Pratite nas

Povijesnice

Blistavi dragulj u sjajnoj kruni hrvatske glazbene baštine

Objavljeno

na

U povodu 142. obljetnice praizvedbe opere “Nikola Šubić Zrinjski”

Prije točno 142 godine (4. studenoga 1876.) u Narodnom kazalištu u Zagrebu održana je praizvedba opere Nikola Šubić Zrinjski. Dirigirao je sam autor glazbe, Ivan pl. Zajc na libreto Huge Badalića.

Zagrebačka publika dočekala je ovaj prvorazredni kulturni događaj s ushitom i oduševljenjem i popratila ga ovacijama, a jednako je o njemu pisala i štampa, o čemu svjedoči i ova kritika jednoga od najvećih hrvatskih književnika, Augusta Šenoe, objavljena na sam dan izvedbe:

Ne nalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspielo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljština za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživiti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom. 

 (Vidi: August Šenoa, Kritika opere Nikola Šubić Zrinski I. Zajca, Vijenac, VIII, 1876, 4. 11.; preuzeto iz: http://www.nsk.hr/postoje-opere-i-postoji-zrinski-u-spomen-na-operu-nikola-subic-zrinski/;  istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 31.10.2016.).

 Četiri dana poslije, riječki dnevni list La bilancia objavio je tekst u čast svoga sugrađanina i izvedbe glazbeno-scenskog djela čiji je autor bio:

Nikola Šubić Zrinjski. Ovo je naziv novoga djela (glazbene trilogije) vrijednog našeg sugrađanina, maestra Zajca, predstavljenog prvi put prošle sedmice u Narodnom kazalištu u Zagrebu, na libreto gospodina Badalića. Uzdržavajući se izvijestiti o vrijednosti nove partiture, jer su nas o tome obavijestili zagrebački listovi, kao i prijemu kod tamošnje publike, utvrđujemo sa zadovoljstvom da je, po Agramer Zeitungu, vrijedni umjetnik doživio brojne ovacije, koje su dostigle vrhunac kad su se poslije treće slike na prosceniju ukazali predstavnici pjevačkog društva Kolo i poklonili kompozitoru veličanstvenu krunu, ukrašenu kićenom vrpcom nacionalnih boja.

Do danas, u proteklih 142 godine, opera Nikola Šubić Zrinjski prerasla je u jedinstveno i neponovljivo umjetničko djelo koje jednako plijeni, oduševljava, budi emocije i očarava kao i na samome početku izvođenja. Postoje trajne umjetničke vrijednosti koje ostaju ugrađene u same temelje nacionalne kulture i svojom univerzalnošću svjedoče o vlastitoj besmrtnosti. One uvelike nadmašuju sve ono o čemu su njihovi autori, izvođači, pa i suvremenici sanjali, izazivaju divljenje i bude ponos u svima nama već gotovo stoljeće i pol. I govore o duhovnoj snazi, vitalnosti i životnoj otpornosti naroda koji je i u najtežim razdobljima svoje povijesti u stanju stvoriti neprolazna djela – poput dragulja koji nas svojim sjajem podsjećaju na to tko smo, otkuda smo došli i kuda idemo.

A Zrinjski je upravo to: blistavi dragulj u sjajnoj kruni bogate i prebogate riznice hrvatske glazbene kulture, riznice na kojoj nam mogu pozavidjeti i mnogi višestruko brojniji narodi.

Plakat s najavom premijere opere Nikola Šubić Zrinjski iz 1876.

Plakat s najavom premijere opere Nikola Šubić Zrinjski iz 1876.

Stoga ne čudi da je slavni hrvatski skladatelj i dirigent Boris Papandopulo jednom prigodom rekao: Postoje opere i postoji Zrinjski“. Teško bi se moglo u samo nekoliko riječi dati sažetiju, precizniju i točniju ocjenu jednog umjetničkog djela od ove što ju je izrekao maestro Papandopulo.

Skladna glazba, bogatstvo scenskog izričaja, živopisni kostimi, temperamentne izvedbe arija u kojima umjetnici daju sve od sebe kako bi iz godine u godinu održali dosegnutu razinu umjetničkog dometa – ono je čemu svjedočimo već desetljećima u našim nacionalnim kazalištima. Zrinjski je uvijek izazov, iskušenje, nešto posebno, nesvakidašnje, jedinstveno i neponovljivo, kako za publiku tako i za umjetnike koji nacionalni ep o Nikoli Šubiću i njegovim junacima oživljavaju i slave svakom novom izvedbom kao da je prvi put.

Slavna epopeja sigetske bitke i žrtva naših junaka predvođenih banom Nikolom Šubićem Zrinjskim koja je spasila Beč a time i kršćansku Europu, maestralno je opjevana u tri čina ove tragedije i tako je događaju iz rujna 1566. godine dala posve novu dimenziju i značenje, nešto što ostaje trajno i snažno urezano u kolektivnu svijest hrvatskoga naroda. Čvrsto i postojano. Zauvijek. Za sva vremena.

Našeg nacionalnog junaka drže svojim i Mađari koji mu odaju izuzetnu počast. Nije li i to jedan od razloga da preispitamo svoj odnos prema svojoj povijesti i pokušamo važnim događajima i osobama iz naše prošlosti dati primjereno i zasluženo mjesto? Ništa ne počinje od nas niti završavan s nama. Bez korijena bismo bili poput odsječene biljke koja bi se prije ili poslije sasušila.

A opera o sigetskim junacima koji su braneći mađarsku utvrdu branili svoje domove, vjeru, Hrvatsku i kršćansku civilizaciju govori i o tomu koliko je važno biti svoj i čuvati identitet.

Danas vidimo da to cijene i drugi. Čak i oni koji se od nas civilizacijski, po mentalitetu, kulturi, tradiciji i običajima bitno razlikuju.

Osim što je najizvođenija opera u Hrvata svih vremena, arije iz Nikole Šubića Zrinjskog (pogotovu U boj, u boj) pjevaju se diljem svijeta, pa čak i u dalekom Japanu i to od 1919. godine.

No, Zrinjski je za nas Hrvate mnogo više od opere.

Zrinjski je naš ponos, nadahnuće, putokaz. Zrinjski je oda slobodi, hrabrosti i žrtvi. Zrinjski je naša povijest, naša čast i dokaz kako je Hrvat uvijek spreman stati na branik Domovine i obitelji – svojih svetinja koje cijeni više od života. Zrinjski je ogledalo našeg urođenog prkosa i nepristajanja na ropstvo pa i po cijenu krajnje žrtve. Zrinjski je sjećanje i podsjećanje na vremena kad smo bili Antemurale Christianitatis, neprobojni kršćanski bedem o koji su se stoljećima lomile horde osmanlijskih nevjernika.  Zrinjski je poezija, svetinja, nacionalni psalam u kojemu se ogleda stoljetna sudba našeg puka. Zrinjski je memento, opomena, zalog, oporuka, testament…Zrinjski je molitva, zavjet, prisega, uzavrela krv hrvatska, puntarska, hajdučka, uskočka, graničarska…krv koja se lije za Krista, Rod i Dom, za pravicu i slobodu zlatnu, jer Hrvat ne kleči niti vrata svoga savija ni pred kim drugim osim pred Bogom svemogućim.

U boj, u boj!
Mač iz toka, bane,
nek’ dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,
stiže do nas već žar:
rik njihov ori,
bijesan je njihov jar!

K’o požar taj grudi naše plamte,
utiša rik mača naših zvek! 

K’o bratac brata
Zrinskog poljub’te svi!
Za njim na vrata,
vjerni junaci vi!

Sad, braćo!
Pun’mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše, more!

Brus’mo ljute naše mače,
neka sijeku jače, jače!
Pun’mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše, more!

Sad zbogom bud’,
dome naš zauvijek,
oj, zbogom,
od svud i svud
na te dušman ide prijek.

I već u grob
sveti trup sklada tvoj,
al’ neće!

Za te sin svak u boj se kreće!
Dome naš, ti vijekom stoj!

Hajd’ u boj, u boj!
Za dom, za dom sad u boj!
Ma paklena mnoš
na nj diže svoj nož;

Hajd’ u boj!
Nas mal, al’ hrabar je broj!
Tko, tko će ga strt’?
Smrt vragu, smrt!

Za dom, u boj, za dom u boj!

Za domovinu mrijeti kolika slast!

Prot dušmaninu! Mora on mora past’!

Saša Jakelić, opera N. Šubić Zrinjski, finale, U boj

(https://www.youtube.com/watch?v=BDyRbWCNSZs&feature=youtu.be)

Japanski hor pjeva U boj (https://www.youtube.com/watch?v=Umn-v-Ui2-4)

Cijela opera, Zagreb, HNK, 1997. (https://www.youtube.com/watch?v=pN0H41mlBuc)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991 – Oboren prvi zrakoplov ‘JNA’

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnik vukovarske 204. brigade Luka Andrijanić oborio je 24. kolovoza 1991. prvi neprijateljski zrakoplov koji je pao kod Bogdanovaca

Najmoderniji dio “JNA” prije izbijanja velikosrpske agresije bilo je ratno zrakoplovstvo “JRV” i protuzračna obrana PVO, koji je raspolagao najsuvremenijom vojnom tehnikom i najškolovanijim ljudstvom u “JNA” (piloti, zapovjednici postrojbi i tehničko osoblje).

“JRV” je raspolagao 1991. s oko 450 zrakoplova i 190 helikoptera, od toga 286 bili su suvremeniji borbeni zrakoplovi (16 MIG29, 100 MIG21, 90 NJ, J22 Orao i 70 G4 SuperGaleb), a ostalo su bili zastarjeli borbeni zrakoplovi ( J1 Jastreb, G2 Galeb i P2 Kraguj) te transportni i školski zrakoplovi.

U svom planu provođenja velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH zapovjedni vrh “JNA” i velikosrpski političari najviše su se, uz oklopnomehanizirane postrojbe, oslanjali na ratno zrakoplovstvo.

Razlog vjerovanja u superiornost “JRVa” nalazi se u činjenici da hrvatske snage (MUP i ZNG ) nisu imale ratno zrakoplovstvo, a protuzrakoplovno naoružanje kojim su raspolagali u lipnju 1991. bilo je više simbolično, nego opasno za njihove protivnike (oko 30 PZO topova 1x20mm i 3x20mm, 2530 lakih PZO sustav STRELA 2M ).

Dana 24. kolovoza 1991. u LUKA ANDRIJANIĆVukovaru, kod silosa Đergaj, dragovoljac Domovinskog rata Luka Andrijanić srušio je prvi zrakoplov neprijateljske JNA u Domovinskom ratu.

Luka Andrijanić bio je dragovoljac iz okolice Bosanskog Broda. U Zbor narodne garde javio se s 19 godina nakon služenja vojnog roka u JNA, gdje je dobio brojne nagrade kao najbolji protuavionac u klasi.

Majci je rekao da odlazi na sezonske radove u polje za zaradom, jer joj nije imao snage reći da odlazi braniti zemlju u kojoj nije rođen, ali koju je osjećao svojom.

Bio je prvi zapovjednik protuzračne obrane grada Vukovara i srušio 4 zrakoplova JNA. Poginuo je u Vukovaru 20. rujna 1991., tri dana prije 20-og rođendana.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

24. kolovoza 1947. – Ubijen svećenik Miroslav Bulešić

Objavljeno

na

Objavio

Poslije osvajanja vlasti nakon Drugog svjetskog rata komunistima su posebno smetale brojne crkvene procesije i velike slave, pa su organizirali demonstracije da bi ustrašili narod i odvratili ga od crkve.

Takvih nereda bilo je i u Istri, gdje je domoljubno hrvatsko svećenstvo, jednako kao i u doba fašističke vladavine, stalo u obranu hrvatskog naroda.

Najveći izgred dogodio se u Lanišću prilikom krizme, 24. kolovoza 1947. u kojem je ubijen svećenik Miroslav Bulešić. Krvava krizma, kako je kasnije prozvana, organizirana je sat ranije nego što je bilo zakazano. To je razbjesnilo komuniste jer je nisu uspjeli spriječiti, kao dan ranije u Buzetu, pa su nahrupili u župni dvor i ubodima noža u grlo ubili Bulešića, te pretukli župnika Ceka i monsinjora Ukmara.

Miroslav Bulešić rodio se 1920., u istarskom selu Čabrunići, u župi Svetvinčenat. Sjemenište je polazio u Gorici i Kopru, a studirao na Gregorijani u Rimu gdje njegovo školovanje podupire tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, 1943. postao je svećenik i župnik u Baderni. U Istri tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci.

No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava: «Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.»

Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana. Progoniteljima, pak, poručuje: “Moja osveta je – oprost”.

U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru, a potom za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu. Nakon ubojstva u Lanišću, vlasti nisu dopustile da se Bulešić pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude pokopan u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu, a dvije godine prije biskup Dragutin Nežić počeo je službeni postupak za proglašenje Miroslava Bulešića baležnim što se dogodilo 2013. u Puli.

 

MUČENIK KOJI JE OPROSTIO SVOJIM KRVNICIMA – ISTARSKI BLAŽENIK MIROSLAV BULEŠIĆ

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari