Pratite nas

Kolumne

Bljesnulo je najavljujući Oluju

Objavljeno

na

Bljesnulo je najavljujući Oluju. Tako bi se najkraće mogla opisati vojno-redarstvena akcija Bljesak kojom je oslobođen okupirani dio Zapadne Slavonije. Bio je to uvod ili je možda bolje reći generalna proba prije oslobađanja najvećeg dijela okupiranih područja Hrvatske koja je izvedena u akciji Oluja tri mjeseca poslije.

Konačna uspostava vlasti na cijelom državnom teritoriju dogodila se nešto kasnije mirnom reintegracijom okupiranog područja Istočne Slavonije i Baranje. Bljesak je dakle bio uvod u cijeli taj niz događaja nakon kojeg je Republika Hrvatska zaista postala suverena na cijelom svom području.

Oslobađanje Zapadne Slavonije, kao konačno i okupacija tog područja, posebno se izdvaja i zanimljiva je zbog nekoliko razloga na koje je dobro podsjetiti kako bi se mogla bolje opisati velikosrpska ideologija koja je dovela do Domovinskog rata i okupacije dijela naše države, a koja je u određenoj mjeri i danas prisutna u djelovanju nekih političara i političkih opcija.

Podloga za pobunu dijela srbijanskog stanovništva u Hrvatskoj, te za agresiju Jugoslavenske narodne armije (JNA), bila je u ideji srbijanskog političkog vrha da općine sa srpskom većinom u Hrvatskoj imaju pravo odlučiti žele li ostati živjeti u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj ili u Jugoslaviji koja bi bila formirana od Crne Gore, Srbije i područja sa srpskom većinom u BiH i Hrvatskoj.

Naravno, ova nova Jugoslavija bila je samo paravan za Veliku Srbiju kako je i opisano u memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), dokumentu koji je bio programska podloga za srpske agresivne ratove s početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

Tijekom 1991. na okupiranim područjima Republike Hrvatske organizirani su nelegalni i nezakoniti referendumi po pojedinim selima na kojima se stanovništvo tih sela, uglavnom srbijanske nacionalnosti izjašnjavalo o tome kako se želi izdvojiti iz općine u kojoj su Hrvati bili većina i pripojiti nekoj drugoj općini u kojoj bi onda takvim prekrajanjem općinskih granica Srbi bili većina.

Zanimljivosti tih referenduma koji su provođeni pod nadzorom JNA bila je u tome što su organizirani bez popisa birača, odnosno stanovništva na pojedinom području i što su rezultati često bili i po 800 posto za onaj rezultat kojeg su htjeli tvorci velikosrpskog projekta.

Tako je i sam referendum za osnivanje tzv. srpske autonomne oblasti Krajina u Hrvatskoj imao rezultat od 404 posto onih koji su glasovali za. Naravno, riječ je bila o čistoj propagandi kojom se htjelo podizati ratno raspoloženje. Samo kratko ću podsjetiti da je problem oko ćiriličnih ploča u Vukovaru prije nekoliko godina nastao zbog nezakonito provedenog popisa stanovništva kada su kao stanovnici Vukovara upisivani i oni koji žive u Srbiji.

Baš kao i početkom 1991. u vrijeme provođenja tih velikosrpskih referenduma. Da bi ostvarili zamišljenu zapadnu granicu Velike Srbije i dočepali se što većeg dijela hrvatske jadranske obale tvorci velikosrpske ideologije morali su pronaći i razloge za okupaciju Zapadne Slavonije, a koji bi imali temelja u njihovim demografskim konstrukcijama.

U istočnoj Slavoniji i Baranji imali su neka naselja u kojima su Srbi bili većina još od vremena Prvog svjetskog rata i genocida koji su vojnici srpske kraljevske vojske počinili nad stanovnicima tih naselja uglavnom njemačke, ali ponešto i mađarske nacionalnosti. Struktura sela mijenjala se i planskom kolonizacijom koja je provedena nakon Drugog svjetskog rata.

Između kranjeg istoka i zapadnog dijela Slavonije bilo je područje oko Vinkovaca, Osijeka, Đakova, Našica i drugih gradova s velikom hrvatskom većinom. U velikosrpskim planovima ta područja bila su predviđena za provođenje etničkog čišćenja, što se vidjelo na primjerima pojedinih sela na područjima tih gradova koja su tijekom Domovinskog rata bila okupirana. Tko nije uspio pobjeći, taj je bio ubijen. U Zapadnoj Slavoniji nije bilo niti jedne tadašnje općine sa srpskom većinom. Tek je tada općina, a danas grad Pakrac imao relativnu srpsku većinu.

Na području tadašnje općine Pakrac živjelo je 37 posto Srba. Međutim, to nije smetalo tvorcima velikosrpske politike da okupiraju i taj dio Republike Hrvatske te tamo stvore uporište za ostvarivanje sna o zapadnoj granici Velike Srbije na potezu Virovitica – Karlovac – Karlobag.

U cilju ostvarenja tog velikosrpskog projekta već u ljeto 1991. na područje Zapadne Slavonije ubačeno je oko 460 dobrovoljaca Vojislava Šešelja. Oni su tamo čekali probijanje jakih jedinica JNA iz Srbije koje su trebale, prema njihovim očekivanjima za nekoliko dana zauzeti Vukovar, a onda duž obale Dunava i Drave udariti na Osijek i dalje na Našice, sve do Slatine, odakle su se trebali okrenuti na jug prema Daruvaru i Pakracu.

Istovremeno je banjalučki korpus JNA trebao preko Stare i Nove Gradiške, te Okučana spojiti se u zapadnoj Slavoniji s tim snagama iz Srbije koje su trebale doći uz Dravu zaokružujući sjevernu i zapadnu granicu Velike Srbije na području Hrvatske. Ubačeni Beli Orlovi i Šešeljevi četnici trebali su s lokalnim pobunjenicima biti udarna snaga na samom već okupiranom području.

Neviđeno junaštvo vukovarskih branitelja sasvim je poremetilo ove planove srpskih vojnih stratega jer su ti hrabri ljudi dali dovoljno vremena ostatku Hrvatske da se pripremi za obranu i krajem listopada 1991. pokrene vojne operacije u kojima je zaustavljeno napredovanje banjalučkog korpusa, oslobođeno je više od četvrtine okupiranog područja Zapadne Slavonije, a ubačeni Šešeljevi četnici i Beli Orlovi nikad više se nisu oporavili od tog poraza.

Govorilo se tada među hrvatskim braniteljima da su Beli Orlovi postali Očerupane Ćurke. Akcija Bljesak izvedena je nakon niza manjih akcija Hrvatske vojske poput Miljevačkog platoa, Medačkog džepa, Maslenice i sličnih, a u kojima su uočavane pogreške koje je u izvođenju operacija imala oružana sila u nastajanju. Oslobađanje Zapadne Slavonije bila je generalna proba u kojoj je potvrđeno kako je hrvatska oružana sila sasvim spremna za konačno oslobađanje domovine, za Oluju. Ona je u sebi imala i određenu simboliku, ali i vojnu stratešku nužnost.

U listopadu 1991. baš na tom području započelo je vojno oslobađanje Hrvatske, ali je zaustavljeno zbog mirovnog sporazuma i dolaska mirovnih snaga UN-a. Na istom mjestu oslobađanje je nastavljeno 1995. godine. Kad je oslobođena Zapadna Slavonija, nije više bilo komunikacijskih poteškoća prema Istočnoj Slavoniji, što je bilo nužno osigurati za početak Oluje, kako bi se moglo vojno djelovati i na tom području ako Srbi pokušaju uzvratiti iz Srbije.

U Bljesku je bilo i osvetničkog duha, kao znak zahvalnosti vukovarskim braniteljima koji su izdržali i onemogućili agresora da na tom prostoru presječe Hrvatsku. Prva dva dana svibnja 1995. u Zapadnoj Slavoniji tako jako je bljesnulo da tvorci velikosrpskog projekta nisu progledali niti do kolovoza iste godine kako bi vidjeli kakva im se Oluja sprema.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari