Pratite nas

Religija i Vjera

Blažena Ozana Kotorska – ‘zazidana djevica’

Objavljeno

na

Ozana Kotorska rođena je 25. studenoga 1493.g., u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić.

Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stavovima ne slažu s Rimskom Crkvom.”… Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Njezini suvremenici govore da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, ali u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina. Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživljavala ljepotu stvorenja.

[ad id=”93788″]

Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi, i povuče je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa, najprije kao Dijete, a zatim kao Patnika na Križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili, jer su se bojali da im kći ondje ostane. No, ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata Sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila, pa tako 1507.g. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavlja roditeljsku kuću, te se preselila u Kotor.

Jedan Ozanin, kako će se kasnije nazivati – životopisac, lijepo kaže, da je prvu duhovnu formaciju primila u Božjoj prirodi, a drugu će primiti u gradu Kotoru – i tako postati njegova najodličnija građanka, njegov ponos. Ondje bi primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buca. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je o katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im je koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoče i legende koje su se oko toga splele.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu, te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metara visokim, 3 metara širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buca, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”.

U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Ozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.

Ozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Ozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547., da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Ozana je provela preko 50 godina: moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali.
Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565.g., u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama, te položeno u crkvu sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po: Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci.

Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi sv. Marije u Kotoru. Papa Pio XI., potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927.g.

U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.

Ime Ozana je hebrejskog porijekla, a znaci slava, ili aklamacija u znak pozdrava.

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Mons. Jure Bogdan: Pravi odgovor na zlo nije mržnja nego ljudska blizina i ljubav

Objavljeno

na

Objavio

foto: Hina

Vojni ordinarij mons. Jure Bogdan je u subotu u propovijedi u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji, na 26. obljetnicu masakra koje su u tom mjestu počinile JNA i paravojne srpske postrojbe, naglasio kako su pravi odgovor na zlo uvijek samo ljudska blizina, ljubav i pažnja, a ne osveta i mržnja jer mržnja donosi mrak iz kojeg se nikad ne vidi cjelovita istina.

“Ovdje kao i u svim sličnim situacijama razbojstava i ubojstava, vrijede kršćanska načela i valja ih poštovati. Ne može se mržnjom pobijediti mržnja. Ne može se osvetom pobijediti zlo. Ako na zlo pokušavamo odgovoriti zlom, onaj koji nam je nanio zlo uspio je. I nas je uveo u labirinte mržnje i sunovratio u ponore zla. Doveo nas je na svoju neljudsku razinu,” rekao je mons. Bogdan na misi za sve stradale u Domovinskom ratu.

kod spomen-obilježja masovne grobnice „Ruža za poginule branitelje i civile“, u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije.

“Osveta je nemoć izazvana zlom. Promašen je pokušaj onih koji duboke rane poznate i manje poznate iskorištavaju za vlastite interese, bez poštovanja i samilosti prema poginulima. Poigravati se dostojanstvom poginulih žrtava i s patnjom živih, veliko je zlo,” rekao je i dodao da je potrebno što prije zaklopiti ove ružne stranice i okrenuti se budućnosti.

Kolonom sjećanja “Korak po korak”, u kojoj je bilo više od 15.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, u subotu je u Škabrnji obilježen Dan sjećanja na žrtve masakra koji su u Škabrnjki počinili pobunjenici i JNA. Škabrnja je imala 86 žrtava.

Kod spomen obilježja vijence su položili državno izaslanstvo u kojemu su bili potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, potpredsjednik Hrvatskog sabora Milijan Brkić, ministar turizma Gari Cappelli i ministar prometa, pomorstva i infrastrukture Oleg Butković, te izaslanstva Zadarske županije i brojnih braniteljskih i civilnih udruga.

Dan sjećanja na žrtve u Škabrnji završio je komemorativnim skupom na Trgu Franje Tuđmana i polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispod središnjeg križa na Groblju sv. Luke. (Hina)

Brkić i Krstičević iz Škabrnje: Dok je svijeta i vijeka, moramo ustrajati na progonu velikosrpskih zločinaca!

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Riječ domoljublje pokušava se izbaciti iz rječnika ljubavi i uvrstiti među psovke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: zg-nadbiskupija

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u četvrtak 16. studenog u zagrebačkoj katedrali misu zahvalnicu u povodu pete obljetnice oslobađanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača.

Biskup Šaško u uvodu euharistijskog slavlja istaknuo je kako je puno  dana koje je važno njegovati u hrvatskome spomenaru, ali su među njima posebno dragocjeni oni koji nose spomen hrvatske radosti.

Takav je dan, nastavio je, i onaj petak koji smo živjeli prije pet godina, s jasnim osjećajem da se jedna presuda zemaljskoga suda ne tiče samo dvojice hrvatskih generala, nego cijeloga naroda, države i, što je najvažnije istine – rekao je Biskup.

Uvodeći u svoju homiliju Biskup se prisjetio večeri uoči donošenja oslobađajuće presude hrvatskim generalima, kada je u svetoj misi naviješteno isto Evanđelje kao i danas, ista Isusova riječ: Kraljevstvo je Božje među vama.

Svaki put u ozračju govora o hrvatskim braniteljima osjetim isto – prisutnost Kraljevstva koje postoji, živi, djeluje u srcima ljudi koji su spremni sebe darivati. I kada se ta nutarnja snaga očituje izvanjski, donosi čudesne plodove koje nitko ne može previdjeti niti ih tko može osporiti – rekao je biskup Šaško.

Istaknuo je kako u vremenima velikih progonstava i kušnja, neobranjeni, siromašni i zlostavljani lako dobiju dojam da je Bog daleko, da je napustio nadzor nad tijekom povijesti.

U takvim trenutcima prividne Božje odsutnosti, proroci posežu za apokaliptičkim načinom govora, apokaliptičkim, što znači razotkrivajućim, jer nastoje tu bezizlaznost osvijetliti svjetlom vjere, razotkriti stvarnost onoga što prekriva privid, da bi pomogli ljudima nastaviti hod – kazao je biskup.

U homoliji je upozorio na lažne proroke koji ljudima govore o površnim rješenjima, pokazuju ciljeve koji kratkotrajno bljesnu, ali nemaju vrijednosti, nude zamjenu za Boga i njegovo kraljevstvo, što otvara rane novih razočaranja.

Ako je uistinu Kraljevstvo Božje među nama onda se s pravom valja pitati jesmo li ga našli u svome životu, u životu bližnjih, svoga naroda? U ozračju branitelja možemo pronaći u izobilju. Čitajući i listajući knjige koje su sačuvale spomen na obranu Hrvatske od srpskih zlostavljača, pa tako i monografiju o Specijalnoj policiji; gledajući fotografije i lica, bio sam potaknut moliti.

Takve se knjige mogu listati kao i druge, može ih se pokušati čitati, ali iznad toga pokušaja živi svijest da te knjige nemaju korica, da je listova puno više i da ih prolaznost ne može uvezati. I zagledan u lica živih i pokojnih, uz molitvene zazive – hvala ti Gospodine za njih – zagledan u prizore: bolne, šaljive, nježne i potresne, javlja se pitanje: Što ih povezuje i odakle im snaga? – naglasio je Biskup.

Govoreći o značenju riječi specijalan, podsjetio je Biskup da specijalnim danas zovemo sve ono što je zbog nečega posebno.

Pripadnici specijalnih postrojba nosili su upravo taj poziv: biti početak, prepoznatljiv i nošen ljubavlju. Često puta neprimjetni, ali itekako prisutni. Poput klice iz koje su se širile grane oduševljenja i poleta, poput kvasca koji je dao da bude dovoljno hrane za sve – rekao je.

Kazao je kako naš kršćanski spomen nije prikovanost uz prošlost, već je on uvijek izvor novoga, baš kao i euharistija u kojoj se spominjemo i obnavljamo Kristovom prisutnošću te postajemo dionicima Božjega vremena, Božje sadašnjosti.

Važno je i da spomenici u Hrvatskoj budu odrazi istine, odrazi s lica mladića i djevojaka, čije živote ne smijemo samo prelistati; odrazi trpljenja koji daju odgovore zašto se i danas vrijedi žrtvovati za domovinu, u vremenu kada se riječ domoljublje pokušava izbaciti iz rječnika ljubavi i uvrstiti među psovke. Lijepo je da smo nakon pet godina ponovno došli baš ovamo pronaći toplinu hrvatske radosti. Njeni će ju neprijatelji svakako gušiti, osporavati njenu snagu, prikazivati ju kao dvojbenu i nepotrebnu. Bez nje postajemo umorni, ranjivi, otuđeni. No, kraljevstvo je Božje među nama. To je istinski razlog radosti, sigurnosti i nesebičnosti. Tu je i snaga budućnosti naše domovine – zaključio je biskup Šaško u svojoj homiliji.

U koncelebraciji euharistijskog slavlja bila su četrnaestorica svećenika. Slavlju su prisustvovali i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, umirovljeni generali Hrvatske vojske Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Damir Krstičević, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske Mirko Šundov, pripadnici Specijalne policije te hrvatski branitelji.

Nakon euharistijskog slavlja, u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta upriličeno je predstavljanje monografije ”Specijalna policija u Domovinskom ratu”

Vukovarci i Hrvatska se u studenom prisjećaju najtužnijeg dana i strahota velikosprske agresije

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari