Pratite nas

Feljton

Bleiburg: Posljednja ofenziva partizana sa Svinjskog pašnjaka

Objavljeno

na

Partizanske jedinice / Ilustracija

„I danas sam opet saznala da se hrvatske kosti žrtava Titove Jugoslavije i dalje pronalaze u, i okolo Bleiburga. Ne samo u Koruškoj, Titovi partizani na savjesti imaju tisuće vojnika i civila, na primjer u Hudoj Jami. Hvala organizatorima ove komemoracije na njihovu trudu, a ja ću se i dalje zauzimati za Titove hrvatske žrtve na koruškoj zemlji!“

Ovo su riječi gospođe Anneliese Kitzmüller, u svojstvu referentice za prognanike, u austrijskoj parlamentarnoj Slobodarskoj stranci (FPÖ), koje je sa govornice na Bleiburškom polju izgovorila 17. svibnja 2014. godine, pred desetak tisuća hrvatskih i drugih hodočasnika. Nastup gospođe Kitzmüller  šokirao je komuniste i ultraljevičare u toj austrijskoj saveznoj Pokrajini, i od tada počinje sve žešća i prljavija kampanja protiv ove tradicionalne hrvatske komemoracije, ali i same gospođe Kitzmüller.

Autor: Ladislav Tomkin

Žestoki napadi krenuli su ustvari već u ranu jesen 2012. godine, nakon što je skupina Hrvata i Slovenaca (dr. Josip Jurčević, Bože Vukušić, Jože Dežman, Mijo Jurić, Ivo Pomper i Marijan Luburić) u Pokrajinskom koruškom parlamentu u svojstvu stručnjaka i svjedoka ispitana od Povjerenstva te ustanove, koja je pokrenula Lustraciju i deudbašizaciju Koruške, s posebnim naglaskom na tamošnja događanja 70-ih godina! Zastupnik ultraljevičarske „Stranke Zelenih“ u austrijskom Parlamentu, Rolf Holub, u javnim nastupima prozivao je ovu skupinu najpogrdnijim uvredama i klevetama! Uslijedile su privatne tužbe prozvanih i oklevetanih, koje su – odbijene, jer tamošnje strukture sudske i državne vlasti čvrsto u rukama drže lijevičari, mnogi svojevremeno duboko povezani s Udbom i partizanijom. U Koruškoj uskoro dolazi i do promjene vlasti, tako da je ta lustracija pala u vodu. Udbaši, „antife“ i koruški partizani, kreću tada u napad, kojega kulminaciju doživljavamo upravo ovih dana.

Predsjednica austrijskog Parlamenta na udaru ultraljevice

U međuvremenu, sredinom listopada 2017. u Austriji su održani prijevremeni parlamentarni izbori, na kojima su uvjerljivu pobjedu odnijele stranke desnog centra, Pučka  (ÖVP) i desna Slobodarska (FPÖ), koje su ušle u koaliciju i brzo dogovorile suradnju i program nove Vlade.  Jedna od predsjednika austrijskog Parlamenta postala je „naša“ – Anneliese Kitzmüller! Kao što je i obećala na Bleiburgu 2014. godine, gospođa Kitzmüller, i sama podrijetlom iz prognaničke obitelji, se i dalje zdušno zauzima za hrvatske žrtve komunističkog Titova režima, i najavila je i ove godine svoj dolazak i govor na Komemoraciji, ovaj puta kao visoki član izvršne vlasti u Republici Austriji! U tome grmu leži zec!

Već prošle, 2017. godine urotile su se razne ultraljevičarske udruge i velikosrpski klubovi, koji si također tepaju da su „antifašisti“ (slično srbijanskom ministru obrane Aleksandru Vulinu! op. L.T.), ali uspjeh im je bio skroman. Konce cijelo vrijeme vuče stanoviti „Genosse“ (drug) Mirko Messner, (punim imenom Štefan Miroslav Messner) šef, vjerovali ili ne – Komunističke Partije Austrije (KPÖ)! Rođen u partizanskoj obitelji (otac Janko, partizan iz Bleiburga, majka makedonska partizanka) u kolijevci mu je implantiran komunistički chip, kao kronična dijagnoza. Propašću Sovjetskog Saveza i DDR-a austrijski komunisti, ostali su „siročad“, jer odjednom ostadoše bez velikih financija iz tih zemalja i ideološke braće na koje ih je bio naviknuo Franz Muhri, srozali su se na partijicu jugo-slovenske provenijencije, s nekoliko postotaka, na nekoliko promila glasova na izborima. Umjesto dnevnog lista („Volksstimme“/ „Glas naroda“) sada tiskaju mjesečnik, kojega kao i prije – nitko ne čita. Otac druga Mirka, Janko Messner, rodom iz Bleiburga, partizan i poznati literat u Austriji, pripadao je skupini koruških aktivista iz koje su dolazile uvrede pa čak i pismene prijetnje članovima Počasnog bleiburškog voda (PBV), iako je tada na komemoracije dolazilo tek nekoliko desetaka redovitih hodočasnika. Drug Mirko, oko sebe je okupio skupinu „antifašista“ i dokonih „aktivista“, uglavnom sličnog pedigrea i duhovnog smrdokružja („Dunstkreis“). Dobro pozicionirani po ljevičarskim medijima, redakcijama i katedrama, umreženo i orkestrirano, uz svesrdnu pomoć svojih zagrebačkih i ljubljanskih istomišljenika krenuli su ove godine u ofenzivu neslućenih dimenzija. Lako je uočljivo da cijeli ovaj koncert ima istu kajdanku i rukopis! Uspjeli su u svoje redove pridobiti i „Mauthausen-Komitee“, već neko vrijeme s njima je „Dokumentacijski arhiv austrijskog otpora“ (DÖW), a  javljaju se uglavnom tekstovima koje su drugi iz ove družine već objavili, tako da se jedan jedini tekst, nekad kraći, nekad dulji, copy-paste-metodom perpetuira i širi internetom. Često zaparaju uši fraze koje smo već čuli od hrvatskih političara ili novinara. Svi zajedno, vrše strahovit pritisak na predsjednicu austrijskog Parlamenta Anneliese Kitzmüller, zahtijevajući da otkaže svoj govor na ovogodišnjoj komemoraciji kod Bleiburga, tvrdeći unisono da se radi o „najvećem skupu fašista i neonacista u Europi“, krilatici koju zdušno preuzimaju ljevičarski i drugi, uglavnom neupućeni mediji po Europi, a uspjeli su je podvaliti i crkvenim velikodostojnicima u Austriji, na koje također vrše do sada neviđen medijski teror! Nekritički prenose izmišljenje frazetine o „stotinama naci simbola i odora“ koje se susreće na Bleiburgu! Doduše, oni stidljivo i kratko spomenu i žrtve Bleiburga, ali izbjegavaju reći da se radilo o mnoštvu civila koji su također bježali pred titovim koljačkim hordama, a broj žrtava koje se udostoje spomenuti je skoro pa „zanemariv“. Posebno aktivan je i bivši socijalistički (SPÖ) zastupnik u austrijskom Parlamentu, Helmut Edelmayer, koji je čak pokrenuo i webstranicu „no-ustasa“, na kojoj neumorno donosi novosti o aktivnostima falange protiv bleiburške komemoracije.

Komunistima i potomcima koruških partizana, u hajci se priključila i bečka politologinja rodom iz Zagreba, dr. Ljiljana Radonić, koja već dulje vrijeme putuje po Europi i šire, gdje drži (hvalevrijedna) predavanja o holocaustu, ali kada govori o Hrvatskoj to radi s velikosrpskih pozicija SANU-a, tvrdeći tako da je Domovinski rat ustvari bila „obostrana agresija“, eksplicitno spominjući „srpsku Krajinu“! Tvrdi također da je u Jasenovcu ubijeno preko 100.000 ljudi, a u Thompsonovu stihu „često jude pravednima sude“ perfidno vidi „antisemitizam“, isto kao i spominjanje „judinih škuda“! Teško je povjerovati da doktorica ne zna da te metafore nemaju nikakve veze s antisemitizmom. Što bi na to rekao poznati antifašist i fanatični pjevač glazbe Marka Perkovića, Peđa Grbin? Njeni istomišljenici iz KPÖ-a su se posljednjih tjedana ustrčali po Austriji kao „otrovani majmuni“, organiziraju joj predavanja o Bleiburgu, tako da se razletila između Klagenfurta, Graza i Beča gdje je 17. travnja nastupila u opskurnom „AntifaCafé-u“, u zgradi koja je desetljećima zauzeta od rabijatnih anarholjevičara i punkera, gdje normalan građanin osjeća nelagodu i kada samo mora zastati na crvenom semaforu ispred te zgrade! Ne treba posebno napominjati, i ta zgrada (Ernst-Kirchweger-Haus, EKH) donedavno je bila u vlasništvu KPÖ-a.

Crvena mašta, izmisli svašta!

Umreženost neojugoslavenske ljevice slikovito pokazuje članak srpske novinarke Olivere Stajić u (lijevom, naravno) bečkom dnevniku „Der Standard“ (tiska se na roza papiru), pod naslovom „Polovična istina o Bleiburgu“, iz prošle godine, koji je aktualan i danas, i služi im kao izvor podataka za napade na bleiburšku komemoraciju. Pored Ljiljane Radonić, u njemu o Bleiburgu i političkim prilikama u Hrvatskoj govore: riječki povjesničar Vjeran Pavlaković, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i „Zucker zum Schluss“ – Miljenko Jergović. Pošto je uglavnom dobro poznato što ovi korifeji već godinama mantraju o hrvatskoj povijesti, i nisu apsolutno ništa novoga rekli, spomenut ću tek tezu Vjerana Pavlakovića o nastanku „bleiburškog mita“. – „Jedna mala skupina bivših ustaških oficira, odabrala je nakon 2. svjetskog rata Bleiburg, da bi oprala vlastitu prošlost i sebe predstavila žrtvama. Događanja u svibnju 1945. bila su im za to jako pogodna“. Nadajmo se da bar dr. Pavlaković zna što je htio reći.

Ljiljana Radonić se i putem socijalnih platformi udružila s istomišljenicima koji joj asistiraju šireći njene teze o Bleiburgu, lajkaju je i dijele statuse. Tu je npr. mlada Tanja Malle, novinarka na Austrijskom radiju (Ö1), koja u svojoj opširnoj emisiji također govori o „stotinama tisuća žrtava u logoru Jasenovac“.  Ona također dolazi iz partizanske koruške obitelji, pa stanoviti Paul Donnerbauer, mladi antifa prepun boljševičkog, lenjinističko-rabijatnog revolucionarnog naboja, koji odlazi na Bleiburg s jedinim ciljem – pronaći ustaše! Tako je prošle godine valjda „slučajno“ naletio na jednog „pravoga Uju“, koji je spremno i oduševljeno pozirao novinarskim kamerama i mikrofonima, hvaleći Hitlera kao „mudrog čovjeka koji je Njemačku htio učiniti jakom državom“. Gospon Donnerbauer očito je već bio ispraznio akku, pa nije uspio ništa snimiti, već su mu u pomoć priskočili, sa slikom i tonom, kolege iz Zagreba, Vojislav Mazzocco i Dario Dalmacija. Međutim, taj „ustaški“ provokator (!) je uhićen, i upravo mu se odvija proces u Austriji, i to zbog „Wiederbetätigung“ / „obnavljanje (naci) djelovanja“!, što je u toj zemlji vrlo strogo kažnjivo nedjelo. A kako se „hrabri ujo“ brani? Tvrdi na Sudu, ni manje ni više, da su na Bleiburgu „organizatori dijelili crne odore i zastave“, a on jadnik valjda mislio da odoru mora obući i dizati desnicu, kad god mu se približi neki indexovac ili svejedno koji „novinar“. Nadamo se da će ova preprozirna priča dobiti odgovarajući epilog na Sudu, kao opomena svim provokatorima koji godinama napadno i „bjesomučno“ mlataraju rukama po zraku i dreče neumjesne tekstove pod šatorima, i to u vrijeme sv. Mise! Tko šalje te provokatore već godinama? Tko ih instruira i plaća? 2008. godine pojavila se na Bleiburgu skupina mladića u originalnim (!) ustaškim odorama i ustaškom zastavom (sa slovom „U“ u kutu.) tvrdeći da su „Gradišćanski Hrvati“ iz Beča! Međutim, tko imalo poznaje tamošnje prilike zna, da je to nemoguće! Očevidac tvrdi da su govorili perfektan njemački, s bečkim slengom. Nikada više nisu dolazili, očito su obavili zadaću s jednim dolaskom. Na kraju gore spomenute emisije na radiju Ö1, jedan austrijski policajac vrlo precizno je u jednoj rečenici pojasnio u čemu je problem: „Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

„Problem nije komemoracija, već medijsko izvještavanje o njoj!“

Taj bleiburški, prilično mali kutak Južne Koruške, otprilike ono što se s mjesta komemoracije (pravi naziv tog polja je Loibacher Feld / Libuško polje!) vidi prostim okom, i malo dalje, do Klagenfurta, imao je posljednjih 100 godina vrlo burnu i tragičnu povijest, tako da i ne čude razne ideološke zavrzlame i etnički sukobi! S jedne strane, Hitler i nacionalsocijalisti su početkom rata deportirali tisuće Slovenaca u južnije krajeve, želeći tako homogenizirati njemačku etničku skupinu, a s druge strane, kada se sreća okrenula 1945., upravo taj dio Koruške bio je objekt požude (veliko)slovenskih partizana s Edvardom Kardeljem na čelu, kojeg na sve načine pokušali osvojiti i anektirati. Tu u blizini je i Saualm / Svinjski pašnjak, gdje su po šumama i pašnjacima haračili domaći, koruški partizani, ništa manje okrutni i spremni na zločine od ostalih drugova južno granice. Pošto Staljin nije uslišio Kardeljevu molbu za odobrenje aneksije, Titovi partizani morali su napustiti te prostore. Valjda da bi im ublažili frustracije zbog toga poraza, Britanci su im umjesto austrijskog teritorija, na milost i nemilost dali stotine tisuća Hrvata, vojnika svih rodova i mnoštvo civila koji su bježali pred komunističkom nemani s Istoka. Danas znamo kako su prošli, i zbog toga u sve većemu broju odlazimo na Bleiburg, sjetiti se tih nevinih žrtava i pomoliti se za njihove duše. Mladi austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, autor vrlo zapažene knjige „The tragedy of Bleiburg and Viktring“, o tim događajima kaže: „Bleiburški pokolj svibnja 1945. godine je najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti Hrvatske. Prema britanskim izvorima tamo su se našli oko 200.000 vojnika i 500.000 civila, bježeći u Korušku. Čak i komunistički, partizanski izvori navode da je u području Bleiburga bilo razoružano  i uništeno 150.000 ,domaćih izdajnika’“. (woche.online)

Aneksija Južne Koruške nije dakle uspjela, i zato su ostale duboke frustracije u dijelu tamošnjih Slovenaca, kao uzrok dugogodišnjih etničkih sukoba, koji su kulminirali tijekom 70.-ih godina, u vremenu kada je „Hladni rat“ bio na vrhuncu svoje spirale. U organizaciji domaćih terorista, uz svesrdnu logističku pomoć Udbe i KOS-a, skoro svakotjedno su iz Koruške dolazile vijesti o bombaškim napadima na državne ustanove i spomenike. Godine 1979., udbaški teroristi prave fatalnu grešku, i pri napadu na Heimatmuseum (Zavičajni muzej) u Völkermarktu, teško stradavaju. Jugoslaveni odmah uhićuju dvoje Austrijanaca u Ljubljani, proglašavaju ih „špijunima“, ubrzo ih razmjenjuju za dvoje terorista iz Völkermarkta, i stvar je, tiho, okončana. Genijalni političar i vizionar, austrijski kancelar Bruno Kreisky, čija neutralna zemlja, sa tri strane okružena komunističkim diktaturama, je stalno strepila od sovjetske šape i tada vrlo jake JNA, uspio je stanje u Koruškoj primiriti, vodeći prema koruškim Slovencima i Jugoslaviji politiku „u rukavicama“! Na državnoj TV (ORF), za svaki slučaj, emitiran je u to vrijeme intenzivni tečaj ruskog jezika, kojeg je vodila jedna komunistica rođena u Moskvi, a posebno neurotična situacija nastala je nakon što je jedan ruski oficir KGB-a prebjegao na Zapad i ispričao o ciljevima sovjetske akcije „Polarka“ i konkretnim izviđačkim pripremama u Austriji!

 Trubači s Hude Jame sviraju komunistima na Bleiburgu

 Iako je to vrijeme iza nas, ostali su „repovi“ i pojedinci, „partizanska deca“, koji, ne znajući ništa korisno raditi, danas žive od „antifašizma“, što očito nije samo pojava u Hrvatskoj. Koruški Slovenci su inače jako dobrodušan i uljudan narod, ali eto, povijest nas uči da je u svakome narodu moguće jedan dio izmanipulirati i radikalizirati.

Danas su južnokoruški Slovenci uglavnom napustili nekadašnje politiške pozicije, osim naravno nekolicine, kao Mirko Messner, i vjerni mu drug Peter Gstettner, koji mu asistira u koordininaciji aktualne hajke na Hrvate i Bleiburg.

Nakon što je u javnosti postala poznata grozna sudbina mlade, 17-godišnje Friede Paulitsch, koju je četrdeset slovenskih partizana, pripadnika OF (Osvobodilna Fronta) sa Svinjskih pašnjaka (Saualm) u svibnju 1945. brutalno silovalo, zatim je ubili i skuhanu u „gulašu” i pojeli, a jedan od njezinih ubojica sve to na samrti ispričao svećeniku, vrijeme je za katarzu i otrježnjenje. U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali  na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista!

Međuetnički dijalog i suradnja u Južnoj Koruškoj danas su ipak na visokoj civilizacijskoj razini, što je posljedica, između ostalog,  nestanka Udbe i njenog huškačkog i zločinačkog djelovanja. Mnogi “jastrebovi” i s jedne i s druge strane napustili su svoja dosadašnja stajališta, i danas prijateljski komuniciraju i surađuju s, ne baš tako davno, “ljutim” protivnicima!

(Zanimljivo je i što nekolicina javnih osoba, koji Hrvatima, posebno u Bosni i Hercegovini, nisu ostali u dobrom sjećanju, dolaze upravo iz ovoga kutka Južne Koruške. To su Wolfgang Petritsch, Valentin Inzko i proslavljeni dramaturg Peter Handke, apologet i naricatelj na grobu balkanskog krvnika Slobodana Miloševića…)

Kako će pitanje Bleiburga i komemoracije hrvatskim i drugim nedužnim žrtvama ići dalje? Neojugoslaveni i chipirani „antifašisti“ uspjeli su svojom prljavom kampanjom uzburkati austrijsku (i šire!) javnost, što nam daje priliku tu temu podići na višu, međunarodnu i stručnu razinu! Isti slučaj je s debatama i prijeporima oko Jasenovca. Naše je samo da iz svojih redova eliminiramo provokatore, i  da i dalje poštujemo i molimo se za svaku nevinu žrtvu. Bleiburg je trajni simbol hrvatskih patnji, i kao takav je neizbrisiv iz naše kulture sjećanja.

Ostaci ostataka partizana sa Svinjskih pašnjaka (Koroški Odred) odlučili su se ove godine spustiti u Bleiburg, gdje su za 12. svibnja Policiji prijavili svoj antihrvatski dernek. Doći će naravno i nekoliko partizana-juniora, govore će držati antifašisti iz Austrije, Slovenije i Hrvatske. Smislili su i jednu neukusnu provokaciju! Naručili su poseban glazbeni okvir: uveseljavati će ih borbenim partizanskim pjesmama, kojeg li slučaja!?, „Rudarski puhački orkestar Laško“, dakle muzikanti iz mjesta i rudnika koji su postali sinonim partizanskih zvjerstava nad Hrvatima – Huda Jama.

Autor: Ladislav Tomkin

 

Više o sudbini Friede Paulitsch ovdje:

Webstranica Friede Paulitsch:  http://www.friedapaulitsch.at/

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Bitka za Vukovar – Najkrvavija bitka Domovinskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Bitka za Vukovar najveća je i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu, vođena u drugoj polovici 1991. godine. Postrojbe Jugoslavenske narodne armije (JNA) potpomognute raznim srpskim paravojnim postrojbama 87 dana pokušavale su slomiti otpor šačice hrvatskih branitelja, u čemu su uspjele 18. studenoga, kada su započele i masovne likvidacije branitelja i civila. Tijekom opsade grad je u potpunosti razoren…

Bitkom za Vukovar zaustavljena je namjera vrhuške u Beogradu, Slobodana Miloševića i vojnog vrha JNA, za brzom okupacijom Hrvatske te je omogućeno da se u ostalom dijelu zemlje pripremi obrana od agresije. Također, vukovarski zločin, svirepost i nehumanost srpskih vojnih i paravojnih postrojbi imali su snažan međunarodni odjek razotkrivši pravo lice srpske agresije te su senzibilizirali međunarodnu javnost za hrvatsku tragediju. Zločini JNA i srpskih paravojski u Vukovaru, kojima se zapovijedalo iz Beograda, možda su bili i presudni za međunarodno priznanje Hrvatske početkom 1992. godine, piše Ante Srzić/Tportal

Bitka za Vukovar dogodila se u jeku hrvatske borbe za neovisnost od Jugoslavije. Početak devedesetih bilo je vrijeme pada Berlinskog zida te raspada višenacionalnih jednopartijskih državnih tvorevina, kakva je bila i Jugoslavija. No Srbi, kao najbrojniji narod koji je težio dominaciji, to nije želio dopustiti te je svojatao sva područja u zemlji na kojima su u iole značajnijem postotku živjeli Srbi. Tako je državni vrh na čelu sa Slobodanom Miloševićem uz pomoć JNA počeo provoditi politiku velike Srbije, tj. ideju da svi Srbi moraju živjeti u istoj državi.

S tim ciljem organizirana je i vođena iz Beograda pobuna lokalnog srpskog stanovništva protiv nove, demokratski izabrane hrvatske vlasti, koja je kasnije bila uvod u otvorenu srpsku agresiju. Velikosrpska politika na području Hrvatske, konkretnije u dijelovima u kojima je živjelo pretežno srpsko ili miješano stanovništvo, promovirana je na niz mitinga na kojima se progovaralo o ugroženosti Srba od povampirenih ustaša. Sudionici su otvoreno odbacivali hrvatsku vlast i otvoreno prijetili.

Huškanje na rat je kao ratni zločin prepoznato i u presudi protiv Vojislava Šešelja pred Haškim sudom. Na istoku Hrvatske mitingaška politika kulminirala je tijekom veljače i u ožujku 1991. godine.

Situacija se na vukovarskom području dodatno pogoršala nakon ‘krvavog Uskrsa’, kada su se na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine sukobili pripadnici hrvatske policije i pobunjenih Srba te kada je ubijen hrvatski policajac Josip Jović, prva žrtva Domovinskog rata.

Srpski ekstremisti postavili su barikade u Borovu Selu, a potom i u ostalim selima vukovarske općine naseljenim pretežito srpskim stanovništvom – Pačetinu, Boboti, Bršadinu, Negoslavcima, Trpinji – te je tako na tom području započela takozvana balvan-revolucija.

Agresivna i huškačka retorika srpskih političara očitovala se na mitinzima na hrvatskom teritoriju, gdje su javno prijetili Hrvatima, a govor Milana Paroškog u Jagodnjaku, s isticanjem ‘prava na ubojstvo’, zapravo je bio poziv Srbima na pobunu.

Takva retorika dovela je 2. svibnja 1991. do krvoprolića u Borovu Selu kod Vukovara, gdje su lokalni i pridošli srpski teroristi iz zasjede ubili dvanaest i ranili više od dvadeset hrvatskih policajaca. Nakon masakra u Borovu Selu na vukovarskom području je zavladalo ratno stanje te su započele pripreme za sukob.

U pripremi napada JNA je zauzela sve mostove i prijelaze preko Dunava kako bi osigurala uvođenje novih snaga iz Srbije. U napadima je koristila mnogobrojno teško topništvo i poduzimala frontalne napade velikih oklopno-mehaniziranih jedinica, što je za posljedicu imalo velik broj civilnih žrtava i potpuno uništenje grada. Zbog borbenih neuspjeha JNA potkraj rujna dovlači najkrupnije vojne jedinice; angažira cijelu 1. mehaniziranu gardijsku diviziju s približno 15.000 vojnika.

Beograđani bacaju cvijeće na tenkove JNA koji idu u VukovarIzvor: Društvene mreže / Autor: B92

Okruženje Vukovara činile su tri linije – vanjska, koja je bila najduža i služila je za sprečavanje pokušaja proboja hrvatskih snaga iz smjera Vinkovaca u Vukovar; unutarnja linija, koja je bila najkraća, ali s najviše vojnika i s najvećom količinom naoružanja (služila je kao polazište za napade na grad i sprečavanje pokušaja proboja branitelja iz njega), te srednja linija sastavljena od snaga za eventualnu intervenciju prema vanjskoj ili unutarnjoj liniji.

U Vukovaru 1991. godine Srbi nisu bili u većini, ali okolna sela su dominantno bila naseljena njima, a važnu ulogu za njegovu sudbinu imala je i činjenica da se grad nalazio na granici sa Srbijom.

Jačanjem srpskih paravojnih snaga i lokalne milicije u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom u srpnju i kolovozu te godine Hrvatska postupno gubi kontrolu nad nekoliko mjesta na istoku Slavonije.

Sporadični minobacački napadi na Vukovar počeli su još u lipnju, ali tijekom kolovoza na grad počinju padati granate ispaljene iz dalekometnog topništva. Do kraja kolovoza napustilo ga je 15.000 civila.

Početak bitke za Vukovar smatra se 24. kolovoza, kada su se pojavila četiri aviona tipa Super Galeb, od kojih su dva napala položaje ZNG na silosu Đergaj. Oborena su dva zrakoplova (JNA je priznala jedan) koji je pao između Bršadina i Marinaca. To je prvi zrakoplov srušen u Domovinskom ratu, a srušio ga je Luka Andrijanić. Sutradan je JNA presjekla prometnicu Bogdanovci – Vukovar, a hrvatske snage počele su koristiti poljske putove poznate kao Kukuruzni put.

Već tada se grad gotovo u potpunosti nalazio u okruženju JNA i paravojnih postrojbi. Borbe su se odvijale intenzivnom razmjenom vatre s obje strane, što je pomoglo hrvatskoj strani da dopremi pojačanje u obliku dragovoljaca, među kojima su bili pripadnici HOS-a, ali i desetak stranih dragovoljaca.

Vukovar su napadale jedinice JNA i paravojne srpske snage s približno 20.000 vojnika (još oko 30.000 vojnika bilo je angažirano u širem okruženju grada). Srpska strana je tijekom bitke angažirala 1600 tenkova i oklopnih transportera, 980 oruđa zemaljskog topništva te 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima. Ukupan broj neprijateljskih vojnika na vukovarskom bojištu pred pad grada procjenjuje se na oko 80.000, a za zauzimanje Vukovara JNA je koristila čak 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno-mehaniziranih, uz postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba te paravojnih dragovoljačkih postrojbi poput arkanovaca i šešeljevaca, dok je na strani hrvatskih branitelja bilo slabo naoružanih oko 1800 boraca.

Koristeći obrambenu prednost gradskog terena, trojica zapovjednika braniteljskih postrojbi Mile Dedaković Jastreb, Branko Borković Mladi Jastreb i Blago Zadro osmišljavaju taktiku obrane koja se sastojala od miniranja prilaznih putova, snajperskih položaja i mobilnih ekipa za uništavanje oklopnjaka kako bi se usporilo i razbijalo daljnje napredovanje agresora. Vukovar je krajem kolovoza branilo oko 800 slabo naoružanih pripadnika MUP-a RH, pripadnika Narodne zaštite, 4. bojna 3. brigade ZNG-a te 58 pripadnika HOS-a.

Agresor je imao daleko slabiji moral zato što su na silu unovačeni nesrbi, pa je dezertiranje bila svakodnevna pojava. Pored toga, JNA je imala problema na terenu između svojeg zapovjedništva i različitih paravojnih skupina koje su zaradile reputaciju pijanih i brutalnih krvnika kojima je jedino stalo do iživljavanja i pljačke. Zbog loše organiziranosti JNA je bila prisiljena na masovne mobilizacije na ulicama Srbije.

Vukovar 1991. godine, snimci raznih TV postajaIzvor: Društvene mreže / Autor: Youtube

S druge pak strane, Hrvatska nije imala takvih problema jer je moral hrvatskih branitelja bio visok do neba. Štoviše, na nebu iznad Vukovara srušeno je desetak borbenih aviona, a gotovo 600 oklopnih vozila uništeno je na prilazima i u samom gradu, pa su u zapovjedništvu JNA učestalo tražili prekid vatre kako bi izvukli svoje ljude.

Početkom rujna započinju prve snažnije borbe na prilazima gradu, koje su pojačane nakon blokada vojarni JNA širom Hrvatske, što je primoralo generalštab u Beogradu na početak operacije širokih razmjera u cilju potpunog poraza Zbora narodne garde te 14. rujna počinje sveopći napad kojem je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zraka. Cilj je bio presjeći Hrvatsku za sedam dana.

Tenkovi i pješaštvo krenuli su sa svojih položaja između Negoslavaca i Petrovaca prema Sajmištu i uspjeli su prodrijeti do vojarne te se spojiti sa srpskim paravojnim formacijama u gradskom naselju Petrova gora. Tako su spojena ta dva dijela Vukovara koji su JNA i četnici imali od početka pod kontrolom.

Drugi napad je išao na Borovo naselje. Prvi smjer napada išao je kroz Trpinjsku cestu te zatim kroz Hercegovačku ulicu prema Slavonskoj ulici, a drugi, koji je krenuo nešto kasnije, kroz samu Trpinjsku cestu. Kolonu tenkova i oklopnih vozila, kojih je bilo više od 30, dočekala je skupina Marka Babića provlačivši se kroz vrtove kuća. Udarili su prvi u koloni, povukli se 50 metara, pa udarili drugi. Poslije je Babić rekao kako je ‘naša sreća bila što je JNA krenula arogantno i bahato, pješadiju su ostavljali 200-tinjak metara iza, pa su tenkovi onda bili kao pečeni pilići’. Marko Babić taj dan sam je uništio pet tenkova. Po procjeni branitelja, u tom napadu stradalo je barem 70 pješaka, a ukupan broj uništenih tenkova toga dana bio je 17, uz jedan avion.

Već drugog jutra uslijedio je novi napad i žestoke ulične borbe za svaku kuću i čišćenje ulica po Sajmištu, dok su tenkovi krenuli po Trpinjskoj cesti, gdje je skupina Blage Zadre uništila tri tenka i dva oklopna transportera.

Sljedeći dan nastavljeni su napadi preko Trpinjske ceste u valovima, a samo u prvom naletu uništeno je osam tenkova, dok su neprijateljski gubici u ljudstvu bili ogromni. I dan kasnije tvrdoglavo zapovjedništvo JNA naredilo je kombinirane napade, ali je zaustavljen prodor iz vojarne. Epilog trodnevnih žestokih borbi u Vukovaru bilo je 30 uništenih tenkova i oklopnih vozila, avion i oko 500 pješaka.

Krenuli su i tenkovi po Trpinjskoj cesti, gdje je Zadrina skupina uništila tri tenka i dva oklopna transportera. Taj dan su novinari HTV-a načinili snimke tih tenkova koji su se još dimili i Trpinjska cesta je dobila naziv ‘groblje tenkova’.

Sredinom rujna JNA je uspjela odsjeći Vinkovce od Vukovara, zbog čega je jako poraslo značenje Kukuruznog puta i Bogdanovaca, preko kojih se jedino mogla vršiti opskrba Vukovara.

Nakon toga ‘sedmodnevnog plana za razbijanje Hrvatske’ JNA se našla u problemima jer su teritorijalni dobici (osvojen je silos Đergaj i spojeno je naselje Petrova gora s vojarnom JNA) plaćeni velikim gubitkom oklopa i pješaštva.

Početak napada na Vukovar

Izvor: Društvene mreže / Autor: Ivan Jurić

Kako su snage JNA očito zaustavljene i plan ‘sedmodnevnog odsijecanja’ Hrvatske nije uspio, dok su gubici u oklopu i pješaštvu pokazali kako napredovanje masom oklopa kroz ulice nije dobra ideja, uslijedila je promjena u zapovjedništvu JNA, kao i pregrupiranje i popunjavanje te nova strategija slamanja obrane u istočnoj Slavoniji.

Time je završena prva faza bitke za Vukovar.

JNA je preustrojila svoje snage i promijenila zapovjedništvo, a došao je general-pukovnik Života Panić, i počela nove operacije za okruženje i zauzimanje Vukovara. Paravojne postrojbe su integrirane u jedinice JNA, a rezervisti i novaci (često Bošnjaci ili Albanci) zamijenjeni su dragovoljcima iz Srbije gdje je god to bilo moguće. Isto tako, promijenila se taktika napada JNA pa se Vukovar umjesto direktnih oklopno-pješačkih napada na grad počelo polako odsijecati od ostatka Hrvatske, uz ‘čišćenje’ hrvatskih sela između Bosuta i Dunava.

U zadnjim danima u Vukovar su stigle četiri haubice i četiri kamiona streljiva, zadnje ozbiljne količine dovezenog oružja u grad iz osvojene vojarne u Varaždinu, a u Bogdanovce su kao pojačanje stigla četrnaestorica HOS-ovaca.

JNA je 30. rujna 1991. službeno započela Operaciju Vukovar.

S prvim danom listopada oklopna brigada JNA zauzela je selo Petrovce, koje se nije ni branilo jer nije imalo čime, nakon čega je napadnuta prometnica Marinci – Bogdanovci – Vukovar i selo Marinci. Padom Marinaca, JNA je uspostavila crtu pravcem Mirkovci-Marinci-Bršadin blokiravši tako Kukuruzni put, pa je i selo Bogdanovci okruženo.

Sljedeća dva dana, od 2. do 4. listopada, smatraju se najkrvavijim u bitki za Vukovar. Neprijatelj je zbog gubitaka u napad uveo i specijalce iz Niša.

Tako je 2. listopada izgubio 30 tenkova i oklopnih transportera, ubijeno je 200 vojnika, a na grad je palo 11.000 granata. Vukovar je jedva obranjen. Sutradan je napadnut Nuštar, koji je u tom času bio okružen iz tri smjera: istočno su bili zauzeti Cerić, sjeverno poljoprivredno dobro Henrikovci i Marinci, sjeverozapadno četničko uporište Bršadin i Pačetin, a zapadno zauzeto Ostrovo. U obrani su se nalazili malobrojni domaći branitelji, dio pripadnika 2. bojne 3. brigade ZNG, pripadnici policije iz Vinkovaca i Varaždina i manji broj pripadnika HOS-a. U obranu će se uključiti i Žuti mravi s Andrijom Marićem, protuoklopna skupina s Trpinjske ceste. Napadano je i Borovo naselje, jednim od najjačih napada do tada. JNA je krenula sa 26 tenkova, 19 transportera i oko 750 vojnika. Na kraju dana imali su uništenih 17 tenkova, devet transportera i većinu pješaka. Napadnuti su i Bogdanovci. JNA je krenula s oklopnom bojnom i pješačkom bojnom iz pravca Marinaca i Petrovaca. Razvila se žestoka bitka. Uništeno je oko 10 tenkova i oklopnih transportera, a stradalo je oko 100 neprijateljskih vojnika. Samo Žarko Manjkas Crvenkapa uništio je četiri tenka T-55.

Sljedećih dana traju bezuspješni pokušaji deblokade Vukovara, no 109. brigada HV-a uspjela je tijekom noći na 6. listopada staviti cijeli Nuštar pod kontrolu.

Obrana branitelja grada 10. listopada prvi put puca. Skupina niških specijalaca i pripadnika paravojnih postrojbi probila je punkt i gotovo stigla do hrvatskog zapovjedništva, ali su na vrijeme spriječeni i eliminirani, a izgubljeni punktovi su vraćeni.

U međuvremenu je stigao i konvoj Crvenog križa, a osiguran mu je put do Nuštra na putu za Vukovar, no zaustavljen je u dva navrata po naredbi Veselina Šljivančanina, zloglasnog majora koji je objašnjavao pripadnicima misije Europske zajednice kako se u Vukovaru bore dvije paravojne hrvatske postrojbe, MUP i ZNG, dok je JNA tu da ih razdvoji. Vratili su se neobavljenog posla. Šljivančanin je kasnije osuđen na 10 godina zatvora zbog svoje uloge u ubijanjima civila i hrvatskih branitelja nakon pada Vukovara.

Veselin Šljivančanin u VukovaruAutor: You tube

Od 15. listopada 1991. godine Vukovar se nalazio u potpunom okruženju. Potpora hrvatske strane opkoljenom gradu od toga dana se uglavnom svela na povremene topničke udare. Nastavljeni su energični napadi JNA na Vukovar i Borovo naselje. JNA je uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. Probijanjem obrambenih položaja napadačima je preostalo samo još nekoliko stotina metara da pješaštvom uđu u samo središte grada i Borovo naselje te su se vodile žestoke ulične borbe. Crtu obrane na Lušcu probila je 51. mehanizirana briga­da JNA s tenkovskom četom i većim brojem pješaka te s osnovnom zadaćom presijecanja komunikacije između Vukovara i Borova naselja, ‘što je brani­telj spriječio’. (iz knjige ‘Bitka za Vukovar’ Davora Marijana)

I idućeg dana svi položaji, Mitnica, Sajmište, Lužac, Budžak, Borovo naselje s Trpinjskom cestom, tučeni su artiljerijski, tenkovski, minobacački i raketirani iz aviona. Neprijatelj je krenuo najjačim napadom na Lužac i Budžak. Postavili su pontonski most preko Bobotskog kanala i prešlo je 15 tenkova, četiri transportera i oko 1000 pješaka iz smjera silosa Đergaj prema Vinogradskoj ulici. Kako na položaju nije bilo dovoljno antitenkovskog oružja, pozvan je vod Turbo, a došao je i Blago Zadro. U času kad je Zadro htio pretrčati prugu, pokosio ga je rafal iz strojnice. Napad je na kraju ipak odbijen. Nakon čišćenja Vinogradske ulice branitelji su našli masakrirane civile koji su bili skriveni po podrumima, a pretpostavlja se da su za taj zločin krivi arkanovci.

Punktovi na Sajmištu popustili su 18. listopada, a 19. listopada konvoj sanitetskih vozila ponovno je krenuo u 6.30 pravcem Vinkovci – Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar i nakon dvodnevnog putovanja izvukao 102 ranjenika iz bolnice. Nekoliko dana kasnije vukovarska bolnica je pogođena s oko 40 projektila i zapaljena.

Hrvatski branitelji pokušavaju potom vratiti Cerić dok traje snažan pritisak agresora na Bogdanovce. JNA je osvojila Tordince, izgubivši pritom šest tenkova.

U borbama u Lušcu branitelji uništavaju 14 tenkova, ali se agresor osvećuje te uz pomoć lokalnih Srba, koji su prokazali svoje dojučerašnje susjede, ubija 59 Luščana. Padom naselja Lužac direktno je ugroženo Priljevo te komunikacija Vukovar – Borovo naselje i silos na Dunavu. Zakomplicirala se i obrana Bogdanovaca koji su se našli u kompletnom okruženju jer su izgubili vezu s Vukovarom, a počeli su napadati i arkanovci.

Vukovarska bolnica, listopad 1991.

Vode se teške borbe na prilazima Vukovaru, a branitelji imaju sve manje streljiva i protuoklopnih sredstava. Tijekom 7. i 8. studenoga JNA je ušla u samo središte grada, u naselja Boško Buha, Cvjetno naselje i cijeli Lužac. JNA je 10. listopada pokrenula napad iz pravca Lušca s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, što je bio uvod u završne borbe za grad. Isti dan napadnuti su i zauzeti Bogdanovci, nakon što su tjednima odolijevali napadima JNA i paravojske.

Dana 12. studenoga 1991. godine počeo je posljednji, četvrti organizirani pokušaj deblokade Vukovara, no zbog nedostatka ljudstva bio je osuđen na propast, a već sutradan, 13. studenoga 1991., pala je komunikacija Vukovar – Borovo naselje i pad grada postao je izvjestan. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo naselje. U Borovu naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a u Vukovaru kod željezničke postaje te dio u stambenoj zgradi. Toga dana dio ljudi, zapovjednika Borovog naselja, odlazi u proboj prema Vinkovcima. Tada su krenuli i tenkovi i pješaštvo (uglavnom paravojska) s Orlovače na Trpinjsku cestu. Na punkt širine 200 metara krenulo je 18 tenkova M-84 i 22 oklopna transportera. Branitelji, nakon što su uništili pet tenkova i oklopnih transportera, više nisu imali protuoklopnog oružja pa su se povukli u Ličku ulicu.

JNA je uspjela u potpunosti presjeći prometnicu između Borova naselja i Vukovara.

U ranim jutarnjim satima 15. studenoga 1991. počinje snažna artiljerijska priprema za odlučujući napad neprijatelja. Obje organizacijske grupe neprijatelja djeluju zajedno, OG Sjever pod zapovijedanjem general-majora Andrije Biorčevića te OG Jug pod zapovijedanjem pukovnika Mile Mrkšića. Na širem bojištu oko Vukovara Proleterska gardijska mehanizirana divizija je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu potisnula snage lokalne 131. brigade HV-a, koje su u neredu odstupile, i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pri­padnici 131. brigade HV-a srušili su most na rijeci Savi kod Gunje zbog mogućnosti napada iz BiH.

Branitelji su odolijevali napadima tri mjesecaIzvor: Društvene mreže / Autor: ThreeTech

Sutradan su pali Nijemci, a 17. studenoga 1991. Vukovar su napustili ljudi s Brankom Borkovićem Mladim Jastrebom na čelu. Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz pro­tivnički raspored nastavile su s dolaskom noću 17. i 18. studenoga.

U Borovu naselju 18. studenoga 1991. još se branio Crni put koji vodi do alatnice kombinata Borovo. Organizirani otpor hrvatskih branitelja prestao je 18. studenoga 1991. (dio branitelja krenuo je u prodor prema najbližim crtama hrvatskih snaga u Nuštru).

Znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe slomili su herojski otpor malobrojnih opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirali najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga.

Nakon okupacije grada slijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civila. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnog Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998., kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

U borbama je na hrvatskoj strani bilo više od 2500 poginulih (od toga oko 1600 civila i 900 boraca); najviše poginulih bilo je u posljednjih 20 dana borbi i nakon pada Vukovara (zarobljeni branitelji i civili masovno su ubijani; samo iz vukovarske bolnice odvedeno je na obližnju Ovčaru oko 200 ranjenika koji su potom usmrćeni).

Procjenjuje se da je na strani JNA i pridruženih snaga bilo oko 3000 poginulih (srpski izvori navode oko 1400 poginulih); uništeno im je oko 150 oklopnih vozila (od toga oko 90 tenkova i 30 transportera), oko 100 drugih vozila i nekoliko zrakoplova (neke procjene navode i do 400 uništenih oklopnih vozila JNA).

Ante Srzić/Tportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Multikulti ludilo i kraj Europe

Objavljeno

na

Objavio

foto: REUTERS

Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničen priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Tko god je odlučio postati ovcom, naći će se vuka koji će je pojesti!

(Vidi dolje Moj govor pred mnogobrojnom publikom pred vijećnicom u Klagenfurtu, Austrija, 20. 2. 2016.)

U austrijskom gradu Klagenfurtu 20. veljače 2016. održan je prosvjed protiv neeuropskih migracija. Organizirali su ga “Identitarci” (Identitäre Bewegung), rastući kulturno-politički pokret u Austriji. Na prosvjedu se okupilo oko 700 ljudi svih dobnih skupina, uključujući i manje skupine mladih iz Hrvatske i Slovenije. IB prosvjednike štitio je kordon od oko stotinu policajaca, koji su priječili da njihov prosvjed ometa oko 150 antifašističkih prosvjednika (“Antife”), koji su marširali u obližnjoj gradskoj četvrti, nekoliko stotina metara dalje.

Ja sam na skupu “Identitaraca” održao govor na njemačkom jeziku, na stepenicama na ulazu u Gradsku vijećnicu, koji je trajao oko pola sata. Kako su mediji kasnije prenijeli, prosvjednici “Antife”, koji su nisu mogli vidjeti i čuti s mjesta gdje sam stajao, držali su plakate i jednu jugoslavensku komunističku zastavu na kojoj je pisalo: “Tito je pokazao kako treba likvidirati naciste”. Sljedećeg dana sam e-poštom poslao gradonačelnici Klagenfurta i Austrijskoj saveznoj policiji žalbu, uz preslike na stotinjak medija i političara u Austriji, protiv prijetnje smrću koju je “Antifa” uputila sudionicima IB skupa. Tijekom skupa i govora nije bilo incidenta. Austrijski mediji, osim “Antifinih” portala, prenijeli su opis prosvjeda relativno objektivno.

U nastavku tekta donosimo prijevod govora kojeg je dr. Sunić, održao na prosvjedu u Klagenfurtu:

“Dame i gospodo, sve se uvijek vrti oko prave ili krive definicije političkih pojmova. Svi mi ovdje nazivamo se slobodoljubivim ljudima koji su zabrinuti za naš budući europski identitet. Naši protivnici, međutim, zovu nas ksenofobima, rasistima i nacistima. Po našem vlastitom iskustvu, po mom iskustvu kojeg sam stekao u bivšoj Jugoslaviji i multikulturalnoj Americi, kao i na temelju istraživanja mnogih sociologa, multikulturalne države nemaju dugi vijek trajanja. Prije ili kasnije one završe u građanskom ratu. I opet se moramo osvrnuti na bivšu umjetno sklepanu jugoslavensku državu, koja se usprkos silnoj akademskoj slatkorječivosti glede svojih različitih egzotičnog naroda, morala raspasti.

Današnja migracijski kaos nosi lažno ime ‘izbjeglička kriza’. Od tisuća i tisuća migranata koji dolaze u Austriju, većina nisu izbjeglice. Oni su izbjeglice u onoj mjeri u kojoj su ih austrijska vladajuća klasa i mediji već unaprijed proglasili izbjeglicama. Zanimljivo, svi ti migranti ne traže azil u Turskoj ili negdje drugdje na balkanskoj ruti. Svi žele doći u Njemačku. Zamišljaju si Austriju, Njemačku i Švedsku kao raj gdje se dobro živi i gdje se po volji može naći lijepa djevojka! No, dame i gospodo, nisu migranti nimalo krivi za svoje zablude; naši političari su pravi uzrok migrantskih iluzija.

Multikultura: kultura smrti

Multikulturalna opsesija europskih političara nosi i drugo lažno ime, naime ime ‘kulture dobrodošlice’, premda bi pravo ime na pravom njemačkom jeziku trebalo biti ‘kultura samouništenja’, ‘kultura smrti’, ‘kultura krivice’ ili ‘kultura mržnje samog sebe’. Ovo što se sada naziva ‘kulturom dobrodošlice’ nema nikakve veze sa starom europskom kulturom dobrodošlice. Današnji izraz kultura dobrodošlice samo je liberalna zamjenska riječ za propali komunistički projekt. Ono što bivši komunisti u Istočnoj Europi nisu mogli ostvariti tiranijom, danas se nastoji postići putem zamjenske ideologije multikulturalizma. Komunizam se raspao u Istočnoj Europi, budući da se on pod drukčijim imenom puno bolje ostvario u Austriji, Njemačkoj i ostatku Zapadne Europe. Sistem je uvjeren da se svi europski narodi mogu zamijeniti u jednoj multikulturalnoj naddržavi putem neeuropskih migranata u obliku potrošne robe koja se stalno obnavlja.

Zapitajmo naše političara i zagovornike multikulturalizma – da li žele živjeti u multikulturalnim sredinama, uključujući okrug Beč-Favoriten ili Neukölln u Njemačkoj. Oni će reći: ‘Ne!’ Vole oni docirati o ljepoti multikulturalnih društva, ali samo ako su sami daleko od tih društava i samo ako žive u svojim zlatnim enklavama u potpunoj sigurnosti. Ako jednoga dana vladajuća klasa i njeni kvazidobročinitelji odluče tamo živjeti, tada ću rado ponuditi svoju ispriku. Dugo sam živio u multikulti okruzima južnog Los Angelesa u SAD-u i naučio jako dobro životnu mudrost dvostruke brave na kućnim vratima i sigurnost vatrenog oružja.

Gledano s povijesne i filozofski perspektive, multikulturalno ludilo ili kultura dobrodošlice u Austriji, Njemačkoj i Europskoj uniji izdanci su ideologije hipermoralizma, kao što je to davno pisao njemački antropolog Arnold Gehlen. Lagano se može uočiti da čim je stanovništvo neke zemlje etnički i kulturno homogenije, kao što je to primjerice Japan, čim je neka zemlja naseljena etnički i kulturno srodnim građanima, tada je i njen rok trajanja dulji. Ali i osjećaj međusobne solidarnosti. Kod neeuropskih naroda, primjerice u Africi i Aziji, teško je zamislivo da oni masovno uvoze strane narode. Samo kod naroda koji su umorni od života mogu se vidjeti ovakve samoubilačke geste dobrodošlice, ali nikako u neeuropskim bogatim zemljama kao što je to, primjerice, Saudijska Arabija. Takav patološki hipermoralizam i altruizam vode Europu u konačnici do samoubojstva. Kao što je davno pisao veliki njemački teoretičar međunarodnog prava, Carl Schmitt, kada neki narod postane umoran od politike to ne znači kraj politike – to samo znači kraj slaboga naroda.

Zašto je taj hiperaltruizam, tj. ta kultura samouništenja, danas posebno izražen u Njemačkoj i Austriji, a manje u drugim europskim zemljama? Razloge nije teško pogoditi. Svaka kritika multikulturalizma političaru i znanstveniku u Austriji ili Njemačkoj donosi etiketu ‘fašizma’. A to u profesionalnom životu znači – osmrtnicu. Austrijski (bivši, op.a.) kancelar Werner Faymann i gospođa Angela Merkel, upravo iz straha od nacističkih prozivki moraju se osigurati tako da masovno uvoze migrante. Ideologija multikulturalizma postala je neka vrsta negativnog legitimiteta za cijelu Europu, a posebice za njemačku i austrijsku političku klasu. Shodno tome, bilo koja rasprava koja se kritički dotiče multikulturalizma označava se floskulom ‘mržnja prema strancima’. Tabu sintagma ‘mržnja prema strancima’ služi političkoj klasi u Europi kao izgovor za održavanje vječitog političkog statusa quoa.

Multikulturalizam: liberalni nadomjestak za komunizam

Nasuprot tome, kritičari multikulturalizma označeni su u medijima kao apsolutni negativci, pa čak i kriminalci. Dakle, multikulturalistima dobro dođe da opravdavaju svaku nakaznost u svom Sistemu kao manje zlo. Toga su političari u Austriji i Njemačkoj i te kako svjesni, te se stoga moraju pokazati u očima svijeta da su papskiji od Pape i da sa se stoga zalažu za masovni dolazak migranata. U tom smislu oni postupaju s migrantima bolje nego što su to migranti od njih očekivali. Naivno je misliti da se današnje zagovornike kulture dobrodošlice može pobijati argumentima. Njemačka riječ “Gutmensch“ (“pseudodobričina”) najbolje oslikava tu vrstu samocenzurirajućih i hipermoralističkih multikulturalista. Ako bi netko danas slučajno u Austriji izrazio svoje znanstvene izvore protiv multikulturnog mita, on odmah ulazi u vizir policije misli. Vladajuća klasa i njeni mediji mogu zadržati vlast samo putem demoniziranja onih koji misle drukčije – kao što je ti bio slučaj u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji – gdje je svaki disident automatski bio označen kao fašist ili kriminalac. Političari u Austriji, ali i drugdje u Europi, zapleteni su u zabludama, a posebice u idealiziranju neeuropskih naroda s jedne strane, a s druge u ponižavanju domaćih sunarodnjaka.

No, takozvana kultura dobrodošlice nije održiva. Ona ne dovodi do uzajamnog razumijevanja među narodima, nego upravo produbljuje međusobnu mržnju među narodima. Bezbroj puta smo vidjeli to u svim multikulturalnim društvima. Na primjer, Amerikanci azijskog podrijetla u SAD-u ne vole Afroamerikance, dočim Afroamerikanci nisu nimalo obljubljeni kod Latinoamerikanca. O neredima između pripadnika različitih naroda među današnjim migrantima ne raspravlja se u našoj javnosti. Pod pretpostavkom da svi zli Nijemci, svi zli nacisti i svi zli fašisti nestanu, to ni na koji način neće spriječiti međusobnu mržnju i rat između neeuropskih skupina i naroda, niti dovesti do trajnog mira. Rasizam i neprijateljstvo prema strancima nisu nimalo privilegij Austrijanaca i Nijemca, ali niti ostalih europskih naroda.

Današnja lažna kultura dobrodošlice zahtijeva stoga od nas da točno prepoznamo neprijatelja. Važno je naglasiti da azijski i afrički migranti nisu krivi za propast Europe, nego političari Sistema i njihova kapitalistička ‘superklasa’. Da bismo povratili naš njemački, austrijski i europski identitet, prvo moramo demontirati kapitalizam. Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničeni priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Osjećaji samomržnje ne postoji kod političara u njihovim matičnim zemljama. Financijski kapital europskih oligarha, zajedno s osjećajima krivnje kod Europljana s jedne strane, kao i propovjednika multkulturalizma s druge strane, i dalje će poticati na daljnje migracije milijuna neeuropskih migranata. Ako Europljani žele izgraditi vlastiti identitet, onda prvo trebaju ukinuti divlji kapitalizam. Strane migracije odmah će prestati. Migranti tada nemaju više razloga živjeti s lažnim nadama u našim zemljama.

Uskoro ćemo vidjeti kako se povijest ponovno kroji. U retrospektivi postavlja se pitanje zašto je Princ Eugen vodio svoje duge ratove protiv turskih osvajača. Srećom, povijest je uvijek otvorena i na nama leži da je ponovno oblikujemo. Nisu to više godine odluka, već dani odluka koji leže pred nama. Svi mi vrlo dobro znamo najveću političku mudrost svih vremena: ‘Tko god je odlučio postati ovcom, naći će vuka koji će je pojesti’. Dakle, dame i gospodo, prestanimo biti ovce. Borba se nastavlja! Hvala.”

Autor: dr. Tomislav Sunić/  Članak je prvotno objavljen u 7Dnevno / 4. ožujka 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari