Pratite nas

Kolumne

BLEIBURG I KRIŽNI PUT – KRIK BEZ GLASA

Objavljeno

na

Sjetim se “Jame” kojom je Ivan Goran Kovačić za sva vremena plastično ovjekovječio žrtvu, bol, strah, mržnju krvnika i smrt:

“Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.”

Bože dragi…. ne govori li nam ova pjesma o istom “sudnjem danu” u Bleiburgu i Jasenovcu?! Nisu li oba mjesta stratišta?! Koja je razlika u krvniku, a koja u žrtvi? ma li boljeg krvnika i lošije žrtve?! Nisu li svi krvnici ista neljudska sorta? Nisu li svi nevino ubijeni žrtve kojima je zajedničko to što su u datom trenutku bile slabije u odnosu na svojeg krvnika i na “pogrešnoj” strani?! Ako je zločin uvijek zločin, a žrtva uvijek žrtva, zašto je krik jasenovačkih žrtava odjeknuo diljem svijeta dok je krik bleiburških žrtava ostao bez glasa i odjeka?! Odakle toliko različit odnos prema krvnicima i žrtvama?!

Razlog za jednostran pristup nije samo u totalitarističkim sljedbenicima nego i u nama. Krvi smo jer smo dozvolili da nam odnos prema ubijenim profiliraju najmračniji totalitaristički umovi bivše YU i današnje Hrvatske. Oni su odašiljač, njihove knjižurine pune falsifikata i mediji su sprovodnik, a svijet prijemnik. Ti izrodi svojom jednostranošću, lažima i nekrofilijom kljukaju stranu javnost i nas.

U diskusijama o ubijenim žrtvama na Križnom putu u sekundi poginu human odnos s pijetetom i demokratska tolerancija. Ubojice su uvijek iz ujedinjena brloga – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, komunističko-projugoslavenski političari tzv. antifa i nezaobilazni velikosrpski brlog kojem se u zadnje vrijeme i velikobošnjački bratski pridružio. Čak i apolitičnom normalnom čovjeku je više muka od notornog hrvatomrzsca i trgovca ljudskim kostima Efraima Zuroffa, klana Pusić, plačljivog etnobiznismena Pupovca, brojnih Bakira Izetbegovića i Željka Komšića, Zakošeka, Klasića, Goldsteina, Kapovića, Markovine, Jakovine i brojne druge totalitarističke sirovine.

Vesna Pusić se proslavila svojom humanom kvalifikacijom o ubijenim Hrvatima na Bleiburgu i Križnom putu – „Svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, samo mu sudskim procesom nije dokazana krivnja“.
Vesnin „bato“ Zoran Pusić tvrdi kako ubijeni na Križnom putu nisu žrtve jer su bili uz ustaše čije „namjere i provedba su zločinačke“. Metodama ustaške provedbe ima se što predbaciti ali oko namjere – Neovisna Hrvatska – nema pogodbe. Tu istu namjeru hrvatski narod je demokratski sproveo u djelo na referendumu 1991. godine. Osim ako je samo postojanje današnje države Hrvatske za Z. Pusića samo po sebi zločin.

Kada koristimo kraticu OPG onda mislimo na obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, osim ako nije riječ o Slavku Goldsteinu i njegovom sinu Ivi koji predstavljaju Obiteljsko Povijesno Gospodarstvo za kozmetičko uljepšavanja komunističke partije i partizana, njihovih masovnih zločina i istovremeno tituliranje svakog hrvatskog domoljublja u ustaštvo i fašizam. Dobro se od toga živi i zato nakon smrti svojeg oca Ivo Goldstein nastoji svim silama sačuvati njihov uspješan OPG. Kaže – „Ja sam redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, o tome sam pisao, moj otac o tome je pisao i nema se više ništa tu reći. Za Jasenovac ću reći samo jedno – nema nikakve potrebe za međunarodnom komisijom”.
Zna lažov zašto je protiv komisije za utvrđivanje istine – stradat će mu OPG.
Ivo Goldstein pjeni – „Sramota da je Sabor pokrovitelj bleiburške komemoracije a nije pokrovitelj partizanskog Dana pobjede” i prijeti skandalom ako se njegova jednostranost ne uvaži kao krajnja instanca. S obzirom na to da su žrtve Križnog puta ubijene od strane partizana u vrijeme kada komunisti slave partizanski Dan pobjede ovakvo morbidni zahtjev jedino je dostojan bačve pune droba kao što su Ivo Goldstein i njegov OPG.

Zlatno pero Titoista i bivši JNA zastavnik Ante Tomić zvani Kibla za žrtve Križnog puta koristi njemu svojstven humanistički rječnik pun pijeteta – “Gnjila trupla”. Zarobljeni hrvatski civili krivi su jer su s hrvatskom vojskom bježali od dobročiniteljskih partizana. Okey, civili nisu baš krivi kao razoružani vojnici i zato Ante aklamacijom pozdravlja partizansko milosrđe jer nisu strijeljani ili zaklani nego su u Hudu jamu živi bačeni. Kako on to originalno reče – da bi postali lijepa „gnjila trupla“. Hrvatski civili na Križnom putu, u tzv. SAO Krajini, Vukovaru i nakon bošnjačke agresije Neretva 93`u BiH, nisu ratne žrtve kao npr. srpski civili tijekom WWII i „Oluje“, ili Bošnjaci u Herceg-Bosni i opsjednutom Sarajevu i Srebrenici.

Mate Kapović, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i vođa marksističkih talibana iz političke stranke Radnička fronta, dostojno svojoj akademskoj tituli je poručio: “Serem vam se na Bleiburg”.
Jedini svijetli primjer je Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, jer mu više ne spadaju hlače ali čim se nađe u odabranom društvu “antifašista” odmah skida gaće.
Ovoliki stupanj dehumanizacije žrtve od strane lijevo-liberalne elite i njihovog sljedbeničkog stada je moralno dno-dna kojeg se ne bi posramile niti njihovi ideološki očevi i najveće svjetske masovne ubojice Mao Zedong, Staljin, Pol Pot i Tito. Seratori po Bleiburgu danas bi isto učinili, hvale se kako bi bili još i učinkovitije od partizana i Tita, ali im današnje okolnosti to ne dozvoljavaju.
Jedne žrtve priznati i žaliti uz istovremenu ravnodušnost i negiranje druge žrtve je sasvim sigurno bolesna fascinacija zlom kojom se postaje sudionik u zločinima. Ništa tako uspješno ne pospješuje nepravdu i zlo kao sudioništvo.

Iako ispred svojeg imena država Hrvatska ima nazive demokratska, pravna i humanistička vidimo kako je u njoj ipak moguće da nam omladinu na fakultetima i dalje neometano truje totalitarističko nekrofilski iscjedak, dok su lijevo-liberalne tzv. civilne udruge prava visoka peć za spaljivanje svih koji su od njih drukčiji.

Hrvati su konstantno na optuženičkoj klupi dok hrvatske žrtve i danas čekaju na izvršenje pravde. Zašto je ubijanje Hrvata, kako u WWII tako i u zadnjem ratu 90-ih godina, ostalo bez sudskog procesuiranja uz potpunu ravnodušnost domaće i svjetske javnosti?! Već pola stoljeća podmeće se laž da su na Križnom putu partizani samo ustaše ubijali iako je istina da su tamo bez razlike ubijani i hrvatski civili i domobrani koji su bili legalna hrvatska vojska bez ikakve hipoteke zločina. Očito, u tim danima dovoljno je bilo biti Hrvat i po automatizmu si bio kriv i ubijen.
Ima i onih koji ne priznaju svoju ustašku prošlost. S obzirom na ukupan broj muslimanske populacije 1940. i na broj muslimana koji su tada pristupili ustašama u BiH i Hrvatskoj oni su u postotcima bili brojnije zastupljeni nego li Hrvati. Danas muslimanski korpus – u međuvremenu se proglasio Bošnjacima – negira svoje ustaštvo. “Hrvatsko cvijeće” pere ruke od svega što je u njihovoj povijesti negativno i nije to ni prvi, a ni zadnji put. Oči bode i činjenica kako se Srbima opraštaju zločini četničkih fašista. Nakon što je država Srbija i službeno rehabilitirala četništvo njih se danas slavi kao heroje. Diljem Srbije i BiH razasute su brojne četničke formacije i statue Draže Mihailovića. Na srpskim vašarima sasvim je uobičajeno vidjeti tipove obučene u četničku uniformu. Istovremeno jedna obična crna košulja na Thompsonovom koncertu, razlog je za urlanje do nebesa i paranoju o povampirenim ustašama.
Demokratska javnost i svaki pojedinac ponaosob moraju braniti vladavina zakona bez obzira je li riječ o počinjenim zločinima nad neprijateljskom vojskom ili civilima. Bez uvažavanja zakona (optužnica, tužitelj, sudski proces, branitelj, sudska pravosnažna presuda), umjesto civilizacije postajemo tek jedna divljina puna samovoljnog ubijanja i barbarizma.

Iako su još uvijek odlično umreženi u strukturama vlasti – od “Od Vardara pa do Triglava” – hrvatskom narodu ne smiju biti uzor još uvijek živući komunisti i njihovi nasljednici ne bi smjeli biti relevantan faktor u političkom životu Hrvata i još manje uzor. “Reformirani” komunisti relativiziraju i ignoriraju zločine koje su počinili oni sami, njihovi očevi i umrle partizanske veličine kojima se oni još uvijek dive i slave ih.

Hrvatske žrtve Križnog puta, Jasenovca i zadnjeg rata obvezuju hrvatsku državu, politiku, inteligenciju i hrvatski narod na procesuiranje zločina, utemeljenje komisije za utvrđivanje istine o stradalima na Križnom putu i u ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac, pa makar se plagijatori zbog toga naglavačke bacili s “Cvijeta” u Jasenovcu.

Ako se odričemo svojih mrtvih i nestalih, ako nam je svejedno za zlo počinjeno nad njima, onda ni ova generacija Hrvata nema ništa bolju budućnost od prethodnih ubijenih generacija.

FILIP ANTUNOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

SRPSKI NAZICAM I HRVATSKA ŠUTNJA

Objavljeno

na

Objavio

blic.rs

Pepeo vođe američkih neonacista Davida Edena Lane-a (koji je idol mnogim današnjim pokretima ove vrste u Europi i svijetu) nakon njegove smrti razasut je u 14 „arijevskih“ zemalja među kojima je i Srbija.

Učinili su to poklonici ovog zločinca u studenome 2008. godine, a ceremonijal je obavila srpska neonacistička organizacija „Krv i čast“ – i u znak sjećanja na taj „istorijski trenutak“ napravili su prigodnu skupnu fotografiju kraj simboličnog groba s velikim kamenim pravoslavnim križem i natpisom u slavu svoga uzora koji je umro u zatvoru (2007. godine) nakon što je bio osuđen na ukupno 190. godina robije.

Na svome internet sajtu ova je ekstremna organizacija objavila fotografije s obreda uz prigodni tekst i veličanje rasističkih ideje koje su bile spiritus movens Davida Lane-a, ali su isto tako i sastavnice njihovog programa uz pomoć kojega planiraju stvoriti „rasno čistu i zdravu Srbiju“.

O tom događaju svojedobno je srbijanski portal Espreso rs ovako izvijestio:

„Na sajtu među ostalim piše: ‘Po želji Dejvida Lejna pred smrt, njegovo telo je spaljeno i podeljeno na 14 delova koji su poslati arijevskim nacijama širom sveta da prospu njegov pepeo u ime zajedničke ideje cele naše rase i solidarnosti u borbi za arijevski opstanak.

Srpska ‘Krv i čast divizija’ imala je tu čast da bude deo ispunjenja njegove želje. Nakon održanog govora i odavanja pošte minutom ćutanja, posmrtni pepeo je posut po našoj srpskoj zemlji, dok su naša srca ponosno kucala sećajući se velikih dela Davida Lejna.’“ 

(https://www.espreso.rs/vesti/drustvo/173443/prosut-pepeo-vodje-nacista-dejvida-lejna-u-srbiji)

 Pretpostavlja se da su srpski neonacisti ovu za njih vrlo važnu stvar obavili u „Vrtu sećanja“ (na Novom groblju u Beogradu), ili na nekoj „nepoznatoj lokaciji“.

Analitičari društvenih zbivanja u Srbiji tvrde kako tu država nije u stanju učiniti ništa na zaustavljanju širenja rasističke i neonacističke propagande putem interneta, budući da su najaktivnije organizacije koje u tom smislu djeluju („Nacionalni stroj“ i „Rasonalisti“) „umrežene s međunarodnim grupama, a server njihovih sajtova je u SAD-u“.

 Slučajno ili ne, ne spominje se organizacija „Krv i čast“ (koja se ne rijetko naziva i „Krv i čast divizija“) iako je ova neonacistička družina jedna od najaktivnijih u Srbiji. Formirana je 1995. godine, a 2003. je u okviru nje ustrojena borbena skupina „Combat 18“ (broj „18“ predstavlja prvo i osmo slovo abecede što simbolizira inicijale Adolfa Hitlera). Kako kažu upućeni u Srbiji, ono što „Combat 18“ čini opasnim, jeste priljev novčanih sredstava iz međunarodnih izvora koji rade na financiranju nacističke propagande.

Dakako, ovo nije jedina neonacistička organizacija u Srbiji.

Vrlo sličan program imaju ili su imale mnoge bivše i sadašnje organizacije ustrojene kao „građanska udruženja“ ili one koje djeluju konspirativno, bez formalne hijerarhije i ne traže registraciju („Obraz“, „Rasonalisti“, „Nacionalni stroj“, „Dveri srpske“ – kasnije „Srpski sabor Dveri“, „Skinhedi“ itd.), od kojih su neke (poput „Srpskog sabora Dveri“) postale i parlamentarne stranke.

Tu je, naravno i Šešeljeva Srpska radikalna stranka koja je u suštinskom smislu jednako nacistička i rasistička kao i bilo koja od spomenutih organizacija, budući da se i njezina ideologija zasniva na „svetosavskom nacionalizmu“, teoriji srpske „nad-rase“ i ideologiji etnički čiste „Velike Srbije“ – što se u suštinskom smislu uklapa u neonacistički ideološki okvir.Daleko nisu odmakle i Vučićeva Srpska napredna stranka i Dačićeva Socijalistička partija Srbije – sve su one, kao i Srpski sabor Dveri potekle iz istog legla, s istog izvorišta, nadahnute velikosrpskom ideologijom.

Srbija je premrežena ekstremnim strankama, pokretima i organizacijama.

O svemu tomu tamo se, naravno, šuti. Oni kriju svoje prljavštine kao zmija noge. I svijetu se predstavlja kao „antifašistička“!? Vučić, Dačić i Nikolić vode iste ove ekstremiste (četnike i neonaciste) na Crveni trg u Moskvu, kako bi u ime Srbije odali počast „Velikoj oktobarskoj revoluciji“ ili „Danu pobjede nad fašizmom“!?

Kod njih se ne diže galama o „fašizaciji“ društva čak ni kad su u pitanju ozbiljne stvari poput nasilja na ulicama, gdje nacisti ubijaju ljude druge nacije, rase ili vjere, javno na ulicama slave rođendane svojih idola (Hitlera, Eichmanna, Hessa…), ni onda kad toljagama prebijaju neistomišljenike, divljaju, lupaju i lome po gradovima!

Oni su „antifašisti“ – svi u kompletu; oni koji slave nacizam, četništvo, svetosavlje, traže „naplatu duga u krvi“, sanjaju o „oslobađanju svoje ‘republike srpske krajine’“ za koju kažu da je „privremeno okupirana od ustaša“, oni koji organiziraju lov na Tomislava Žigmanova čim spomene položaj Hrvata u Vojvodini i Srbiji ili njihova prava!?

I uz sve to Srbija ne miruje nego optužuje sve oko sebe, pogotovu nas Hrvate.

I tu joj na ruku idu svi oni koji upiru prstom u svaki grafit u Hrvatskoj, u svaku kapu „nalik ustaškoj“, svi za koje je pozdrav „Za dom spremni“ krunski dokaz hrvatske „fašistoidne naravi“, a nesretni Keleminec sa svojih nekoliko čudaka oličenje „ustaške Crne legije“!?

U isti rog s Vulinom, Šešeljem i Vučićem pušu svi koji Thompsona prozivaju „ustašom“, nabacuju se blatom na Bleiburg a u isto vrijeme čuvaju lažni mit o Jasenovcu i svojski se trude da ovaj narod i dalje drže zarobljenikom svojih bolesnih opsesija.

Čak se i spaljivanje jednog šovinističkog smeća od novina kao što su srpske ‘Novosti’ proglašava „ekstremizmom“, a nitko ne čini ništa kako bi se obuzdala otrovna i primitivna, rasistička mržnja koja otuda kulja i neštedimice se prosipa po hrvatskom narodu i njegovim svetinjama!

Jesmo li mi Hrvati osuđeni na vječitu šutnju i moramo li se praviti da smo gluhi i slijepi – samo da bi ugodili onima koji nam rade o glavi?

Ima li koga u Hrvatskoj da i jednima i drugima (i nacistima u Srbiji i ovim našim domaćim crvenim fašistima) konačno začepi usta i kaže „popu pop“ a „bobu bob“?

Je l’ već dosta te perverzije!?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Horor-scenarij – poljoprivreda bez poljoprivrednika

Objavljeno

na

Objavio

Poljoprivreda pretvorena u agrobiznis na matrici Rockfeller–Harvarda biva globalizirana zahvaljujući Ugovorima (GATT) o liberalizaciji tržišta, sklopljenima u Urugvaju krajem osamdesetih

Izrađena je medicinska studija i neka ćemo zanimanja koja više ne postoje, poput radnika u rudnicima, ukinuti, a druga ćemo prilagoditi potrebama 21. stoljeća.

Tu strašnu rečenicu o rudnicima koji zbog razvoja tehnologije ne trebaju rudare, a koju je prošlog tjedna izgovorio ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, nitko nije uzeo kao dramatičnu. Ne što se rudara tiče, nego ogromnog broja zanimanja koja se, na kraju krajeva, tiču svakoga od nas, ne samo radnog mjesta nego i našeg zdravlja.

Vrsta u izumiranju

Mi smo poljoprivredni kraj u kojem selo i poljoprivreda, pa onda i poljoprivrednici, propadaju, izumiru, a nisu rudari. Zato ostavimo na miru pokojne rudare, jer uskoro slijede i karmine za poljoprivrednike. Hrvatsko selo i poljoprivrednik samo su dio globalnog procesa vrste u izumiranju. William Engdahl davno je uočio taj proces u SAD–u. Brojke su jasne.

Godine 1950. SAD je imao 151 milijun i 132 tisuće stanovnika, od kojih je bilo 25 milijuna i 58 tisuća poljoprivrednika, dakle, oko 12 posto ukupne radne snage. U to vrijeme u SAD–u djeluje 5 milijuna i 388 tisuća poljoprivrednih gospodarstva koja prosječno obrađuju 87 hektara.

Četrdeset godina poslije, 1990., SAD ima 261 milijun i 423 tisuće stanovnika, od kojih manje od 3 milijuna poljoprivrednika, samo 2,6 posto ukupne radne snage. Broj poljoprivrednih gospodarstava pao je na 2 milijuna 143 tisuće, a prosječan broj hektara po gospodarstvu skočio je na gotovo 187. Oko 23 milijuna seljaka bilo je prisiljeno odseliti se u urbana područja. Mnoga područja su, kao i kod nas u Slavoniji, opustjela.

Što se dogodilo? Pojavila se Zaklada Rockfeller, koja je uložila ogromne novce u Harvard Bussines School na projektu industrijalizacije poljoprivrede, odnosno u pretvaranje poljoprivrede u agrobiznis na modelu Rockfellerovog biznis-carstva. Nakon pedesetih godina prošlog stoljeća uzgoj je svinja, krava, goveda, peradi… industrijaliziran.

Pilići su, kako je znano, uzgajani u malim gajbama, zgurani, a kako bi što brže rasli, krkani su različitim supstancama te antibioticima i hranjeni GM kukuruzom i sojom. Prema Vijeću za zaštitu prirodnih resursa SAD–a, 80 posto antibiotika daje se životinjama, a samo 20 posto ljudima. Vrijeme je novac, a ako priroda i prirodna proizvodnja usporavaju vrijeme proizvodnje hrane, to gore za prirodu.

Kvaliteta hrane drastično je pala, pojavile su se nove bolesti kod čovjeka, a neke stare akcelerirale, piše Engdahl, no financijski uspjeh tog Rockfeller–Harvard projekta za industrijalce tipa Monsanto, ADM, Cargill… bio je fantastičan, kao i za trgovce, od Unilevera do Toepfera.

Poljoprivreda pretvorena u agrobiznis na matrici Rockfeller–Harvarda biva globalizirana zahvaljujući Ugovorima (GATT) o liberalizaciji tržišta, sklopljenima u Urugvaju krajem osamdesetih. Nakon toga tim američkim “oligarsima agrobiznisa”, kako ih naziva Engdahl, širom su otvorena vrata u pokoravanju cijeloga svijeta uz masovnu propast poljoprivrede i poljoprivrednika.

Vrli novi svijet

Gdje je rješenje ove opasne situacije? Engdahl jednostavno kaže kako tradicionalne poljoprivrednike treba fiskalno rasteretiti, na svaki način pomoći, a glavne sudionike poljoprivrede pretvorene u agrobiznis na modelu “vrijeme je novac”, pa što košta da košta, od ekologije do ljudskog zdravlja i kvalitete hrane, od Monsanta do Bayera, udariti što višim nametima i tako ih zaustaviti.

No, nažalost, tvrdi isti autor, ni u Europskoj uniji ni u SAD–u za to za sada nema volje, ili je ima samo deklarativno. Zbog korupcije političara od strane tih globalnih gospodara hrane ili nečega drugoga, nebitno je. No to je globalni horor-proces, u kojem imamo poljoprivredu, ali više nema poljoprivrednika.

Kako ova tema dolazi i pred naše zakonodavce, mala Hrvatska pred ovim globalnim procesima ne može ništa. Vijest da imamo rudarstvo bez rudara zapravo je dobra, no da imamo poljoprivredu bez poljoprivrednika, da priroda prestaje biti norma, nego je neprijatelj kojeg treba nadvladati jer šteti profitu, to ni Orwell nije mogao smisliti. A tko će vam govoriti istinu?

Ni to ne znam, najavljuje se i nestanak novinara jer ih u SAD–u već sada zamjenjuju roboti. Poljoprivreda bez poljoprivrednika, novinarstvo bez novinara, čovjek bez prirode (rodna teorija), jaje bez kokoši… Dobro došli u vrli novi svijet, ili Engdahl pretjeruje?

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati