Pratite nas

Kolumne

Bojkot komemoracije ili kome smeta istina

Objavljeno

na

Jasenovac,  umjesto tišina, klečanja, svijeća i molitve opet ucjene. Da bi pokrenuo lavinu potrebna je najobičnija grudva, ovaj put ta grudva je istina, a istina je najopasnija za onog tko živi u laži, okružen totemima prošlosti i  uvjerenju da istina pripada samo onima koji su stvorili tu istinu. Ali , krenimo malo redom.

[ad id=”93788″]

Izgleda da u Hrvatskoj nitko ne razumije razlog politizacije i bojkota. Nitko ne spori da su se u Jasenovcu dogodili zločini i o tome u Hrvatskoj postoji konsenzus, Problem nastaje onog trenutka kada se pojavljuje film Jakova Sedlara u kojem se pojavljuje podatak da je Jasenovac postojao i od 1945 do 1951 i da su se i u tom vremenu događali zločini. Samo spominjanje tih zločina i podatak gdje su ostaci tih žrtava, te mogućnost da su se ti zločini pripisali ukupnom broju žrtava Jasenovca digli su svu tkz antifašisičku kliku na noge jer istina o tome je otvaranje pandorine kutije, čije otvaranje može izazvati rušenje teze o Hrvatima o genocidnom narodu i gubljenje uporišta u konstantnim ucjenama..

                Previše se događanja poklopilo ovih dana , od za neke šokantnog filma Jakova Sedlara,  objavljivanja nove knjige kvazi povjesničara Golstajna do blokade hrvatske blokade Srbije u otvaranju poglavlja 23.  Nabijanje kolektivne krivnje Hrvatima za Jasenovac  i pumpanje broja žrtava  postaje aktuelno tek od 1991, postaje javno jer do tada je to bilo tajno, bila je to tabu tema , koja se ni u Srbiji nije otvarala ali od proglašenja hrvatske neovisnosti postaje isključivo sredstvo ucjena i pritiska na Hrvatsku.  Tako se sredinom prošlog desetljeća srbijanska diplomacija trudi da na svakom koraku, pogotovo internacionalizacijom Jasenovca proizvesti kod Hrvatskog naroda sindrom kolektivne krivnje i prikazati hrvatski narod genocidnim . Sjetih se jednog detalja na koji hrvatska diplomacija nije nije reagirala, da nebi bilo zabune, bila je to diplomacija SDP-e vlasti, ali vlasti u kojoj joj je partner HNS i njegova predsjednica  Vesna Psić i koja je tada bila u kampanji za glavnog tajnika UN-a. Tako je 20 veljače 2015 godine u Londonu  održana izložba konferencija,  i predstavljanje knjige Dragane Mijatović Tomašević  „Ivan Hans Merc, rimokatolicka „crkva“ i istinite lazi“. Ništa nebi bilo neobično u toj knjizi od detalja da se spominju neke čudne brojke koje izazivaju podsmjeh svih relevantnih svjetskih povjesničara, kažem čudne brojeke, a  autrica knjige kaže da su brojke temelje na istraživanju međunarodne komisije, zanimljivo bez predstavnika Hrvatske . Ovaj detalj iz navodnog izvješća prenosim u orginalu, na engleskom:

 The International Commission for the Truth on Jasenovac (in which there were no representatives from the territory of the former Yugoslavia) chaired by the American professor Bernard Klein in the meeting in New York collected and published over 1,400 names of Roman Catholic priests and nuns who were personally slaughtering, torturing and murdering Serbs, Jews and Rome , and among the victims were over 700,000 Serbs, 23,000 Jews and 80,000 Roma.

Croatia is the only country in the world that had extermination camp for the children.

Amongst the victims of Jasenovac system of concentration camps were 110,000 children less than 14 years of age.

                Sigurno se pitate zašto sam ubacio ovaj podatak, vrlo je bitan jer kompletna srpska politika prema Hrvatskoj u posljednjih godinu dana, temelji se na ovim lažnim, izmišljenim podacima. Ne samo da se zvanična srpska politika, njihovi kvazi istoričari služe ovim podacima već tim se služi i oni koji „predstavljaju“ srpski narod u Hrvatskoj. Pupovac se tim podacima koristi po sistemu ili novci ili mi plasiramo našu istinu, ili novci ili mi mobiliziramo sve one koji trebaju novce.  Sve to pade u vodu onog dana kada se održala premijera filma Jakova Sedlara. Dva dana trajala je tišina, u ta dva dana smišljana je nova taktika kako ucjenuti čuvara hrvatske lisnice. Treći dan su shvatili, u velikoj opasnosti je njihova istina, ovu istinu treba rušiti jer ova istina može uništiti sve njihove snove. Jakov Sedlar iznio je samo istinu, istinu temeljenu na dokazima, neoborivu. Pandorina kutija hrvatske povijesti ne povratno i zauvijek se otvorila. Otvorila su se usta unih koji su godinama šutjeli, strah od istine uhvatio je i hrvatsku povjesničarsku elitu sa Jakovinom, Klasićem i njihovim sljedbenicima sa Filozofskog fakulteta.  Njihov strah  veći je tim više što o počinjenim zločinima u Jasenovcu postoji konsenzus u hrvatskom narodu, što hrvatska vlast na čelu sa predsjednicom, predsjednikom vlade i čelnicima najvećih političkih stranaka to ne negira već potvrđuje. Strah je sve veći jer nitko ne osporava žrtvu, ali sad svi postavljaju pitanje gdje su Jasenovačke žrtve od 1945 do 1951.  Jakov Sedlar otvorio je pandorinu kutiju, sad netko treba dati odgovore.

                Svi ti pokušaju ucjene, mi nećemo sa vama, mi ćemo sami održati komemoraciju, sve je to pokušaj zaustavljanja otvorenog pitanja, a pitanje je vrlo jednostavno, gdje su žtrve Jasenovačkog logora od 1941 do 1951.  Odgovor na to pitanje zatvoriti će zauvijek korištenje Jasenovca u političke svrhe i ucjene, a nadam se da će se netko u nadležnim institucijama sjetiti da se za laž i zločin mora odgovarati. Vrijeme je da se krimen prošlosti trajno prebaci na drugu stranu.

[ad id=”93788″]

Komemoracija u Jasenovcu održati će se onda kada je Vlada Republike Hrvatske planirala. Održati će se onako kako doliči, mirno, dostojanstveno, ponizno prema žrtvi, bez političkih govora i zvižduka, a oni koji žele održati svoju komemoraciju i istu pretvoriti u dernek i orgijanje neka zatraže od hrvatske policije zahtjev za održavanjem skupa i neka ga organiziraju svojim novcima, bez novaca hrvatskih poreznih obveznika.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori