Pratite nas

Kolumne

BOLEST ZA KOJU NEMA LIJEKA

Objavljeno

na

S ljudima zadojenim ideologijom vrlo je teško razgovarati. To se najbolje očituje iz retorike takozvanih antifašista u Hrvatskom saboru. Svojim ideološkim govorima permanentno pokušavaju blokirati rad Sabora nastojeći prouzročiti parlamentarnu krizu i vratiti se na vlast.

[ad id=”93788″]

Unatoč izbornom sloganu u kojem su obećavali kako nema povratka na staro kao i uvijek do sada plasirali su laž. Nakon gubitka vlasti odmah su posegnuli za dobro uvježbanom retorikom i počeli nas vračati u povijest. Povijest u koju su nas htjeli vratiti njihova je lažna konstrukcija kojom su sebe htjeli prikazati kao antifašiste i spasitelje. Tu nakaradnu ideologiju svesrdno su decenijama poduprli pendrekom, bokserom i tamnicom protiv svih onih koji ju nisu prihvaćali. Na njihovu žalost samo su sebe i svoje slijednike uspjeli uvjeriti u te nebuloze. Milijarde su potrošili na tiskanje knjiga, snimanje filmova i TV emisija kako bi izrečena laž s vremenom postala istina. Nažalost i danas se ponavlja ista stvar u Podunavlju. Petogodišnji moratorij na učenje moderne povijesti potpisan 1997. godine trebao je prestati 2002. godine no on se još i dan danas protuzakonito provodi. Kakvu povijest tamo uče i tko ih uči? Suludo je dopustiti profesorima da samostalno odlučuju što će predavati. Imaju li sva djeca pravo znati istinu pa ma kakva ona bila?

tezno

Svibanj 1945. – Tezno – 15.000 – 20.000 žrtava – tenkovski rov s pobijenim hrvatskim ženama

Što je istina? Istina je to da nikada nisu voljeli Hrvate, a sve što su činili, činili su protiv Hrvata i njihovog nacionalnog interesa. Od monstruozne komunističke partije pretvorili su se u socijaldemokratsku partiju no vuk dlaku mijenja ali ćud nikada. Da su uistinu demokratski orijentirani nikada ne bi zadržali ime i status partije i zvali bi se strankom. To im je u krvi, a omogućilo im je i nasljedstvo nad cjelokupnom imovinom onih čiju ideologiju nastavljaju. Na taj način uzurpirali su pravo i nad svom arhivom zloglasne komunističke kamarile pa ju pročistili ju kako bi prikrili zastrašujući genocid koji su počinili nad Hrvatima i drugim narodima. Nakon počinjenih zločina zamijenili su puške perom i nastavili svoj zločin za pisaćim stolom. U fašističkoj maniri 1945. likvidirali su sve svoje ideološke protivnike i pokrili se tobožnjim antifašizmom. Nije li sramotno da se i danas neki hvale tom 1945. i takvom „pobjedom“. Još je žalosnije to što to čini Ranko Ostojić koji obnaša dužnost predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u Hrvatskom Saboru. Dobro je jedino to što je rekao da nije naš i to je valjda jedina istina koju je izrekao. Kad se već toliko hvale tom njihovom „pobjedom“ 1945., onda neka širom otvorite oči i pogledaju čime se to hvale.

Ti njihovi takozvani antifašisti napunili su 1700 jama (koliko je do danas otkriveno) svojim ideološkim protivnicima. Žive i nedužne ljude zazidavali su u rudarska okna s desetak betonskih prepreka kako se ne bi mogli spasiti.

Huda jama – 2300 žrtava – stratište od 25. svibnja do 6. lipnja 1945. godine.

Prije nekoliko mjeseci istraživač komunističkih zločina gospodin Roman Leljak otkrio je podatak da je u rudniku Pečovnik smaknuto oko 12000 Hrvata. Samo ova tri stravična primjera dovoljno pokazuju karakter te opjevane „pobjede“ iz 1945.

Mislim da čovjek koji slavi takvu pobjedu može biti jedino osoba s monstruoznim umom ili možda čak i sljedbenik Sotone. Takav čovjek zasigurno nije zaslužio da sjedi u Hrvatskom saboru. Sjetite se samo visokih dužnosti koje je obavljao. Od ravnatelja policije, ministra unutarnjih poslova do predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u Hrvatskom Saboru. Jeste li napokon progledali vi gospodo iz Mosta? Toj je posljedica vašeg političkog diletantizma. Pustili ste osobu preko mosta, a ona je potom pod most obavila veliku nuždu. Nije li vam razvidno da svi koji se u Saboru koriste takvom retorikom nisu zaslužili mjesto u njemu i uopće ne zastupaju Hrvatske nacionalne interese. Njihove uvrede i poniženja na račun hrvatskog nacionalnog bića svakim danom postaju sve teže ali i sve opasnije. Kao da su pili „Toplo pivo“ Mile Kekina.

Ako toj „gospodi“ kažete istinu oni odmah počinu govoriti o svojoj ugroženosti. Svjesni svog beskrajnog blaćenja svega što je hrvatsko oni počinju podsvjesno osjećati krivnju za svoje postupke pa slijedom toga i nastaje iracionalni strah od kazne radi počinjenog. No simptomi koje neki od njih pokazuju, a to su poremećaj opažanja, osjećaj proganjanja, razdražljivost do agresivnosti, haluciniranje i slično pokazuju da se kod takvih osoba radi o bolesti koja se u medicini naziva paranoidna šizofrenija. Takvima nije mjesto u Hrvatskom saboru već u nekoj umobolnici. Njihovi saveznici za to imaju izreku: “Idi bre budalo, leči se“. Neki taj iracionalan strah koji je politički fabriciran već desetljećima koriste u podle političke svrhe nanoseći tako Hrvatskoj nesagledivu međunarodnu političku štetu. Proglašavajući sebe žrtvom predstavljaju se zaštitnicima fantomskih ugroženih skupina te tako pokušavaju opravdati svoje političko postojanje.

Ne, vi stvarno niste naši. Da, vi živite sa nama u državi koja se zove Republika Hrvatska, koja je nastala slobodno izraženom voljom hrvatskog naroda na prvim demokratskim izborima 1990. godine te na pravednom i legitimnom obrambenom Domovinskom ratu. Jezik kojim se govori je Hrvatski a pismo je latinica. To su činjenice koje se ne poklapaju s vašim ideološkim stavom i ciljevima no s njima bi se trebali pomiriti. Svatko tko poštuje Ustav republike hrvatske i djeluje u cilju boljitka Republike Hrvatske dobrodošao je. Svi oni koji to ne mogu ili ne žele prihvatiti i poštivati trebali bi potražiti neko drugo mjesto u kojem bi našli svoju sreću.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

U rudniku Pečovniku zatrpano je i zabetonirano više od 12.000 Hrvata!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari