Pratite nas

Kolumne

Bojkot komemoracije ili kome smeta istina

Objavljeno

na

Jasenovac,  umjesto tišina, klečanja, svijeća i molitve opet ucjene. Da bi pokrenuo lavinu potrebna je najobičnija grudva, ovaj put ta grudva je istina, a istina je najopasnija za onog tko živi u laži, okružen totemima prošlosti i  uvjerenju da istina pripada samo onima koji su stvorili tu istinu. Ali , krenimo malo redom.

[ad id=”93788″]

Izgleda da u Hrvatskoj nitko ne razumije razlog politizacije i bojkota. Nitko ne spori da su se u Jasenovcu dogodili zločini i o tome u Hrvatskoj postoji konsenzus, Problem nastaje onog trenutka kada se pojavljuje film Jakova Sedlara u kojem se pojavljuje podatak da je Jasenovac postojao i od 1945 do 1951 i da su se i u tom vremenu događali zločini. Samo spominjanje tih zločina i podatak gdje su ostaci tih žrtava, te mogućnost da su se ti zločini pripisali ukupnom broju žrtava Jasenovca digli su svu tkz antifašisičku kliku na noge jer istina o tome je otvaranje pandorine kutije, čije otvaranje može izazvati rušenje teze o Hrvatima o genocidnom narodu i gubljenje uporišta u konstantnim ucjenama..

                Previše se događanja poklopilo ovih dana , od za neke šokantnog filma Jakova Sedlara,  objavljivanja nove knjige kvazi povjesničara Golstajna do blokade hrvatske blokade Srbije u otvaranju poglavlja 23.  Nabijanje kolektivne krivnje Hrvatima za Jasenovac  i pumpanje broja žrtava  postaje aktuelno tek od 1991, postaje javno jer do tada je to bilo tajno, bila je to tabu tema , koja se ni u Srbiji nije otvarala ali od proglašenja hrvatske neovisnosti postaje isključivo sredstvo ucjena i pritiska na Hrvatsku.  Tako se sredinom prošlog desetljeća srbijanska diplomacija trudi da na svakom koraku, pogotovo internacionalizacijom Jasenovca proizvesti kod Hrvatskog naroda sindrom kolektivne krivnje i prikazati hrvatski narod genocidnim . Sjetih se jednog detalja na koji hrvatska diplomacija nije nije reagirala, da nebi bilo zabune, bila je to diplomacija SDP-e vlasti, ali vlasti u kojoj joj je partner HNS i njegova predsjednica  Vesna Psić i koja je tada bila u kampanji za glavnog tajnika UN-a. Tako je 20 veljače 2015 godine u Londonu  održana izložba konferencija,  i predstavljanje knjige Dragane Mijatović Tomašević  „Ivan Hans Merc, rimokatolicka „crkva“ i istinite lazi“. Ništa nebi bilo neobično u toj knjizi od detalja da se spominju neke čudne brojke koje izazivaju podsmjeh svih relevantnih svjetskih povjesničara, kažem čudne brojeke, a  autrica knjige kaže da su brojke temelje na istraživanju međunarodne komisije, zanimljivo bez predstavnika Hrvatske . Ovaj detalj iz navodnog izvješća prenosim u orginalu, na engleskom:

 The International Commission for the Truth on Jasenovac (in which there were no representatives from the territory of the former Yugoslavia) chaired by the American professor Bernard Klein in the meeting in New York collected and published over 1,400 names of Roman Catholic priests and nuns who were personally slaughtering, torturing and murdering Serbs, Jews and Rome , and among the victims were over 700,000 Serbs, 23,000 Jews and 80,000 Roma.

Croatia is the only country in the world that had extermination camp for the children.

Amongst the victims of Jasenovac system of concentration camps were 110,000 children less than 14 years of age.

                Sigurno se pitate zašto sam ubacio ovaj podatak, vrlo je bitan jer kompletna srpska politika prema Hrvatskoj u posljednjih godinu dana, temelji se na ovim lažnim, izmišljenim podacima. Ne samo da se zvanična srpska politika, njihovi kvazi istoričari služe ovim podacima već tim se služi i oni koji „predstavljaju“ srpski narod u Hrvatskoj. Pupovac se tim podacima koristi po sistemu ili novci ili mi plasiramo našu istinu, ili novci ili mi mobiliziramo sve one koji trebaju novce.  Sve to pade u vodu onog dana kada se održala premijera filma Jakova Sedlara. Dva dana trajala je tišina, u ta dva dana smišljana je nova taktika kako ucjenuti čuvara hrvatske lisnice. Treći dan su shvatili, u velikoj opasnosti je njihova istina, ovu istinu treba rušiti jer ova istina može uništiti sve njihove snove. Jakov Sedlar iznio je samo istinu, istinu temeljenu na dokazima, neoborivu. Pandorina kutija hrvatske povijesti ne povratno i zauvijek se otvorila. Otvorila su se usta unih koji su godinama šutjeli, strah od istine uhvatio je i hrvatsku povjesničarsku elitu sa Jakovinom, Klasićem i njihovim sljedbenicima sa Filozofskog fakulteta.  Njihov strah  veći je tim više što o počinjenim zločinima u Jasenovcu postoji konsenzus u hrvatskom narodu, što hrvatska vlast na čelu sa predsjednicom, predsjednikom vlade i čelnicima najvećih političkih stranaka to ne negira već potvrđuje. Strah je sve veći jer nitko ne osporava žrtvu, ali sad svi postavljaju pitanje gdje su Jasenovačke žrtve od 1945 do 1951.  Jakov Sedlar otvorio je pandorinu kutiju, sad netko treba dati odgovore.

                Svi ti pokušaju ucjene, mi nećemo sa vama, mi ćemo sami održati komemoraciju, sve je to pokušaj zaustavljanja otvorenog pitanja, a pitanje je vrlo jednostavno, gdje su žtrve Jasenovačkog logora od 1941 do 1951.  Odgovor na to pitanje zatvoriti će zauvijek korištenje Jasenovca u političke svrhe i ucjene, a nadam se da će se netko u nadležnim institucijama sjetiti da se za laž i zločin mora odgovarati. Vrijeme je da se krimen prošlosti trajno prebaci na drugu stranu.

[ad id=”93788″]

Komemoracija u Jasenovcu održati će se onda kada je Vlada Republike Hrvatske planirala. Održati će se onako kako doliči, mirno, dostojanstveno, ponizno prema žrtvi, bez političkih govora i zvižduka, a oni koji žele održati svoju komemoraciju i istu pretvoriti u dernek i orgijanje neka zatraže od hrvatske policije zahtjev za održavanjem skupa i neka ga organiziraju svojim novcima, bez novaca hrvatskih poreznih obveznika.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari