Pratite nas

Feljton

Bleiburg: Posljednja ofenziva partizana sa Svinjskog pašnjaka

Objavljeno

na

Partizanske jedinice / Ilustracija

„I danas sam opet saznala da se hrvatske kosti žrtava Titove Jugoslavije i dalje pronalaze u, i okolo Bleiburga. Ne samo u Koruškoj, Titovi partizani na savjesti imaju tisuće vojnika i civila, na primjer u Hudoj Jami. Hvala organizatorima ove komemoracije na njihovu trudu, a ja ću se i dalje zauzimati za Titove hrvatske žrtve na koruškoj zemlji!“

Ovo su riječi gospođe Anneliese Kitzmüller, u svojstvu referentice za prognanike, u austrijskoj parlamentarnoj Slobodarskoj stranci (FPÖ), koje je sa govornice na Bleiburškom polju izgovorila 17. svibnja 2014. godine, pred desetak tisuća hrvatskih i drugih hodočasnika. Nastup gospođe Kitzmüller  šokirao je komuniste i ultraljevičare u toj austrijskoj saveznoj Pokrajini, i od tada počinje sve žešća i prljavija kampanja protiv ove tradicionalne hrvatske komemoracije, ali i same gospođe Kitzmüller.

Autor: Ladislav Tomkin

Žestoki napadi krenuli su ustvari već u ranu jesen 2012. godine, nakon što je skupina Hrvata i Slovenaca (dr. Josip Jurčević, Bože Vukušić, Jože Dežman, Mijo Jurić, Ivo Pomper i Marijan Luburić) u Pokrajinskom koruškom parlamentu u svojstvu stručnjaka i svjedoka ispitana od Povjerenstva te ustanove, koja je pokrenula Lustraciju i deudbašizaciju Koruške, s posebnim naglaskom na tamošnja događanja 70-ih godina! Zastupnik ultraljevičarske „Stranke Zelenih“ u austrijskom Parlamentu, Rolf Holub, u javnim nastupima prozivao je ovu skupinu najpogrdnijim uvredama i klevetama! Uslijedile su privatne tužbe prozvanih i oklevetanih, koje su – odbijene, jer tamošnje strukture sudske i državne vlasti čvrsto u rukama drže lijevičari, mnogi svojevremeno duboko povezani s Udbom i partizanijom. U Koruškoj uskoro dolazi i do promjene vlasti, tako da je ta lustracija pala u vodu. Udbaši, „antife“ i koruški partizani, kreću tada u napad, kojega kulminaciju doživljavamo upravo ovih dana.

Predsjednica austrijskog Parlamenta na udaru ultraljevice

U međuvremenu, sredinom listopada 2017. u Austriji su održani prijevremeni parlamentarni izbori, na kojima su uvjerljivu pobjedu odnijele stranke desnog centra, Pučka  (ÖVP) i desna Slobodarska (FPÖ), koje su ušle u koaliciju i brzo dogovorile suradnju i program nove Vlade.  Jedna od predsjednika austrijskog Parlamenta postala je „naša“ – Anneliese Kitzmüller! Kao što je i obećala na Bleiburgu 2014. godine, gospođa Kitzmüller, i sama podrijetlom iz prognaničke obitelji, se i dalje zdušno zauzima za hrvatske žrtve komunističkog Titova režima, i najavila je i ove godine svoj dolazak i govor na Komemoraciji, ovaj puta kao visoki član izvršne vlasti u Republici Austriji! U tome grmu leži zec!

Već prošle, 2017. godine urotile su se razne ultraljevičarske udruge i velikosrpski klubovi, koji si također tepaju da su „antifašisti“ (slično srbijanskom ministru obrane Aleksandru Vulinu! op. L.T.), ali uspjeh im je bio skroman. Konce cijelo vrijeme vuče stanoviti „Genosse“ (drug) Mirko Messner, (punim imenom Štefan Miroslav Messner) šef, vjerovali ili ne – Komunističke Partije Austrije (KPÖ)! Rođen u partizanskoj obitelji (otac Janko, partizan iz Bleiburga, majka makedonska partizanka) u kolijevci mu je implantiran komunistički chip, kao kronična dijagnoza. Propašću Sovjetskog Saveza i DDR-a austrijski komunisti, ostali su „siročad“, jer odjednom ostadoše bez velikih financija iz tih zemalja i ideološke braće na koje ih je bio naviknuo Franz Muhri, srozali su se na partijicu jugo-slovenske provenijencije, s nekoliko postotaka, na nekoliko promila glasova na izborima. Umjesto dnevnog lista („Volksstimme“/ „Glas naroda“) sada tiskaju mjesečnik, kojega kao i prije – nitko ne čita. Otac druga Mirka, Janko Messner, rodom iz Bleiburga, partizan i poznati literat u Austriji, pripadao je skupini koruških aktivista iz koje su dolazile uvrede pa čak i pismene prijetnje članovima Počasnog bleiburškog voda (PBV), iako je tada na komemoracije dolazilo tek nekoliko desetaka redovitih hodočasnika. Drug Mirko, oko sebe je okupio skupinu „antifašista“ i dokonih „aktivista“, uglavnom sličnog pedigrea i duhovnog smrdokružja („Dunstkreis“). Dobro pozicionirani po ljevičarskim medijima, redakcijama i katedrama, umreženo i orkestrirano, uz svesrdnu pomoć svojih zagrebačkih i ljubljanskih istomišljenika krenuli su ove godine u ofenzivu neslućenih dimenzija. Lako je uočljivo da cijeli ovaj koncert ima istu kajdanku i rukopis! Uspjeli su u svoje redove pridobiti i „Mauthausen-Komitee“, već neko vrijeme s njima je „Dokumentacijski arhiv austrijskog otpora“ (DÖW), a  javljaju se uglavnom tekstovima koje su drugi iz ove družine već objavili, tako da se jedan jedini tekst, nekad kraći, nekad dulji, copy-paste-metodom perpetuira i širi internetom. Često zaparaju uši fraze koje smo već čuli od hrvatskih političara ili novinara. Svi zajedno, vrše strahovit pritisak na predsjednicu austrijskog Parlamenta Anneliese Kitzmüller, zahtijevajući da otkaže svoj govor na ovogodišnjoj komemoraciji kod Bleiburga, tvrdeći unisono da se radi o „najvećem skupu fašista i neonacista u Europi“, krilatici koju zdušno preuzimaju ljevičarski i drugi, uglavnom neupućeni mediji po Europi, a uspjeli su je podvaliti i crkvenim velikodostojnicima u Austriji, na koje također vrše do sada neviđen medijski teror! Nekritički prenose izmišljenje frazetine o „stotinama naci simbola i odora“ koje se susreće na Bleiburgu! Doduše, oni stidljivo i kratko spomenu i žrtve Bleiburga, ali izbjegavaju reći da se radilo o mnoštvu civila koji su također bježali pred titovim koljačkim hordama, a broj žrtava koje se udostoje spomenuti je skoro pa „zanemariv“. Posebno aktivan je i bivši socijalistički (SPÖ) zastupnik u austrijskom Parlamentu, Helmut Edelmayer, koji je čak pokrenuo i webstranicu „no-ustasa“, na kojoj neumorno donosi novosti o aktivnostima falange protiv bleiburške komemoracije.

Komunistima i potomcima koruških partizana, u hajci se priključila i bečka politologinja rodom iz Zagreba, dr. Ljiljana Radonić, koja već dulje vrijeme putuje po Europi i šire, gdje drži (hvalevrijedna) predavanja o holocaustu, ali kada govori o Hrvatskoj to radi s velikosrpskih pozicija SANU-a, tvrdeći tako da je Domovinski rat ustvari bila „obostrana agresija“, eksplicitno spominjući „srpsku Krajinu“! Tvrdi također da je u Jasenovcu ubijeno preko 100.000 ljudi, a u Thompsonovu stihu „često jude pravednima sude“ perfidno vidi „antisemitizam“, isto kao i spominjanje „judinih škuda“! Teško je povjerovati da doktorica ne zna da te metafore nemaju nikakve veze s antisemitizmom. Što bi na to rekao poznati antifašist i fanatični pjevač glazbe Marka Perkovića, Peđa Grbin? Njeni istomišljenici iz KPÖ-a su se posljednjih tjedana ustrčali po Austriji kao „otrovani majmuni“, organiziraju joj predavanja o Bleiburgu, tako da se razletila između Klagenfurta, Graza i Beča gdje je 17. travnja nastupila u opskurnom „AntifaCafé-u“, u zgradi koja je desetljećima zauzeta od rabijatnih anarholjevičara i punkera, gdje normalan građanin osjeća nelagodu i kada samo mora zastati na crvenom semaforu ispred te zgrade! Ne treba posebno napominjati, i ta zgrada (Ernst-Kirchweger-Haus, EKH) donedavno je bila u vlasništvu KPÖ-a.

Crvena mašta, izmisli svašta!

Umreženost neojugoslavenske ljevice slikovito pokazuje članak srpske novinarke Olivere Stajić u (lijevom, naravno) bečkom dnevniku „Der Standard“ (tiska se na roza papiru), pod naslovom „Polovična istina o Bleiburgu“, iz prošle godine, koji je aktualan i danas, i služi im kao izvor podataka za napade na bleiburšku komemoraciju. Pored Ljiljane Radonić, u njemu o Bleiburgu i političkim prilikama u Hrvatskoj govore: riječki povjesničar Vjeran Pavlaković, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i „Zucker zum Schluss“ – Miljenko Jergović. Pošto je uglavnom dobro poznato što ovi korifeji već godinama mantraju o hrvatskoj povijesti, i nisu apsolutno ništa novoga rekli, spomenut ću tek tezu Vjerana Pavlakovića o nastanku „bleiburškog mita“. – „Jedna mala skupina bivših ustaških oficira, odabrala je nakon 2. svjetskog rata Bleiburg, da bi oprala vlastitu prošlost i sebe predstavila žrtvama. Događanja u svibnju 1945. bila su im za to jako pogodna“. Nadajmo se da bar dr. Pavlaković zna što je htio reći.

Ljiljana Radonić se i putem socijalnih platformi udružila s istomišljenicima koji joj asistiraju šireći njene teze o Bleiburgu, lajkaju je i dijele statuse. Tu je npr. mlada Tanja Malle, novinarka na Austrijskom radiju (Ö1), koja u svojoj opširnoj emisiji također govori o „stotinama tisuća žrtava u logoru Jasenovac“.  Ona također dolazi iz partizanske koruške obitelji, pa stanoviti Paul Donnerbauer, mladi antifa prepun boljševičkog, lenjinističko-rabijatnog revolucionarnog naboja, koji odlazi na Bleiburg s jedinim ciljem – pronaći ustaše! Tako je prošle godine valjda „slučajno“ naletio na jednog „pravoga Uju“, koji je spremno i oduševljeno pozirao novinarskim kamerama i mikrofonima, hvaleći Hitlera kao „mudrog čovjeka koji je Njemačku htio učiniti jakom državom“. Gospon Donnerbauer očito je već bio ispraznio akku, pa nije uspio ništa snimiti, već su mu u pomoć priskočili, sa slikom i tonom, kolege iz Zagreba, Vojislav Mazzocco i Dario Dalmacija. Međutim, taj „ustaški“ provokator (!) je uhićen, i upravo mu se odvija proces u Austriji, i to zbog „Wiederbetätigung“ / „obnavljanje (naci) djelovanja“!, što je u toj zemlji vrlo strogo kažnjivo nedjelo. A kako se „hrabri ujo“ brani? Tvrdi na Sudu, ni manje ni više, da su na Bleiburgu „organizatori dijelili crne odore i zastave“, a on jadnik valjda mislio da odoru mora obući i dizati desnicu, kad god mu se približi neki indexovac ili svejedno koji „novinar“. Nadamo se da će ova preprozirna priča dobiti odgovarajući epilog na Sudu, kao opomena svim provokatorima koji godinama napadno i „bjesomučno“ mlataraju rukama po zraku i dreče neumjesne tekstove pod šatorima, i to u vrijeme sv. Mise! Tko šalje te provokatore već godinama? Tko ih instruira i plaća? 2008. godine pojavila se na Bleiburgu skupina mladića u originalnim (!) ustaškim odorama i ustaškom zastavom (sa slovom „U“ u kutu.) tvrdeći da su „Gradišćanski Hrvati“ iz Beča! Međutim, tko imalo poznaje tamošnje prilike zna, da je to nemoguće! Očevidac tvrdi da su govorili perfektan njemački, s bečkim slengom. Nikada više nisu dolazili, očito su obavili zadaću s jednim dolaskom. Na kraju gore spomenute emisije na radiju Ö1, jedan austrijski policajac vrlo precizno je u jednoj rečenici pojasnio u čemu je problem: „Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

„Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

Taj bleiburški, prilično mali kutak Južne Koruške, otprilike ono što se s mjesta komemoracije (pravi naziv tog polja je Loibacher Feld / Libuško polje!) vidi prostim okom, i malo dalje, do Klagenfurta, imao je posljednjih 100 godina vrlo burnu i tragičnu povijest, tako da i ne čude razne ideološke zavrzlame i etnički sukobi! S jedne strane, Hitler i nacionalsocijalisti su početkom rata deportirali tisuće Slovenaca u južnije krajeve, želeći tako homogenizirati njemačku etničku skupinu, a s druge strane, kada se sreća okrenula 1945., upravo taj dio Koruške bio je objekt požude (veliko)slovenskih partizana s Edvardom Kardeljem na čelu, kojeg na sve načine pokušali osvojiti i anektirati. Tu u blizini je i Saualm / Svinjski pašnjak, gdje su po šumama i pašnjacima haračili domaći, koruški partizani, ništa manje okrutni i spremni na zločine od ostalih drugova južno granice. Pošto Staljin nije uslišio Kardeljevu molbu za odobrenje aneksije, Titovi partizani morali su napustiti te prostore. Valjda da bi im ublažili frustracije zbog toga poraza, Britanci su im umjesto austrijskog teritorija, na milost i nemilost dali stotine tisuća Hrvata, vojnika svih rodova i mnoštvo civila koji su bježali pred komunističkom nemani s Istoka. Danas znamo kako su prošli, i zbog toga u sve većemu broju odlazimo na Bleiburg, sjetiti se tih nevinih žrtava i pomoliti se za njihove duše. Mladi austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, autor vrlo zapažene knjige „The tragedy of Bleiburg and Viktring“, o tim događajima kaže: „Bleiburški pokolj svibnja 1945. godine je najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti Hrvatske. Prema britanskim izvorima tamo su se našli oko 200.000 vojnika i 500.000 civila, bježeći u Korušku. Čak i komunistički, partizanski izvori navode da je u području Bleiburga bilo razoružano  i uništeno 150.000 ,domaćih izdajnika’“. (woche.online)

Aneksija Južne Koruške nije dakle uspjela, i zato su ostale duboke frustracije u dijelu tamošnjih Slovenaca, kao uzrok dugogodišnjih etničkih sukoba, koji su kulminirali tijekom 70.-ih godina, u vremenu kada je „Hladni rat“ bio na vrhuncu svoje spirale. U organizaciji domaćih terorista, uz svesrdnu logističku pomoć Udbe i KOS-a, skoro svakotjedno su iz Koruške dolazile vijesti o bombaškim napadima na državne ustanove i spomenike. Godine 1979., udbaški teroristi prave fatalnu grešku, i pri napadu na Heimatmuseum (Zavičajni muzej) u Völkermarktu, teško stradavaju. Jugoslaveni odmah uhićuju dvoje Austrijanaca u Ljubljani, proglašavaju ih „špijunima“, ubrzo ih razmjenjuju za dvoje terorista iz Völkermarkta, i stvar je, tiho, okončana. Genijalni političar i vizionar, austrijski kancelar Bruno Kreisky, čija neutralna zemlja, sa tri strane okružena komunističkim diktaturama, je stalno strepila od sovjetske šape i tada vrlo jake JNA, uspio je stanje u Koruškoj primiriti, vodeći prema koruškim Slovencima i Jugoslaviji politiku „u rukavicama“! Na državnoj TV (ORF), za svaki slučaj, emitiran je u to vrijeme intenzivni tečaj ruskog jezika, kojeg je vodila jedna komunistica rođena u Moskvi, a posebno neurotična situacija nastala je nakon što je jedan ruski oficir KGB-a prebjegao na Zapad i ispričao o ciljevima sovjetske akcije „Polarka“ i konkretnim izviđačkim pripremama u Austriji!

 Trubači s Hude Jame sviraju komunistima na Bleiburgu

 Iako je to vrijeme iza nas, ostali su „repovi“ i pojedinci, „partizanska deca“, koji, ne znajući ništa korisno raditi, danas žive od „antifašizma“, što očito nije samo pojava u Hrvatskoj. Koruški Slovenci su inače jako dobrodušan i uljudan narod, ali eto, povijest nas uči da je u svakome narodu moguće jedan dio izmanipulirati i radikalizirati.

Danas su južnokoruški Slovenci uglavnom napustili nekadašnje politiške pozicije, osim naravno nekolicine, kao Mirko Messner, i vjerni mu drug Peter Gstettner, koji mu asistira u koordininaciji aktualne hajke na Hrvate i Bleiburg.

Nakon što je u javnosti postala poznata grozna sudbina mlade, 17-godišnje Friede Paulitsch, koju je četrdeset slovenskih partizana, pripadnika OF (Osvobodilna Fronta) sa Svinjskih pašnjaka (Saualm) u svibnju 1945. brutalno silovalo, zatim je ubili i skuhanu u „gulašu” i pojeli, a jedan od njezinih ubojica sve to na samrti ispričao svećeniku, vrijeme je za katarzu i otrježnjenje. U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali  na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista!

Međuetnički dijalog i suradnja u Južnoj Koruškoj danas su ipak na visokoj civilizacijskoj razini, što je posljedica, između ostalog,  nestanka Udbe i njenog huškačkog i zločinačkog djelovanja. Mnogi “jastrebovi” i s jedne i s druge strane napustili su svoja dosadašnja stajališta, i danas prijateljski komuniciraju i surađuju s, ne baš tako davno, “ljutim” protivnicima!

(Zanimljivo je i što nekolicina javnih osoba, koji Hrvatima, posebno u Bosni i Hercegovini, nisu ostali u dobrom sjećanju, dolaze upravo iz ovoga kutka Južne Koruške. To su Wolfgang Petritsch, Valentin Inzko i proslavljeni dramaturg Peter Handke, apologet i naricatelj na grobu balkanskog krvnika Slobodana Miloševića…)

Kako će pitanje Bleiburga i komemoracije hrvatskim i drugim nedužnim žrtvama ići dalje? Neojugoslaveni i chipirani „antifašisti“ uspjeli su svojom prljavom kampanjom uzburkati austrijsku (i šire!) javnost, što nam daje priliku tu temu podići na višu, međunarodnu i stručnu razinu! Isti slučaj je s debatama i prijeporima oko Jasenovca. Naše je samo da iz svojih redova eliminiramo provokatore, i  da i dalje poštujemo i molimo se za svaku nevinu žrtvu. Bleiburg je trajni simbol hrvatskih patnji, i kao takav je neizbrisiv iz naše kulture sjećanja.

Ostaci ostataka partizana sa Svinjskih pašnjaka (Koroški Odred) odlučili su se ove godine spustiti u Bleiburg, gdje su za 12. svibnja Policiji prijavili svoj antihrvatski dernek. Doći će naravno i nekoliko partizana-juniora, govore će držati antifašisti iz Austrije, Slovenije i Hrvatske. Smislili su i jednu neukusnu provokaciju! Naručili su poseban glazbeni okvir: uveseljavati će ih borbenim partizanskim pjesmama, kojeg li slučaja!?, „Rudarski puhački orkestar Laško“, dakle muzikanti iz mjesta i rudnika koji su postali sinonim partizanskih zvjerstava nad Hrvatima – Huda Jama.

Autor: Ladislav Tomkin

 

Više o sudbini Friede Paulitsch ovdje:

Webstranica Friede Paulitsch:  http://www.friedapaulitsch.at/

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Sedmi dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić na svom brodu Free Lancer

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Šesti dio.

Nastavak:

Ta obostrana razmišljanja i prihvaćanja udarile su temelj buduće nazivu Hrvatsko nacionalno izmirenje koje se ističe kao zamisao profesora dr.Franje Tuđmana , prilikom provođenja referenduma 1990.god. za izdvajanje Republike Hrvatske iz komunističke Jugoslavije.

Dok je bio živ general Drinjanin znao je naglašavati preko glasila hrvatskog narodnog otpora, obrane i revije  to mjesečnika Drine. On je govorio ako vam moje ime smeta u borbi za ponovnu obnovu hrvatske države nemojte ga spominjati, jer je neprijatelj lažno mene optuživao jer sam stvarao i branio NDH.

U slučaju provođenja referenduma 1990.god. nije bilo prikladno isticati sve ono što je general vitez u borbi za državu Hrvatsku činio i dugogodišnje pisao u Obrani i Drini, koji izlaze u Španjolskoj od 1960.god. Zato profesor dr. Franjo Tuđman u tom vremenu preuzimlje na sebe svu političku odgovornost u teškim okolnostima izdvajanja Republike Hrvatske iz tadašnje komunističke Jugoslavije.

U tom svom razmišljanju i radu on traži suputnike koje je poznavao kao vjerne državotvorne borce u hrvatskoj političkoj, rodoljubnoj emigraciji.

Kroz desetljeća pratio je Drina press pisanje jer ona mudra i pametna izreka je glasila: U mirno doba više vrijedi reći i napisati, pametnu,  mudru i dalekovidnu rečenicu u prilog ponovne borbe za slobodu i državu Hrvatsku, nego u ratu stotine granata.

Takva misao pokrenula je profesora povjesti dr.Franju Tuđmana, da počme pisati knjige kao što su bile; Mali narodi i velike ideje, naslov je glasio, osobno sam istu pročitao, kao i druge dvije, a to su bile, druga govori Žrtve drugog svjetskog rata i treća govori Bespuće., koja razlaže o veliko srpskim lažima i izmišljotinama o ustaškom radnom logoru, koji je stvoren da one ljude i organizacije koje ruše volju Hrvatskog naroda tj. proglašenu NDH te napisane i objavljene knjige su izazvale  neograničenu mržnju i progone na profesora povijesti dr. Franju Tuđmana od strane komunističkih vlastodržaca u titovoj komunističkoj Jugoslaviji. Tako je bilo i sa drugima koji su se usudili pisat, govorit, istinu o stanju hrvatskog naroda , koji se sustavno uništava u svim oblicima Hrvatskog nacionalnog života u titovoj komunističkoj Jugoslaviji.

Riječi dr. Franje Tuđmana koji je započeo izlagati srpskim generalim u Beogradu; Zašto osuđujete hrvatski narod da je zločinački , oni su njemu odgovorili , rad i komunističke partije kojoj mi pripadamo a i ti tj, Jugoslavije.

Dr. Franjo Tuđman, njima srpskim generalima uzvraća, ako je to tako onda ja više ne mogu toj K.P.J. pripadati, jer njena lažna izmišljanja i optuživanja su mene zavodili protiv mog Hrvatskog naroda, ali od sada ne mogu više jer ja sam počeo praviti usporedbe i razlikovat pojmove o potrebi rušenja velikosrpske zamisli o stvaranju velike Srbije na tlu povjesni hrvatski zemalja .

Tu izjavu prenosi tiskara hrvatskih boraca u emigraciji 1964 godine koja postoji u Španjolskoj. Ta izjava profesora povijesti dr. Franje Tuđmana širi se od čovjeka do čovjeka u Hrvatskom narodu; a djeluje kao živa bomba u rušenju sklepane lažno i nelogično komunističke Jugoslavije na čelu lažno ubačenog na čelo K.P.J Tita.

Prva knjiga napisana je po dr.Franji Tuđmanu, Mali narodi i velike ideje; veliki naroda na tlu Europe, kako su jedne zemlje i sisteme uništiti i sebi pokoriti, a mali narodi ostaju nezapaženi u tim narodima pa tako mali Hrvatski narod ostaje neuvažen u prvom svjetskom ratu kao i drugom.

Bilo je upozorenja, kako sam naprijed naglasio ali su ondašnji političari vodili Hrvatski narod sa uvjerenjem da nismo u stanju opstat kao narod živući na tlu hrvatskih povjesnih zemalja . od tadašnjih povjesnih vremena do današnjih u Hrvatskom narodu, neznatna manjina vjeruje u neku novu sklepanu Jugoslaviju. U tom Srpska pravoslavna crkva, uvjerava vjernike pravoslavne vjere da su srbi a to je velika laž i izmišljotina. Zato moramo razuvjeriti vjernike da je njihova pripadnost Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi kojima je put, da se ugledaju u svoje predčasnike o kojim sam već naglašavao naprijed u izlaganju.

Sve je teklo logično i snošljivo, dok nije dr.Ante Starčević  u skupštini Mađarske naglasio; poznatu izreku Hrvati su starodržavnički narod, zato mi kao narod ne možemo opstat u zajedničkoj carevini Pešte, Beča i Beograda. Ban Khuen Hedervari; toj ideji i istini hrvatskog naroda u povjesnoj prošlosti o kojoj sam opširno naglašavao. Misli se suprostaviti, te daje zakonsko pravo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da hrvatske pravoslavne vjernike razuvjeri o svojoj vjerskoj pripadnosti, ali ban Hedervari udara klicu razdora među Hrvatske pravoslavne vjernike, jer ljudi se daju povesti za životnim potrebama i nagradama, a to njima omogučuje Beogradska vlast, koja donosi svoje zakone na tlu dobiveni u posjed hrvatski povjesni zemalja uz pomoć Engleske, Francuske i Amerike. To je bilo u doba prve Jugoslavije kad još gore u doba stvaranja i vladanja u komunističkoj Jugoslaviji na čelu Tita.

Tako velikosrpsko vladanje i ponašanje nad porobljenim hrvatskim narodom poslije prvog i drugog svjetskog rata. Kasnije Musolini je zamislio ideologiju obnavljanja Rimskog carstva, jedan narod, jedan vođa, jedna zastava; svi za jednog jedan za sve.

Frano Cigić

Hitler je zamislio ideologiju stvaranja nove Europe. Stvaranje bogatstva ,  mora biti pravno dokazano. Krađa, kriminal, kažnjavan, zakone kršit je kažnjavano. Bogatstvo i bankarstvo kontrolirano, socialno nacionalno pravo za sve osigurano. To se zvala ideologija social nacional sistem uređenja i narodima upravljanja.

Ideologija slobodnog tržišta tj.prohod robe, novca, ljudi i kultura slobodna je sa jednog kraja svijeta do drugog kraja svijeta. Vjere su sve slobodne pripovjedat, a ljudi su rasno svi ravnopravni; te četvrta ideološka zamisao: komunistička internacionala sa crvenom petokrakom, zavladati sa svih 5 kontinenata ovog svijeta.

Veliko srpska ideologija osvajanja hrvatski povjesni zemalja  nije obiležena imenom i vladanjem, a to se zove Fašizam, taj osvajački i veliko srpski ideološki zamisao , do današnji dana želi se nametnuti Hrvatskom narodu.; jer je iskoristio svjetsko političko gibanje u kontinenatalnoj Europi gdje je započeo drugi svjetski rat.  Kako sam naglašavao naprijed zašto se to dogodilo.

U tom vremenu hrvatski narod , bio je razapet među ideološki svjetski a posebno europski narodi. NDH je proglašena 10.travnja 1941.god. nije bila kakvu je hrvatski narod zaslužio, kakvu je želio. Nije bila niti sasvim svoja; bila je napadnuta, sa strane četnički bandi do zubi naoružani, predvođenim profesionalnim oficirima raspadajuće kraljevine Jugoslavije., a pomagana od strane Engleza i Amerike.

Bilo je pravo i potreba, volja i odraz hrvatskog naroda branit novo proglašenu NDH, jer u tom momentu Njemačka vojna sila ruši kraljevinu, sklepanu od 3 razločita naroda, po ničem slična da bi se moglo u toj državi živjet zajedno;

ali to nije smetalo u to doba na vlasti vođe ideologije fašističke i i social nacionalističke. Oni su po svaku cijnu željeli kraljevinu sklepanu državu od tri različita naroda i imati u savezu sile osovine, tako da bi vojska sile osovine imala slobodno kretanje po toj sklepanoj velikosrpskom državnom tvorevinom; te sile trojne osovine bile su iznenađene: one stvaraju novi plan razbijanja , te veliko srpske državne tvorevine sastavljene poslije završetka prvog svjetskog rata uz volju i priznanje pobjednika nad austrougarskom carevinom, o tom sam već naprijedslučaj tog događaja opisao.

A sada se govori i radi o razbijanju po šavovima te umjetno stvorene veliko srpske državne tvorevine na tlu jugoistočne europe i srednjoeuropskih zemalja; Hrvatskom i Slovenijom, koje su stoljećima bile u sastavu austrougarske carevine.

Engleska, Francuska već je bila ratno poražena ali USA staje uz Englesku, kao bi na koncu USA snaga uspjela pobjediti silu osovine; to gore naglašeno o razbijanju stvorenog saveza sile osovine, te u kratkom razdoblju istog rušenog , po špijunaži sa kojom je surađivala srpska pravoslavna crkva.

27.3.1941. godine velike demonstracije se pojavljuju u Beogradu protiv stvorenog saveza sa silom osovine i kraljevskom velikosrpskom vladom.

Na tim demonstracijama se uzvikivalo ; dolje potpisani savez sa silom osovinom, zato bolje rat, nego pakt, bolje grob, nego rob. Tu je sve počelo, a vojna sila njemačke sa avionima zvane Štuke napadaju Beograd, a njemačka vojska napada jugoslaviju, koja će biti poražena u roku nedjelju dana. Ali sam već naprijed napisao; u politici griješiti ravno je krvoproliću i na tom počinje krvoproliće, o kojem sam naglasio, da su četnici uzvratili svojim zvjerstvom nad hrvatskim narodom, da pale, progone, i zvjerski ubijanjem na tlu , novoproglašene NDH. koja se prostirala u svojim povjesnim tisućugodišnjim granicama.

Već sam rekao da NDH nije bila sasvim svoja. Od dva zla biralo je ustaško vodstvo, prihvatiti savjet, koji je glasio; proglasite državnu nezavisnost, prije ulaska njemačke vojske na tlo hrvatski povjesni zemalja, tako laži i izmišljotine neprijatelj hrvatskog naroda su suprotne istini zbivanja, da su talijani na čelu Musolinija i Nijemci na čelu Hitlera stvorile nezavisnu državu Hrvatsku.

Nastavlja se…

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Šesti dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Šesti dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić - Posjet Bleiburgu 2007. godine.

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Peti dio.

Nastavak:

Oni koji su Hrvatsku državu stvarali i u hrvatskom bratoubilačkom ratu, rušili između 10.travnja 1941.god. do 15. svibnja 1945.god. stvarali su komunističku Jugoslaviju na čelu Tita. To je teška pogreška bila hrvatskih komunista; tako da smo postali roblje i plijen tuđinaca i tuđinski ideologija. Jedni i drugi, i oni koji su hrvatsku stvarali a to su bili ustaše sa poznatim ustaškim državničkim načelima i oni hrvatski komunisti, koji su vjerovali da će im komunistička ideologija i komunistička Jugoslavija donijet sreću, slobodu i blagostanje, a donijela je njima i njihovom hrvatskom narodu: nezapamćeno uništenje, zlostavljanje, pljačkei slično. O tom sam naglašavao u više navrata mog izlaganja.

Ta sveopća hrvatska državotvorna misao je glasila: Nikada više hrvatskog bratoubilačkog rata, nikad više jedni u šumu a drugi na vlast, nego na dialog u Hrvatski sabor; gdje se kroje zakoni za sve građane Hrvatske, a hrvatski vojnici, da ne budu stranački uzrupatori; nego na granici hrvatske države u obrani Hrvatske države i njenog hrvatskog naroda i svih njenih građana.

Ta misao se širila od osobe do osobe, kao što je bio već poznat dr.Franjo Tuđman, Petar Šegodin, i tisuće drugih među, porobljenim hrvatskim narodom, u komunističkoj Jugoslaviji na čelu Tita. Ta i takva situacija, okuplja masovni pokret u hrvatskom narodu.; koncem šezdesetih ističu se ljudi preko Hrvatske matice i Hrvatskog lista; kao što je Vlado Gotovac, Marko Veselica, Budiša i stotine drugih, kao što je bio Bruno Bušić, surađujući u Hrvatskom listu.

1971. god. Tito je bio prisiljen radi očuvanja komunističke jugoslavije, da sa policijom i vojskom uguši masovni pokret u Hrvatskoj koji je zahtjevao ravnopravnost Hrvatskog naroda u komunističkoj titovoj Jugoslaviji.

Hrvatsko proljeće

Hrvatsko proljeće

U to vrijeme, čišćenja, progona, gubljenja posla, koji su prihvaćali i podržavali masovni pokret u komunističkoj tadašnjoj Hrvatskoj; smatra se da je tom prilikom na razne načine zatvorskim dugogodišnjim kaznama, kao Vlado Gotovac, Marko Veselica, Budiša, i drugi, te su drugi tridesetak tisuća dali u nemilost gubljenje posla i slično. Treći bježe ilegalno preko granice, kao što je pokojni Bruno Bušić, svojevremeni suradnik sa dr.Franjom Tuđmanom u radničkom pokretu u bivšoj Jugoslaviji. Franjo Mikulić, Švarc Markus: to su bili novi ljudi u hrvatskoj političkoj emigraciji.

Masovni pokret tj. Hrvatskim proljećem je još jednom pokušao reći u porobljenoj domovini pod komunističkom upravom u mnogo nacionalnoj Jugoslaviji u jugoistočnoj Europi na čelu Tita. Hrvati su poznat narod starodržavnički. Ljudi svojevremeni idealisti, komunisti počeli su dolaziti do uvjerenja da njima i hrvatskom narodu, komunistička Jugoslavija donijela robstvo i počeli su se buditi.

Hrvatski komunisti idealisti, dolaze do uvjerenja da smo narod poznat starodržavnički narod. Komunistička Višenarodna različita u svim narodnim saznanjima, donijela je robstvo hrvatskom narodu, zato se oni počimlju bunit i borit za Hrvatsku državu.

Ja sam odlučio u 88.god životne dobi od ranog djetinjstva moja sjećanja i razlozi koji su nas vodili, radi istine, pravde, slobode, za koju je bilo vrijedno živjet, raditi, mrijeti za sve navedeno, jer sam davno čuo i pročitao , koju Katolička crkva naglašava; samo istina će nas spasiti, a to je Isus Krist naglasio dok je na križu izdisao. Zato je se uvijek vrijedno te izreke sjećati, za istu raditi, živjeti i mrijeti. Jer hrvatski je narod istina kao je u više naglašavanja rečeno, u hrvatskoj političkoj državotvornoj i opće nacionalnoj; pojavljuje se osoba, koja je naglašavalo i prihvaćala hrvatske komuniste idealiste, a ne hrvatske komuniste iz nužde, jer takvih je u hrvatskom narodu uvijek bilo, kao što je bio slučaj više navrata kroz povjest Hrvatskog naroda, o tom sam već pisao, slučaj napuštanja Hrvatske kraljevske krune.

Ti hrvatski komunisti idealisti nastavljali su svoju misiju, koja je potresala titovu sklapanu višenarodnu Jugoslaviju na području jugoistočne Europe.

Povjesničar dr.Franjo Tuđman počinje prvi, bivši fanatik komunističke ideologije, komesar i general  te logije u Jugoslavenskoj vojsci. On postavlja pitanje srpskim generalima- Zašto osuđujete hrvatski narod lažno i smišljeno, da je hrvatski narod zločinački kad znate da nije.?

Oni njemu odgovaraju, da to čine u ime K.p. Jugoslavije, on njima uzvraća, ako je to tako onda ja ne mogu pripadati toj partiji.

Tuđman kao i Petar Šegedin, počinje pisat knjige, koje su govorile o potrebi, pravoj istini hrvatskog naroda. Vrlo poznati i staknuti general vitez Vjekoslav Luburić u borbi i obrani NDH daje proglas koji je stavio u razmišljanje sve dobronamjerne hrvatske državotvorne rodoljube: oni koji smo stvarali i branili NDH i oni koji su je obarali u ime komunističke Jugoslavije. Na koncu i jedni i drugi postadosmo roblje tuđinaca. Ta izjava dodatno je utjecala u rušenju Jugoslavije. Te jedni i drugi nastavljaju kršit započetu misiju.

Savka Dabčević Kučar – Trg Republike 1971.

To je urodilo zahtjevima za poboljšanje hrvatske nacionalne i gospodarske slobode, na čelu ti zahtjeva; pojavljuje se Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo; tito je njima obećao, da i on sam vidi tu potrebu njihovog plana, kako bi se komunistička Jugoslavija sačuvala.  Kako je naprijed naglašeno  da i najmanje dopuštanje hrvatskim državotvornim ljudima slobodnog mišljenja i rasuđivanja potresa komunističku Jugoslaviju.

K.P. Jugoslavije na čelu tita zavodi strog nazor vladavine komunističke partije na čelu tita, ali zavodi stroge progone hrvatskih državotvorni istaknutih rodoljuba o kojima sam već pisao.

Tito u isto vrijeme prihvaća prijedlog Đemal Bijedića, da on ne mora znati da ima 900000 ljudi muslimana neopredjeljeni , oni žele imati svoje pravo ime, da pripadaju muslimanskoj vjeri. Drugo Đemal Bijedić Titu predlaže: te kaže Tito; ti moraš uvažit Hercegovce ili će te oni uništiti skupa sa komunističkom Jugoslavijom.

Tito je o tom svemu razmišljao tj želio svoje djelo stvaranja višenacionalne komunističke Jugoslavije sačuvat i zato on donosi gospodarske i političke reforme u dogovoru sa Edvard Kardeljom, poznatim slavoncem znanstvenikom za reforme u komunističkoj Jugoslaviji u prošlosti, pa tito misli biti će njegovi prijedlozi korisni za spašavanje potrešene komunističke Jugolsavije u znakom Hrvatskog proljeća stvorene.

Tito donosiradničko samoupravljanje, koje će ostvariti gospodarsko stanje putem: tko je Jugoslovenac ostvario dio zarađenog novca njemu pripada. Drugo hrvatski jezik izjednačuje u početnom nazivu.

Treće uvodi sa crvenim pasošima posao dobivat u zapadnim europskim zemljam, a posebno ta mogućnost postoji u zapadnoj njemačkoj i austriji; uz te radnike, dodati svaki sedmi radnik dobiva mjesečnu plaću od UDBE, koja ima dužnost, zadatak da vodi računa i uviđa sa kim se ti radnici druže, šta čitaju i slično. Tako da na iste ne bi djelovala Hrvatska državotvorna politička emigracija u koliko se takav slučaj prijavi.

Ti radnici su putovali kući za Božić, Uskrs, godišnji odmor ili obiteljske prigode. Onda bi njih pozvao unutrašnji odsjek na ispit, da čuju u njihovom životu, radu i ponašanju, po pitanju šta čitaju, i zašto, s kim o čemu razgovaraju, dok su van Jugoslavije.

Ako utvrde da je nešto protiv Jugoslavije i Tita, istima se oduzima crveni pasoš, to znači gubitak posla u njemačkoj, to znači za dotičnog ostat bez 2000 maraka mjesečno. Zato su pasošari izabrali šutnju i susrete sa emigrantima u zapadnim zemljama slobodnog svijeta.

Teško zarađeni novac pasošari su slali svojima u komunističkoj Jugolsaviji , tamo su gradili kuće i slično, novac teško zarađen u slobodnoj Europi , stizao je u Jugo banku a tako je bilo i sa novcem dobivenog od turizma ili na bilo koji način poslanog novca od raseljeni ili izbjegli Hrvata diljem svijeta.

Tako je komunistička Jugoslavija počela naglo bolje živjet. Narod odjednom počep Tita slavit kao mudra državnika, sve se to odvijalo uz volju zapadnog svijeta i njihovo odobrenje.

Kako bi komunističku Jugoslaviju sačuvali na čelu Tita. To sve teklo je djelomično u privremenom spašavanju Jugoslavije. Tito konačno umire, a jugoslavija će ubrzano gubiti stečenu reformu u očima hrvatskog naroda.

Knjiga – Pisma Vjekoslava Maksa Luburića

General Luburić vitez HOSa nastavlja sa svojim vizionim mislima te nastavlja i kaže: Politika nije statična stvar, nego dinamična pojava u datom vremenu svjetski politički i gospodarski zbivanja, a hrvatski je narod živa istina koja traži načina kako bi obstao i živio na tlu hrvatski povjesni zemalja, a to može jedino u samostalnoj državi Hrvatskoj, koja će osigurat život svim građanima hrvatske. Zato, nikad više jedni u šumu, a drugi na vlast, nego na dijalog u Hrvatski sabor; gdje se kroje zakoni i prava za sve građane Hrvatske.

Hrvatski budući vojnici i sadašnji borci za slobodu i državnu nezavisnost; da ne budu stranački , uzurpatori, nosioci vlast, nego sluge domovine na granici Hrvatske države. Tako nam Bog pomogao, tako da više ne bude ustaško partizanskog rata, među hrvatskim narodom.

Profesor povijesti i general (komesar) komunističke ideologije; gornju izjavu i viziju generala HOS viteza Maksa Luburića a u njegovoj drugoj emigraciji zvanog Drinjanina. Obojica vizionara kako nastavit sa borbom za hrvatsku, gdje će jedino Bog i hrvatski narod živjet na tlu hrvatski zemalja uz sve građane nacionalnih manjina.

Nastavlja se…

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Peti dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori