Connect with us

Reagiranja

Karolina Vidović Krišto: Bleiburg – nepravda koja traje 76 godina

Objavljeno

on

Baltičke države Letonija, Estonija i Litva smatraju, i to je svojevrsno njihova službena politika, kako ulazak Crvene armije 1944. nije bio nikakav akt oslobođenja, već je to bila okupacija koja je samo zamijenila dotadašnju njemačku okupaciju.

U Hrvatskoj je nažalost, na sceni protucivilizacijsko slavljenje zločina i počinitelja tog zločina, te omalovažavanje žrtava i njihovih obitelji.

Hrvatska je jedina država u Europi koja i nakon 76 godina štiti komunistički zločin. Motiv za tu društvenu laž i krivotvorenje povijesti ima svoje protagoniste, oni se zovu moćnici koji upravljaju svim ključnim društvenim segmentima (politika, pravosuđe i mediji), oni su brojčano mala skupina ali su strateški dobro raspoređeni. Ta vladajuća kasta je Hrvatskom Narodu odredila ulogu drugorazrednog naroda u Europi, koji u svojoj državi nema pravo na jednakost pred zakonom. U Hrvatskoj, pojedinac koji ne pripada toj vladajućoj kasti, nema na primjer nikakve šanse za društvenim napretkom, neovisno o svojim sposobnostima.

Strašni zločini koji su 1945. počinjeni nad Hrvatskim Narodom su nedvojbeni – nedvojbene činjenice koju su u međuvremenu poznate dokazuju da je Hrvatski Narod doživio najveće stradanje od svih europskih naroda (izuzev Židovski Narod, to je neusporediv zločin), uzmemo li broj stanovnika i broj ubijenih u poslijeratnom vremenu.

Uzmimo, na primjer, slučajeve djece njemačkih nacističkih vođa. Tako je, primjerice, sin Hitlerovog glavnog arhitekta i ministra naoružavanja, Albert Speer mlađi, u poslijeratnoj Njemačkoj izgradio ogromni arhitektonski ured koji je bio globalno cijenjen u sektoru urbanističkog planiranja.

Sin ministra vanjskih poslova, Adolf von Ribbentrop (krsni kum bio mu je Adolf Hitler osobno), bio je visokopozicionirani bankar u poslijeratnoj Njemačkoj.
Isto tako na suprotnoj strani, u komunističkom bloku, se nije osvećivalo djeci. Staljinovu kćer nakon njegove smrti nitko nije likvidirao, dapače, mogla je slobodno napustiti Sovjetski savez.

Jednostavno, unatoč zločinima očeva, civiliziranim zapadnim ali i istočnim pobjednicima u Drugom svjetskom ratu nije palo na pamet ubijati nedužnu djecu.
Druga je, pak, situacija bila s jugoslavenskim komunistima. Dovoljno je bilo da ste, kao profesor Ljudevit Jurak, bili u komisiji međunarodnog Crvenog križa, kao svjetski ugledni znanstvenik, te bili lojalni znanstvenim istinama a ne ideologiji, da budete strijeljani na cesti (spomen-ploča na njegovu smrt je u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici).
Zločinački kod jugo-komunista je imao svoj kontinuitet, tako je 1972. Udba likvidirala cijelu obitelj Ševo, Rosemarie je imala 9 godina, ubijena je hicem u potiljak.
Još osamdesetih godina, pred sam raspad komunizma, nakon što su zlikovci likvidirali Stjepana Đurekovića, i njegov sin Damir je usmrćen, pod dosad nerazjašnjenim okolnostima.
Kada uzmemo sljedeće dokumentirane brojke onda se vidi kojem bezočnom zločinu su Hrvati bili izloženi.

SVEĆENICI I NOVINARI
POLJSKA, 40 milijuna stanovnika, 240 ubijenih svećenika
HRVATSKA, 5 milijuna stanovnika, 660 ubijenih svećenika
SLOVAČKA, 5 milijuna stanovnika, 14 ubijenih svećenika

Nakon 1945. u Hrvatskoj je ubijeno više novinara nego u Njemačkoj, Italiji i Japanu zajedno, njih 38.

Ove navedene neljudske zločine, koji nisu bili jednokratni incidenti, već sustavna politika tog režima, do u današnje dane vodeći hrvatski moćnici, ni manje ni više, nego opravdavaju, a u toj manipulaciji asistiraju im korumpirani i dirigirani mediji. Tako profesor za kazneno pravo, Ivo Josipović, izgovara da su ubijeni na Bleiburgu i Križnim putovima, ili franjevci na Širokom brijegu, bili opravdana vojna meta.

A Stjepan Mesić, simbol privatizacijske pljačke kojeg su mediji proglasili borcem protiv korupcije (!?), izjavljuje da su na Bleiburgu stradali zločinci.

Nasljednici Josipovića, Mesića, Bude Lončara, kao što je primjerice Zoran Milanović, tobože osuđuje ratne zločine, ali je ukinuo pokroviteljstvo nad komemoracijom na Bleiburgu, te time povrijedio sve žrtve i njihove obitelji. Milanović se razbacuje uvredama nazivajući potpuno nevine ljude „ustašijom“, itd.

Njegov dugogodišnji prijatelj, s kojim se trenutno svađa na razini pubertetskog delinkventa, Andrej Plenković je, pak, oformio vladinu komisiju, koju je predvodio jedan liječnik, prof. Kusić, koja je, pak, utvrdila da je zvijezda petokraka sasvim prihvatljiv simbol. Komisiju po povijesnim pitanjima u normalnim društvima čine povjesničari a ne liječnici. Ali ako vam je namjera manipulacija, onda može i liječnik ili potpuno nepismeni poslušnik!

Može li si itko na svijetu zamisliti situaciju da u Poljskoj bilo tko u javnom prostoru opravdava zločine u Katynskoj šumi? Ili da u samoj današnjoj Rusiji ili Ukrajini netko javno opravdava te zločine? To je jednostavno nemoguće!

Uzmimo činjenicu da nijedna država nije uništavala vojnička groblja. Tijekom hladnog rata sva njemačka politička izaslanstva su službeno polagala vijence svojim poginulim sunarodnjacima kada su posjećivali Sovjetski savez.

Jednostavno, kada je netko mrtav on prestaje biti neprijatelj, to je civilizacijsko dostignuće! Ali jugo-komunistički barbari su preorali sva groblja 1945. godine! Osim što su ubijali bez suđenja, nisu dopuštali obiteljima niti zapaliti svijeću i zaplakati nad grobom voljenih očeva, majki ili djece.
Upravo su obrana tih neljudskih i krvoločnih zločina te društvena laž izvorište svih hrvatskih nedaća.

Hrvatskom vladaju, ali u pravom smislu riječi, djeca komunizma. To nije nikakav ideološki komunizam, već interesni komunizam kojeg možemo nazvati i anti-hrvatstvom.
Oni brane taj zločinački poredak, te su ga u javnosti pretvorili u dogmu, i, ono što je najbitnije, oni su s tom dogmom postali nedodirljivi vladari. Jer našu djecu komunizma nitko ne smije pitati kako su završili fakultet, gdje su dobili diplome, jesu li plagirali doktorat, odakle im kuće i jahte, jer oni su „antifašisti“. „Antifašiste“ se ne smije propitivati. Ti vladajući moćnici obranom laži naravno brane svoje privilegije, oni brane otimačinu stanova i kuća koju su poslije rata provodili.

Ti hrvatski vladajući moćnici odredili su hrvatskim građanima mjeru na što imaju pravo, a na što nemaju.

Hrvat mora plaćati najviše poreze, mora prihvatiti da nije jednak pred zakonom, mora financirati one koji rade protiv Hrvatske.

Tako imamo kandidata za dožupana u Vukovarsko-srijemskoj županiji Dragana Crnogorca, koji je na fiktivnom radnom mjestu savjetnika direktora Plinacra, s plaćom od 15 tisuća kuna, a svakodnevno radi na klevetanju Hrvatske te bez ikakvog srama brani fašističku tvorevinu Krajinu i napada akciju Oluju.

Ako ste medicinska sestra na onkološkom odjelu i radite dan i noć, onda zaradite 6 tisuća kuna, ali ako radite protiv Hrvatske onda ne morate dolaziti na posao i zaradite 15 tisuća kuna! To naravno ne postoji u nijednoj civiliziranoj državi, ali eto, djeca komunizma u Hrvatskoj smatraju da mi moramo plaćati svoje zlostavljače i još se tome diviti!
Isto tako, Hrvati nemaju pravo na sudove koji će raditi prema zakonu, već moraju prihvaćati sudove koji rade za interese moćnika.

Mi smo jedina država članica EU-a u kojoj se komunističke laži smatraju društvenom istinom, a glavni protagonisti tih laži su uglednici koji iz javnih fondova dobivaju ogromne svote.

Najnoviji apsurdni primjer je takozvani povjesničar Hrvoje Klasić koji radi serijal o NDH. Riječ je o potpuno kompromitiranom povjesničaru kojeg je ugledni povjesničar Nikica Barić na primjeru Klasićeve knjige o komunističkom moćniku Miki Špiljku potpuno demontirao.

Naime, Barić je napisao znanstveni rad o Klasićevoj knjizi o Miki Špiljku u kojem je dokazao da Klasić uopće ne korsti znanstvenu metodologiju ni znanstevni način rada, već se bavi potpuno neuvjerljivom propagandom. Na bilo kojemu europskom sveučilištu bi nakon ove blamaže dobio otkaz, ali ne i u Hrvatskoj.

Usput rečeno, u presudi suda u Muenchenu u slučaju Prates, tom Miki Špiljku je dokazano da je nalogodavac za ubojstvo Stjepana Đurekovića. U prijevodu, Klasić piše propagandne pamflete o dokazanom ubojici, i tom Klasiću HRT daje milijune da radi povijesne krivotvorine.

Dragi prijatelji,

Hrvatska budućnost se zove istina.

Ja kao hrvatska građanka i kao Europejka želim društvo koje se temelji na dokazanim istinama. Želim društvo koje odaje svakoj žrtvi zasluženi pijetet. Želim društvo koje može podnijeti i neugodne istine, želim društvo jednakih.

U tu svrhu morat ćemo napokon rasvijetliti te kvazi-antifašiste, i svima njima reći kako Hrvati nisu druga kategorija naroda u Europi, te da imamo prava kao i svi ostali europski narodi.

Koliko god se nekada osjećali umorno zbog svih tih nepravdi kojima smo izloženi, žrtve koje su date za Hrvatsku i naša djeca nas obvezuju da se izborimo za pravednu Hrvatsku.

Karolina Vidović Krišto

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari