Connect with us

Religija i Vjera

Blažena Ozana Kotorska – anđeo grada Kotora

Objavljeno

on

Svjedočanstvo duhovnosti križa – Blažena Ozana Kotorska

Blažena Ozana Kotorska, rođena 25. studenog 1493., Releza, Crna Gora, preminula 27. travnja 1565. Kotor, Boka Kotorska. Beatificirana je 21. prosinca 1927. Slavi je Katolička crkva. Spomendan je 27. travnja.

Životopis

Rođena je kao Katarina Kosić u selu Releza kod Podgorice u siromašnoj  obitelji stočara, koji su imali malo stado ovaca. Nakon viđenja Malog Isusa, a potom i Raspetoga, dok je čuvala stado, i nakon smrti svoga oca, 1507., odlazi u Kotor, gdje biva primljena u kuću Aleksandra Buća. Njegova žena poučila je Ozanu katoličkoj vjeri i omogućila joj primanje katoličkih sakramenata. Već se tada Ozana isticala brigom za najsiromašnije. Ubrzo je odlučila živjeti kao „zazidana djevica“, kakvih je u Kotoru tada bilo više, a živjele su u sobicama od tek nekoliko četvornih metara izgrađenim uz crkvu i s malim otvorom prema svetištu crkve. Provela je 7 godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a potom se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla, gdje su se oko nje počele okupljati i druge djevojke, te je osnovan samostan. Za vrijeme Mletačko-osmanskog rata (1538. – 1540.), turski admiral i gusar Hajrudin Barbarosa doplovio je sa 70 galija i 30.000 vojnika pred Kotor. Opsada je trajala od 11. do 16. kolovoza 1539. U obrani je, uz providura Ivana Bemba, sudjelovao i kotorski biskup Luka Bisanti, te blažena Ozana, koja je uvjeravala građane u sigurnost pobjede i poticala ih na molitvu i obranu grada. Hajrudin Barbarosa odustao je petoga dana opsade i povukao se s vojskom. Budući da je glas o svetom životu sestara stigao do Rima, general dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je 1547. da smiju nositi bijeli škapular, što je bio znak pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. Umrla je 1565. u 72. godini života. Veličanstveni sprovod blažene Ozane vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Njezino mrtvo tijelo nošeno je svim glavnim gradskim ulicama i položeno u crkvu Sv. Pavla, a danas se štuje u crkvi Sv. Marije u Kotoru. Hrvatski kipar Antun Augustinčić napravio je sarkofag, u kojemu se od 1963. nalazi Ozanino tijelo. Poslije njezine smrti štovanje se proširilo po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj, a širili su ga dominikanci. Papa Pio XI. službeno je Ozanu proglasio blaženom 21. prosinca 1927. godine. Zaštitnica je Kotora i Kotorske biskupije, a za Splitsku metropoliju proglašena je zaštitnicom ekumenizma.

Kotorska biskupija

Kotorska biskupija je katolička biskupija sa sjedištem u Kotoru, u Boki kotorskoj. Biskupija obuhvaća Kotorski zaljev i Budvansko primorje. Postojala je vjerojatno već u ranokršćanskom razdoblju. Među sudionicima Drugoga nicejskog koncila (787.) spominje se kotorski biskup Ivan, a na Splitskoj sinodi (927./928.) bila je na popisu sufraganskih biskupija novoosnovane Splitske metropolije. Poslije toga Kotorska je biskupija pripadala raznim metropolijama: Dubrovačkoj, od kraja XI. st., nakratko Barskoj biskupiji, pa opet Dubrovačkoj biskupiji. A tijekom dugog razdoblja (1178. – 1828.) Barijskoj biskupiji u Italiji, zatim do 1930. Zadarskoj i od 1969. Splitskoj metropoliji. Biskupijsko područje bilo je najšire za vladavine Nemanjića (1186. – 1371.) jer je tada imala jurisdikciju nad gotovo svim katolicima u Srbiji. Potom se smanjila samo na dio Boke, a u XVI. st. ponovno se proširila na cijelu Boku, te od 1828. na područje sve do Sutorine, nadomak Baru. Od kotorskih biskupa za hrvatsku vjersko-kulturnu baštinu zaslužni su Franjo Uccellini Tice (1895. – 1937.) i Pavao Butorac (1938. – 1950.). Danas od redovnika u Kotorskoj biskupiji djeluju franjevci Zadarske provincije Sv. Jeronima, koji od 1575. posjeduju bivši samostan klarisa pokraj crkve Sv. Klare, a od novijega doba isusovci na Gospinu otoku u Tivatskome zaljevu. Nekoć su u Biskupiji postojali brojni ženski samostani: benediktinke, klarise, dominikanke i dvije kuće franjevačkih trećoredica, a danas djeluju uglavnom novije kongregacije: Služavke Malog Isusa (Dobrota, Perast, Prčanj), Milosrdnice (Kotor, Risan, Igalo) i Sestre Bezgrješnoga Začeća (Dobrota). Iz te su biskupije blaženi Gracija iz Mula, blažena Ozana Kotorska, sveti Leopold Bogdan Mandić i službenica Božja Ana Marija Marović. Za Domovinskoga rata (1991. – 1995.) broj katolika u Kotorskoj biskupiji naglo se smanjio. U Biskupiji je 2002. godine bilo oko 10.000 katolika.

Innocenzo Taurisano – „ Blažena Ozana Kotorska – dominikanka“

„Život blažene Ozane Kotorske svjedoči o životu snažne žene koja je svojom uvjerljivom riječju znala dirnuti i najtvrđa srca. Njezina sobica uz crkvu Sv. Pavla, s pogledom na katedralu Sv. Tripuna, bila je mjesto na koje se spuštalo samo Nebo dok je Ozana, „anđeo grada Kotora”, pred raspelom molila za potrebe svoga grada i njegovih stanovnika, kao i svih onih koji su k njoj dolazili i tražili pomoć. Raspeti Krist na križu bio je knjiga života, otvorena knjiga iz koje je crpila posebno znanje. Ozana svjedoči vrijednost duhovnosti križa, o kojoj je sveti papa Ivan Pavao II. često govorio, pozivajući suvremeni svijet da ponovno otkrije njezino značenje i otvori svoje srce nadi. Ozana je u duhovnosti Reda propovjednika (dominikanaca) prepoznavala posebnu pobožnost prema raspetom Kristu. Muka Kristova svjedočanstvo je neizmjerne Božje ljubavi prema ljudima. Mnogi mole zagovor blažene Ozane Kotorske za mir među ljudima i narodima, za jedinstvo kršćana i kršćanskih crkava. Blažena Ozana tako postaje simbol jedinstva, uzor molitve za jedinstvo, zaštitnica pokreta za jedinstvo kršćana i svetica ekumenizma.“

Biblioteka – Tragovi, 2014. god.

Sveti Leopold Bogdan Mandić

Rođen 12. svibnja 1866. Herceg-Novom, preminuo 30. srpnja 1942. u Padovi. Beatificiran 2. svibnja 1976. Kanoniziran 16. listopada 1983. Spomendan            mu je 12. svibnja. Hrvatski svetac, svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana.

Životopis – mladost i obrazovanje

Pretci L. B. Mandića podrijetlom su iz Zakučca (Omiš), zaselak Mandići. Naime, njegov pradjed Nikola došao je u Herceg Novi, gdje se i oženio. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je dvanaesto dijete u obitelji Mandić. Njegovo su rođenje roditelji uzeli kao krunu ostvarenja svoga braka. Zato su mu nadjenuli ime Bogdan – Adeodat – dan od Boga. Njegovi su roditelji bili vjerni i revni katolici i Hrvati. Dobri otac pratio je svakog jutra malog Bogdana u crkvu na svetu Misu i pričest, što je tada bilo neobično i čudno. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Rodbina i znanci zvali su ga „naš Bogdo”, a bio je visok samo 135 cm. Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati stečeno imanje i blagostanje. „Naš Bogdo“ je u ispovjedaonici znao tješiti ljude. Tako je jednog osiromašenog očajnika tješio u ispovjedaonici: „Razumijem vaš žalosni položaj, jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No, izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.” Živeći u Herceg Novom, među pravoslavcima, Bogdan je vrlo rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu odvojenosti i praktične podvojenosti između pravoslavnih i katolika. Zato je još kao dječak govorio: „Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar.” Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, iako im je rastanak bio vrlo težak.

Kotor i Herceg Novi – duhovno-ekumenske oaze

Pojam ekumenizam dolazi od  grčke riječi (oikoumene), „nastanjeni, sveopći svijet”, a značenje je nastojanje oko pomirenja, suradnje, zbližavanja i jedinstva kršćanskih crkava. Dok se međureligijski dijalog odnosi na sve religije, ekumenizam je dijaloški napor unutar kršćanskih crkava. U ekumenizmu se ističe ravnopravan dijalog među kršćanskim konfesijama, sve ono što je pojedinim crkvama zajedničko. U Katoličkoj crkvi preteče ekumenizma u 19. stoljeću bili su J. H. Newman, D. Mercier, J. J. Strossmayer, a u 20. stoljeću benediktinci iz Chevetognea u Belgiji, dominikanski centar Istina u Parizu, a svojim ekleziološkim radovima poznati dominikanac i teolog Y. Congar. Mala Kotorska biskupija bila je po blaženoj Ozani Kotorskoj i svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću oaza ekumenskih ideja u Katoličkoj crkvi. Kotorska je biskupija univerzalnoj Crkvi podarila dvoje duhovno zrelih ljudi, zauzetih za mir među ljudima i narodima, za jedinstvo kršćana i kršćanskih crkava. Blažena Ozana Kotorska i sveti Leopold Bogdan Mandić proslavili su svetačkim životom Kotor i Herceg Novi. Biskupija je danas brojčano i vjernički gledano veličine jedne zagrebačke župe. U svijetu katoličanstva ta mala i malo poznata biskupija postaje po Ozani Kotorskoj i Leopoldu Bogdanu Mandiću slavna biskupija.

Štovanje blažene Ozane Kotorske

Proces za odobrenje i potvrdu javnog štovanja blažene Ozane započeo je 1905. godine najviše zaslugom hrvatskog dominikanca, izvrsnog propovjednika i misionara o. Anđela Marije Miškova, koji je tada bio provincijal. Papa Pio XI. je 21. prosinca odobrio javno štovanje blažene Ozane Kotorske. Tako je Ozana postala prva blaženica Crkve u Hrvata. Nju štuju i njoj se mole kao svetici i katolici i pravoslavci u Boki i Crnoj Gori. A njezina sveta uspomena časti se osobito među hrvatskim dominikankama i dominikancima. Na sam njezin spomendan 27. travnja 2013. pokrenut je proces za njezino proglašenje svetom.

Molitva za proglašenje svetom blažene Ozane

Svemogući Bože, tvoja je službenica blažena Ozana Kotorska svojim svetim životom povezivala narode različitih vjera i kultura, i bila im uzor pravog jedinstva. Molimo te da što prije bude proglašena svetom kako bi je zajedničkim slavljem zazivali narodi Istoka i Zapada, te u miru i jedinstvu promicali tvoje kraljevstvo na zemlji, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

Vladimir Trkmić

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari