Pratite nas

Religija i Vjera

Blagdan Velike Gospe ili Uznesenja Blažene Djevice Marije

Objavljeno

na

Velika Gospa ili svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije, ujedno je i državni blagdan, koji se obilježava 15. kolovoza kad diljem Hrvatske vjernici hodočaste u marijanska svetišta.

Velika Gospa je blagdan kad se katolički vjernici prisjećaju dogme svoje vjere: da je Blažena Djevica Marija dušom i tijelom po završetku svoga zemaljskog života uznesena u slavu neba u društvo sa svojim uskrsnulim sinom Isusom Kristom. To je, kako vjeruju katolici, završnica njezina Bogu predanog života, vrhunac i cilj kojem je okrenuta svaka ljudska egzistencija.

Vjernici Veliku Gospu najprije prepoznaju u poniznoj službenici koja je prihvatila Božji izazov i svoj je život uskladila s Božjom riječju: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”

Prema katoličkoj teologiji, Kristova majka Marija uznesena je dušom i tijelom na nebo. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je 1. studenog 1950. papa Pio XII. Službenom proglašenju prethodila je duga tradicija slavljenja, stara kao i samo kršćanstvo.

Hodočašća u marijanska svetišta

Na blagdan Velike Gospe mnoštvo vjernika hodočasti u mnogobrojna marijanska svetišta, a svetkovina se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi.
Majku Božju Blaženu Djevicu Mariju katolički vjernici prepoznaju i u slikama iz Staroga i Novoga zavjeta. U Starom zavjetu na početku Biblije, kad su Adam i Eva pali u grijeh nepovjerenja prema Bogu i sagriješili, Bog nije čovjeka ostavio bez nade. Naime, nasuprot zmiji, simbolu zla i đavla, Bog podiže znak žene koja će s plodom svoje utrobe zmiji zgaziti glavu.

Novi zavjet, pak, u posljednjoj knjizi Biblije, Apokalipsi, otkriva veliki i strašni znak zmaja. To je rušilačka, negativna, arogantna sila koja više ne skriva svoje nakane, kako je to bio slučaj kod zmije. To je simbol zla u svijetu, simbol sotone. Nasuprot zmaju drugi je znak: znak žene, simbol nježnosti i ljubavi, dobrote i ljepote. Žena je trudna, ona je nositeljica života, donosi nadu budućnosti. Koliko god žena izgledala slaba u odnosu na strahovitu silu zmaja, ona izmiče podvalama i njegovim nasrtajima pa pobjeđuje ljubav, dobrota i život. Upravo je to, kako smatraju katolički teolozi, Velika Gospa.

Blagoslov trava i cvijeća

U ranijim vremenima postojao je poseban blagoslov za blagdan Velike Gospe – blagoslov trava i cvijeća. Održao se u nekim europskim državama sve do danas. Značenje mu je višeslojno. Prema predaji, apostoli su u Marijinu grobu umjesto tijela pronašli cvijeće pa se Marija zato i naziva “Ljiljan bijeli”, “Ruža bez trnja” i sl..

Blagoslov je povezan i s tradicijom hodočašćenja u marijanska svetišta, kada vjernici danima spavaju u prirodi i na sjenicima.

Također, vezan je i uz vrijeme dozrijevanja plodova i kosidbu pa se blagoslovom trava zazivala Božja zaštita nad stokom, a blagoslovom cvijeća nad ljudima, kako bi Gospodin po njima odagnao svako zlo i bolest te ih zaštitio od uboda zmija i svake druge pošasti.

Na simboličnoj razini blagoslov podsjeća na ljudsku prolaznost, kao što će se trava osušiti, tako će i svako stvorenje završiti ovozemaljski život, ali i nadu u vječni život, koja je ljudima dana i po Marijinim zaslugama, a njezino je uznesenje prototip i čovjekove buduće proslave. Zato je i postojao običaj da se tada blagoslovljena trava nosila na grobove najbližih.

Štovanje Marije u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je dugovječna tradicija štovanja Blažene Djevice Marije. Sve ratove, glad, nevolje, napade hrvatski narod preživio je sklonjen pod zaštitnički plašt Majke Božje. Tome svjedoče brojne crkve, samostani, molitve i pjesme posvećene Gospi još od najranijih dana hrvatske povijesti. Pouzdavajući se u njezin nebeski zagovor častili su je iz zahvalnosti kao “kraljicu Hrvata”, a zazivali su je i “fidelissima advocata Croatiae” (najvjernija odvjetnica Hrvata).

Još u 10. stoljeću hrvatska kraljica Jelena u Solinu je sagradila dvije crkve: Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana. Splitski kroničar Toma Arhiđakon napisao je kako su se u predvorju crkve sv. Stjepana pokapali hrvatski kraljevi. Don Frane Bulić našao je nadgrobni natpis kraljice Jelene 1898. godine. Poslije odlaska Turaka, sagrađena je crkva Gospe od Otoka, koja je izgorjela 1875. Sadašnja je pak sagrađena 1878. godine.

Povezanost Hrvata i Djevice Marije očituje se i u pozdravu “Hvaljen Isus i Marija”. Naime, Hrvati su kršćanskom pozdravu “Hvaljen budi Isus Krist” dodali i njegovu majku Mariju.
Mariji u čast i slavu posvećena su 1162 vjerska objekta i osam katedrala u Hrvatskoj, među kojima su katedrale u Zagrebu, Splitu, Puli, Dubrovniku, Varaždinu, Poreču i Krku, a Navještenju Blažene Djevice Marije posvećena je katedrala u Gospiću. Uz to, Uznesenju Djevice Marije posvećena je i konkatedrala u Senju i bivša katedrala na Rabu. Navještenju Djevice Marije posvećena je bivša katedrala u Pićanu te Svetoj Mariji posvećena je bivša katedrala na Osoru.

Štovanje Majke Božje zadržali su ne samo Hrvati u domovini, nego i oni kasnije raseljeni diljem svijeta pa danas, ako na primjer nekome u Chicagu spomenete riječ “Hrvati”, prvo što će vam odgovoriti bit će “Velika Gospa”. Ona je Hrvatima ono što je Ircima Sv. Patrick ili Talijanima Kolumbov dan.

Hrvatska marijanska svetišta 

U Hrvatskoj je mnogo marijanskih svetišta, a među najpoznatija spadaju: Svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, Svetište Majke Božje Trsatske na Trsatu, Svetište Gospe Sinjske u Sinju, Svetište Majke Božje Loretske u Arbanasima kod Zadra, Svetište Gospe od Zečeva u Ninu, Crkva Majke Božje Remetske u zagrebačkim Remetama, Svetište Majke Božje Aljmaške u Aljmašu.

Među Hrvatima izvan Hrvatske važna su marijanska svetišta: Svetište Gospe Olovske, Svetište Gospe od Kondžila u Komušini, Svetište Kraljice mira u Međugorju i Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu, Svetište Crne Gospe u Subotici i u Bunariću u Bačkoj te Svetište Gospe Tekijske u Petrovaridnu u Srijemu te Gospa od Škrpjela u Boki kotorskoj i Svetište Gospe Letničke u Letnici na Kosovu.

(Hina)

 

GOSPE NAŠA

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup Fisichella: Sveta stolica s pozornošću prati Međugorje

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Radiopostaja Mir Međugorje

Predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, nadbiskup Rino Fisichella izjavio je u četvrtak kako Sveta Stolica pozorno prati zbivanja u Međugorju te da ovo poznato hodočasničko mjesto sadrži brojne elemente nove evangelizacije među kojima su najvažnije molitva i klanjanje.

“Upečatljivo je kako hodočasnici svugdje hodaju s krunicom u ruci i mole se: hodajući cestom, dok se penju na brda, posvuda. Vjerujem da je ovo zaista jedan pozitivan pokazatelj, koji će se uzeti u obzir pri ocjenjivanju posebnosti Međugorja. Sveta Stolica prati Međugorje s velikim zanimanjem”, rekao je nadbiskup Fisichella u intervjuu za lokalni Glasnik mira.

On je početkom kolovoza boravio u Međugorju sudjelujući na misi, molitvi i klanjanju u okvu Festivala mladih – Mladifestu na kojemu je prvi put od početka međugorskog fenomena Sveta stolica dopustila organizirana hodočašća.

Nadbiskup Fisichella je istaknuo kako je za njega posebno dojmljivo bilo to što se molitva u Međugorju proteže kroz cjelokupni život.
“Kao i druge hodočasnike koji dolaze prvi put pogodilo me ozračje molitve, i to je ono što Međugorje razlikuje od drugih mjesta gdje očekivano nalazite molitvu koja se odvija na mjestima ukazanja, u crkvama, ispred ikona Djevice ili svetaca”, dodao je predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju.

Pojasnio je kako ogranak Nove evangelizacije ima pastoralnu odgovornost za svetišta u svijetu. Iako Međugorje još nije priznato kao svetište, ono je već sada odredište milijuna hodočasnika svake godine.

“Moj dolazak ovdje je daljnji korak u procjenjivanju i razmatranju prisutnosti milijuna hodočasnika, a posebno u ovoj situaciji, toliko mnogo mladih”, rekao je predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju.

Rekao je kako su za novu evengelizaciju posebno važna dva elementa – molitva i klanjanje.
“Ti su elementi temelj kroz koji se ostvaruje Nova evangelizacija. U tom smislu volim se osvrnuti na papu Franju i jednu rečenicu koju je izrekao odmah na početku svoga pontifikata: „Nova evangelizacija se provodi na koljenima“. Stoga je ponovno otkrivanje ove klanjajuće dimenzije, ove dimenzije molitve, za nas zasigurno neizbrisiva točka: točka polazišta i točka temeljnog cilja”, rekao je Fisichella.

U svibnju ove godine Sveti otac je dopustio organiziranje hodočašća u Međugorju čiji se fenomen vezuje uz tvrdnje šestero vidjelaca da im se ukazuje Gospa koju u Međugorju zbog poruka koje šalje nazivaju Kraljica mira.

Posebno povjerenstvo Svete Stolice istražilo je ovaj fenomen te slučaj dostavilo Kongregacijiu za nauk vjere, a koje je spis dostavila Svetome ocu na odlučivanje.
U međuvremenu je poljski nadbiskup Henryk Hoser imenovan posebnim papinskim vizitatorom koji je zadužen za nadzor i skrb nad ovom svjetski poznatom župom.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari