Connect with us

Priče

BLEIBURG – 2. DIO “Ostajem što jesam pa makar me odmah ubili!”

Objavljeno

-

Postrojbe su nam razbijene prethodnim borbama, izuzev nekih elitnih jedinica Crne legije ili PTS-a. Dobivam dojam da zapravo, mi vojnici, ne znamo gdje smo, ali da znamo da se dalje ne može. Sa svojih 16 godina tonem u polusneno razmišljanje. Nije li ovo konačan kraj putovanja iza kojeg se jedino ide u vječnost?  Piše vojnapovijest.vecernji.hr

[ad id=”68099″]

BLEIBURG – 2. DIO

Primirje je prekinuto odmah po izlasku iz Celja. Nakon prelaska Celja u kanjonu rječice Nežice više nije bilo mirno. Svaki čas bili smo napadani s okolnih brda i teško onima koji su bili ranjeni. Ne sjećam se više noći ni dana, spavalo se hodajući ili u žbunju pod vedrim nebom. Jelo se tko je što imao u torbici, a tko nije imao, dijelio je komadiće s drugima ili je gladovao. Neprekidno napadani s okolnih brda, dio te ogromne kolone u kojoj sam bio, došao je nadomak Dravograda. Najednom je uslijedio žestok napad uz saznanje da se preko Dravograda više ne može osim tko se želi predati partizanima ili Bugarima. Tada se dio kolone odvaja od ceste i iz tog kanjona, slijedeći poziv časnika da oni koji se ne žele predati krenu za njima. Ja sam krenuo za njima. Na čelu su bili jedan visoki časnik prezimenom Sudar i jedan njemački časnik koji je imao specijalne vojne karte za to područje. Skupina je bila sve veća, a pucanje je polako prestajalo dok smo se mi udaljavali u suprotnom od ceste prema Dravogradu.

bleiburg_dravogradUlazimo duboko u šumu, hodamo za vođama, ne znamo koliko je nas ispred, a koliko iza. Potpuno je prestalo pucanje, a ja sa svojih 16 godina zbunjen sam i zastrašen. Ali i odlučan da se ne predajem partizanima. Borit ću se s drugima do smrti. Hodali smo šumom i planinom četiri-pet dana i noći, pregazili smo jednu prilično veliku rijeku i u noći stigli do mjesta gdje je sve zaustavljeno. Ložili smo vatru i čekali jutro. Mrtav umoran i promrzao ležim na mokroj travi umotan u svoju vojničku deku. Oko mene mnoštvo vojnika, ali i civila. Leži se i grije uz mnogobrojne vatre. Mukla je tišina i čuje se tek pokoja riječ, svatko je suočen s vlastitim mislima, dok se iz daljine čuje žamor onih koji dolaze na ovo mjesto. Postrojbe su nam razbijene prethodnim borbama, izuzev nekih elitnih jedinica Crne legije ili PTS-a. Dobivam dojam da zapravo, mi vojnici, ne znamo gdje smo, ali da znamo da se dalje ne može. Sa svojih 16 godina tonem u polusneno razmišljanje. Nije li ovo konačan kraj putovanja iza kojeg se jedino ide u vječnost?

>>Ja sam na slici, s dekom preko ramena

Iako mi je bilo teško tako razmišljati, ali nakon toliko viđenih smrti zadnjih dana upitna je i ‘nada umire zadnja’. Prebirem u mislima kako sam uopće dospio u vojsku, u ovaj nemilosrdni rat, povlačenje u nepoznato kojemu sada ne vidim smisla. Sviće prekrasan sunčan dan, kažu da je 16. svibnja. Ja više nisam znao ni dane u mjesecu ni sate u danu. Budući da sam bio u podbrežju, pogled puca daleko, pružajući veličanstvenu i ujedno stravičnu sliku. Svuda okolo po bregovima i dolini dokle mi pogled seže desetine tisuća, ne znam točno koliko, nepregledno mnoštvo naoružanih vojnika, ali i civila, žena i djece. Svi su oni krenuli nekamo naprijed, a sada, kao nekom višom silom zaustavljeni, ne kreću se više nikamo. U daljini, posred poljane vidim red bodljikave žice, iza nje stoje nečiji tenkovi uperenih cijevi prema nama“, prisjeća se Mikašek koji je tada shvatio da je „vrag odnio šalu“ i da jedino što je preostalo je borba za goli život. „Postrojbe PTS-a koje su još vojnički zajedno, postavile su nekoliko lakših topova i strojnica prema njima. Čujemo razgovore da su nas zaustavili Britanci kojima smo se došli predati da ne dospijemo u ruke partizanima. Vojničko mnoštvo koje vidim oko sebe, šarenilo je svih mogućih vojski toga doba i prostora. Ima tu ustaša, domobrana, njemačkih vojnika, četnika, kozaka i tko zna koga još. Svi očekuju zarobljavanje od Britanaca, strahujući od partizana. Svi su naoružani osim Nijemaca koji su bili razoružani u Celju i propušteni prema Austriji.

Četnici koji imaju dvoglede izvješćuju da iza Britanaca po brdima vide raspoređene partizane. Smračilo mi se u glavi od te spoznaje i pokušavam shvatiti što to za nas znači. Ako partizanima dođemo u ruke, teško nama! Borbe koje smo vodili i žrtve koje smo podnijeli prije dolaska na ovu poljanu sada izgledaju besmisleno. Koliki su na tom krvavom putu od Celja dovde ostali ležati zauvijek“, razočarano govori Mikašek unatoč tome što je već prošlo 69 godina od Križnog puta. „Moje razmišljanje često je bilo prekidano zvukom lovačkih zrakoplova u brišućem letu iznad nas. Nisu pucali po nama, ali očito je da su nas željeli zaplašiti. Negdje u daljini čuju se strojnice što znači da nije sve dovršeno. Sve se više šapuće da smo osim Britanaca, koji nam priječe put, opkoljeni i partizanima. Ustaše Crne legije spremaju se na odlazak iz ovog grotla, oni se ne predaju, ako i bude predaje. U daljini se vidi jedan dvorac u kojem navodno visoki časnici pregovaraju o predaji. Izmoreni i gladni, boraveći na istom mjestu, čekamo sudbinu. Proširuje se vijest, a uskoro i zapovijed da treba podići bijele zastave ili bilo što slično u znak predaje. Prema šumi odlaze neki ustaški časnici, čuju se pojedinačni pucnji. Oni bliže šumi govore da ima samoubojstava. Trenutak je težak, stravičan. Ljudi navikli na najveće teškoće plaču, ne od straha, nego od nemoći. Svatko je sam sa sobom, svojom sudbinom, a tako i ja u sebi razmišljam. To je znači kraj. Kraj rata, kraj države Hrvatske, a možda i kraj mog života“, kroz  suze govori Mikašek.

„Pomičemo se u velikim skupinama gdje se predaje oružje. Mnogi onesposobljavaju oružje kao da to oružje neprijatelju sada treba. Sve ide sporo i već se smračilo. Kada sam došao do već ogromne hrpe oružja, vidim da tu stoje partizani, a ne Britanci. Znači to je to. Upali smo u klopku. Kada sam predao svoju pušku, zapravo je bacio na veliku hrpu, pritegnuo sam svoju ‘prijateljicu’ deku preko ramena nadajući se da će poslužiti idućih dana i noći i ne znajući što me čeka. Ustaše bacaju svoje ustaške oznake, rijetko tko ih ostavlja. Ja sam u sebi našao neki bedasti prkos ili hrabrost, pa na upozorenje starijih da s kape skinem ‘U’ ili da bacim sve zajedno, ja neću i gotovo. Ostajem što jesam pa makar me odmah ubili. Nedugo zatim prkos je zamijenjen tjeskobom i strahom, ali tako sam s ustaškim znakom išao sve do Maribora. Po odlaganju oružja svrstavaju nas u velike kolone. Stojim uz neki putokaz, čitam i pamtim ‘Volkermarkt’. Pamtim taj putokaz misleći da će mi biti nekakav orijentir ako ostanem živ. Mrači se, svrstavaju nas u kolone, kasnije prozvane četveroredom. Kolona se u sumrak popunjava i polako kreće nazad prema Dravogradu, udaljenom 25 – 30 kilometara. Naravno, sada uz jaku pratnju partizana. Pala je noć, sporo se krećemo, stražari – pratitelji pored kolone sve su stroži. Izvlače pojedince iz kolone, posebno ako zapaze časnika, a nakon izvlačenja čovjeka ubrzo se čuju pucnji. Znamo što se događa.

Izvučeni iz kolone više se ne vraćaju, što je bio zastrašujući znak za sve nas. Moj ‘U’ na kapi još nisam skinuo, iako me stariji stalno upozoravaju kako će me ubiti. Potpuni je mrak, stražari povremeno osvjetljavaju po koloni, nekoga ili nešto traže. Pri jednom takvom osvjetljavanju jedan stražar vikne: ‘Hej ti mali ustaša, izlazi iz kolone!’, sledio sam se i pomislio, gotovo je. Izašao sam iz kolone očekujući da me odvedu u mrak, u nepovrat. No, on reče: ‘Skidaj te lijepe jahaće hlače, to tebi više ne treba!’, još uvijek prestravljen, skinuo sam hlače, bluzu i čizme. On je meni dao čitave engleske hlače, a čizme nije mogao obuti pa su mi ostale. Nakon toga vratio sam se u kolonu, još uvijek prestrašen, ali sretan što sam živ. Uz hlače uskoro osjetih da sam primio i žive stanovnike, uši koje su brzo proradile i bile trajan i strašno neugodan suputnik, hraneći se mojom krvlju uz užasan svrbež. Hodali smo tu noć 25 – 30 kilometara do mjesta Unterdrauburg. Drugo jutro smo u samom Dravogradu, upravo nadomak željezničke pruge. Ponovno me izvukoše iz kolone u jedno dvorište, ali sada su bile povod čizme, uz naredbu: ‘Izuvaj se!’ i odoše moje lijepe čizme. Nisam poslušao savjet starijih da ih razrežem pa bi mi ostale. I tako ostadoh potpuno bos i od Dravograda do Apatina i od Apatina nazad do Osijeka nisam više imao nikakve obuće“, govori Mikašek pogledavajući u svoje noge, ni sam sebi ne vjerujući kako je izdržao toliki put bos.

„Bio je mjesec svibanj, noći hladne, a cesta živi kamen – makadam. Naše kretanje bilo je posred ceste da bi olakšalo nadzor stražara, kako bi svaki izlazak iz kolone značio smrt. Moja je sreća bila što sam zbog siromaštva djetinjstvo proveo bos, pa mi je koža na tabanima bila čvrsta. To me spasilo teških muka, a možda i smrti. Stariji ljudi, a osobito oni koji su cijelog života proveli obuveni, kada su ostali bez obuće, ubrzo bi na tabanima dobili žive rane. Zamatalo se noge kojekakvim krpama, no to je slabo pomagalo. Takvi najčešće nisu dugo hodali, zaostali bi za kolonom i bili ubijeni kao i svi koji su zbog iznemoglosti pali na cestu. Nakon dva dana stigosmo pred Maribor. Put je bio izuzetno težak i naporan, a broj ljudi u koloni drastično se smanjio. Cijelo vrijeme puta nismo dobili ništa za jesti. Vodu smo pili iz kanala pored ceste, a ta bi voda često bila okrvavljena, jer bi stražari – krvnici ponekad poželjeli gađati one koji se saginju nad kanalom pijući smrdljivu zagađenu vodu. Priznajem da nikada nisam vjerovao da ljudski život može biti tako jeftin kao što je bio u koloni hrvatskih zarobljenika od Bleiburga prema Hrvatskoj“, istaknuo je Mikašek.

„Nekoliko kilometara prije Maribora, onako umorni, gladni i iscrpljeni, doživjeli smo još jedan od najtežih zarobljeničkih trenutaka. Odjednom su nas počeli tjerati da trčimo. Trka je trajala nekoliko kilometara, ali bilo je dovoljno dugo i strašno da odbacimo sve što smo nosili: deke, naprtnjače, torbice, šinjele, doslovce sve, samo da bi se izdržalo. Tko nije izdržao, zna se, bio je ubijen kao pas pokraj puta. Ja sam također odbacio svoju vjernu deku koja me je spašavala od hladnoće jer s njom ne bih izdržao trk. Razlog trke bio je da odbacimo sve naše stvari, ali i da što više ljudi ostane uz cestu. Ušavši u Maribor prolazili smo kroz uske ulice što mi je omogućilo da ‘šmugnem’ u jednu kuću i zamolim vode. Umirao sam od žeđi zbog trke, a nisam se usudio ući u kanal, vidjevši što se događa. Dobio sam vode i komad kruha i vratio se u kolonu. Kolona je usporila kretanje jer se ulazilo u neki ograđeni prostor u središtu mjesta, a zgrada bijaše nalik na dvorac ili vojarnu“, prisjeća se Mikašek. „Na ulazu u taj prostor vršila se potpuna selekcija svih nas koji smo ulazili. Razdvajali smo se po rodovima vojske na ustaše, domobrane i druge, svaki posebno. Zatim po godištima dolaska u vojsku. Nakon selekcije primili smo prvi obrok. Bile su to kuhane bundeve, kuhane kao za svinje, a jelo je već bilo i pokvareno i ukiseljeno, tako da unatoč gladi mnogi nisu mogli niti jesti. Nakon nekoliko dana u tom sabiralištu, iz kojeg su svaku noć odvodili u nepoznato veću ili manju skupinu zarobljenika, postrojiše nas u jednu ogromnu kolonu i krenusmo, kako se govorilo prema Hrvatskoj.

Putovali smo pješice uz pratnju stražara od kojih je većina bila na konjima, a tek pokoji hodao je pješice uz nas. Od Maribora stigosmo do Varaždina, Virovitice, do Slatine. Ne znam koliko smo dana hodali, no znam da niti jednom nismo noćili pod krovom. Jeli smo ili ništa ili travu do koje bismo došli kada bi nas stjerali s ceste na kakvu livadu ili noćenje. Vodu smo pili iz kanala, ako je bilo, a rjeđe su samo neki sretnici pili iz kanta koje su stanovnici ostavljali uz kuće jer nisu smjeli biti na ulicama za vrijeme našeg prolaska. Za tren bi se oko kanti nakupila hrpa žednih nad kojima bi se stražari iživljavali udarajući ih kundacima. Bilo je i pucanja pa i mrtvih. Mnogi oslabljeni su padali, ostajali kraj ceste i na kraju bili ustrijeljeni. Kada bi nastupila večer, stjerali bi nas kao stoku na livadu pokraj ceste, gdje bismo padali od umora i lijegali na zemlju, bilo suhu, bilo blatnu. Glave smo naslanjali jedan na drugoga. Ako je trava bila mokra, neki su pokušavali naložiti vatru da bi skuhali malo trave, a oni najžedniji kopali bi žlicama ‘bunare’ u livadi da dođu do makar malo vode ili vlažnog blata“, govorio je Mikašek, naručivši još jedno pivo te kazavši uz smijeh kako više nikada ne želi biti žedan te nastavlja: „Kada bi prolazili nekim selima naseljenim Srbima u Podravini, čekali bi nas i mlatili batinama koga i kuda su stigli. Najgore su prošli oni na čelu kolone. U tim selima nisu stanovnike tjerali u kuće jer su znali kakav nam doček spremaju. Stigli smo tako i do Podravske Slatine i bili stjerani u neko sajmište. Nakon zadržavanja u Slatini ukrcali su nas na vagone uskotračne željeznice Slatina – Miholjac – Osijek. To je bila jedina vožnja na cijelom putu od Bleiburga do Apatina. Stigavši do Osijeka bili smo ulogoreni na nekom žičanom prostoru na Zelenom polju. Izmučeni od hodanja, žeđi i gladi iskoristili smo priliku da pokušamo doći do nekakve hrpe šećerne repe zaostale od šećerne kompanije koja se nalazila uz rub žičane ograde. Nakon što smo svi nasrnuli da pokušamo doći do barem malo hrane, stražari su zapucali tako da je mnogo njih ostalo pokraj hrpe šećerne repe, a da je nisu stigli niti okusiti. Sjećam se da su među nama stalno hodali partizani i partizanke gledajući ima li tko od zarobljenika još što bi se moglo uzeti. Tako su jednoj partizanki za oko zapale moje hlače. Rekla je da ćemo se mijenjati, da ja njoj dam hlače, a ona će meni donijeti svoje. Znajući da poslije vjerojatno neću više vidjeti ni nju ni hlače, što se na kraju i dogodilo, skinuo sam svoje hlače i ostao samo u dugim gaćama i tako sve do mog puštanja.

Nakon par dana sa Zelenog polja krenuli smo dalje. Prešli smo Baranju i došli do sela Bezdan kod Batine Skele na obali Dunava. Tu su nam dopustili da se operemo, okupamo i napijemo vode, a zatim smo opet krenuli dalje. Prešli smo Dunav preko pontonskog mosta i ušli u Vojvodinu prema Somboru te konačno stigli do Apatina. U Apatinu su nas rasporedili u skupine do 30 ljudi te nas smjestili u prazne kuće. Bile su to kuće otjeranih folksdojčera od kojih načiniše logor za zarobljenike. Konačno smo imali krov nad glavom i samo nam je to bilo važno tako da nismo niti primjećivali gužvu u kući. Nakon nekoliko dana odmora počeli smo ići na rad. Jedni su išli u Bezdan na izgradnju spomenika, a drugi na kopanje kukuruza. Ostali smo u logoru negdje do sredine srpnja 1945. kada su nas mlađe, rođene 1928. i 1929., po amnestiji pustili kućama. Kući sam došao sa svojih 30 kilograma koji su govorili što sam sve proživio za vrijeme puta. Vrativši se kući, našao sam majku i sestre koje nisu niti znale jesam li živ. Mojoj agoniji nije bilo kraja i nakon povratka kući. Kako nisam mogao dobiti posao u struci, zbog toga što sam bio ‘pripadnik neprijateljske vojske’, prihvaćen sam u našičkom samostanu kao sluga za sve potrebe, od kočijaša do čišćenja i to je trajalo sve do 1947. godine. Nakon toga sam ponovno bio bez posla i zaposlio se 1949., oženio se i otišao u vojsku“. Tako je završio svoju nevjerojatnu i tužnu priču o Križnom putu Đuro Mikašek, koji sam kaže kako je unatoč agoniji on ipak rođen pod sretnom zvijezdom jer ostao je živ. Partizani su nemilosrdno ubijali ljude na svakom koraku.

„Kad god poželim nakratko zaboraviti agoniju Križnog puta, naiđem na neki prilog o Bleiburgu te vidim fotografiju s putokazom ‘Volkermarkt’, koji sam pamtio, i ugledam na fotografiji sebe s dekom preko ramena, ustaškom kapom i slovom U na njoj. Upravo nevjerojatno, a ipak istinito!“

>>1. dio – Ja sam na slici, s dekom preko ramena

Piše vojnapovijest.vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari