glavni koordinator je bio fra Marinko Šakota, međugorski župnik, ali je se svećenicima na ovoj duhovnoj obnovi sa svojim katehezama i nagovorima obratio i apostolski vizitator za župu Međugorje nadbiskup Henryk Hoser. To je svakako bila velika novost i ne mala posebnost ovog susreta.

Mons. Hoser je, uz ostalo, upozorio na konkretne primjere, probleme, iskustva i svjedočanstva iz vlastita života. „Umor, iscrpljenost, bijeg, gubitak iluzija na svećeničkom putu…, ali i želja da se produbi vlastiti duhovni hod, vjera ili da se ponovno dobije nada – mogu biti razlozi zbog kojih su ovi svećenici i bogoslovi došli na ovu duhovnu obnovu!“ – rekao je mons. Henryk Hoser. „Mjerilo kojim se mjeri prava ljubav jest VJERNOST!“ – istaknuo je mons. Hoser i nadodao razmišljanje jednog svog afričkog kolege koji je rekao kako na kraju postoji samo jedna tipologija svećenika, dijele se na: 1.) sretne i 2.) nesretne! I zaželio je svima da baš ovdje uz pomoć majke Marije pronađu razloge da njihov svećenički život bude doista sretan! Budite sretni svećenici

Fra Marinko se posebno naslanja na primjere iz života pokojnog fra Slavka Barbarića, koji je 1996. i započeo ove duhovne vježbe za svećenike – pa je to još jedna ljepota u poniranju u osnove i dubine međugorske duhovnosti i Marijine škole zbog koje je većina svećenika zapravo ovdje i došla. U vremenima u kojima prijete tame bezvjere, otpadništva, hereza – blagoslov je otkriti ljepotu poziva Pastira.

Dok u Hercegovini kamen pjeva hrvatski dotle izglačano kamenje na Brdu ukazanja i Križevcu  prenosi toplinu na lica ozarena u doticaju sa svetim. U Međugorju su vjernici oslobođeni zemaljskih granica, ograničenja i posredovanja i u izravnom su sjedinjenju preko Kraljice Mira i Isusa  s nebeskim ocem.  Najvažnije je što u Međugorje vjernici dolaze a i dolazit će pozvani od Gospe koja se tamo ukazala otišavši iz njihovih domova – svetišta diljem svijeta, da ih na komadiću zemlje koji je izabrala sve zajedno primi u svoju majčinsku ljubav. Osjećajući tu ljubav svjestan sam da vjernici odlaze, a pokoljenja dolaze, a Kraljica Mira grli.

Za više od 350 svećenika na ovoj duhovnoj obnovi međugorski župljani osigurali su besplatan smještaj i hranu.

Nedjelja, 14. srpnja

Prije pedeset i jednu godinu, na današnji dan, ređen sam za svećenika (u Varešu 1968.)  Rođenjem 1942. ušao sam u krvavu kupelj kao Hrvat, katolik, fratar i svećenik. Oca i tri strica su mu partizani i četnici ubili na nepoznatim mjestima. Školovanje počinje kao obilježeno siroče, polazak u franjevačku gimnaziju  povezan je uz upozorenje kume  Anđe r. Jurčić: „Stipe (moje krsno ime), kud ćeš tamo? Zar ne znaš ako se pomuti da će te odmah među prvima ubiti kao i onu franjevačku mlađariju 1945. godine!– Ja sam malo zastao i odgovorio joj: „Ona ubijena franjevačka mlađarija nadživjet će ubojice koji sada drmaju. Ja idem za njima.“ Oblačenje franjevačkog habita 1959. zbilo se u teškim olovnim vremenima za fratre, njihove obitelji. Slanje u vojsku u kažnjeničku kasarnu u Prizrenu (Kosovo) po sebi upućuje na bezvrijednost života – ako ga Albanci ubiju nitko ne će odgovarati. Bogu hvala, godine su se nizale, studij završavao, uslijedilo je svećeničko ređenje i mlada misa. Tada ružićki uznik prof. Ivan Alilović čestita: „Fra Andrija, ti si svojim ređenjem pobijedio komunizam.“

Sve te godine pokazuju primjer ustrajnosti te podnošenje žrtve u vremenima kada nije bilo lako djelovati kao fratar i svećenik.   Rekao bih: Još jedna fratar je u franjevačkoj Hercegovini i šire živio svoje redovništvo i svećeništvo sa svojim narodom, molio i žrtvovao se, te bdio nad njim u svim njegovim previranjima i poteškoćama. Sv. Pavao se Korinćanima,  po ljudsku hvali se poteškoćama, s onim što je Bog učinio u njegovu životu. I slavlje jubileja je pogled unatrag, od početaka  ovozemaljskoga života označen kao krvava kupelj, od Ružića, preko  Prizrena, Vareša do Rima te povratka u  Hercegovinu kako pogled unatrag ne znači hvaliti se svojim postignućima nego onim što je Bog preko ljudskih slabosti učinio za katolički narod i Provinciju.

U ovogodišnjoj prigodnoj čestitci za dijamantni jubilej sam pročitao: „Vjerujem i da će ovogodišnja fra Andriji dijamantna fratarska obljetnica, nakon zlatnog misništva, pomoći da nadahnut primjerima prošlosti vidi što i kako sada, da i dalje otvorenim očima pogleda sadašnjost i u toj sadašnjosti pronađe način na koji najbolje može odgovoriti franjevačkom poslanju i pozivu koji Bog ima s fra Andrijom i svima nama u skladu s karizmom, odnosno  talentom svakog pojedinca. Želim da svjetlo povijesne istine koju fra Andrija neumorno otkriva i dalje svijetli, a ulje u svjetiljku nadolijeva rasvjetljuje naše  živote povijesnom istinom te želimo fra Andriji da u Hercegovini i dalje svijetli, da mu srce bude kod Gospodina da bi mogao biti odraz njegove ljubavi.“

Tijekom minulih godina pronalazio sam i bilježio prošlost – otisnuta je u prigodnim zbornicima i listovima, te brojnim studijama, knjigama i ispričana na 6.000 stranica Dnevice, živim sadašnjost – predvodeći Napredak i HAZU, a za suvremenike i njihovu budućnost čuvam neispričane priče.  Dnevica već desetak godina svakodnevno u 9,45 posredstvom radipostaje Mir Međugorje je u emisiji Na današnji dan podsjetnica je onima koji znaju, a putokaz onima koji žele znati više. Velikane od zaborava trgam, u tajnama naše prošlosti otkrivam nove vrtke, gledam očima sve ono što drugi ne vide.

Nabrojilo se sedamdeset i sedam godina moga života i rada. Nije danas lako biti  fratar i svećenik i povjesničar, ali iz iskustva svjedočim da je lijepo biti i fratar i svećenik i povjesničar, a i filatelista. Svete mise sam proslavio u Domu sv. Josipa u Ljubuškom i u Crkvi Marijina uznesenja u Zaostrogu.

Uz zahvalu Gospodinu molimo ga i da bude fratara, svećenika i povjesničara. Dat će Bog, pa će nas velikani poticati: “Čovječe pazi da ne ideš malen… preko modre rijeke.. .(nego)  ostaj ovdje… u miru”.  Završavam tjedni ljetopis  savjetom pape Franje: „Sa zahvalnošću gledati prošlost, s velikom ljubavlju živjeti sadašnjost, s nadom prigrliti budućnost.“[2]

 

[1] Lijepo je biti i fratar i svećenik, Hrvatsko slovo,  19. srpnja 2019., str. 8 + 28.

[2] Lijepo je biti i fratar i svećenik, Hrvatsko slovo,  19. srpnja 2019., str. 8 + 28.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

Kako do obraćenja, kajanja i praštanja? Što biblijski prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Je li konačno došlo vrijeme za istinu i kajanje sinova udbaša i komunista?

Govori: fra Mario Knezović / Agape

 

>>> Fra Mario Knezović: Ne treba TV serijal o Titu, znamo da je zločinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari