Pratite nas

Feljton

Bleiburg: Posljednja ofenziva partizana sa Svinjskog pašnjaka

Objavljeno

na

Partizanske jedinice / Ilustracija

„I danas sam opet saznala da se hrvatske kosti žrtava Titove Jugoslavije i dalje pronalaze u, i okolo Bleiburga. Ne samo u Koruškoj, Titovi partizani na savjesti imaju tisuće vojnika i civila, na primjer u Hudoj Jami. Hvala organizatorima ove komemoracije na njihovu trudu, a ja ću se i dalje zauzimati za Titove hrvatske žrtve na koruškoj zemlji!“

Ovo su riječi gospođe Anneliese Kitzmüller, u svojstvu referentice za prognanike, u austrijskoj parlamentarnoj Slobodarskoj stranci (FPÖ), koje je sa govornice na Bleiburškom polju izgovorila 17. svibnja 2014. godine, pred desetak tisuća hrvatskih i drugih hodočasnika. Nastup gospođe Kitzmüller  šokirao je komuniste i ultraljevičare u toj austrijskoj saveznoj Pokrajini, i od tada počinje sve žešća i prljavija kampanja protiv ove tradicionalne hrvatske komemoracije, ali i same gospođe Kitzmüller.

Autor: Ladislav Tomkin

Žestoki napadi krenuli su ustvari već u ranu jesen 2012. godine, nakon što je skupina Hrvata i Slovenaca (dr. Josip Jurčević, Bože Vukušić, Jože Dežman, Mijo Jurić, Ivo Pomper i Marijan Luburić) u Pokrajinskom koruškom parlamentu u svojstvu stručnjaka i svjedoka ispitana od Povjerenstva te ustanove, koja je pokrenula Lustraciju i deudbašizaciju Koruške, s posebnim naglaskom na tamošnja događanja 70-ih godina! Zastupnik ultraljevičarske „Stranke Zelenih“ u austrijskom Parlamentu, Rolf Holub, u javnim nastupima prozivao je ovu skupinu najpogrdnijim uvredama i klevetama! Uslijedile su privatne tužbe prozvanih i oklevetanih, koje su – odbijene, jer tamošnje strukture sudske i državne vlasti čvrsto u rukama drže lijevičari, mnogi svojevremeno duboko povezani s Udbom i partizanijom. U Koruškoj uskoro dolazi i do promjene vlasti, tako da je ta lustracija pala u vodu. Udbaši, „antife“ i koruški partizani, kreću tada u napad, kojega kulminaciju doživljavamo upravo ovih dana.

Predsjednica austrijskog Parlamenta na udaru ultraljevice

U međuvremenu, sredinom listopada 2017. u Austriji su održani prijevremeni parlamentarni izbori, na kojima su uvjerljivu pobjedu odnijele stranke desnog centra, Pučka  (ÖVP) i desna Slobodarska (FPÖ), koje su ušle u koaliciju i brzo dogovorile suradnju i program nove Vlade.  Jedna od predsjednika austrijskog Parlamenta postala je „naša“ – Anneliese Kitzmüller! Kao što je i obećala na Bleiburgu 2014. godine, gospođa Kitzmüller, i sama podrijetlom iz prognaničke obitelji, se i dalje zdušno zauzima za hrvatske žrtve komunističkog Titova režima, i najavila je i ove godine svoj dolazak i govor na Komemoraciji, ovaj puta kao visoki član izvršne vlasti u Republici Austriji! U tome grmu leži zec!

Već prošle, 2017. godine urotile su se razne ultraljevičarske udruge i velikosrpski klubovi, koji si također tepaju da su „antifašisti“ (slično srbijanskom ministru obrane Aleksandru Vulinu! op. L.T.), ali uspjeh im je bio skroman. Konce cijelo vrijeme vuče stanoviti „Genosse“ (drug) Mirko Messner, (punim imenom Štefan Miroslav Messner) šef, vjerovali ili ne – Komunističke Partije Austrije (KPÖ)! Rođen u partizanskoj obitelji (otac Janko, partizan iz Bleiburga, majka makedonska partizanka) u kolijevci mu je implantiran komunistički chip, kao kronična dijagnoza. Propašću Sovjetskog Saveza i DDR-a austrijski komunisti, ostali su „siročad“, jer odjednom ostadoše bez velikih financija iz tih zemalja i ideološke braće na koje ih je bio naviknuo Franz Muhri, srozali su se na partijicu jugo-slovenske provenijencije, s nekoliko postotaka, na nekoliko promila glasova na izborima. Umjesto dnevnog lista („Volksstimme“/ „Glas naroda“) sada tiskaju mjesečnik, kojega kao i prije – nitko ne čita. Otac druga Mirka, Janko Messner, rodom iz Bleiburga, partizan i poznati literat u Austriji, pripadao je skupini koruških aktivista iz koje su dolazile uvrede pa čak i pismene prijetnje članovima Počasnog bleiburškog voda (PBV), iako je tada na komemoracije dolazilo tek nekoliko desetaka redovitih hodočasnika. Drug Mirko, oko sebe je okupio skupinu „antifašista“ i dokonih „aktivista“, uglavnom sličnog pedigrea i duhovnog smrdokružja („Dunstkreis“). Dobro pozicionirani po ljevičarskim medijima, redakcijama i katedrama, umreženo i orkestrirano, uz svesrdnu pomoć svojih zagrebačkih i ljubljanskih istomišljenika krenuli su ove godine u ofenzivu neslućenih dimenzija. Lako je uočljivo da cijeli ovaj koncert ima istu kajdanku i rukopis! Uspjeli su u svoje redove pridobiti i „Mauthausen-Komitee“, već neko vrijeme s njima je „Dokumentacijski arhiv austrijskog otpora“ (DÖW), a  javljaju se uglavnom tekstovima koje su drugi iz ove družine već objavili, tako da se jedan jedini tekst, nekad kraći, nekad dulji, copy-paste-metodom perpetuira i širi internetom. Često zaparaju uši fraze koje smo već čuli od hrvatskih političara ili novinara. Svi zajedno, vrše strahovit pritisak na predsjednicu austrijskog Parlamenta Anneliese Kitzmüller, zahtijevajući da otkaže svoj govor na ovogodišnjoj komemoraciji kod Bleiburga, tvrdeći unisono da se radi o „najvećem skupu fašista i neonacista u Europi“, krilatici koju zdušno preuzimaju ljevičarski i drugi, uglavnom neupućeni mediji po Europi, a uspjeli su je podvaliti i crkvenim velikodostojnicima u Austriji, na koje također vrše do sada neviđen medijski teror! Nekritički prenose izmišljenje frazetine o „stotinama naci simbola i odora“ koje se susreće na Bleiburgu! Doduše, oni stidljivo i kratko spomenu i žrtve Bleiburga, ali izbjegavaju reći da se radilo o mnoštvu civila koji su također bježali pred titovim koljačkim hordama, a broj žrtava koje se udostoje spomenuti je skoro pa „zanemariv“. Posebno aktivan je i bivši socijalistički (SPÖ) zastupnik u austrijskom Parlamentu, Helmut Edelmayer, koji je čak pokrenuo i webstranicu „no-ustasa“, na kojoj neumorno donosi novosti o aktivnostima falange protiv bleiburške komemoracije.

Komunistima i potomcima koruških partizana, u hajci se priključila i bečka politologinja rodom iz Zagreba, dr. Ljiljana Radonić, koja već dulje vrijeme putuje po Europi i šire, gdje drži (hvalevrijedna) predavanja o holocaustu, ali kada govori o Hrvatskoj to radi s velikosrpskih pozicija SANU-a, tvrdeći tako da je Domovinski rat ustvari bila „obostrana agresija“, eksplicitno spominjući „srpsku Krajinu“! Tvrdi također da je u Jasenovcu ubijeno preko 100.000 ljudi, a u Thompsonovu stihu „često jude pravednima sude“ perfidno vidi „antisemitizam“, isto kao i spominjanje „judinih škuda“! Teško je povjerovati da doktorica ne zna da te metafore nemaju nikakve veze s antisemitizmom. Što bi na to rekao poznati antifašist i fanatični pjevač glazbe Marka Perkovića, Peđa Grbin? Njeni istomišljenici iz KPÖ-a su se posljednjih tjedana ustrčali po Austriji kao „otrovani majmuni“, organiziraju joj predavanja o Bleiburgu, tako da se razletila između Klagenfurta, Graza i Beča gdje je 17. travnja nastupila u opskurnom „AntifaCafé-u“, u zgradi koja je desetljećima zauzeta od rabijatnih anarholjevičara i punkera, gdje normalan građanin osjeća nelagodu i kada samo mora zastati na crvenom semaforu ispred te zgrade! Ne treba posebno napominjati, i ta zgrada (Ernst-Kirchweger-Haus, EKH) donedavno je bila u vlasništvu KPÖ-a.

Crvena mašta, izmisli svašta!

Umreženost neojugoslavenske ljevice slikovito pokazuje članak srpske novinarke Olivere Stajić u (lijevom, naravno) bečkom dnevniku „Der Standard“ (tiska se na roza papiru), pod naslovom „Polovična istina o Bleiburgu“, iz prošle godine, koji je aktualan i danas, i služi im kao izvor podataka za napade na bleiburšku komemoraciju. Pored Ljiljane Radonić, u njemu o Bleiburgu i političkim prilikama u Hrvatskoj govore: riječki povjesničar Vjeran Pavlaković, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i „Zucker zum Schluss“ – Miljenko Jergović. Pošto je uglavnom dobro poznato što ovi korifeji već godinama mantraju o hrvatskoj povijesti, i nisu apsolutno ništa novoga rekli, spomenut ću tek tezu Vjerana Pavlakovića o nastanku „bleiburškog mita“. – „Jedna mala skupina bivših ustaških oficira, odabrala je nakon 2. svjetskog rata Bleiburg, da bi oprala vlastitu prošlost i sebe predstavila žrtvama. Događanja u svibnju 1945. bila su im za to jako pogodna“. Nadajmo se da bar dr. Pavlaković zna što je htio reći.

Ljiljana Radonić se i putem socijalnih platformi udružila s istomišljenicima koji joj asistiraju šireći njene teze o Bleiburgu, lajkaju je i dijele statuse. Tu je npr. mlada Tanja Malle, novinarka na Austrijskom radiju (Ö1), koja u svojoj opširnoj emisiji također govori o „stotinama tisuća žrtava u logoru Jasenovac“.  Ona također dolazi iz partizanske koruške obitelji, pa stanoviti Paul Donnerbauer, mladi antifa prepun boljševičkog, lenjinističko-rabijatnog revolucionarnog naboja, koji odlazi na Bleiburg s jedinim ciljem – pronaći ustaše! Tako je prošle godine valjda „slučajno“ naletio na jednog „pravoga Uju“, koji je spremno i oduševljeno pozirao novinarskim kamerama i mikrofonima, hvaleći Hitlera kao „mudrog čovjeka koji je Njemačku htio učiniti jakom državom“. Gospon Donnerbauer očito je već bio ispraznio akku, pa nije uspio ništa snimiti, već su mu u pomoć priskočili, sa slikom i tonom, kolege iz Zagreba, Vojislav Mazzocco i Dario Dalmacija. Međutim, taj „ustaški“ provokator (!) je uhićen, i upravo mu se odvija proces u Austriji, i to zbog „Wiederbetätigung“ / „obnavljanje (naci) djelovanja“!, što je u toj zemlji vrlo strogo kažnjivo nedjelo. A kako se „hrabri ujo“ brani? Tvrdi na Sudu, ni manje ni više, da su na Bleiburgu „organizatori dijelili crne odore i zastave“, a on jadnik valjda mislio da odoru mora obući i dizati desnicu, kad god mu se približi neki indexovac ili svejedno koji „novinar“. Nadamo se da će ova preprozirna priča dobiti odgovarajući epilog na Sudu, kao opomena svim provokatorima koji godinama napadno i „bjesomučno“ mlataraju rukama po zraku i dreče neumjesne tekstove pod šatorima, i to u vrijeme sv. Mise! Tko šalje te provokatore već godinama? Tko ih instruira i plaća? 2008. godine pojavila se na Bleiburgu skupina mladića u originalnim (!) ustaškim odorama i ustaškom zastavom (sa slovom „U“ u kutu.) tvrdeći da su „Gradišćanski Hrvati“ iz Beča! Međutim, tko imalo poznaje tamošnje prilike zna, da je to nemoguće! Očevidac tvrdi da su govorili perfektan njemački, s bečkim slengom. Nikada više nisu dolazili, očito su obavili zadaću s jednim dolaskom. Na kraju gore spomenute emisije na radiju Ö1, jedan austrijski policajac vrlo precizno je u jednoj rečenici pojasnio u čemu je problem: „Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

„Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

Taj bleiburški, prilično mali kutak Južne Koruške, otprilike ono što se s mjesta komemoracije (pravi naziv tog polja je Loibacher Feld / Libuško polje!) vidi prostim okom, i malo dalje, do Klagenfurta, imao je posljednjih 100 godina vrlo burnu i tragičnu povijest, tako da i ne čude razne ideološke zavrzlame i etnički sukobi! S jedne strane, Hitler i nacionalsocijalisti su početkom rata deportirali tisuće Slovenaca u južnije krajeve, želeći tako homogenizirati njemačku etničku skupinu, a s druge strane, kada se sreća okrenula 1945., upravo taj dio Koruške bio je objekt požude (veliko)slovenskih partizana s Edvardom Kardeljem na čelu, kojeg na sve načine pokušali osvojiti i anektirati. Tu u blizini je i Saualm / Svinjski pašnjak, gdje su po šumama i pašnjacima haračili domaći, koruški partizani, ništa manje okrutni i spremni na zločine od ostalih drugova južno granice. Pošto Staljin nije uslišio Kardeljevu molbu za odobrenje aneksije, Titovi partizani morali su napustiti te prostore. Valjda da bi im ublažili frustracije zbog toga poraza, Britanci su im umjesto austrijskog teritorija, na milost i nemilost dali stotine tisuća Hrvata, vojnika svih rodova i mnoštvo civila koji su bježali pred komunističkom nemani s Istoka. Danas znamo kako su prošli, i zbog toga u sve većemu broju odlazimo na Bleiburg, sjetiti se tih nevinih žrtava i pomoliti se za njihove duše. Mladi austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, autor vrlo zapažene knjige „The tragedy of Bleiburg and Viktring“, o tim događajima kaže: „Bleiburški pokolj svibnja 1945. godine je najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti Hrvatske. Prema britanskim izvorima tamo su se našli oko 200.000 vojnika i 500.000 civila, bježeći u Korušku. Čak i komunistički, partizanski izvori navode da je u području Bleiburga bilo razoružano  i uništeno 150.000 ,domaćih izdajnika’“. (woche.online)

Aneksija Južne Koruške nije dakle uspjela, i zato su ostale duboke frustracije u dijelu tamošnjih Slovenaca, kao uzrok dugogodišnjih etničkih sukoba, koji su kulminirali tijekom 70.-ih godina, u vremenu kada je „Hladni rat“ bio na vrhuncu svoje spirale. U organizaciji domaćih terorista, uz svesrdnu logističku pomoć Udbe i KOS-a, skoro svakotjedno su iz Koruške dolazile vijesti o bombaškim napadima na državne ustanove i spomenike. Godine 1979., udbaški teroristi prave fatalnu grešku, i pri napadu na Heimatmuseum (Zavičajni muzej) u Völkermarktu, teško stradavaju. Jugoslaveni odmah uhićuju dvoje Austrijanaca u Ljubljani, proglašavaju ih „špijunima“, ubrzo ih razmjenjuju za dvoje terorista iz Völkermarkta, i stvar je, tiho, okončana. Genijalni političar i vizionar, austrijski kancelar Bruno Kreisky, čija neutralna zemlja, sa tri strane okružena komunističkim diktaturama, je stalno strepila od sovjetske šape i tada vrlo jake JNA, uspio je stanje u Koruškoj primiriti, vodeći prema koruškim Slovencima i Jugoslaviji politiku „u rukavicama“! Na državnoj TV (ORF), za svaki slučaj, emitiran je u to vrijeme intenzivni tečaj ruskog jezika, kojeg je vodila jedna komunistica rođena u Moskvi, a posebno neurotična situacija nastala je nakon što je jedan ruski oficir KGB-a prebjegao na Zapad i ispričao o ciljevima sovjetske akcije „Polarka“ i konkretnim izviđačkim pripremama u Austriji!

 Trubači s Hude Jame sviraju komunistima na Bleiburgu

 Iako je to vrijeme iza nas, ostali su „repovi“ i pojedinci, „partizanska deca“, koji, ne znajući ništa korisno raditi, danas žive od „antifašizma“, što očito nije samo pojava u Hrvatskoj. Koruški Slovenci su inače jako dobrodušan i uljudan narod, ali eto, povijest nas uči da je u svakome narodu moguće jedan dio izmanipulirati i radikalizirati.

Danas su južnokoruški Slovenci uglavnom napustili nekadašnje politiške pozicije, osim naravno nekolicine, kao Mirko Messner, i vjerni mu drug Peter Gstettner, koji mu asistira u koordininaciji aktualne hajke na Hrvate i Bleiburg.

Nakon što je u javnosti postala poznata grozna sudbina mlade, 17-godišnje Friede Paulitsch, koju je četrdeset slovenskih partizana, pripadnika OF (Osvobodilna Fronta) sa Svinjskih pašnjaka (Saualm) u svibnju 1945. brutalno silovalo, zatim je ubili i skuhanu u „gulašu” i pojeli, a jedan od njezinih ubojica sve to na samrti ispričao svećeniku, vrijeme je za katarzu i otrježnjenje. U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali  na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista!

Međuetnički dijalog i suradnja u Južnoj Koruškoj danas su ipak na visokoj civilizacijskoj razini, što je posljedica, između ostalog,  nestanka Udbe i njenog huškačkog i zločinačkog djelovanja. Mnogi “jastrebovi” i s jedne i s druge strane napustili su svoja dosadašnja stajališta, i danas prijateljski komuniciraju i surađuju s, ne baš tako davno, “ljutim” protivnicima!

(Zanimljivo je i što nekolicina javnih osoba, koji Hrvatima, posebno u Bosni i Hercegovini, nisu ostali u dobrom sjećanju, dolaze upravo iz ovoga kutka Južne Koruške. To su Wolfgang Petritsch, Valentin Inzko i proslavljeni dramaturg Peter Handke, apologet i naricatelj na grobu balkanskog krvnika Slobodana Miloševića…)

Kako će pitanje Bleiburga i komemoracije hrvatskim i drugim nedužnim žrtvama ići dalje? Neojugoslaveni i chipirani „antifašisti“ uspjeli su svojom prljavom kampanjom uzburkati austrijsku (i šire!) javnost, što nam daje priliku tu temu podići na višu, međunarodnu i stručnu razinu! Isti slučaj je s debatama i prijeporima oko Jasenovca. Naše je samo da iz svojih redova eliminiramo provokatore, i  da i dalje poštujemo i molimo se za svaku nevinu žrtvu. Bleiburg je trajni simbol hrvatskih patnji, i kao takav je neizbrisiv iz naše kulture sjećanja.

Ostaci ostataka partizana sa Svinjskih pašnjaka (Koroški Odred) odlučili su se ove godine spustiti u Bleiburg, gdje su za 12. svibnja Policiji prijavili svoj antihrvatski dernek. Doći će naravno i nekoliko partizana-juniora, govore će držati antifašisti iz Austrije, Slovenije i Hrvatske. Smislili su i jednu neukusnu provokaciju! Naručili su poseban glazbeni okvir: uveseljavati će ih borbenim partizanskim pjesmama, kojeg li slučaja!?, „Rudarski puhački orkestar Laško“, dakle muzikanti iz mjesta i rudnika koji su postali sinonim partizanskih zvjerstava nad Hrvatima – Huda Jama.

Autor: Ladislav Tomkin

 

Više o sudbini Friede Paulitsch ovdje:

Webstranica Friede Paulitsch:  http://www.friedapaulitsch.at/

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Velikosrpski planovi nakon ”Oluje”

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Oluje Hrvatska je promijenila stratešku situaciju na Balkanu. To su shvatili svi osim Srba. Kao što smo vidjeli, operacija Oluja za samo jedan je dan preduhitrila svesrpski napad pripreman pod tajnim nazivom Vaganj – 95 na Hrvatsku, a operacijom Oluja-Obruč spriječen je zločinački plan o srpskome gerilskom ratovanju u Hrvatskoj nakon Oluje skrojen na 41. sjednici ‘Vrhovnog Saveta Odbrane’ Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Kao što znamo, planirali su reorganizirati tzv.

Srpsku vojsku Krajine i težišno ju pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima tzv. RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s toga prostora ne prihvaćaju politiku svršenoga cilja. Tom suludom nizu planova kojima su Srbi po tko zna koji put pokušali preokrenuti tijek rata u svoju korist moramo svakako dodati i plan koji su u tajnosti razmatrani krajem kolovoza 1995.

Daleko od očiju javnosti, u Dobanovcima, 25. i 29. kolovoza te 1995. sastala su se politička, vojna i crkvena vodstva ‘svih srpskih zemalja’, ovaj put bez vodstva tzv. Republike Srpske Krajine koja više nije postojala. Na sastanku su bili Lilić, Milošević, Kontić, Bulatović, Karadžić, Krajišnik, Koljević, Buha i Plavšić, generali Perišić, Mladić, Gvero, Đukić i Tolimir te predstavnici Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Pavle i vladika Irinej. Zločinci na sastanku nastavljaju u svome fašističkom naumu pa razmatraju: Je li s ‘Krajinom’ gotovo i imaju li namjeru vojno ju vraćati? Hoće li prihvatiti plan Kontaktne skupine za BiH? … Karadžić predlaže da snage bosanskih Srba uz pomoć Vojske Jugoslavije forsiraju Neretvu i izađu na more te da forsiraju Savu i zauzmu Županju, čime bi se ‘sačuvali dijelovi RSK u Slavoniji’. Bili su to suludi planovi srpskih fašista koje Hrvatska nije smjela podcjenjivati. Hrvatska vojska zahvaljujući tajnim službama i elektroničkome izviđanju, imala je spremne odgovore za bilo koju srpsku ‘ratnu varijantu’. S obzirom na napredovanje Hrvatske vojske i Armije BiH prema Banjoj Luci, Milošević objašnjava okupljenima da bi daljnjim ratom prestala ideja i teorijski o tzv. Republici Srpskoj te da su Srbija i Jugoslavija učinile sve da ‘legaliziraju’ tzv. Republiku Srpsku. Stoga predlaže da se prihvati mirovni plan temeljen na prijašnjem planu Kontaktne skupine koji je predložio Richard Holbrooke, s tom razlikom da Srebrenica i Žepa ostaju pod srpskom vlašću. Pritisnut vojnim porazima, Milošević je pokušavao spasiti što se spasiti da. Svima je bilo jasno da je Hrvatska vojska bila u mogućnosti nastaviti operacije za oslobođenje hrvatskoga Podunavlja i prodor do Banje Luke. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti zbog procjena da bi novih 300-500 tisuća izbjeglica iz tih područja neizbježno dovelo do izravnoga uključivanja Savezne Republike Jugoslavije u sukob, i tako bi došlo do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore.

Kad Amerika preuzime vodstvo

Pripremanje Oluje, sama izvedba na terenu i odlučnost hrvatskoga vodstva i naroda da oslobodi zemlju nije prošla ispod radara američkih obavještajnih služba, stoga su oni vidjevši priliku za mir uskočili u hrvatska pobjednička kola. Još 3. kolovoza, dakle jedan dan prije Oluje, američka ambasadorica u UN-u Madeleine Albright u tajnome memorandumu Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost objašnjava zašto Amerika mora preuzeti vodstvo. U tom pismu ona obrazlaže kako su Amerikanci shvatili i da su s pravom ogorčeni na svoje europske saveznike koji su bili godinama nesposobni riješiti krizu na Balkanu koju su ratom pokrenuli Srbi. Takvom europskom politikom ozbiljno je ugrožena vjerodostojnost NATO-a i UN-a, liderstvo Amerike u svijetu dovedeno je u pitanje , smatrali su Amerikanci, pa su odlučili preuzeti vodeću ulogu na diplomatskome i vojnome planu da bi se ostvario trajan mir. Amerika je smatrala da Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana sa svojim oružanim snagama sada drži ključ mira u rukama, stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na tome sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da predsjednik Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamo besprimjernu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Hrvatska je operacijom Oluja promijenila stratešku situaciju na Balkanu, i tako otvorila put prema trajnome miru. Krajem kolovoza 1995. Hrvatska je bila i ostala odgovorna članica međunarodne zajednice, stoga je predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što možemo kako bismo postigli političko rješenje i tako bez rata vratili Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Tajno američko izvješće – hrvatska vizija Bosne

Dok su trajale vojne operacije, poseban tim za Balkan direktora CIA-e (DCI Balkan Task Force) sastavljen od svih američkih obavještajnih služba, gledajući razvoj na terenu, poslao je obavještajno izvješće predsjedniku i pregovaračkome timu koje ima naslov: ‘Hrvatska vizija Bosne’ u kojem se nalaze obavještajne procjene o trenutačnim ciljevima Hrvatske u Bosni. U tome izvješću oni navode da se bosanski predsjednik Izetbegović boji,’vjerojatno s pravom’, da će Hrvatska pokušati zadržati kontrolu nad zemljom koju oslobode Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nadalje, dugoročno gledano, Izetbegović smatra da Zagreb vidi Federaciju kao priliku da podijeli Bosnu i stvori poseban entitet ‘bosanskih Hrvata’. Znajući za kakvu se BiH s većinskim muslimanskim utjecajem Izetbegović zalagao, ovakvi stavovi nisu ništa novo. Ono što zaista čudi u ovome izvješću stav je prvoga predsjednika Federacije BiH i prvoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Krešimira Zubaka koji je imao iste stavove kao Izetbegović. On je Tuđmanu iza leđa, dok u operacijama za oslobođenje dijelova BiH ginu hrvatski vojnici, rekao američkim diplomatima da Zagreb (Tuđman op.a.) vidi Federaciju kao ‘sredstvo podjele Bosne’! Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je radi sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno rješenje, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga. Pritisnuti porazima svoje vojske i sankcijama Jugoslaviji, Srbi su pristali na dogovor da će tzv. Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri toga entiteta prihvatiti da budu dio međunarodno priznate države BiH. Tako je stvoren temelj BiH koji vidimo i danas: trostrana ucjena koju nitko ne želi, ali bez koje svatko gubi previše.

Poslije, u jednome od svojih intervjua magazinu Europa Peter Galbraith rekao je: „Mi smo bili načisto da su Republiku Srpsku vodile masovne ubojice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje Republike Srpske utemeljeno na etničkome čišćenju i masovnome ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritorij, imali vojsku, a mi smo željeli završiti rat. I to je bilo to cjenkanje.’ Srbi danas to cjenjkanje nastavljaju, u Hrvatskoj s Pupovcem i SDSS-om – bez ikakve stvarne snage, samo zbog izdajica i to iz HDZ-a – a u Bosni i Hercegovini s Dodikom koji opet negira genocid u Srebrenici.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

VALDEC: Ovako se u Hrvatskoj zarađuje na migrantima

Objavljeno

na

Objavio

Fotografije: R. Valdec

”Preksinoć smo na graničnom području u zoni Donjeg Lapca presreli grupu od čak 200-tinjak migranata koji su ilegalno ušli u Hrvatsku. Ovo je, izgleda, nova taktika. Više ne prelaze u manjim grupama, već se grupiraju u skupine od po stotinjak ili više njih. No znamo stati i tome na kraj”, rekao nam je jutros prijatelj, granični policajac koji je na granicu u Ličko-senjsku policijsku upravu došao početkom tjedna na smjenu iz Primorsko-goranske. Ispričao nam je i što se s uhvaćenim ilegalcima napravilo – autobusima su prevezeni daleko od mjesta gdje su ušli u Hrvatsku, također na granicu, pa vraćeni preko.

”Tako bar neko vrijeme možemo predahnuti, dok se opet ne prikupe, organiziraju i ponovo krenu”, objasnio je dodavši kako se policija priprema puno pažljivije pozabaviti i krijumčarima/vodičima koji za novac migrante provode kroz šume Plješivice ili ih prevoze natrpane u unajmljena vozila.

R. Valdec

Krijumčarski je ‘modus operandi’ našoj policiji poznat: većina njih su državljani BiH, pripadnici svih etniteta, a svoje suradnike imaju i u Hrvatskoj. Vozila se, u pravilu, unajmljuju u rent a car agencijama kod nas, a jedna od takvih agencija, sa sjedištem u Zagrebu, čija se vozila s daruvarskim tablicama pojavljuju prečesto da bi bilo slučajno, pod kriminalističkom je obradom. Doznali smo, naravno, o kojoj je agenciji riječ, no pričekat ćemo da policija prvo odradi svoj dio posla.

”Krijumčarska je matematika jednostavna – u petnaestak godina stari kombi vrijedan jedva 5 tisuća eura, za koji najam plaćaju 40-ak eura dnevno, natrpaju po dvadesetak migranata kojima uzimaju tisuću eura po glavi. Ako prođu, zarada je velika, no i ako ih ulovimo, zaplijenimo vozilo, migrante vratimo, nisu na gubitku. Niti oni, a niti rent a car agencija koja je vozilo, naravno, osigurala i, formalno, ne odgovara ni za što”, nastavlja.

Njegov kolega nam je ispričao kako vodiči uzimaju ‘po glavi’ dvostruko manje – oko 500 eura, da bi migrante kroz brdska, šumovita područja proveli na naš teritorij. S obzirom na prekjučerašnji ‘ulov’, nije teško izračunati koliko se može zaraditi u tom poslu. Vodiči imaju svoje suradnike s naše strane koji ih navode, promatrajući kretanje naše policije, ali srećom, sve manje uspješno.

”Oni koji se uspiju provući trude se što prije domoći granice sa Slovenijom, no tu ih čekaju slovenski policajci, a odnedavno, koliko vidim, i civilne, paravojne skupine. Slovenci one koje ulove novčano kažnjavaju i vraćaju natrag nama, a mi ih potom vratimo u Bosnu”, objasnio nam je treći sugovornik iz Interventne policije koji je već treći put ovdje na granicu poslan iz svoje stalne uprave u Dalmaciji.

Slovenija je od 2015. godine na granici s Hrvatskom postavila oko 200 kilometara žičanih prepreka, slovensku granicu čuvaju njihovi specijalci, zapreke od bodljikave žice postavlja i granicu čuva i njihova vojska, a odnedavno i organizirana paravojna skupina ‘Štajerska straža’. S ilegalcima susjedi Slovenci nisu nimalo nježni. Kao ni Mađari. Ali niti kod jednih niti kod drugih u javnosti nema medijske histerije kao kod nas, koju sustavno potpaljuju nevladine udruge financirane iz hrvatskog državnog proračuna i razne strane ‘humanitarne’ organizacije.

R. Valdec

‘Are You Syrious?’, ‘No Name Kitchen’, ‘MSF’, ‘Emmaus’…, tek su neke od njih. Tu je i notorni CMS – Centar za mirovne studije, obilato financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, ali i iz inozemstva, od strane veleposlanstava, raznih ‘zaklada’ i organizacija. Iz njihovog se zagrebačkog sjedišta koordinira, šalju priopćenja, protestna ‘otvorena pisma’ poput ovotjednog koje su poslali njemačkim vlastima razljućeni izjavom njemačke kancelarke u kojoj je pohvalila Hrvatsku za čuvanje granice. S iste adrese djeluje i inicijativa ‘Dobrodošli!’ namijenjena migrantima koja uz hrvatsku, englesku i njemačku, ima verziju i na arapskom. Uz informacije o azilu u RH, tu su migrantima na raspolaganju i zemljovidi s ucrtanim ‘opasnim područjima’ koja nisu razminirana, rječnici, kontakti…

‘Informacijama’ o ‘brutalnosti’ hrvatske policije koja, zamislite, vraća one koji protuzakonito prelaze državnu granicu, koja postupa sukladno ovlastima prema onim agresivnijima, opskrbljuju se i domaći i strani mediji. Mađari su davno taj problem riješili, a nedavnim protjerivanjem Soroseve organizacije ‘Otvoreno društvo’ iz Mađarske Viktor Orbán je stavio ‘točku na i’. Kod nas čak i dopisnici sa zapada moraliziraju o toj temi, pozivajući se na ‘ljudska prava’, ‘pravo na azil’, ‘otvorene granice’. Jedan od njih, čuven po tome što je 90-ih razotkriven kao suradnik KOS-a zadužen za crkvu u Hrvata, neki dan u kolumni plaće nad kršenjem ljudskih prava.

R. Valdec

Prije više od tri godine ‘otvorio’ sam kod nas temu o prijetnji vala migranata Hrvatskoj i Europi. Od onda, obišao sam nekoliko puta Irak, Siriju, Tursku, Grčku…, pa preko Makedonije, Srbije, Mađarske i Hrvatske za migrantima preko cijele Europe došao do Švedske. I odavno pisao o tome kako migrantski val, ova ‘seoba naroda’ nije nikakva stihijska, spontana pojava, već pomno organizirana operacija u koju su uključeni i od koje profitiraju mnogi razni centri, svaki na svoj način.

Usklađeni napadi na hrvatsku policiju iz stranih i ponajviše domaćih medija dobrim su dijelom i motivirani tim profitima. A u svemu tome nikom da padne na pamet postaviti pitanje – čemu onda služe granice? Uporno nazivanje migranata prognanicima uvreda je za naše ratne progranike od kojih je većina, koja nije bila sposobna za ratovanje, godine do oslobađanja svojih domova provela u prognaništvu na slobodnom teritoriiju da bi se potom, kada su oslobođeni, vratila u svoje kuće. Uvreda je i za stotine tisuća Sirijaca koji su, od kada je u njihovoj domovini krenuo kaos, bili prisiljeni spašavati žive glave od pomahnitalih islamista sklanjajući se na teritorije Sirije koji su bili pod vlašću izabrane vlasti ili u susjedne države – Tursku, Libanon ili Jordan. Kako je koji dio zemlje oslobađan od zlotvora, oni su se vraćali kući. Osobno sam svjedočio povratku Kurda – žena, djece i staraca, u Kobane. Vojno sposobni muškarci ostali su u okruženom gradu i nadljuskom snagom ga uspjeli obraniti od ISIL-a, a čim je opasnost prošla, u potpuno razrušeni grad vratila se većina izbjeglih koji su strpljivo čekali tek dvadesetak kilometara dalje, u kampovima uz granicu na teritoriju Turske. Naime, premda sam to već puno puta napisao, valja ponoviti – više od 90 posto migranata koji navaljuju u Europu su vojno sposobni muškarci u dobi od 18 do 40 godina.

Iako je na početku vala bilo puno Siriijaca i Iračana, ubrzo su većinom postali Afganistanci, Pakistanci, ljudi iz Bangladeša, država srednje i sjeverne Afrike. No mediji su se iz petnih žila trudili sakriti tu činjenicu uporno na naslovnice stavljajući fotografije žena i djece. Brojni su primjeri u kojima su djeca medijski zloupotrebljena kako bi se javnost senzibilizirala i okrenula protiv vlasti u vlastitim državama koje su željele zaštititi svoje granice – od malog Alan Kurdia čije je mrtvo tijelo more izbacilo na neku tursku plažu i kojeg su fotoreporteri mrtvog namještali kako bi dobili što potresnije fotografije, preko sirijske ili iračke žene s djetetom koja s Reutersove fotografije zapomaže na željezničkoj pruzi u Mađarskoj dok ih muškarac ‘svojim tijelom hrabro štiti od zlih mađarskih policajaca’. Doista potresna fotografija osvojila je i brojne nagrade i postala globalno popularna, za razliku od cijelog video uratka koji, zapravo, pokazuje što se tamo dogodilo.

Screenshot/Twitter

I kod nas su pokušali istom taktikom strvinareći nad nesretnom pogibijom afganistanske djevojčice Madine koja je u Srbiji tragično stradala u naletu vlaka dok se cijela obitelj vraćala nakon neuspjelog pokušaja ilegalnog prelaska hrvatske državne granice. Za njenu smrt aktivisti organizacije ‘Are You Syrious?’ odmah su okrivili hrvatsku policiju, a na njihovu su se podvalu nakačili gotovo svi mediji. I iako je istraga pokazala da nije bilo nepravilnosti u policijskom postupanju i da se tragedija zbila na srpskom teritoriju, još danas njenu fotografiju ‘nabijaju na nos’ i našoj policiji i građanima, a jedan od ključnih ljudi cijele ‘operacije Madina’ , Gordan Bosanac iz CMS-a, za nagradu je izabran u ‘Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija’!

Umreženi su svi – od lokalnih organizacija i nevladinih udruga i inicijativa, preko raznih međunarodnih zaklada i organizacija, do vlada pojedinih država. I iako sam dobro znao kako je cijela priča s migrantima pažljivo orkestrirana, prije tri sam se godine u Srbiji prvi put dočepao i konkretnog dokaza.

R. Valdec

U Kanjiži, blizu mađarske granice, nakon što su Mađari zatvorili prijelaze, stvorio se čep. Posve slučajno, namjeravajući samo kupiti cigarete na kiosku u gradskom parku, u kojem su po travi zalegle stotine migranata, prišla mi je uplašena djevojka, kasnije će mi ispričati da je Sirijka iz Alepa. Na engleskom me upitala može li imati povjerenja u ljude, trojicu koji su nešto raspravljali s ostatkom njenog društva, dvojicom mladića i još dvije djevojke s djecom. Kazala je kako im ta trojica obećavaju da će ih kombijem prebaciti u Mađarsku po, njima znanim putovima za, naravno, pozamašni iznos. Vidjevši da je riječ o trojici lokalnih Roma kriminogenog izgleda i sjećajući se priča o tome kako slični često natrpaju pun kombi migranata koje odvezu do prve šume, prebiju ih i opljačkaju, savjetovao sam joj da ne prihvati njihovu ponudu i objasnio jedini, tada mogući siguran način za odlazak u željenu im Njemačku – autobusom do Šida, pa organizirano preko Hrvatske i Slovenije dalje, sve do Njemačke. Zahvalila je i poslušala me, a razmijenili smo i brojeve mobitela.

Iste večeri me nazvala i iscrpno informirala kako su stigli u Šid. Sutradan iz Hrvatske, iz Osijeka opet, potom iz vlaka koji ih je preko Mađarske odveo u Austriju. Zvala je još nekoliko puta, iz Austrije i napokon iz Münchena u Njemačkoj kada sam se već vratio u kući Hrvatsku. Broj njenog mobitela bio je turski i bilo je jasno da je, samo na te razgovore sa mnom potrošila bogatstvo. Bilo mi je, jasno, odmah sumnjivo – ukoliko je broj prepaid – koliko je stotina ili tisuća eura moralo biti u njega napucano da bi se nesmetano mogli trošiti na putu preko pola Europe? Izbjeglici iz Sirije bez adrese niti jedan turski mobilni operater ne bi odobrio ugovor na pretplatu. Stoga sam pokušao, nakon nekoliko dana, nazvati ja nju, da zadovoljim znatiželju. No odgovarao je automat mobilne kompanije. Turske.

R. Valdec

‘U tom slučaju, SIM kartica i uređaj nisu u Njemačkoj već u Turskoj’, objasnio mi je prijatelj iz jedne naše kompanije.

Priča mi se krenula odmatati. Po dolasku na cilj, SIM kartica dobivena u Turskoj vraćena je vlasniku. A sve će se posložiti mjesecima nakon toga. U Istanbulu, znanca Turčina sam zamolio da nazove taj broj, pa ako se netko javi, pokuša detektirati gdje je ta osoba zapravo i tko je. Rado mi je ispunio želju – nazvao, pozdravio se s nekim i na turskom strogo pitao – ‘Gdje ste?’. Pa nakon toga prekinuo.

‘Muški glas. Odgovorio mi je da su prešli u Srbiju!’.

Autor:Robert Valdec/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari