Pratite nas

Religija i Vjera

Bogojavljenje – Vodokršće – Sveta Tri Kralja

Objavljeno

na

Katolička crkva danas slavi Bogojavljenje ili Sveta Tri Kralja kao svetkovinu objavljenja Kristova božanstva.

[ad id=”93788″]

Uoči blagdana Bogojavljanja, katolici običavaju u crkvama blagoslivljati vodu kojom se onda škrope kuće vjernika. Blagdanom Isusova krštenja, koji se slavi u nedjelju po Bogojavljenju, završava u katolika božićno vrijeme.

U mnogim krajevima kršćanskog Istoka u prvim kršćanskim vremenima umjesto Božića slavila se svetkovina Bogojavljenja kao svetkovina objavljenja Kristova božanstva. Prema Evanđelju po Mateju, mudraci s Istoka pratili su zvijezdu do Betlehema vjerujući da će ih ona dovesti do Isusa, novorođenoga Kralja. Kad su u štalici pronašli dijete s majkom Marijom, poklonili su mu se i prinijeli darove – tamjan kao Bogu, zlato kao Kralju i smirnu (plemenitu mast) kao čovjeku. U Evanđelju se ne navodi njihov broj ni ime, no kroz povijest ustalila su se tri mudraca, tri kralja: Baltazar, Melkior i Gašpar, vjerojatno zbog tri dara – zlata, tamjana i smirne.

Poruka je blagdana, nastalog početkom 3. stoljeća, da je Isus Spasitelj za sve ljude, a to su naznačili, kao prvi predstavnici poganskoga svijeta koji su se došli pokloniti Isusu, upravo mudraci s Istoka – Sveta tri kralja. trikraljaU našem hrvatskom jeziku je veoma lijep prijevod i značenje iz izvornih jezika latinskoga i grčkoga – Bogojavljenje. Bog se objavio. Ovoga puta to znači da je Bog s Isusom izašao iz izraelskih okvira i objavio se svemu svijetu. To vidimo danas po različitim znakovima i samim različitim nazivima ove svetkovine koja je, usput budi rečeno, jedna od najstarijih svetkovina kako na zapadu tako i na istoku. Naziv također Tri Kralja im svoje označeno mjesto u današnjem evanđeoskom izviješću. Upravo preko ova tri visoka gosta Isus se objavljuje i drugim narodima. Zanimljivo je da u ovom izvješću nema ništa nevažno da bi se podrazumijevalo, pa zbog toga izostavilo.

Jedna od tih zanimljivosti je i državnički protokol. Tri kralja ne idu odmah u Betlehem već u Jeruzalem. Ne žele vrijeđati, barem koliko je do njih, kućnoga vladara. Nose svoje darove onako i onakvome za koga su čuli. Velike darove za veliku osobu, kako je i uobičajeno. Zlato nose jer je kralj, tamjan jer je Bog, smirnu jer je spasitelj koji trpi za nas. Izaija lijepo kaže da je narod koji je hodio u tmini vidio svijetlost veliku. Bog je objavio tajnu koju je oduvijek imao u naumu: malo Betlehemsko Djetešce je spasitelj ne samo izabranoga izraelskoga naroda, već je On Spasitelj svih naroda na zemlji. Zato današnje evanđelje kaže da mu dolaze sa svih krajeva zemlje mudraci da mu donesu darove. Mogli bismo ovdje mnogo toga nadodavati za razmišljanje od zvijezde koja ih vodi i naziva za zvijezdu, pa zatim Izaijino tama, mrklina do svijetla, međutim možda bismo se rasplijenili u tumačenjima svih ovih pojmova, i izraza i izgubili ono što je danas najvažnije u ovoj svetkovini.

Pored toga što se Isus(Bog) objavljuje svim narodima, kako ja mogu do njega doći, odnosno, ne zaboravimo da je hod mudraca i kraljeva i traženje, raspitivanje za Isusa veoma važna i velika stvar. To je veoma veliko i važno za nas svakoga pojedinoga Isusova sljedbenika. Nije dovoljno naći isusa i samo prepoznati u njemu spasitelja ljudskoga roda općenito, onoga koji će vratiti čovjeku dostojanstvo, ili tolike uopćeno izrečene stvari. Isus je prije svega i iznad svega za mene Bog koji je postao čovjek, Riječ što je tijelom postala, pa stoga mu se moram klanjati i ljubiti ga za ono što On je. Kraljevsko zlato neka znači za mene moju ljubav prema Njemu, tamjan moj poklon Njemu, smirna neka znači moje povjerenje i vera u Svevišnjega.

Našli smo Boga i sada nam ne preostaje nego živjeti sa svojim Bogom u punom zajedništvu. Više nema razloga za raspitivanja. On se objavio meni i tebi, mi smo ga našli i mi smo ga prihvatili, sada slijedi samo jedno živjeti s Njime. Ne zavaravajmo se nije lako. Svatko mora naći svoj osobni put kao osobno blago, a ovaj put je težak, dug, osamljen, pun poteškoća, kao i onaj put mudraca-kraljeva. Oni su ga slijedili i našli i veseli otišli svojim domovima. Zato i mi molimo Gospodina da njegova zvijezda neprestano svijetli i nama, i da nas vodi prema pravome izvoru, prema Gospodinu Bogu. Naravno da će biti trenutaka kada će koji oblak zakriti zvijezdu i njeno svijetlo, ali treba uvijek to unaprijed znati da se poteškoća nikada nećemo moći osloboditi.
No, čovjek je svaki put veći iza pobijeđene kušnje ili prepreke. Sin je upitao oca da mu pokaže Boga; jer, kako ga može slušati, ljubiti i poštivati a komu se ne sviđa?… Ako bi ga, pak vidio, možda bi to sve bilo lakše. Otac ga savjetuje da malo pogleda u sunce. Dječak je to učinio samo za jedan trenutak, jer nije mogao ustrajati. “Ne možeš gledati ni u sunce, a tražiš da ti ja pokažem Boga. Sunce je samo jedno od njegovih stvorenja.” Začas se otac dosjeti. Uzme komadić stakla i podimi ga na vatri, te pruži sinu da sada ponovno pomoću ovoga stakla pogleda sunce, govoreći mu:”Ovo je staklo simbol vjere. Kao što sada ovim staklom možeš nesmetano gledati sunce, tako samo vjerom možeš gledati Boga.”(Mabić, Prispodobe I,20).

Zato braćo i sestre, znajmo i mi svoju vjeru čuvati nekada i dječjim pitanjima i odgovorima. Nije važno koliko smo se trudili, jer trud ne možemo izbjeći, već je važno što postižemo na našem hodu za Davidovom Zvijezdom, kako Ivan u Otkrivenju naziva Isusa. Zvijezda je pobijedila tamu i pozvala nas sve da živimo u svijetlu koje možemo gledati očima naše vjere. On nam je darovao i svijetlo i vjeru, zato mu budimo zahvalni što nam je darovao ove darove i našu zahvalnost pokažimo i mi našim darovima, koje ćemo mu položiti ne samo do jaslica u spilji, već mu našu zahvalnost pokažimo životnim darovima iskazujući ljubav Njemu i Njegovoj braći s kojima dijelimo našu svagdašnjicu.

To će biti najveći dar. Veći od svih kraljevskih darova zlata, tamjana i smirne, kao i značenja koju imaju ovi darovi. On nam je dao velike darove.

Zvijezdom da mu i mi uručimo naše velike darove. Darove našega života za Njim i s Njim

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Povijesni susret hrvatskih katoličkih biskupa i episkopa Srpske pravoslavne crkve

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska biskupska konferencija

Danas je u Požegi u Biskupskom domu održan susret episkopa Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije. Na susret je pozvao požeški biskup i predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog Antun Škvorčević.

Iz Srpske pravoslavne Crkve na susretu je sudjelovao mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić; episkop gornjo-karlovački Gerasim Popović; episkop slavonski Jovan Ćulibrk; episkop dalmatinski Nikodim Kosović te episkop osječko-poljski i baranjski Heruvim Đermanović.

Uz domaćina, biskupa Škvorčevića, Hrvatsku biskupsku konferenciju na susretu su predstavljali zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te hvarski biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Petar Palić, priopćeno je iz Hrvatske biskupske konferencije.

Biskupi i episkopi su u razgovoru obrazložili važnost njihovih susretanja u službi promicanja otvorenosti, povjerenja, dobrohotnosti, razumijevanja, uklanjanja predrasuda. Istaknuli su da je u Hrvatskoj na javnoj sceni velika količina negativnih stavova, zlonamjernih pristupa, bavljenja negativnostima kod drugih, a prelaženja preko vlastitih, što razdvaja ljude, stvara nepovjerenje i udaljuje jedne od drugih. Biskupi i episkopi istaknuli su kako žele ohrabriti vjernike da promiču zajedništvo iznad svake nacionalne i političke isključivosti, dodaje se u priopćenju Hrvatske biskupske konferencije.

Razgovaralo se o aktualnostima iz javnog života, s obzirom na rasprave o stradanjima brojnih ljudi u II. svjetskom ratu i neposredno nakon njega, te o još neizliječenim ranama koje je u dušama mnogih ostavio rat od 1991. do 1995., kako Hrvata tako Srba. O tome su katolički biskupi i episkopi Srpske pravoslavne crkve dali i posebnu Izjavu.

‘Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti. Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.

Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima „nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,37). Polazište našeg pastirskog djelovanja u hrvatskom društvu jest čvrsto uvjerenje da nas je Bog »pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja« (2 Kor 5,18). Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka.

Neka Gospod blagoslovi naše bratske osjećaje, dobrohotne misli i iskrene nakane’, stoji u zajedničkoj Izjavi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Danas slavimo blagdan Krštenja Gospodinova

Objavljeno

na

Objavio

Današnjom nedjeljom, svetkovinom krštenja Gospodnjega, završava božićno vrijeme.

Kod krštenja na Jordanu ističe se i ljudsko i Božansko u Isusu Kristu: Isus se mogao krstiti samo kao čovjek, a sam Otac Nebeski potvrdio je za Isusa da je njegov ljubljeni Sin.

„Pošto Isus bijaše kršten i izašao iz vode, otvori se nebo, a on vidje Duha Božjega gdje, poput golubice, silazi nad njim. I začu se glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina.“ (Mt 3,16-17)

Slaveći blagdan Krštenja Gospodinova sjećamo se dolaska Isusa Krista na rijeku Jordan gdje ga je na početku njegova javnog djelovanja krstio sv. Ivan. To je čin koji nas poziva na obraćenje, na novi život i vjernost savezu koji je Bog sklopio sa svojim izabranim narodom. Isus Krist tim činom želi pokazati da nam je u svemu jednak osim u grijehu. Njegovim silaskom u vodu započinje novo doba čovječanstva i novi život.

Crkva od najstarijih vremena u krštenju Isusovu gleda navještaj našega krštenja. Ipak, postoji velika razlika između Ivanova krštenja i sakramenta krštenja koji mi primamo. Ivanovo krštenje bilo je znakom obraćenja. Po Isusovoj muci i smrti sakrament krštenja prima otkupiteljsku snagu.

Mnogi ljudi su tada dolazili ozbiljnom, asketskom propovjedniku na Jordanu, da izmjene svoj život, a uranjanje u vodu trebalo je biti znak za to.

Isusov put na krštenje u Jordanu imalo je drugi smisao. On je na početku svoga javnog djelovanja stavio znak i želio pokazati do čega mu je stalo. Stao je u dugu kolonu grešnika, koji su pokajnički došli k Ivanu, kao da je jedan od njih. Ne stidi se biti u njihovom društvu, kao što je to kasnije i pokazao. “Došao sam zbog grešnika, a ne zbog pravednika”.

Krštenje Isusovo pokazuje cilj njegova poslanja – kazati nama grešnicima, da nas Bog ljubi.  Danas je dan kad se prisjećamo našeg krštenja, naših odluka u vjeri da se krste naša djeca. I tako po krštenju postajemo ljudi koji su izabrani oko dobrih djela i koji bi trebali biti što revniji činiti dobra djela.

Kod našega krštenja Bog nam kaže svoj ‘da’ za cijeli život i tako živimo unutar svojih obitelji i zajednica.

(laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari