Pratite nas

Kolumne

Bolje dva blagdana nego tri praznika

Objavljeno

na

Puno je značajnih datuma u nizu događaja koji su Hrvatsku doveli do neovisnosti, međunarodnog priznanja i oslobađanja privremeno zaposjednutog teritorija. Kamen temeljac moderne hrvatske države postavljen je dana 30.5.1990. konstituiranjem prvog, slobodnom voljom Hrvata izabranog, višestranačkog Sabora, da bi 22.12. iste godine uslijedilo donošenje prvog demokratskog Ustava. Dana 17.5.1991. uspješno provedeni referendum otvorio je vrata hrvatskoj neovisnosti, koja je ubrzo, 25.6.1991., i proglašena. Međutim, uslijed nepovoljnih međunarodnih okolnosti i nesklonosti ključnih čimbenika odluka je uskoro stavljena u mirovanje na tri mjeseca. Uslijedio je krvavi rat koji je kulminirao barbarskim pokušajem obezglavljivanja hrvatskog državnog vodstva. Sutradan, 8.10.1991. Sabor je proglasio raskid svih sveza s Jugoslavijom i neovisnost Hrvatske. No, nitko u svijetu relevantan tu odluku nije priznao. Hrvatska je križni put morala proći do kraja kako bi ju Europa napokon priznala dana 15.1.1992., a 22.5.1992. to je učinio i svijet prijamom u Ujedinjene narode.

Ipak, ratom razrušena i ispresijecana Hrvatska još uvijek nije bila slobodna. Štoviše, njezin i inače neprirodan i neekonomičan oblik poprimio je gotovo groteskne razmjere. Slijedom minucioznih poteza državnog vodstva Hrvatska je naposljetku oslobođena veličanstvenom operacijom Oluja, čiji je simbol oslobađanje hrvatskog kraljevskog grada Knina, dotad glavnog pobunjeničkog uporišta, izvedeno dana 5.8.1995. Na krilima Oluje i uspješnog završetka od onog u Hrvatskoj neodvojivog rata u BiH, dana 15.1.1998. u pravni poredak Hrvatske mirno je reintegrirano i hrvatsko Podunavlje. Time je ujedno ostvaren preduvjet za ispunjavanje dva preostala strateška cilja – vraćanje u obitelj europskih naroda i članstvo u najjačem svjetskom vojno-sigurnosnom savezu – koji će uz podosta muke i žrtve biti ostvareni u ovom stoljeću.

U doba vladavine prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, od svih tih za nacionalnu povijest neprijeporno važnih događaja, kao nacionalni blagdani izabrana su dva – 30.5.1990., kad je niz započeo, kao Dan državnosti; i 5.8.1995., kad je mlada hrvatska država doživjela organizacijski, vojni i emotivni vrhunac, kao Dan domovinske zahvalnosti.

No, odlaskom predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice na vlast su stupili oni koji su pošto-poto htjeli zatrti sjećanje na njega i prikazati njegovo djelovanje u posve drugom svjetlu, ne bitno drukčijem od onoga kakvim su ga vidjeli oni koji su ga devedesetih htjeli fizički ukloniti i zatrti Hrvatsku. Trn u oku im je predstavljao Dan državnosti, obilježavan u spomen na 30.5.1990. Naime, u dolasku HDZ-a na vlast vidjeli su izvorište svih svojih kompleksa prema povijesnom divu Tuđmanu. Ništa manje nije ih živciralo i što je taj veliki nadnevak odigrao značajnu ulogu u hrvatskoj povijesti i kasnijih godina. Dok su ih oni vidjeli tek pokazateljem “militarizacije Tuđmanovog režima”, proslave Dana državnosti zapravo su primjer racionalnog korištenja demonstracije vojne moći u mjeri kad je i koliko trebalo. Mimohodom svih rodova Hrvatske vojske, održanim 30.5.1995. proslavljen je Bljesak i pobunjenicima, ne urazume li se, nagovještena Oluja. A na isti dan, dvije godine kasnije, poslana im je jasna poruka što ih čeka budu li otezali s dogovorenom mirnom integracijom preostalog, silom otetog hrvatskog ozemlja. U oba slučaja radilo se o svrhovitom potezu općeg nacionalnog značaja, ni u čemu usporedivom s diletantskom imitacijom Milanovića i Kotromanovića, upriličenom isključivo u predizborne svrhe radi stjecanja simpatija birača i političkih bodova.

Uzdajući se u već tada vidno oslabljenu sposobnost pamćenja kritičnog broja Hrvata, ideološki predšasnici Milanovića i Kotromanovića, ujedno i njihovi preteče u raboti stvaranja razdora među Hrvatima, ukinuli su obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja kao državnog praznika i pokušali ga nadomjestiti s dva datuma iz maločas navedenog slijeda. Neko Račan-Budišino škrabalo je jednostavno prekrižilo dotadašnji Dan državnosti i u kalendar državnih praznika naškrabalo 25. lipnja kao Dan državnosti i 8. listopada kao Dan neovisnosti.

Učinili su to iz dva razloga. Prvo, kako bi se pokazali naglašeno domoljubnima budući domoljublje nisu često iskazivali držeći ga tek otrcanim reliktom prošlosti. Stoga su velikodušno omogućili slavljenje još više dana vezanih uz stvaranje Hrvatske (a slično su i Tijelovo proglasili nacionalnim praznikom kako bi se dodvorili Katoličkoj crkvi). Ovo je inače klasična metoda kojom se služe u duši sitni politikanti, makar bili i na visokim položajima, kako bi simboličkim pretjerivanjem prikrili posve suprotne namjere. Možda nadahnut upravo tim postupkom onih koje su u Hrvatskoj na vlast doveli njegovi prethodnici iz redova demokrata, Barrack Obama se, kad je prisezao za američkog predsjednika, mimo dotad uobičajenog zakleo na čak dvije Biblije (standardnu i Lincolnovu). Uz očitu simboličku konotaciju, učinio je to i kako bi odagnao sumnje da je kripto-musliman. No, iz njegovog predsjedničkog djelovanja nije se dalo razabrati niti da je kršćanin niti da je musliman. U dva blijeda mandata ipak će ga više i bolje upamtiti muslimani – poglavito oni u Libiji, Egiptu i Siriji. A ne će ostati zaboravljen ni u Ukrajini, toj žilavoj zemlji koja je u ni stotinu godina doživjela tri grozne katastrofe – Gladomor, Černobil i Obamu – sve jedna crnja od druge. Kako stvari stoje, čini se da će ova treća ostaviti najpogubnije posljedice. Naime, samo u Poljskoj je zadnjih godina utočište našlo 2-3 milijuna Ukrajinaca, dok im broj rođenih iz godine u godinu strjelovito pada. Posljedično, opća duševna malaksalost tog nemalog slavenskog naroda dovest će do izbora lakrdijaša za predsjednika, 72%-tnom voljom naroda. Ma, tko bi rekao da g. Putin ima tako opor smisao za humor? A evo i drugdje su se već neki, duševnog stanja ništa boljeg od Ukrajinaca, pomamili za ovim zaraznim primjerom.

Drugi razlog kojim su se detuđmanizatori vodili pri uvođenju novog Dana državnosti i Dana neovisnosti je stvaranje zbrke i malodušnosti naroda prema najsjajnijim danima svoje povijesti. Tako većina Hrvata ni nakon 20 godina ne zna čemu su ti praznici posvećeni, dok onaj manji dio koji to zna, nerijetko pobrka kad koji pada. Uz svekoliku nebrigu o nacionalnoj simbolici i sjećanju, u čemu su mogli računati na svesrdnu potporu medija koji se nisu pretrgli promovirati nove nacionalne praznike, uspjelo im je ta dva dana, koji nazivom doista zvuče blagdanski, pretvoriti u tek neradne dane. Hrvati im se najviše vesele kad padnu u utorak ili četvrtak jer tad su kao stvoreni za njezino veličanstvo – spojku s vikendom.

Bez obzira na moguće nezadovoljstvo razmaženih, isključivo osobnim koristoljubljem vođenih građana, Hrvatskoj povećanje broja radnih dana, osobito sada kad napokon posluje pozitivno, sigurno ne bi škodilo. Stoga je prikladno vrijeme da se dva nepotrebna praznika, koja očito nisu ispunila svoju svrhu, zamjene jednim, za nacionalno zajedništvo nasušno potrebnim blagdanom – prirodan i logičan izbor je upravo 30. svibnja.

Kada to učiniti ako ne sada, kad je nakon 20 godina manje-više intenzivne detuđmanizacije Hrvatska iznjedrila dvoje političara koji se ozbiljno spominju kao kandidati za najviša mjesta u Europi, što bi nogometni pandan našlo u kandidatima za “Zlatnu loptu”, Modriću i Rakitiću. Pa nisu li i njih – oni koji sve znaju, iako nikad u životu ništa ozbiljno nisu radili – omalovažavali, “vješali”, optuživali za izdaju, čak i na odmoru s obitelji kamenovali? Ne treba to čuditi, jer kad se poda prorocima lažnim koji zaluđuju mase, narod lako postane razularena svjetina – “pûčina, ta stoka grdna”, štono reče pjesnik s iskustvom vladanja. Koja može podnijeti sve samo svoje najbolje ljude ne. Stoga teško podnosi i to dvoje ljudi do kojih svijet drži, unatoč tome što ne samo da se ne srame diljem međunarodne zajednice omraženog Tuđmana, nego ga se i rado prisjećaju. Tako se Andrej Plenković nedavno nije ustručavao najmoćnijoj ženi Europe metnuti pred nos bistu predsjednika Tuđmana, dok Kolindi Grabar Kitarović ipak bolje idu defanzivni zadaci – uklanjanje biste – naravno ne Vrhovnikove, nego Maršalove.

Samo, za razliku od Tuđmana koji je morao ploviti i uzvodno kako bi u mukama rađanja donio Hrvatskoj slobodu, oni, srećom, u što je utkano Tuđmanovo velebno djelo i žrtva hrvatskih branitelja, mogu plivati i nizvodno, a da to bude sukladno hrvatskom nacionalnom interesu. Pa zašto bi onda plivali uzvodno? Samo kako bi podilazili onima koji su navikli tek djetinje se inatiti i tjerati tuk na utuk, a nesposobni su uočiti bitno izmijenjene okolnosti jer ih one ne zanimaju? Pa to bi predstavljalo ugrozu, a ne zaštitu nacionalnih interesa.

Upravo spominjanje predsjednice Grabar Kitarović u kontekstu kandidature za visoki položaj u Uniji pokazuje da predsjednička dužnost, bez obzira na ovlasti neusporedive s Tuđmanovima, nije tako beznačajna kako je nastoje prikazati lijevo-liberalni komentatori. Ne samo zbog bitne uloge u područjima vojske, diplomacije i obavještajne zajednice, ponajprije u pitanjima kadrovske politike. Tom dužnošću se, naime, treba znati koristiti, što podrazumijeva ipak nešto više od branja ljubičica bijelih po tratinama Pantovčaka ili udaranja u tambure – znati i moći ući u krug pravih ljudi, onih koji odlučuju. A kad smo već kod ljubitelja ljubičica bijelih, ostaje silna nevjerica kako to da nitko u kontekstu kandidata za vodeće europske pozicije ne spominje perjanice detuđmanizacije – Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i šegrta im Zorana Milanovića… pa čak ni glavosječu pobjedničke Tuđmanove diplomacije, Tonina Piculu, a vjerovali ili ne, ni prekaljenu eurokrem-vedetu Biljanu Borzan koja se morala zadovoljiti tek položajem Dubravke Šuice, samo u osjetno manjoj europskoj stranačkoj grupaciji… I nikoga da objasni kako je to moguće…

U neku je ruku i logično što ljudi nepostojeći u europskim kadrovskim križaljkama obilježavaju nepostojeće događaje, pa eto i ovaj kad je bog Staljin nekolicinu svojih obožavatelja, ozlojeđenih jer ih je skoro dvogodišnji saveznik iznevjerio, u šumu okrenuo, a koji se obilježava kao sadržajem najprazniji državni praznik u Hrvatskoj. Predsjednica je odigrala vrhunski potez poklonivši se žrtvama fašizma tamo gdje je on doista bio na djelu – u Istri – tada dijelu Italije, postojbine fašizma. No, ta poruka bi dobila zaokružen smisao tek kad bi bila okrunjena prebacivanjem obilježavanja Dana antifašističke borbe s 22. lipnja na 2. ožujka. Naime, 2. ožujka 1921. se, za razliku od 22. lipnja 1941., nešto uistinu i dogodilo – započela je pobuna Labinskih rudara u kojoj su osmorica poginula. Iako tada fašizam formalno još nije bio na vlasti, pobuna je bila uperena protiv za njega karakterističnih struktura i metoda koje su već uvelike uzele maha. Stoga bi taj događaj, kao prvi takve vrste u Europi, imalo smisla obilježavati u kontekstu borbe protiv fašizma. Štoviše, kao nacionalni praznik nesumnjivo bi blagotvorno utjecao na nacionalnu homogenizaciju, poticanje zajedništva umjesto podjela, splašnjavanje ideoloških napetosti, te jačanje integracije Hrvata Istre u hrvatsko nacionalno biće. To bi ujedno predstavljalo i prikladan odgovor kako talijanskim političarima koji sve češće verbalno posežu za hrvatskim teritorijem – jako ih svrbe Istria, Fiume i Dalmazia – tako i onima u Hrvatskoj koji antifašizam koriste za slavljenje i opravdavanje pokolja nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i njegovu poraću. A s takvim plodovima bi i taj dan nesumnjivo bio blagdan.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari