Pratite nas

Običaji

Bogojavljenje – Vodokršće – Sveta Tri Kralja

Objavljeno

na

Katolička crkva danas slavi Bogojavljenje ili Sveta tri kralja kao svetkovinu objavljenja Kristova božanstva. 

Uoči blagdana Bogojavljanja, katolici običavaju u crkvama blagoslivljati vodu kojom se onda škrope kuće vjernika. Blagdanom Isusova krštenja, koji se slavi u nedjelju po Bogojavljenju, završava u katolika božićno vrijeme.

U mnogim krajevima kršćanskog Istoka u prvim kršćanskim vremenima umjesto Božića slavila se svetkovina Bogojavljenja kao svetkovina objavljenja Kristova božanstva.

Prema Evanđelju po Mateju, mudraci s Istoka pratili su zvijezdu do Betlehema vjerujući da će ih ona dovesti do Isusa, novorođenoga Kralja.

Kad su u štalici pronašli dijete s majkom Marijom, poklonili su mu se i prinijeli darove – tamjan kao Bogu, zlato kao Kralju i smirnu (plemenitu mast) kao čovjeku.

U Evanđelju se ne navodi njihov broj ni ime, no kroz povijest ustalila su se tri mudraca, tri kralja: Baltazar, Melkior i Gašpar, vjerojatno zbog tri dara – zlata, tamjana i smirne.

Poruka je blagdana, nastalog početkom 3. stoljeća, da je Isus Spasitelj za sve ljude, a to su naznačili, kao prvi predstavnici poganskoga svijeta koji su se došli pokloniti Isusu, upravo mudraci s Istoka – Sveta tri kralja.

trikraljaU našem hrvatskom jeziku je veoma lijep prijevod i značenje iz izvornih jezika latinskoga i grčkoga – Bogojavljenje. Bog se objavio. Ovoga puta to znači da je Bog s Isusom izašao iz izraelskih okvira i objavio se svemu svijetu. To vidimo danas po različitim znakovima i samim različitim nazivima ove svetkovine koja je, usput budi rečeno, jedna od najstarijih svetkovina kako na zapadu tako i na istoku.

Naziv također Tri Kralja im svoje označeno mjesto u današnjem evanđeoskom izviješću. Upravo preko ova tri visoka gosta Isus se objavljuje i drugim narodima. Zanimljivo je da u ovom izvješću nema ništa nevažno da bi se podrazumijevalo, pa zbog toga izostavilo. Jedna od tih zanimljivosti je i državnički protokol. Tri kralja ne idu odmah u Betlehem već u Jeruzalem. Ne žele vrijeđati, barem koliko je do njih, kućnoga vladara.

Nose svoje darove onako i onakvome za koga su čuli. Velike darove za veliku osobu, kako je i uobičajeno. Zlato nose jer je kralj, tamjan jer je Bog, smirnu jer je spasitelj koji trpi za nas. Izaija lijepo kaže da je narod koji je hodio u tmini vidio svijetlost veliku. Bog je objavio tajnu koju je oduvijek imao u naumu: malo Betlehemsko Djetešce je spasitelj ne samo izabranoga izraelskoga naroda , već je On Spasitelj svih naroda na zemlji. Zato današnje evanđelje kaže da mu dolaze sa svih krajeva zemlje mudraci da mu donesu darove.

Mogli bismo ovdje mnogo toga nadodavati za razmišljanje od zvijezde koja ih vodi i naziva za zvijezdu, pa zatim Izaijino tama, mrklina do svijetla, međutim možda bismo se rasplijenili u tumačenjima svih ovih pojmova, i izraza i izgubili ono što je danas najvažnije u ovoj svetkovini. Pored toga što se Isus(Bog) objavljuje svim narodima, kako ja mogu do njega doći, odnosno, ne zaboravimo da je hod mudraca i kraljeva i traženje, raspitivanje za Isusa veoma važna i velika stvar. To je veoma veliko i važno za nas svakoga pojedinoga Isusova sljedbenika. Nije dovoljno naći isusa i samo prepoznati u njemu spasitelja ljudskoga roda općenito, onoga koji će vratiti čovjeku dostojanstvo, ili tolike uopćeno izrečene stvari. Isus je prije svega i iznad svega za mene Bog koji je postao čovjek, Riječ što je tijelom postala, pa stoga mu se moram klanjati i ljubiti ga za ono što On je.

Kraljevsko zlato neka znači za mene moju ljubav prema Njemu, tamjan moj poklon Njemu, smirna neka znači moje povjerenje i vera u Svevišnjega. Našli smo Boga i sada nam ne preostaje nego živjeti sa svojim Bogom u punom zajedništvu. Više nema razloga za raspitivanja. On se objavio meni i tebi, mi smo ga našli i mi smo ga prihvatili, sada slijedi samo jedno živjeti s Njime.

Ne zavaravajmo se nije lako. Svatko mora naći svoj osobni put kao osobno blago, a ovaj put je težak, dug, osamljen, pun poteškoća, kao i onaj put mudraca-kraljeva. Oni su ga slijedili i našli i veseli otišli svojim domovima. Zato i mi molimo Gospodina da njegova zvijezda neprestano svijetli i nama, i da nas vodi prema pravome izvoru, prema Gospodinu Bogu.

Naravno da će biti trenutaka kada će koji oblak zakriti zvijezdu i njeno svijetlo, ali treba uvijek to unaprijed znati da se poteškoća nikada nećemo moći osloboditi. No, čovjek je svaki put veći iza pobijeđene kušnje ili prepreke. Sin je upitao oca da mu pokaže Boga; jer, kako ga može slušati, ljubiti i poštivati a komu se ne sviđa?… Ako bi ga, pak vidio, možda bi to sve bilo lakše. Otac ga savjetuje da malo pogleda u sunce. Dječak je to učinio samo za jedan trenutak, jer nije mogao ustrajati. “Ne možeš gledati ni u sunce, a tražiš da ti ja pokažem Boga. Sunce je samo jedno od njegovih stvorenja.” Začas se otac dosjeti. Uzme komadić stakla i podimi ga na vatri, te pruži sinu da sada ponovno pomoću ovoga stakla pogleda sunce, govoreći mu:”Ovo je staklo simbol vjere. Kao što sada ovim staklom možeš nesmetano gledati sunce, tako samo vjerom možeš gledati Boga.”(Mabić, Prispodobe I,20).

Zato braćo i sestre, znajmo i mi svoju vjeru čuvati nekada i dječjim pitanjima i odgovorima. Nije važno koliko smo se trudili, jer trud ne možemo izbjeći, već je važno što postižemo na našem hodu za Davidovom Zvijezdom, kako Ivan u Otkrivenju naziva Isusa. Zvijezda je pobijedila tamu i pozvala nas sve da živimo u svijetlu koje možemo gledati očima naše vjere.

On nam je darovao i svijetlo i vjeru, zato mu budimo zahvalni što nam je darovao ove darove i našu zahvalnost pokažimo i mi našim darovima, koje ćemo mu položiti ne samo do jaslica u spilji, već mu našu zahvalnost pokažimo životnim darovima iskazujući ljubav Njemu i Njegovoj braći s kojima dijelimo našu svagdašnjicu. To će biti najveći dar. Veći od svih kraljevskih darova zlata, tamjana i smirne, kao i značenja koju imaju ovi darovi. On nam je dao velike darove. Pođimo za Zvijezdom da mu i mi uručimo naše velike darove. Darove našega života za Njim i s Njim.

Fra Franjo Mabić

Kamenjar.com

>>Kraljevi se klanjaju Kralju

 

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Običaji

VIDEO: Najmlađi potkivač u Hercegovini čuva stari zanat

Objavljeno

na

Objavio

Najmlađi potkivač konja u Hercegovini je 33-godišnji Daniel Glibić koji je na Gorancima pokraj Mostara napravio konjički klub i školu jahanja.

Nekada su zvuci čekića odzvanjali selima. Nije se moglo bez kovača i poktivača, koji je tako reći “obuvao” konje. Kada su u poljoprivredi konji ustupili mjesto traktorima i potkivači su počeli nestajati.

U Hercegovini ih ima tek nekoliko, a najmlađi je 33-godišnji Daniel Glibić koji je na Gorancima pokraj Mostara napravio konjički klub i školu jahanja. Ima 20 konja pa je tajne zanata naučio jer je morao – nije bilo nikog tko bi to htio raditi.

“Imao sam 24 godine kad sam naučio potkivati konje. Naučio me je kolega iz Sinja koji je dolazio ovamo kako bi potkivao. On mi je dao prvi alat i krenuo sam u ovaj zanat”, kaže za Našu TV Daniel Glibić.

Potkivanje konje ne boli. Prvi put potkivaju se s 2,5 godine. Kao i broj obuće i konji imaju broj svoje potkovice. Daniel ih naručuje iz Zagreba jer ih kod nas nema kupiti. Za dva sata konj se potkuje.

Bez ljubavi nema ništa od potkivanja, jednog od najstarijih zanata koji se prenosio s koljena na koljeno. Ovaj zanat je težak i nije dobro plaćen zbog čega Danielu nije ovo posao od kojeg živi.

“Prije svega, ovaj posao je prljav. Meni je osobito težak jer sam visok i leđa mi stradaju. Osim toga, treba i znati raditi s konjima jer kad se stavlja potkova na zadnju nogu, konj može vrlo lako udariti”, poručuje Glibić.

To što je prljav i težak posao ne smeta ni Nikoli Cvitkoviću koji se na ovom ranču svakodnevno brine o konjima. Neki konji su njihovi, a neki su na pansionu. To znači da su ih vlasnici doveli na ovo mjesto kako bi se na određeno vrijeme Danijel i Nikola pobrinuli za njih.

“Dnevno s konjima jašem minimalno 20 kilometara. Nedavno sam sa svojim konjem išao na Kupres. To je tura od gotovo 100 kilometara, jahao sam 14 sati” kaže Nikla Cvitković.

Zbog ljubav prema konjima, ranč Klin Dolac na Gorancima će se i dalje širiti te će ovim mjestom još dugo odzvanjati zvuci čekića.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

To je naša zemlja tu žive Hrvati

Objavljeno

na

Objavio

Već 725. godine na Bilima u brdima što spajaju Mostar i Široki Brijeg,  u kontinuitetu se slavi misa u čast našeg Stvoritelja.

Kršćanski narod ovoga kraja  je želio, znao, vjerovao i sačuvao vjeru pradjedovsku. Za vrijeme surove i krvave Turske vladavine, malena uvalica je okupljala vjernički puk u molitvi, i nikada za nju Turci doznali nisu. Svake godine na nedilju nakon Petrovdana , na Bilima se slavi sveta Misa, tako i ovu nedilju, 02.07.2017. godine. Nakon mise, narod uživa u druženju u štovanju stoljetnih narodnih običaja!

 Ja zabilježih tišinu, mir i sjećanje

Zagledana u malenu kapelicu u sjenovitoj uvali ne dodiruju me zvuci…

niti tišine ljetnih boja..niti zanjihani oblaci….

od prošlosti ostade tek trenutak  uspomene…

treperi lišće i svilenom nečujnosti ovija krševiti krajolik ….

zanose me opojni mirisi divljih cvjetova prelivenih mirom

Kad nasloniš uho na svoje rodno tlo osluhneš jecaj i molitvu…tko zna čiju..

usnule ruke sklopljene u molitvi …

Dok tiho stojim pod razgranatim  hrastom nad kojim visi vedar lipanjski dan

promatram nepokretnost što poput otkosa miruje…

tišina je mjesto susreta sa samim sobom, u miru u molitvi…

„Rajska Djevo Kraljice Hrvata

Naša majko naša zoro zlata

Odanih Ti srca primi dar

Primi čiste ljubavi nam dar „

Prastaro svetište Misište zasigurno je najstarije svetište na Bilima ali i jedno od najstarijih svetišta u Hercegovini uopće.

misisteZa početak ćemo reći nešto o povijesti ovoga svetišta. Prema crkvenim zapisima koji datiraju od oko prije 700 godina možemo vidjeti da su se od tih starih vremena u Misištu služile Svete mise. Franjevci iz župe Mostarski Gradac brižno su bilježili i kroz povijest pratili razvoj ovoga kraja tako da danas imamo sve zabilježeno u crkvenim knjigama.

Kroz taj dugi niz godina kršćanstvo kao vjera imalo je dobrih i loših razdoblja. Bilo je i kažnjavanja te progona kršćana a samim time i franjevaca koji su boravili i borave na ovim krajevima. Služenje svetih misa u Misištu nije nikada prekidano bez obzira u kakvom se položaju nalazilo kršćanstvo. Prema pričama koje smo čuli pouzdano znamo da su se mise ponekad održavale tajno uz ogroman rizik koji su vjernici morali nositi na svojim leđima.

Zbog jake vjere i ustrajnih franjevaca iz godine u godinu kroz stoljeća i desetljeća služenje Svetih misa održalo se sve do danas. Svake godine prve nedjelje iza Petrovdana u svetištu Misištu se služi Sveta misa. Bilo da ste iz ovih krajeva ili ste nekada davno otišli u bijeli svijet zna se da je misa uvijek te nedjelje iza Petrovdana, to je kao nepisani zakon. Kroz propovjed i uvod u misno slavlje fratri ističu mogućnost izumiranja ovoga svetišta ali isto tako iz godine u godinu potiču na dolazak nove posjetitelje. Toga dana bile postaju pravo središte ovoga kraja. Uz moderne uređaje koji zavladaju toga dana Bile posjete mnoga kulturno umjetnička društva, gangaši iz okolnih sela i krajeva te konjanici iz konjičkog kluba Goranci.

bileZbog tih starih običaja te konjanika svi se mislima možemo vratiti u ta neka stara vremena i vidjeti kako je to bilo prije u Misištu. Što se tiče samog uređenja vrtače u kojoj je svetiše može se mnogo toga reći.

Još davno cijelom dužinom oko vrtače podiznut je kameni zid visine nekih 120 cm. Jedna od najvećih atrakcija su hrastovi koji se ponosno izdižu i odmah govore da je ovo neka posebna vrtača. Zasađeni prije tko zna koliko godine još uvijek žive i svjedoče burnum ali i ugodnim danima ovoga svetišta.

Spustivši se do samog dna vrtače primjećuje se stara ali i nova kapelica sa zvonikom. Ozidane kamenom odlično se uklapaju u cjelokupni ambijent.”Mali grad” što Bile postanu te posebne nedjelje već sljedećeg dana nestaje i seli se negdje drugdje sve do sljedeće godine i sljedećeg misnog slavlja na Bilima u Misištu.

O Bilima
Bile su planinska visoravan okružena padinama koje vode do okolnih sela koja čine svojevrsnu granicu Bili. Prostiru se na području dviju županija; Hercegovačko-neretvanske te županije Zapadnohercegovačke. Ovu visoravan čine dvije prirodno vezane cjeline, Velike i Male Bile. Najviši vrh Velikih Bili ujedno i cijelih Bili je JASTREBINKA (1133m n/v ). Granicu sa strane HNŽ čine sela Goranci, Bogodol te Polog. Sela koja čine granicu u ŽZH su Grabova Draga te Gradac. Iz Mostara odnosno Širokog Brijega vrlo lako se dođe na ovu visoravan. Tu se nalaze mnogi putokazi koji vas usmjeravaju ka Bilima dok se po samoj visoravni nalaze drveni putokazi koji vas usmjeravaju u sve kutke Bili i odlično se uklapaju u cjelokupni krajolik.
Reljef je tipičan krški s malo obradive plodne zemlje te mnoštvom jama i duboki ponora. Plodne vrtače od davnina su bile jedan od glavnih izvor hrane za preživljavanja ljudi ovog kraja. Na Bilima vlada umjereno planinska klima s par varijacija na različitim dijelovima. Područja manjih nadmorskih visina odnosno područja Bili prema Grabovoj Dragi i Pologu najtopliji su dijelovi dok su vrhovi Jastrebinka i Grozdac uvjerljivo najhladniji dijelovi s obilnim snježnim padalinama u zimskim mjesecima. Posljednjih godine sve više se investira u izgradnju objekata u svim dijelovima Bili. S porastom broja vikendica krenulo se u realizaciju projekta vođenja električne energije na Bile. Krajem ove godine očekuje se da će predjeli od vrha Grozdaca do svetišta Misišta dobiti električnu energiju, odnosno da će svi radovi vezani za taj projekt biti završeni.
konji-bile
Uz vikendice na Bilima se nalazi i par stočarski objekata gdje se u ljetnim mjesecima nalaze stada ovaca i koza. Bile obiluju raznim posebnostima. Jedna od poznatiji posebnosti su konji koju lutaju ovim krajem. Uz konje tu su brojni kulturno-povijesni spomenici. Misište i Šančevi samo su neke posebnosti koje ćemo dotaknuti u sljedećim tekstovima. Osim svih ovi posebnosti moramo spomenuti odlične klimatske pogodnosti te bogatstvo prirodnih ljepota i ljekovitog bilja koji čine odlične preduvjete za razvoj turizma na Bilima.

Kako je to izgledalo 1956 zabilježio je Fred Lončar, pogledajte u priloženom videu:

K.K./kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari