Pratite nas

Religija i Vjera

Blaženi Alojzije Stepinac – učitelj nade i mučenik jedinstva i slobode

Objavljeno

na

Francuski mislilac Teilhard de Chardin u svoje vrijeme je napisao: “Svijet će pokloniti svoje povjerenje onima koji mu budu znali pobuditi nadu.” I imao je posvema pravo! U tom smislu, misleći na povjerenje, koje hrvatski katolici gaje prema blaženom Alojziju Stepincu, onda se smije kazati da je to prvenstveno zato što je on u narodu, na čije je čelo bio postavljen kao biskup, uporno budio nadu.

[ad id=”68099″]

Stepinac učitelj nade

Stepinac je darivao nadu, koja je izlazila iz njegove unutarnje slobode i očitovala se u snazi njegovih uvjerenja. On se tako pretvorio u učitelja nade jer je, pavši na hrvatsku zemlju, u njoj umro za sve nas i donio obilat rod. Bila je to nada od koje je ponajprije on sam živio.

Zapravo, bila je to vjera u Isusa Krista i vječni život, koje ne može ugroziti nikakvo trunjenje na zemlji, pa ni ono u zatvorskoj ćeliji u Lepoglavi. Dapače, upravo suprotno, to je nada koja je izrasla kao plod upravo na tom umiranju, kako bi rekao Isus u prispodobi o zrnu pšenice: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24).

Stepinčevo pouzdanje u Gospodina zaista je bilo čudesno veliko. U dugoj moralnoj noći ljudskoga roda, koja je u ono vrijeme, u obliku različitih nastranih ideologija, totalitarnih režima, zločina, stradanja i progona, bila zahvatila njegov narod i Crkvu, i cijeli svijet, te nadživjela Stepinčev odlazak s ovoga svijeta, mogla ga je održati samo njegova unutarnja sloboda, iz koje je rasla nada, koju je prenosio i na druge.

Njegova nada, koju je utemeljeno gajio, protezala se usporedno i na narodno i na crkveno biće. Znao je da Crkva Kristova živi samo u životima konkretnih ljudi, koji uvijek pripadaju konkretnom narodu. Znao je da nema slobodna vjernika bez slobodna čovjeka, i da nema slobodne Crkve Kristove bez slobodna naroda. Znao je da je Crkva onakva kakvi su ljudi, i da je Crkvi onako kako je ljudima, jer ljudi su Crkva. Zato je smatrao da i hrvatski narod, da bi mogao ostvarivati svoju slobodu, ima pravo na svoju državu, utemeljenu na Božjoj pravdi i uređenu pravednim zakonima.

Uz to, ako se samo sjetimo onoga “tužnog procesa” protiv njega, lako je uočiti da je u sudnici jedini posvema slobodan u duši bio upravo Stepinac. A najzarobljeniji bili su upravo oni koji su ga osudili. Dapače, što god je mrak u obliku vlasti raznih totalitarizama i svakovrsnih nasilja bivao tamniji, Stepinčeva je zvijezda nade postajala sjajnija. I ljudi su je u nadi i s povjerenjem slijedili.vremen svetac

Danas, kada živimo u drukčijim okolnostima, trebamo sebi postaviti pitanje: Koje su poruke blaženoga Alojzija nama, odnosno što ga čini aktualnim našoj generaciji vjernika?

Prvo, svjedočeći o svojoj unutarnjoj slobodi, iz koje su proizlazili i njegov stav i govor, Stepinac je kazao u sudnici: “Na sve tužbe koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti ni apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti. (…)

A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.”

Poruka je dakle jasna: Mirna savjest je najljepša zastava, a čisto srce najdraži grb, koje se može istaknuti kao legitimaciju katoličkoga vjernika u bilo kojemu vremenu. Odnosno, mirna savjest i čisto srce, koji su Stepincu omogućili da svijetli u onomu mraku, poziv su za nasljedovanje.

Drugo, Stepinac je bio osuđen i zato što se hrabro suprotstavio pokušajima da se u Katoličkoj crkvi među Hrvatima izazove neposluh prema Svetom Ocu Papi i tako naruši crkveno jedinstvo. Naspram tomu, on ne samo da nije prihvaćao takve pokušaje, već je, nastojeći da sveta, apostolska i Katolička crkva zaista bude također jedna, postao svijetli primjer mučenika jedinstva Crkve. Stoga Stepinac, kao graditelj jedinstva Crkve oko njezinih zakonitih poglavara i Petrova nasljednika, jest primjer za svako vrijeme.

Osim toga, Stepinac je živio u vrijeme kad su mnogi nevini stradali, među kojima su neki umirali na način kršćanskih mučenika te stoga zaslužuju čast oltara. Na nama je otkriti ih i ponizno Crkvu uvjeriti u njihovu svetost. Stoga je Stepinčevo proglašenje blaženim poziv svima nama zauzeto raditi na prepoznavanju svetaca iz hrvatskoga naroda.tepinac je svetac

Na kraju ovoga razmišljanja pokušajmo sažeto obrazložiti: Zašto smo uvjereni da je Stepinac svetac?

Vjerujemo da je Alojzije Stepinac svetac, i da će svecem biti proglašen kada to Providnost bude htjela i kada to bude najprikladnije, zato što je njegova savjest bila čista i mirna. I ne samo da smo u to uvjereni, nego znademo da je to već dokazano i u vrlo strogim crkvenim istraživanjima.

Vjerujemo da je svetac također zato što je u svom životu u vrlo visokom stupnju ostvario blaženstva Isusova (Mt 5,1-12). Bio je siromašan u duhu, jer je ponizno priznavao, da je iz Božjih ruku primio sve. Bio je ožalošćen zbog poniženja i nasilja, koja su nanošena Bogu, ljudima i Crkvi. Bio je krotak po svom duhovnom asketskom životu. Bio je gladan i žedan pravde za svakoga čovjeka, za svoju zemlju i svijet. Bio je milosrdan prema bijednima i progonjenima, a odlučan prema moćnima za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Njegova duhovna borba za čisto srce omogućila mu je da bude jedan od najvećih mirotvoraca svoga vremena. Bio je i progonjen zbog pravednosti, ali je ustrajao kao svjedok Evanđelja i život završio kao mučenik. Stoga vjerujemo da je njegovo Kraljevstvo nebesko! Uz to, vjerujemo da se na Stepinca mogu primijeniti također riječi Isusova posljednjega blaženstva: “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!” (Mt 5,11-12).

Vjerujemo da je Stepinac svetac zato što je mnogo, dugo i na razne načine trpio za istinu i Isusovo Evanđelje, i zato što je učinio sve što je mogao u onim okolnostima, da se zaštiti svako Božje stvorenje i da se poštuju temeljna prava svakoga čovjeka, a da ni u jednom trenu nije popustio ni pred strašnim prijetnjama ni pred zavodljivim obećanjima, niti je imao straha, ni ozlojađenosti ni mržnje prema svojim progoniteljima.

Vjerujemo da je Stepinac svetac i zato što se tijekom istraživanja nije našlo ništa, ni u njegovu životu ni njegovu djelovanju, ni dok je bio na slobodi ni u zatvoru, što bi moglo povrijediti nastojanja usmjerena prema jedinstvu kršćana u skladu s Isusovom molitvom da svi budu jedno (Iv 17,21). To vjerujemo također zato što je Stepinac u naše dane ponovno višestruko nepravedno napadan i optuživan. No, ne zbog tih napada kao takvih, nego zato što se,ponavljanjem lažnih optužaba nastavlja njegovo mučeništvo, koje on, blaženik u Nebesima, tako vjerujemo, i ovaj put prihvaća krotko, s povjerenjem u Božju Providnost i s Isusovom molitvom na svojim usnama: Da svi budu jedno! Upravo zato vjerujemo da za blaženoga Alojzija vrijede Isusove riječi: Velika je plaća njegova na nebesima!

Don Tomo Vukšić, vojni biskup/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup Fisichella: Sveta stolica s pozornošću prati Međugorje

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Radiopostaja Mir Međugorje

Predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, nadbiskup Rino Fisichella izjavio je u četvrtak kako Sveta Stolica pozorno prati zbivanja u Međugorju te da ovo poznato hodočasničko mjesto sadrži brojne elemente nove evangelizacije među kojima su najvažnije molitva i klanjanje.

“Upečatljivo je kako hodočasnici svugdje hodaju s krunicom u ruci i mole se: hodajući cestom, dok se penju na brda, posvuda. Vjerujem da je ovo zaista jedan pozitivan pokazatelj, koji će se uzeti u obzir pri ocjenjivanju posebnosti Međugorja. Sveta Stolica prati Međugorje s velikim zanimanjem”, rekao je nadbiskup Fisichella u intervjuu za lokalni Glasnik mira.

On je početkom kolovoza boravio u Međugorju sudjelujući na misi, molitvi i klanjanju u okvu Festivala mladih – Mladifestu na kojemu je prvi put od početka međugorskog fenomena Sveta stolica dopustila organizirana hodočašća.

Nadbiskup Fisichella je istaknuo kako je za njega posebno dojmljivo bilo to što se molitva u Međugorju proteže kroz cjelokupni život.
“Kao i druge hodočasnike koji dolaze prvi put pogodilo me ozračje molitve, i to je ono što Međugorje razlikuje od drugih mjesta gdje očekivano nalazite molitvu koja se odvija na mjestima ukazanja, u crkvama, ispred ikona Djevice ili svetaca”, dodao je predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju.

Pojasnio je kako ogranak Nove evangelizacije ima pastoralnu odgovornost za svetišta u svijetu. Iako Međugorje još nije priznato kao svetište, ono je već sada odredište milijuna hodočasnika svake godine.

“Moj dolazak ovdje je daljnji korak u procjenjivanju i razmatranju prisutnosti milijuna hodočasnika, a posebno u ovoj situaciji, toliko mnogo mladih”, rekao je predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju.

Rekao je kako su za novu evengelizaciju posebno važna dva elementa – molitva i klanjanje.
“Ti su elementi temelj kroz koji se ostvaruje Nova evangelizacija. U tom smislu volim se osvrnuti na papu Franju i jednu rečenicu koju je izrekao odmah na početku svoga pontifikata: „Nova evangelizacija se provodi na koljenima“. Stoga je ponovno otkrivanje ove klanjajuće dimenzije, ove dimenzije molitve, za nas zasigurno neizbrisiva točka: točka polazišta i točka temeljnog cilja”, rekao je Fisichella.

U svibnju ove godine Sveti otac je dopustio organiziranje hodočašća u Međugorju čiji se fenomen vezuje uz tvrdnje šestero vidjelaca da im se ukazuje Gospa koju u Međugorju zbog poruka koje šalje nazivaju Kraljica mira.

Posebno povjerenstvo Svete Stolice istražilo je ovaj fenomen te slučaj dostavilo Kongregacijiu za nauk vjere, a koje je spis dostavila Svetome ocu na odlučivanje.
U međuvremenu je poljski nadbiskup Henryk Hoser imenovan posebnim papinskim vizitatorom koji je zadužen za nadzor i skrb nad ovom svjetski poznatom župom.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari