Connect with us

Kolumne

Boj za zagrebačkog gradonačelnika

Objavljeno

on

isječak/youtube

Među gotovo 600 utrka za čelna mjesta lokalne samouprave s razlogom je u žarištu javnosti ona za treću izvršnu funkciju u Hrvatskoj, dužnost zagrebačkog gradonačelnika, ponajprije zato što zasigurno nadilazi lokalne okvire.

Tko god zamijenio Milana Bandića – graditelja i obnovitelja koji je civilizirao rub grada učinivši ga poželjnim odredištem za mlade obitelji, a središte mu učinio privlačnim ljudima iz cijeloga svijeta, ucrtavši Zagreb na turističku kartu Hrvatske, pa i šire – već sad je jasno kako nasljednik ne će zračiti ni vrstom, a još manje intenzitetom energije, kakvom je zračio Milan Bandić. No, život ide dalje. Netko gradonačelnikom mora biti.

Među dosad poznatim, još uvijek neslužbenim kandidatima političkim iskustvom, a ono je ovdje itekako važno, nesumnjivo prednjači Vesna Škare Ožbolt. Kao bliska suradnica predsjednika Tuđmana posebno se istaknula tijekom procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a bila je i ministrica pravosuđa u Vladi Ive Sanadera. Ipak, činjenica da je već dugo vremena izvan političkog ringa nije voda na mlin njezinim ambicijama.

K tome, Škare Ožbolt se već na samom početku kampanje našla pred neugodnom optužbom da je od riječi do riječi prepisala dio programa, što, ako je istina, samo po sebi predstavlja dno, a to što ga je navodno prepisala od Mosta nije drugo do – dno dna. Iako ne bi bilo prvi put da neki doktori znanosti, kako bi ušićarili kakvu sinekuru, služe različitim političkim opcijama plagirajući sami sebe, u konkretnom slučaju u prilog optužbama ponajviše ide smušena reakcija najbližih suradnika Škare Ožbolt.

Oni, čini se, nisu odmah prepoznali da se programska načela na mrežnoj stranici Škare Ožbolt bitno razlikuju od njezina pravog programa, unatoč tome što su ta dva programa kao nebo i zemlja, kako će dan poslije lansiranja afere u eter ustvrditi sama kandidatkinja, požalivši se da joj je mrežna stranica hakirana. Pa ako njezini najbliži suradnici ne raspoznaju nebo od zemlje, kako li će birači?

Iako ima daleko manje političkog iskustva od Škare Ožbolt, prije dvadeset i kusur godina udarao je štambilje u konzulatu RH u Pečuhu, a prije petnaestak ljeta nekih pola godine dizao ruku u Saboru, Miroslav Škoro dobro zna da program u kampanji igra posve simboličnu ulogu. Daleko je važniji slogan. Na stranu sad što ga je posudio od jedne lokalne inicijative u susjednoj državi, čiji je predsjednik Aleksandar Vučić svojedobno inicirao žučnu raspravu s njim, tada još neslužbenim kandidatom za predsjednika RH, sigurno ne kako bi mu umanjio izborne izglede, da bi potom, ne uspijevajući zatomiti žaljenje što se Škoro nije plasirao u drugi krug, ustvrdio da ga je od toga dijelilo svega još 3-4 dana kampanje. Kvaka je u tome što je slogan „Grad za sve nas“, blago rečeno, prilično preuzetan.

Zagreb, istina, jest veliki grad, ali ni izbliza toliko velik da bi se u njemu našlo adventskih kućica i parkirališnih koncesija za sve njih.

Daleko realnije bi bilo da se Škoro poslužio sloganom „Najhrabriji u ratu, najhrabriji u miru“. Naime, upravo zato što je to već pomalo zaboravljeno, nije zgoreg iznova podsjetiti da je Škoro, dok su gorjeli nebo i zemlja, sam samcat, gotovo goloruk, tek s tamburom u ruci, junački držao crtu obrane „Kip slobode – East River – Apalačko gorje“, dok su drugi plandovali vodeći bitke na bojnom i diplomatskom polju. Danas u miru nije ništa manje hrabar.

Nakon što je u dnevniku nacionalne televizije uvjeravao gledateljstvo kako s kandidatom ne treba žuriti, naglasivši pritom kako svaki DOMPOK-ovac mora biti pripravan ući u utrku za zagrebačkog gradonačelnika, snovi stranačkih mu drugova koji su se već vidjeli u gradonačelničkoj fotelji, odjednom su se raspršili kao mjehur od sapunice. Od svih njih dignut je upravo Škoro. A i to tek nakon što se uvjerio da Milan Bandić nije samo mrtav, nego i pokopan.

Sve u svemu, uzevši u obzir dosadašnje Škorine izborne nastupe, teško se oteti dojmu kako bi mu najbolje pristajao slogan „Važno je sudjelovati“. Naime, „Hrabro srce“ ima i veliko srce. Ne kandidira se on na izborima da bi pobijedio, nego da pobijedi netko drugi.

U početku to bijaše narod, no u međuvremenu je narod, čini se, spao na tri slova, preciznije, na tri kuma. Još preciznije – na dva kuma (Zorana Milanovića, a evo sad i Joška Klisovića) i kumeka (Darija Juričana, tog jedinog „Milana Bandića“ koji ispunjava sve kriterije za biti kumekom).

Prvoga je Škoro već udomio na Pantovčaku, drugoga se, evo, sprema udomiti u Gradu Zagrebu, a i za kumeka će se valjda nešto naći. Jer kolegu, čije pokrete vuče ista ruka iz sjene, nije lijepo ostaviti na cjedilu.

Koliko god ga se medijskom plastičnom operacijom nastojalo prisličiti Milanu Bandiću, Miroslav Škoro, kao i kandidat Mosta, Zvonimir Troskot – koji pokušava privući glasove desnih birača elegantno izgladivši jedinu preostalu nesuglasicu između Mosta i Zorana Milanovića, tretman gesla „Za dom spremni“ na obljetnicama događaja iz Domovinskog rata – zapravo su potpuni politički antipodi najdugovječnijem zagrebačkom gradonačelniku.

I dok je Milan Bandić između lažne socijaldemokracije i Hrvatske, izabrao Hrvatsku, surađujući s vlasti predvođenom stožernom hrvatskom strankom, HDZ-om, prevevši tako volju dijela lijevih birača udesno, dotle DOMPOK i Most, zdušno surađujući sa Zoranom Milanovićem na slabljenju i dokidanju institucija i operativnih tijela koja državu čine državom, zapravo prevode volju desnih birača nalijevo. Kako preziru europski okvir, u kojem Hrvatska može znatno lakše ostvariti vlastite nacionalne ciljeve i interese, negoli kao čardak ni na nebu ni na zemlji ili zapadno-balkanska gubernija pod nadzorom gubernatora naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma, europske institucije nisu im ništa manje mrske od hrvatskih.

Protuhrvatski i protueuropski refleks najbolje se ogleda u načinu i osobi koju je, ne uspijevajući se othrvati od predaka naslijeđenim šumsko-gorskim manirima, zaobilaženju zakona vjerni Zoran Milanović predložio za predsjednicu Vrhovnog suda. I dok je ona njega ohrabrivala u zaobilaženju europskih zakona glede izručenja Perkovića i Mustača, time ujedno zasluživši povjerenje lutkara iz sjene, sad joj se odužio ohrabrivši ju da pristane prihvatiti sporednu ulogu u grotesknom prepadu s pištoljem na vodu zaobilaženjem zakonske procedure u ni manje ni više nego izboru čelne osobe Vrhovnog suda.

Ostaje tek pitanje vremena kad će se epolete s Milanovićevog desnog revera početi topiti od miline i stati pjevati ode o stručnoj osobi s integritetom. To su ti visoki standardi,… toliko visoki da se ispod njih jako teško provući.

Kandidat SDP-a za zagrebačkog gradonačelnika, Joško Klisović, u čitavoj toj priči djeluje kao padobranac, budući da se karijerno razvijao u miljeu vanjske politike. Dosad nije imao nikakve vidljivije veze s lokalnom samoupravom, a posebno ne s Gradom Zagrebom, što potvrđuje činjenica da Milana Bandića, iako su neko vrijeme bili pri vrhu iste stranke, uopće nije poznavao.

Njegovom se jedinom kvalifikacijom doimlje to što je Milanovićev kum, kum čovjeka koji podnosi hrvatske zakone kao Aleksandar Vučić malvaziju, čovjeka koji je tovio kosture u ormaru ostavivši Hrvatsku u kreditnom smeću. Stoga će pažljiviji promatrač u naizgled neočekivanom Milanovićevom verbalnom iživljavanju nad Klisovićevom konkurencijom na ljevici vidjeti proračunato javno djelovanje u funkciji gradonačelničke kandidature vlastitog kuma.

Sva se Klisovićeva strategija pod Milanovićevim sponzorstvom svodi na dvokorak. U prvom krugu treba preteći u anketama poodmaklog mu Tomislava Tomaševića (slijedi ubrzano anketno sustizanje, kao što je Milanović sustizao Grabar Kitarović), da bi potom, u drugom krugu, po već isprobanom receptu uslijedio rutinski obračun s kandidatom zdesna. Naime, Klisović, kao i Milanović prije godinu dana, sve nade polaže u to da će se u drugom krugu naći dovoljno altruistički nastrojenih desnih birača, spremnih zaokružiti broj 3.

Kao vijećnici u tekućem mandatu gradske skupštine u zagrebačku su gradsku problematiku potanko upućeni jedino Tomislav Tomašević i Davor Filipović. Tomašević se dosad više profilirao kao zadnji vezni, specijaliziran za ulično lupanje loncima i destrukciju suparničke igre. I veliko je pitanje kako bi se s takvim mentalitetom snašao na za njega posve novoj poziciji graditelja igre, tim više što mu ni pregled igre nije jača strana. Tomašević već godinama emitira vibru kojom privlači vječne grintavce i destruktivce pa je teško povjerovati da će se sad odjednom preobraziti i početi privlačiti konstruktivce. I dok mu potpora krajnje lijevih političkih opcija ne bi trebala predstavljati otegotnu okolnost, mediji takve vole k’o da su im rod rođeni, porijeklo ga ipak čini sumnjivim – otac ljuti desničar, stric visokopozicionirani katolički svećenik u BiH.

Bude li izabran, nad njim će stalno visjeti oblak sumnje da bi se mogao prometnuti u neku vrstu Bandića poslije Bandića – ne po stilu vladanja i osjećaja za drugog, nego po tome da bi se s vremenom mogao oteti kontroli. Kako god bilo, Klisović i Tomašević, iako politički suparnici, nemaju nikakvih dvojbi da će nakon izbora surađivati. Ako koja ruka uzmanjka, nikakav problem. U niskom startu spremno čuče ručice iz dvije Milanovićeve „desne“ kućice – Most i DOMPOK – naravno, nađe li se čak 2 puta po 5% željnih biti prevedenima žednima preko vode. Ma ne će to oni radi sebe, nego, radi Zagreba, samo kako bi spriječili da ponajljepši zagrebački trg opet ponese ime jugoslavenskog diktatora. A sve ostalo će podržati.

Konačno, jedini kandidat koji ne obećava nagli obrat i revoluciju, nego korekciju i evoluciju (ne samo što dolazi kao rodom Bosanac poslije Hercegovca, nego i zato što, za razliku od ostalih, poznaje prilike i iz perspektive upravljanja gradom), je HDZ-ov Davor Filipović.

On je ujedno i jedini jamac gradskim zaposlenicima da se ne će naći metom divljačkih osvetoljubivih obračuna, poput onih viđenih poslije 3. siječnja 2000. godine. Posebno je važno što je pred Gradom Zagrebom zahtjevna zadaća obnove uslijed potresa, za čiju je glatku i uspješnu provedbu nužno suglasje, a ne politikantsko nadmetanje gradskih i državnih vlasti, kakvo je u prošlosti i u povoljnijim općim okolnostima nerijetko bio slučaj. Primjerice, Zoran Milanović je kao predsjednik Vlade opstruirao Grad Zagreb i gradonačelnika Bandića kao okužene, što krešući mu izvore financiranja, što odbijajući s njim uopće razgovarati, a kamoli pokretati projekte od nacionalnog značaja. Ukratko, pravio se da Bandića poznaje koliko sad i njegov kum Joško Klisović. S druge strane, Davor Filipović, sportaš pozitivne energije i dojmljivog životopisa za životnu mu dob, u pogledu otvorenosti za suradnju s Vladom nema premca.

Unatoč povećem broju kandidata, izbor za Zagrepčane lagan je kao što je, uostalom, i dosad bio. Ako nekome i uzmanjka razloga „ZA“, a naučio je funkcionirati kao kontraš, dovoljna će mu biti i dva dobra razloga „PROTIV“. Čemu dati povoda Vučiću da se veseli? Čemu priuštiti Milanoviću još jedno uporište s kojeg će nastaviti rastakati državu?

Grgur S.

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari