Pratite nas

Bleiburg – najveća tragedija hrvatskog naroda

Objavljeno

na

U svibnju sljedeće godine navršit će se 70 ljeta od genocidnog pokolja hrvatskih vojnika i civila poznatog pod imenom „Bleiburška tragedija“ i „Križni put“. Oni malobrojni koji su preživjeli marševe smrti, a njihovi putovi vodili su iz Austrije u više pravaca – čak do Đevđelije u Makedoniji, danas su većinom pokojni. I djeca koja su se tada našla u kolonama smrti a preživjela su, danas su u visokim godinama.

bleiburgOva knjiga donosi svjedočenja još živih – ili su do nedavno bili na životu – sudionika Križnog puta iz općine Ljubuški. Uvršteno je i jedno svjedočenje iz Zvirovića te dva iz Prćavaca. Te iznimke smo napravili stoga što su ova sela dio župe Studenci a u vrijeme Drugog svjetskog rata pripadala su Ljubuškom. Donosimo i nekoliko svjedočenja iz druge ruke, tj. osoba koje su čule i upamtile srž priče što su im je njihovi bližnji kazivali o svom mukotrpnom putu od Bleiburga do svog rodnog mjesta. Naći ćete također i potresan opis majčinskih patnja zbog sina kojega je ona predala u ruke susjedu na njegovu zadanu riječ da mu se neće ništa dogoditi ali svoje dijete nije više nikad vidjela.

U drugom dijelu knjige donosimo tabele koje prikazuju koliko se ljudi iz općine Ljubuški vratilo s Križnog puta te koliko ih je pobijeno u kolonama smrti. Da bismo imali što točniji popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, donosimo i popis žrtava koje nisu bile na Križnom putu. Uz tabele navodimo i popis pučanstva po selima iz 1948. godine da bismo barem donekle osjetili veličinu i strahotu broja žrtava u odnosu na broj tadašnjih stanovnika u ljubuškim selima.

Svjedočanstva u ovoj knjizi zapisana su onako kako su ih preživjeli kazivali a zatim ih sami pročitali i potvrdili njihov sadržaj. Neka od njih su bila prije objavljena ili su ih preživjeli sami zapisali. Nisu ovo nekakve „priče iz davnina“ naših djedova, baka i suseljana koje ćemo sa zanimanjem pročitati nego su bitan dio naše zajedničke hrvatske ne tako davne prošlosti o kojoj se (pre)dugo moralo šutjeti. Još više, tom se nametnutom šutnjom htjelo zanijekati najstrašniji masovni zločin u hrvatskoj povijesti kojemu je bila svrha ne samo pobiti zarobljene pojedince nego zajedno s njima ubiti i ideju hrvatske državne samostalnosti i slobode.

Bleiburška tragedija i njezine posljedice su živi primjer kako prošlost i povijest nisu isto. Prošlost je ono što se zaista dogodilo, a povijest je ono što su povjesničari o tome napisali. A poznato je tko piše povijest! Svakako ne oni kojima je oduzeta ili uskraćena politička, gospodarska, kulturna, vjerska i ljudska sloboda i dostojanstvo. O takvima pišu drugi: tlačitelji, njihovi plaćenici, saveznici i simpatizeri.

Hrvatska povijest općenito, posebice doba Drugog svjetskog rata i poraća, sve se donedavno nije smjela slobodno istraživati i pisati. Čak ni danas istraživačima nisu otvoreni svi državni arhivi. Upravo su to razlozi zbog kojih je potrebno sačuvati sjećanja onih koji su preživjeli sve naše bleiburške tragedije, križne putove, gole otoke i logore, pa i one izbjegličke.

Ova i slična svjedočenja su poznata kao „usmena povijest“ koja je više puta u prošlosti bila omalovažavana. Ali, kod nas Hrvata, ali i drugih naroda čija je prošlost bila nijekana, ovi „glasovi iz prošlosti“ su i te kako važan izvor koji nam omogućuje popuniti historiografske praznine ne samo nacionalne povijesti, nego i ono o čemu se nije smjelo pričati ni u našim obiteljima. Ili se pričalo šapatom.

U svjedočenjima koja ćete ovdje čitati ima zasigurno i nekih činjeničnih netočnosti, što ne umanjuje njihovo značenje. Naše pamćenje zna više puta „zavarati“ svakoga od nas, kako onda ne će one koji se nastoje prisjetiti događaja iz već davnih dana – strahote koje bi mnogi radije zaboravili nego pamtili. Premda usmena povijest nije egzaktna znanost nego odraz osobnog iskustva i pamćenja, ovakva svjedočenja su velik doprinos našem upoznavanju i razumijevanju ne samo Bleiburške tragedije i Križnog puta nego i poratne povijesti hrvatskog naroda općenito. Nadalje, uočljivo je da iskazi u ovoj knjizi imaju dosta međusobne sličnosti, ali svako svjedočenje je osobne naravi, svako ima drugu „boju“, ima svoju dušu. Iza svake priče stoji pojedinac s imenom i prezimenom. A kad ih sve pročitamo, svjedočenja nam omogućuju sagledati potpuniju sliku Križnog puta i Bleiburške tragedije, krvavu i žalosnu kakva je bila.

Jedan od preživjelih u svom svjedočenju s pravom naglasi kako je jednostavno nemoguće izraziti strahote i ponižavanja koje su zarobljenici pretrpjeli i vidjeli u kolonama smrti, niti to može itko tako opisati da bi i čitatelj zaista mogao osjetiti užase koji su se na tom putu zbivali. Drugi preživjeli svjedoči da mu se sve čini, kad sad o tome priča, kao da se to njemu nije moglo dogoditi; kao da je to priča iz nekog strašnog filma kojega je morao gledati. I sam se čudi kako su on i njegovi supatnici sve to mogli preživjeti. Ipak su preživjeli i hvala im na svjedočenju da bi mi i generacije poslije nas mogle barem malo dokučiti i zapamtiti kakva su bila ta tragična poratna vremena kroz koja su oni i cijela jedna generacija hrvatskog naroda morala proživjeti i preživjeti.

Uzrok i značenje Bleiburške tragedije

Nije mjesto u ovoj knjizi razglabati sve poznate i moguće razloge Bleiburške tragedije te ćemo samo upozoriti na primarni uzrok kojeg se često zaboravlja ili (ne)namjerno prešućuje. A i značenje tih strašnih događanja treba sagledati u tom svjetlu. Naime, glavni uzrok ne samo Bleiburške tragedije nego i svih progona, zatvora, mučenja i ubijanja Hrvata sve tamo od 1918. godine bila je velikosrpska ideologija i njezina brutalna primjena. Počelo je to pokoljem hrvatskih „dragovoljaca“ u Odesi (u listopadu 1916.) i nastavilo se 9. rujna 1918. kad su srpski vojnici po prvi put stigli u Vukovar i počeli pljačkati i zlostavljati stanovnike toga grada, te smrtonosnim pucnjima na Hrvate u mirnom protestnom mimohodu 5. prosinca iste godine u Zagrebu, hitcima u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, zatim u „šestojanuarskoj“ diktaturi 1929., pa preko Bleiburga do golih otoka, te ponovo u Vukovaru 1991.! I ustaški revolucionarni pokret je posljedica velikosrpskog terora. Teško je i zamisliti koliko je krvi isteklo, muka pretrpljeno i suza proliveno od 1918. do 1995. (pa i kasnije) radi sulude osvajačke velikosrpske ideologije.

Zato, uz sve druge razloge o kojima se govori i piše, glavni uzrok Bleiburške tragedije treba tražiti u velikosrpstvu koje se na kraju Drugog svjetskog rata udružilo s revolucionarnim jugo-komunističkim fanatizmom i među Hrvatima u napadu na sve što je bilo hrvatsko. Cilj je bio pobiti i zastrašiti sve i svakog tko bi mogao i pomisliti na ostvarenje hrvatskog sna o slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj. Svaki hitac, svaki udarac, svaka psovka i uvrjeda bila je uperena u prvom redu protiv hrvatske države, a nesretni stradalnik u njihovim očima bio je samo bezimeni nitko kojeg je trebalo ubiti, zlostavljati i poniziti jer je želio svoju hrvatsku državu i svoju slobodu. Bacajući žive ili pobijene hrvatske vojnike i civile u jame mislili su da s njima pokopavaju i samu ideju hrvatske državnosti. Ali usprkos svemu, Bleiburška tragedija je ostala duboko u svijesti hrvatskog naroda i ona je iznjedrila nove snage i novo doba koje je urodilo željenim plodom. Bleiburg i Vukovar, kao i druga stratišta, jesu i ostat će antiteza velikosrpstvu koje je ostalo nezasićeno i svakom jugoslavizmu koji još kao zloduh luta i traži da se na bilo koji način ponovo utjelovi.

Osobe a ne brojevi

Kad se piše o Bleiburškoj tragediji ponajviše se raspravlja o brojevima (koliko je ljudi bilo na povlačenju, koliko je ubijeno i sl.), o svjetskim prilikama, o pogrješkama vlade NDH, o Englezima koji su izručili Hrvate (i druge) komunistima, tko je naredio pokolje, tko ih je izvršio i sl. Sve je to važno i potrebno. Ali se višeput osjeća da oni koji pišu o ovoj ili sličnim ljudskim tragedijama zaborave na žrtve. Posebice to rade strani „objektivni“ i domaći „antifašistički“ povjesničari kojima i jest namjera da se žrtve omalovaže, umanje pa i zaniječu. I mi kad čujemo i čitamo da je pobijeno ili bilo u kolonama smrti na stotine tisuća ljudi lako izgubimo iz vida pojedinca. Od tolike mase ne vidimo čovjeka; da je svaka ubijena i mučena osoba bila Božje stvorenje s vlastitim imenom i prezimenom; da je svatko od njih imao oca, majku, braću, sestre, a mnogi ženu i djecu.

Kako izračunati sve osjećaje, patnje, udarce, uvrijede, suze, čežnje i molitve; posljedice obiteljske, društvene, demografske, nacionalne, gospodarske…?! To nadilazi sve analize ponajboljih stručnjaka. Zato vjerujemo da će nam i ova zbirka svjedočenja barem malo približiti pojedinačne ljudske patnje i pomoći nam snažnije osjetiti sve ono što označava pojam Bleiburga.

Križni put – još traje

Politička klasa u Hrvatskoj koja je nikla i stasala u krilu jugokomunizma, kao i oni koji materijalno ovise o toj klasi, još ne žele priznati da je u poraću nad Hrvatima počinjen strašan masovni zločin te na razne načine onemogućavaju otvaranje i istraživanje već poznatih masovnih grobnica i pronalaženje nepoznatih. Nije im stalo da se te grobnice otvore i zemni ostaci ubijenih stručno obrade i identificiraju. Čitamo da prema pronađenim žrtvama baš i ne pristupaju dostojanstveno. A procesuiranje još živih počinitelja i/ili nalogodavaca se samo ponekad najavi radi zamućivanja političkih voda. Premda se od najvišeg državnog vrha zna čuti da svaka žrtva zaslužuje svoj grob, sve ostaje samo njihova prigodna politička krilatica.

Premda su pobijene žrtve već poodavno u dvorima nebeskim, njihov Križni put, nažalost, još traje. Naime, oni su i dalje zatajivani, ponižavani, omalovažavani, njihovi najbliži i dalje čekaju na zemne ostatke svojih najmilijih. Njihova djeca i unučad, braća i sestre ne mogu se pomoliti na njihovim grobovima i staviti svijeću i cvijeće na njihova vječna počivališta. Oni su još na putu doma! Njihove obitelji ih čekaju! A današnji politički moćnici nastavljaju zlostavljati njih, njihove potomke i još živuće povratnike s Križnog puta.

Bez osjećaja mržnje i osvete

Razgovarajući s preživjelima i slušajući njihova svjedočenja o Križnom putu lako je zapaziti da oni u sebi ne nose ni najmanji osjećaj mržnje prema progoniteljima. Ne samo to, nego se uočava da oni ni onda kada su bili zlostavljani i ponižavani, a njihovi supatnici ubijani, nisu bili obuzeti mržnjom. Osjeća se da su oni zapravo žalili ljude koji su ih progonili i čudili se odakle izvire tolika mržnja prema njima, bespomoćnim zarobljenicima; prema čovjeku i čovječnosti. Na drugoj strani, snaga da mogu izdržati i preživjeti tolike muke i nedaće dolazila im je iz osjećaja da pate radi ljubavi i vjere; ljubavi za svoj narod i dom i vjere u Boga. Bili su duboko svjesni da nisu bili nizašto krivi osim što su bili Hrvati i ljubili svoj dom i domovinu. Bili su progonjeni radi onog tko su i što su; radi nacionalne i vjerske pripadnosti. Osjećali su da je pravda, vječna pravda, na njihovoj strani i zato dok je njihovo tijelo patilo, duh i duša su ostali zdravi. Oni i danas zrače optimizam, vedrinu i radost jer njihova patnja je imala dublje značenje i smisao. To su, kažu, najbolje osjetili kad su doživjeli propast komunizma, raspad Jugoslavije i uspostavu samostalne Hrvatske. To im je bila najveća nagrada!

Majke, žene i Veronike

Postoji golem broj bleiburških mučenica koje nisu bile na povlačenju, na Bleiburškom polju ili u marševima smrti a koje malo tko spominje – to su majke i žene sudionika Bleiburške tragedije. Njihov Križni put je trajao cijeli život, uvijek čekajući i moleći; bdijući da se vatra na ognjištu ne ugasi i odgajajući nove naraštaje. Sve posljedice Bleiburga pale su na njihova leđa a one su to junački i s vjerom i ljubavi prihvatile, te spremno nosile svoj križ do kraja života.

Njima treba dodati i mnogobrojne hrvatske Veronike diljem Podravine, Slavonije i drugih hrvatskih krajeva koje su, riskirajući vlastiti život, istrčavale iz svojih kuća i donosile hranu i vodu izgladnjelim patnicima u kolonama smrti. Kao što je Veronika pružila rubac Isusu na njegovu Križnom putu, tako su one pružale koru kruha ispaćenoj braći. Svaki preživjeli sa zahvalnošću i višeput sa suzama u oku ih se spominje. Bile su to žene junakinje koje hrvatska povijest ne smije zaboraviti.

Zapisujmo povijest

Kad čujemo riječ „povijest“ obično pomišljamo na velike događaje i važne ljude (umnike, moćnike, političare…) iz prošlosti. Ali „povijest“ je svuda oko nas, ona je i u nama, ona „putuje“ s nama, ona se stalno događa, gledamo je, ona se registrira u našim glavama; to su ljudi koje vidimo i događaji koje svjedočimo…Samo, treba se potruditi i to registrirati, zapisati, uslikati, snimiti… Sve nam to može izgledati sitno i nebitno, ali sve je dio stvarnosti, naše stvarnosti, naše povijesti. Ako se ne zapiše sve završava u grobu!

Svjedočenja koja se nalaze u ovoj knjizi su vjerojatno među posljednjima u ovoj općini iz doba Drugog svjetskog rata i poraća. Većina preživjelih s Križnog puta je pomrla a njihova „povijest“ je s njima pokopana. Doživjeli smo i proživjeli još jedan rat. Vrijeme će prohujati brže nego i mislimo pa uz tradicionalnu historiografiju potrudimo se prikupljati i zapisivati „usmenu povijest“ koja će biti važan dio naše osobne i zajedničke hrvatske priče. U suprotnom, drugi će je ispisivati svojim „istinama“!

 

Ante Čuvalo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Čović: Država BiH nikada nije zauzela službeno stajalište protiv gradnje Pelješkog mosta

Objavljeno

na

Objavio

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović ocijenio je u utorak kako BiH nema jedinstveno stajalište oko gradnje Pelješkog mosta pa su neutemeljeni zahtjevi nekih od njenih dužnosnika da se taj projekt ne realizira dok se ne riješi granica s Hrvatskom odnosno uredi razgraničenje na moru kod Neumskog zaljeva.

“Predsjedništvo BiH nikada nije usvojilo zaključak ili neki drugi službeni akt u kojemu bi iznijelo jedinstveno stajalište države Bosne i Hercegovine a koje se odnosi na neslaganje s projektom Europske unije u Hrvatskoj oko izgradnje Pelješkog mosta i njegovo osporavanje u smislu da na bilo koji način ugrožava interese BiH”, stoji u izjavi koja je medijima dostavljena iz Čovićevog ureda u Sarajevu.

Čovićevo je tumačenje kako parlament BiH službeno nikada nije ni zatražilo obustavu izgradnje Pelješkog mosta jer je o tome odlučio samo Zastupnički ali ne i Dom naroda.

Ni Vijeće ministara BiH nikada nije osporilo realizaciju ovoga projekta.

“Javne reakcije, izjave i prethodna pisma pojedinih dužnosnika BiH različitim europskim institucijama i vladi Hrvatske samoinicijativni su akti i pokušaji komunikacije s institucijama drugih država i EU izvan okvira ustavno predviđenih nadležnosti, kojima se zadire u ovlasti drugih državnih tijela što nanosi nemjerljivu štetu BiH”, izjavio je Čović dodajući kako takvo djelovanje nema karakter ovlaštene međudržavne komunikacije pa stoga ne održava službena stajališta države Bosne i Hercegovine.

Čovićeva je ocjena kako je Hrvatska u prethodnoj komunikaciji usuglasila projekt s bosanskohercegovačkom stranom i u potpunosti uvažila sve tehničke zahtjeve koje su iznijeli eksperti i stručna tijela iz BiH.

Čović je u svojoj izjavi čestitao Hrvatskoj na potpisivanju ugovora i početku realizacije projekta izgradnje Pelješkog mosta.

Predstavnici Hrvatskih cesta i kineskog konzorcija China Road and Bridge Corporation potpisali su u ponedjeljak u Dubrovniku ugovor za izgradnju mosta kopno-Pelješac s pristupnim cestama.

Nakon toga, iz BiH su stigle burne reakcije i stajališta kako se on ne može graditi prije utvrđivanja konačne granice BiH i Hrvatske.

Iz ureda predsjedatelja Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića priopćeno je da se vlasti BiH protive gradnji Pelješkog mosta prije rješavanja graničnog pitanja s Hrvatskom i da je to nepromijenjeno stajalište već više od deset godina.

Predsjedatelj Vijeća ministara BiH Denis Zvizidić najavio je kako će osobno tražiti od hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da Hrvatska ne gradi Pelješki most sve dok se ne riješi otvoreno granično pitanje između dvije zemlje, te je potpisivanje ugovora nazvao “nekorektnim i nedobrosusjedskim postupkom”.

U utorak je Zvizdićev zamjenik i ministar financija Vjekoslav Bevanda (HDZ BiH) upozorio kako je negativno Zvizdićevo reagiranje samoinicijativno pa time i štetno djelovanje koje ugrožava interese države koju predstavlja.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Darko Pavičić: Vjeronauk je vraćen u škole jer ga je komunizam izbacio iz škola

Objavljeno

na

Objavio

Reviziju Vatikanskih ugovora neke civilne udruge traže već godinama, a “u ofenzivu” je krenula i oporba. Glas službeno u Hrvatskom saboru traži reviziju četiri Vatikanska ugovora, a SDP smatra da bi se o tom pitanju trebao provesti i referendum. Za vladajući HDZ nema dvojbe – premijer ističe kako za reviziju nema potrebe.

Novinar Večernjeg lista Darko Pavičić rekao je da je ovo pitanje koje se ponavlja s vremena na vrijeme. Pojavljuju se razne inicijative za revizijom, pa čak i za raskidom Vatikanskih ugovora. Iza tih motiva su uvijek neki ideološki prijepori, svjetonazorski, ali i politikantski.

Kada se govori o tome onda se želi poslati poruka – Katolička crkva i sve ostale vjerske zajednice koje imaju iste takve ugovore s državom su društveni paraziti te da tome jedanput treba stati na kraj. A to nije tako, rekao je Pavičić.

Postoji niz razloga zašto je to jedna napuhana priča. Ovdje je važno vidjeti zašto se to događa baš sada. HDZ i Crkva su se prilično udaljili nakon ratifkacije Istanbulske konvencije. U ovome trenutku, bilo tko da traži reviziju Vatikanskih ugovora, on onda praktički opet zbližava Crkvu i HDZ. Odnosno vraća ih u staru idilu i ljubav koju su prije imali. Tko to radi i iz kojih motiva – nejasno je, kazao je.

Novinar Novog lista Branko Mijić izjavio je kako smatra da bi trošenje proračunskog novca trebalo biti transparentno, pa i u ovom slučaju kada je riječ o financiranju Crkve. Revizija Vatikanskih ugovora je nešto sasvim drugo, puno ozbiljnije. Nisu jasni motivi oporbe, posebno SDP-a – da se u ovome trenutku zalaže za nešto tako jako veliko i ozbiljno kao što su Vatikanski ugovori. Nije Vatikan tako mali, niti nemoćan niti je to neka bezvezna državica pa ćemo na njoj graditi neke lokalne unutarpolitičke poene i tražiti potporu birača – jer je netko na društvenim mrežama napisao kako bi trebalo tražiti reviziju Vatikanskih ugovora. Ovo mi se čini jedan sasvim neodgovoran i neosmišljen potez oporbe, kao nismo uspjeli u Saboru srušiti Martinu Dalić, hajdemo sada udariti na Papu pa šta bude, izjavio je Mijić.

Ako bi se već išlo u reviziju Vatikanskih ugovora to bi trebao biti tako jedan ozbiljan posao uz ozbiljnu grupu ljudi koja bi sastavila i rekla što bi to trebalo promijeniti. To bi trebala napraviti u tišini, a onda prezentirati. A ne ovako – igrati se politike preko društvenih mreža, kazao je među ostalim Mijić.

Pavičić je želio detaljnije predočiti dio priče i kazao je da Hrvatska biskupska konferencija koja godišnje dobiva 350 milijuna kuna godišnje svake godine izvještava Ministarstvo financija gdje troši novac. Crkva, kada joj dođe novac, raspodjeljuje ga po veličini biskupija. Taj novac služi za udržavanje klera, za izgradnju, obnovu i održavanje crkvenih objekata i Caritas, istaknuo je.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati