Pratite nas

U potrazi za Istinom

Bleiburška tragedija (VIDEO)

Objavljeno

na

Što je to Bleiburška tragedija, govore povjesničari i sveučilišni profesori iz Zagreba, Ljubljane i Londona: dr. sc. Anđelko Mijatović, grof Nikolai Tolstoy, dr. sc. Mitja Ferenc i dr. sc. Ivo Lučić.

Dr. sc. ANĐELKO MIJATOVIĆ (1939., Tihaljina, BiH), povjesničar, dugogodišnji politički zatvorenik i progonjenik u jugoslavenskom komunističkom sustavu. Od 1990. do 1999. bio je savjetnik za kulturu predsjednika RH dr. Franje Tuđmana. Autor je velikog broja književno-povijesnih i povijesnih rasprava, članaka, prikaza, osvrta i samostalnih povijesnih knjiga na hrvatskom i drugim jezicima. Glavna su mu povijesna djela: „Obrana Sigeta o 420. obljetnici 1566. – 1986.“, „Ban Jelačić“, „Zrinsko-Frankopanska urota“, „Iz riznice hrvatske povijesti i kulture“, „Pregled političkog i državničkog rada dr. Franje Tuđmana“, „Bitka na Krbavskom polju g. 1493.“, „Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda godine 1945.“.

Grof NIKOLAI TOLSTOY (1935, London,Velika Britanija) engleski je povjesničar. Otac mu je 1920. godine emigrirao iz Rusije. Njegov pradjed bratić je znamenitog književnika Lava Nikolajevića Tolstoja. Povjesničar Tolstoy uglavnom se bavi novijom poviješću. Posebno je istraživao događaje 1945. godine u Koruškoj. U svojim studijama dokazao je da je riječ o ratnom zločinu koji su počinili jugoslavenski i sovjetski komunisti, a posebno se osvrnuo na ulogu Britanaca. U istraživanjima ratnih zločina 1945., istraživao je i događaje vezane uz tragediju u Bleiburgu. Autor je knjige „Ministar i pokolji“.

Dr. sc. MITJA FERENC (1960., Ljubljana, Slovenija) doktor je povijesnih znanosti. Član je Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja tajnih grobnica i docent na Katedri za suvremenu povijest jugoistočne Europe na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Autor je knjiga „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“, „Prekopi žrtev iz prikritih grobišč: (1991.-2011.)“, „Huda jama: skrito za enajstimi pregradami: poročilo 2“ i dr.

Dr. sc. IVO LUČIĆ (1962., Ljubuški, BiH) hrvatski je povjesničar. Aktivno je sudjelovao u obrani Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine te je u ratu stekao čin stožernog brigadira Hrvatske vojske. Obnašao je i dužnost pomoćnika ravnatelja Hrvatske izvještajne službe. Radi na Hrvatskom institutu za povijest, a na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru predaje povijest 20. stoljeća. Uredio je zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa „Hum i Hercegovina kroz povijest“ te objavio oko 30 znanstvenih i stručnih radova u više zbornika i časopisa. Autor je knjige „Uzroci rata – Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.“.

Pogledajte trailer:

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Srbi Hrvatima zamjeraju čak i to što su ih spašavali od istrebljenja!

Objavljeno

na

Objavio

Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.“ (Vidi: (http://www.audioifotoarhiv.com/Da_li_ste_procitali/Stanoje%20Stanojevic%20-%20Svi%20srpski%20vladari.pdf; str. 6.)

Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj zavlada grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, napadne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru.

(…) Stanje u kome je on zatekao svoju otadžbinu bilo je strašno. Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharija. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, i Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.“ (Isto, str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju.“ (Isto, str. 8.; istaknuo: Z.P.)

Za vreme velikih promena, koje je izazvao dolazak Mađara, Tomislav je zauzeo i pridružio svojoj državi t. zv. Panonsku Hrvatsku, sve do Drave. To ga je dovelo u sukob sa novim neprijateljem, sa kojim će posle za vekove biti vezana sudbina hrvatskog naroda.

Posle pokorenja Srbije, bugarski car Simeon poslao je jednu vojsku protiv Hrvata, zbog toga što se tamo bilo sklonilo mnogo naroda iz Srbije; ali, Hrvati su tu bugarsku vojsku razbili. Zbog te uspešne akcije protiv Bugarske, dobio je Tomislav od Vizantije, koja je u to doba svuda tražila sebi saveznike protiv Bugara, na upravu dalmatinske gradove. (Isto, str. 37.; istaknuo: Z.P.)

Navodi su prilično jasni, tako da neki poseban komentar i nije potreban.

Citati su ovo iz knjige Svi Srpski vladari (prvi put objavljena u Beogradu 1927., ćirilica) što ju je napisao jedan od najvećih srpskih povjesničara kojega je Srbija ikad imala, Stanoje Stanojević, član Srpske kraljevske akademije (preteče SANU), prvi srpski enciklopedist, dugogodišnji redovni profesor Beogradskog univerziteta, autor značajnih djela iz povijesti, sudionik Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, član srpske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.

Stanoje Stanojević sasvim pouzdano nije bio croatofil, a (koliko je meni poznato) ni „srbomrzac“.

Naprotiv, ne rijetko je čak podlijegao i mitskom pogledu na povijest vlastitog naroda i povodio se za velikosrpskom matricom poput većine srpskih historiografa. Ipak, za pretpostaviti je da je raspolagao i nekim povjesnim izvorima dok je pisao knjigu iz koje potječu navedeni citati, te da ove epizode iz kojih je posve bjelodano kako su naši preci spašavali Srbe od istrebljenja i potukli Bugare zbog njih nije izmislio iz ljubavi prema nama Hrvatima i kralju Tomislavu. Njegova knjiga prepuna je opisa koji potvrđuju kako su se srpski vladari i narod po potrebi sklanjali u Hrvatsku kad god su bili izloženi pogibelji, prije svega od Bugara. A nije naveo ni jedan jedini obrnut primjer: da su Srbi naše vladare ili narod uzimali u zaštitu. Iz toga zaključujem kako se takvo što i nije događalo, jer ne postoji ni jedan razložan motiv zbog kojega bi srpski povjesničar takvo što prešutio.

Stanojević baš i nije previše omiljen kod srpskih „tvrdolinijaša“. Oni imaju selektivnu memoriju i selektivni pristup prema povijesti i iz nje „biraju“ samo ono što im treba. Budući da ga se ne može prešutjeti, najčešće zaobilaze pojedina njegova djela, pogotovu kad je riječ o eksplicitnim opisima prilika na Balkanu i u jugoistočnoj Europi koji im ne idu u prilog – kao u ovom slučaju.

Tako se Stanoje Stanojević najčešće nalazi u krugu još dvojice vrlo značajnih srpskih povjesničara (sa stanovišta tamošnjih nacionalista također „kontroverznih“), Sime Ćirkovića i Vladimira Ćorovića, koji se najčešće smatraju „ne-Srbima“, „anti-Srbima“, „izrodima“ ili „autošovinistima“, iako bi srpska nacionalna povjesnica bez njih bila poprilično okljaštrena, budući da su sva trojica napisala značajna djela (Sima Ćirković: Srednjevekovna srpska država, Zagreb, 1959.; Istorija srpskog naroda – u 6 knjiga; Srbi među europskim narodima, englesko izdanje 2004.; hrvatsko izdanje Zagreb, 2008. itd.; Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Beograd 1989.;  Istorija srpskog naroda – tiskano izdanje Banja Luka 1997., internet izdanje Beograd 2001. itd.; Stanoje Stanojević: Istorija srpskog naroda – prvi put objavljena u Beogradu 1908.; Narodna enciklopedija Srba, Hrvata i Slovenaca u 4 knjige itd.)

Koliko god Ćorović i Stanojević bili skloni velikosrpskom diskursu i jednostranim prikazima mnogih procesa i događaja, u svojim radovima su ipak napravili brojne „pogreške“ koje im „nacionalno svjesni“ zemljaci i velikosrpski historici nikako ne mogu oprostiti.

Onaj tko ne veliča „svetorodnu lozu Nemanjića“, ne cijeni u dovoljnoj mjeri „srpsko junaštvo“, zanemaruje „činjenicu“ da su „Srbi jeli zlatnim kašikama dok su Germani i Franci živeli u zemunicama i hranili se sirovim mesom“, pa još usput navodi kako su najistaknutiji pripadnici „svetorodne loze Nemanjića“ bez pardona skidali glave jedni drugima radi vlasti (otac sinu, sin ocu, brat bratu), osljepljivali i slali u roblje vlastitu djecu (kako bi udovoljili svojim gospodarima – Bugarima ili Bizantincima), kako su se vladari iz te „slavne“ dinastije ženili djevojčicama od 5 godina i s njima imali spolne odnose (poput toliko slavljenog kralja Milutina), pa još povrh svega toga prikaže u pravom svjetlu Rastka Nemanjića (svetog Savu) koji je bio bludnik i razvratnik (do odlaska na Svetu Goru u Grčku, a po povratku s ocem i braćom ubijao i progonio Bogumila) o čemu govore i njegova „žitija“…, e, taj nema što tražiti u povjesnici „nebeskog naroda“ čije su uzdanice Nikolaj Velimirović, Dačić, Vučić, Vulin i Šešelj!

Za razliku Stanojevića i Ćorovića, Sima Ćirković nikad nije podilazio velikosrpskoj struji. Jedan je od rijetkih (ako ne i jedini) srpski povjesničar XX stoljeća kojega i kolege na Zapadu smatraju stručnim, objektivnim i kompetentnim. On je uspio napraviti odmak od nacionalnog romantizma i mita i bavio se poviješću kao znanošću.

Još jedan razlog više da ga srpski nacionalisti odbace.

Među brojnim „grijesima“ ovog povjesničara je i to što je uspio dokazati kako Vlasi nisu nikakva „socijalna  kategorija“ i „grana srpskog stabla“ nego poseban narod (koji je uostalom opstao do danas).

Budući da su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svoj identitet u zadnjih 150 godina vezivali za ovu etničku skupinu, takve teorije im nikako ne idu u prilog – pa kad se već ne mogu promijeniti činjenice, treba „ubiti“ glasnika.

No, to su teme koje zaslužuju poseban osvrt.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Srpski ratni zločinci idoli su najgorih svjetskih masovnih ubojica

Objavljeno

na

Objavio

Patološki masovni ubojica, rasist Anders Behring Breivik, koji je u srpnju 2011. godine u Norveškoj ubio ukupno 77 osoba, u svome je manifestu od ukupno 1.500 stranica izrazio posebno divljenje prema Radovanu Karadžiću, Srđi Trifkoviću, srpskim paravojnim formacijama i njihovim zapovjednicima i Vladimiru Putinu, a ultranacionalista Trifkovića na nekoliko mjesta i citira.

(Vidi: https://www.dagbladet.no/nyheter/de-var-breiviks-helter/63567058)

Za razliku od Putina koji je nastojao distancirati se od takve vrste „reklame“ o čemu je 25. srpnja 2011. godine opširno pisao i The New York Times (u tekstu Russia Youth Group and Putin Distance Themselves From Killer’s Compliments; vidi: https://www.nytimes.com/2011/07/26/world/europe/26russia.html?_r=1&adxnnl=1&hpw=&adxnnlx=1311615134-jF0mBc5a4czMpVmfesu4YQ), u Srbiji, koliko je poznato to nije učinio nitko (osim što se oglasio S. Trifković s tvrdnjom kako „nikad nije bio u kontaktu s Breivikom“ – što nema nikakve veze s temom, jer Breivik je citirao njegove teze i bio poklonik ideologije koju zastupa, a zato mu nije trebao nikakav izravan kontakt).

A i kako bi kad oni koje Breivik spominje uživaju status „nacionalnih junaka“ po kojima se imenuju ulice, trgovi, škole…i kojima se svake godine (11. srpnja) plakatima izlijepljenim na javnim mjestima diljem „republike srpske“ i Srbije zahvaljuje za Srebrenicu.

Neki mediji prenijeli su i informaciju po kojoj se Breivik 2001. godine u Liberiji susreo s jednim od najpoznatijih srbijanskih kriminalaca i ratnih zločinaca Miloradom Ulemekom Legijom (osuđen na 40 godina robije zbog organiziranja ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića, likvidacije Ivana Stambolića i pokušaja ubojstva Vuka Draškovića). (Vidi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/breivik-na-mene-su-utjecali-srpski-nacionalisti-a-ne-nacisti-u-liberiji-se-susreo-s-legijom/1517778/)

Očito je norveški monstrum imao poseban sentiment i respect prema srpskim „junacima“ i u njima nalazio inspiraciju za svoje zločine (o čemu piše i Radio Slobodna Evropa u tekstu „Kako su srpski nacionalisti inspirisali masovnog ubicu Brejvika“; vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/kako_su_srpski_nacionalisti_inspirisali_masovnog_ubicu_brejvika/24553346.html)

Svojedobno je povodom spomenutih zapisa norveškog masovnog zločinca, poznati srbijanski intelektualac židovskog podrijetla, Filip David (kojega tamošnji ultranacionalisti progone već više od 30 godina, stavljajući ga svaki čas na neki od popisa za „odstrel“) rekao:

To u svakom slučaju govori o prirodi srpskog nacionalizma 90-ih i tome na kakve je ljude mogao da utiče. I mi, koji smo se protivili toj vrsti nacionalizma, stalno smo tvrdili da je to nešto što će Srbiju na neki način osramotiti i vidimo da se do danas ti repovi vuku, da u Srbiji još uvek nije raščišćeno sa prirodom tog nacionalizma. Naprotiv, sad u predizbornim danima ponovo se čuje retorika s početka 90-ih, ta retorika je upravo uticala i izvan Srbije na ljude kao što je Brejvik. A ne treba zaboraviti da smo mi imali ovde od Arkana, preko Bokana ljude koji su vrlo slični po uverenjima Brejviku. (Vidi: isto; istaknuo: Z.P.)

Pametnima dosta – a onim drugima i ne vrijedi objašnjavati.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found