Pratite nas

Bleiburški, Vijeće za normu i pravopisna načela

Objavljeno

na

Prvosvibanjskome je broju Hrvatskoga tjednika, u rubrici E-pošta, objavljeno pismo Željka Jozića u kojem on komentira moju izjavu danu Hrvatskomu tjedniku povodom obljetničkoga 500. broja. Naslov je Jozićeva pisma: Prof. Ham poziva se na Vijeće za normu, a zatim tvrdi da ono propisuje način pisanja protivno hrvatskoj tradiciji.

Naslovna je rečenica iz teksta pisma pa mu je tako integralni dio. Budući da Ž. Jozić u pismu iznosi netočnosti koje mogu dovesti javnost u zabunu i budući da netočno interpretira moje riječi, smatram da je potrebno unijeti malo reda u Jozićevo komešanje mojih riječi.

Kada se govori o načelima Vijeća za normu, misli se na točno određeni dokument koji je predsjednik Vijeća akademik Radoslav Katičić poslao ministru Draganu Primorcu 20. travnja 2006. i u kojem su zaključci Vijeća o pravopisnim pitanjima. Zaključci su iz toga dokumenta objavljeni na str. 140. – 142. u 4. broju 57. godišta časopisa Jezik u članku Hrvatski pravopis, Usklađenost Hrvatskoga pravopisa s odlukama Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a objavljeni su i u posebnome obljetničkom broju 60. godišta Jezika na str. 150. -152.

Ukratko, ti zaključci govore o pisanju d, t ispred c (patci, predci, hitci, mladci, a ne paci, preci, hici, mlaci), o sastavljenom i rastavljenom pisanju (ne ću, grad država, a ne neću, grad-država), oblicima s rje (pogrješka, strjelica, krjepost, grješnik) kojima se daje prednost pred oblicima s re.

Dakle, kada se govori o pravopisnim načelima, ne misli se na svaki mogući pojedinačni zaključak koji je donijelo Vijeće i koji se može pročitati u zapisnicima Vijeća. Pojam se zaključak Vijeća i pravopisno načelo Vijeća naglo proširio i poopćio tek prošle godine kada je Vijeće postalo premetom zlonamjerne manipulacije hrvatskom javnosti. Do tada se o načelima i zaključcima govorilo tek u okviru navedenoga dokumenta, a tako i ja govorim, i nije se načelima Vijeća smatrao svaki pojedinačni zaključak Vijeća.

Bleburški i blajburški

Kada su pravopisi Babić-Ham-Moguš i Babić-Moguš usklađivani sa zaključcima Vijeća za normu, usklađivani su s tim konkretnim dokumentom, i s tim konkretnim navedenim pravopisnim načelima.

U jeziku Hrvatskoga tjednika vidim tu usklađenost pa ću ponoviti ono što sam izjavila u 500. broju: „Osobito mi je drago što Hrvatski tjednik ostaje pri pravopisnim načelima Vijeća za normu i što nije bezrazložno i brzopleto posegnuo za novim pravopisom: dobro je pročitati u Hrvatskom tjedniku pravu riječ o bleiburškim događajima, a ne iskrivljenim blajburškim – taj drugi oblik smeta pogledu, hrvatskoj tradiciji i kulturi, makar ga je novi pravopis propisao. Hrvatski je tjednik i ovdje postojano na braniču.”

Doista, drago mi je što u Hrvatskom tjedniku čitam, primjerice, ne ću, ali drago mi je i što ne čitam blajburški, nego bleiburški i što Hrvatski tjednik nije prihvatio propis Institutova pravopisa prema kojemu valja pisati blajburški – naime u mrežnoj je inačici Pravopisnoga rječnika zabilježeno: blajburški (prema Bleiburg). U tiskanoj inačici u Rječniku nema ni bleiburškoga ni blajburškoga.

Budući da u zaključcima Vijeća za normu nema ni riječi o pisanju tuđih imenâ mjestâ, pa ni o pisanju pridjeva od tih imena, naravno da u svojoj (gore navedenoj) izjavi oblike bleiburški i blajburški ne pripisujem Vijeću. Dvotočje iza pravopisom: i prije bleiburških događaja objašnjava što bi značilo bezrazložno i brzopleto prihvaćanje pravopisnih Institutovih propisa – u ovom slučaju pisanja pridjeva bleiburški kao blajburški.

Vijeće za normu doista jest 2006. raspravljalo o pisanju tuđih imenâ mjestâ i o pridjevima izvedenim od njih, ali nije o tom donijelo zaključak koji je obvezan za pravopisce u smislu u kojem su to naprijed spomenuti zaključci poslani ministru:

Etnici i ktetici

„Etnici i ktetici od tuđih imena mjesta pišu se glasovno prilagođeno. Tako Njujorčanin i njujorški od New York, Lajpcižanin i lajpciški Bleiburg tablaod Leipzig. Od toga međutim valja odustati kad takvih pridjeva bude previše i njihov prilagođeni glasovni lik premalo prepoznatljiv ili zahtijeva previše znanja o dalekim i slabo poznatim jezicima.

Nikoje načelo, pa niti najopravdanije, ne valja primjenjivati preko granice prave mjere i zdravoga razuma. Gdje se izvorno pisanje prema tuđem imenskom predlošku pri zapisu jedne riječi u sklonidbi ili tvorbi spaja s izvornim hrvatskim pisanjem, najbolje je orijentirati se prema uobičajenom hrvatskom pisanju. Vokativ od imena grada Leipzig bit će stoga, ako se upotrijebi, Leipziže! Tu slovo z u imenskoj osnovi ima njemačku glasovnu vrijednost, a ono pod dijakritičkim znakom, dakako, hrvatsku.”

Maksimovic KundakNavod se može shvatiti različito – da valja pisati njujorški i lajpciški (pa i blajburški), ali onda i da bi pisanje njujorški, lajpciški (pa i blajburški) bilo „preko granice i prave mjere i zdravog razuma”. Autori Babić-Ham-Moguš smatrali su da bi pisanje njujorški, lajpciški (pa i blajburški) bilo sukladno ovomu drugomu, pa propisuju samo jednu mogućnost – pisati izvorno s hrvatskim dometkom – newyorški, leipziški, bleiburški.

Uz to, takve likove podupire i hrvatska pravopisna tradicija – neometano su se upotrebljavali i preporučivali pedesetak godina u hrvatskih pravopisaca Broza i Boranića. Takva je tradicija tek na kratko prekinuta zbog unitarističkoga i posrbljujućega Pravopisnoga uputstva Bože Kundaka iz 1929. (pravim imenom Božo Ž. Maksimović, nadimak Kundak dobio je jer je prije fotelje ministra „prosvete” zaposjedao fotelju ministra „žandarmerije”) – ondje se traži pisanje svih tuđih imena prema izgovoru pa tako i pridjeva.

Dakle, bilo bi prema Kundaku Njujork i njujorški, Lajpcig i lajpciški, pa onda i Blajburg i blajburški. Prisiljen Kundakovim diktatom, Boranić je 1930. objavio pravopis usklađen s Uputstvom. Čim je Kundaka nestalo, hrvatski se pravopis vraća u svoje okvire, ponovno je jedina mogućnost pisanja tuđih imena izvorno pisanje.

Tu je tradiciju uvažavao čak i novosadski pravopis (1960.) koji za latinicu (onodobni novosadski naziv za zabranjeni hrvatski) navodi Leipzig i leipziški (pa onda i Bleiburg i bleiburški). Anić-Silićevi pravopisi (1986., 2001.) i Anićevi rječnici prekidaju ponovno hrvatsku tradiciju, traže čak i potpuno nerazumljive likove: bekeščabski i vijerećki. Tu tradiciju fonetskoga (izgovornoga) bilježenja, nastavlja i pravopis Matice hrvatske (2007.), primjerice, Anićev rječnik uopće ne bilježi bleiburški, nego samo blajburški.

Podatak znakovitiji od svih Kundakâ i pravopisâ

Posebnu pravopisnu struju čini Babić-Finka-Mogušev pravopis, a toj sam se struji i ja imala čast pridružiti, kao istomišljenica i kao suautorica. Posebnost je u mnogo čem, ali

Valja napomenuti da su izdanja Hrvatskoga pravopisa od 1994. do 2002. obilježena dvostrukostima koje su uvedene radi prilagodbe korisnika promijenjenim pravopisnim rješenjima – ustupak uglavnom onim korisnicima priviknutim na novosadarije. Napokon, dvostrukosti su posve uklonjene u 2. izdanju Hrvatskoga školskoga pravopisa 2008. i izdanju Babić-Moguševa pravopisa 2010.
ovdje ću reći tek o pridjevima od imenâ mjestâ: londonac (1971.) preporučuje samo izvorno pisanje, Hrvatski pravopis iz 1994. daje prednost izvornomu pisanju, uz napomenu Bleiburg tabla2da nije neobičan ni pohrvaćeni lik, dakle bleiburški na prvom mjestu.

Valja napomenuti da su izdanja Hrvatskoga pravopisa od 1994. do 2002. obilježena dvostrukostima koje su uvedene radi prilagodbe korisnika promijenjenim pravopisnim rješenjima – ustupak uglavnom onim korisnicima priviknutim na novosadarije. Napokon, dvostrukosti su posve uklonjene u 2. izdanju Hrvatskoga školskoga pravopisa 2008. i izdanju Babić-Moguševa pravopisa 2010.

Autori su, a to pouzdano znam jer sam jedna od njih, smatrali da fonetizacija (pisanje prema izgovoru) pridjeva od imenâ mjestâ ne prinosi boljemu pisanomu razumijevanju i da nije sukladna hrvatskoj tradiciji. Slobodu su autorima dali i Zaključci Vijeća za normu: dokument koji oblikuje pravopisna načela – u njima se ne govori o pisanju tih pridjeva, a to što se na sjednicama Vijeća reklo, ostavljalo je prostora za rješenje bleiburški, a ne blajburški – naime, blajburški je fonetizacija koja može biti shvaćena i kao „preko granice i prave mjere”.

Je li tomu tako, može nam pomoći čak i Google: 14. 800 pojavnica za bleiburški i 2 470 pojavnica za blajburški; Institutova Riznica bilježi sedam bleiburških i ni jedan blajburški. Čini se da je taj podatak znakovitiji od svih Kundakâ i pravopisâ.

Dr. Sanda Ham
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Objavljeno

na

Objavio

Na ceremoniji otkrivanja spomenika bivšem predsjedniku Franji Tuđmanu, kojem je prisustvovao i državni vrh, dogodio se incident.

Na raskrižju Ulice grada Vukovara i Ulice Hrvatske bratske zajednice otkriven je spomenik prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, u organizaciji Grada Zagreba, javlja N1.

Nakon što je netko viknuo ‘Tuđman je zločinac’, došlo je do naguravanja među grupom okupljenih, a navodno je “pala” i šaka u glavu.

U zagrebačkoj policiji za N1 potvrdili su da su na ovoj svečanosti dva puta postupali zbog narušavanja javnog reda i mira i to prvi put u 15 sati, kada je prekršaj napravio muškarac rođen 1957., a koji se još nalazi na ispitivanju u policijskoj postaji.

Drugi put policija je postupila u 16 sati, kad je došlo i do fizičkog obračuna. U policiji kažu da je muškarac rođen 1959. godine trenutno u bolnici, a da u ovom slučaju još traje utvrđivanje činjenica odnosno da se tek treba rasvjetliti što se dogodilo, prenosi Tportal.

Da se radi o Zoranu Ercegu, ‘bivšem agentu KOS-a’, osobi koja se pojavljuje na braniteljskim skupovima i manifestacijama domoljubnog sadržaja doznao je Maxportal

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari