Pratite nas

Kolumne

Bolje dva blagdana nego tri praznika

Objavljeno

na

Puno je značajnih datuma u nizu događaja koji su Hrvatsku doveli do neovisnosti, međunarodnog priznanja i oslobađanja privremeno zaposjednutog teritorija. Kamen temeljac moderne hrvatske države postavljen je dana 30.5.1990. konstituiranjem prvog, slobodnom voljom Hrvata izabranog, višestranačkog Sabora, da bi 22.12. iste godine uslijedilo donošenje prvog demokratskog Ustava. Dana 17.5.1991. uspješno provedeni referendum otvorio je vrata hrvatskoj neovisnosti, koja je ubrzo, 25.6.1991., i proglašena. Međutim, uslijed nepovoljnih međunarodnih okolnosti i nesklonosti ključnih čimbenika odluka je uskoro stavljena u mirovanje na tri mjeseca. Uslijedio je krvavi rat koji je kulminirao barbarskim pokušajem obezglavljivanja hrvatskog državnog vodstva. Sutradan, 8.10.1991. Sabor je proglasio raskid svih sveza s Jugoslavijom i neovisnost Hrvatske. No, nitko u svijetu relevantan tu odluku nije priznao. Hrvatska je križni put morala proći do kraja kako bi ju Europa napokon priznala dana 15.1.1992., a 22.5.1992. to je učinio i svijet prijamom u Ujedinjene narode.

Ipak, ratom razrušena i ispresijecana Hrvatska još uvijek nije bila slobodna. Štoviše, njezin i inače neprirodan i neekonomičan oblik poprimio je gotovo groteskne razmjere. Slijedom minucioznih poteza državnog vodstva Hrvatska je naposljetku oslobođena veličanstvenom operacijom Oluja, čiji je simbol oslobađanje hrvatskog kraljevskog grada Knina, dotad glavnog pobunjeničkog uporišta, izvedeno dana 5.8.1995. Na krilima Oluje i uspješnog završetka od onog u Hrvatskoj neodvojivog rata u BiH, dana 15.1.1998. u pravni poredak Hrvatske mirno je reintegrirano i hrvatsko Podunavlje. Time je ujedno ostvaren preduvjet za ispunjavanje dva preostala strateška cilja – vraćanje u obitelj europskih naroda i članstvo u najjačem svjetskom vojno-sigurnosnom savezu – koji će uz podosta muke i žrtve biti ostvareni u ovom stoljeću.

U doba vladavine prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, od svih tih za nacionalnu povijest neprijeporno važnih događaja, kao nacionalni blagdani izabrana su dva – 30.5.1990., kad je niz započeo, kao Dan državnosti; i 5.8.1995., kad je mlada hrvatska država doživjela organizacijski, vojni i emotivni vrhunac, kao Dan domovinske zahvalnosti.

No, odlaskom predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice na vlast su stupili oni koji su pošto-poto htjeli zatrti sjećanje na njega i prikazati njegovo djelovanje u posve drugom svjetlu, ne bitno drukčijem od onoga kakvim su ga vidjeli oni koji su ga devedesetih htjeli fizički ukloniti i zatrti Hrvatsku. Trn u oku im je predstavljao Dan državnosti, obilježavan u spomen na 30.5.1990. Naime, u dolasku HDZ-a na vlast vidjeli su izvorište svih svojih kompleksa prema povijesnom divu Tuđmanu. Ništa manje nije ih živciralo i što je taj veliki nadnevak odigrao značajnu ulogu u hrvatskoj povijesti i kasnijih godina. Dok su ih oni vidjeli tek pokazateljem “militarizacije Tuđmanovog režima”, proslave Dana državnosti zapravo su primjer racionalnog korištenja demonstracije vojne moći u mjeri kad je i koliko trebalo. Mimohodom svih rodova Hrvatske vojske, održanim 30.5.1995. proslavljen je Bljesak i pobunjenicima, ne urazume li se, nagovještena Oluja. A na isti dan, dvije godine kasnije, poslana im je jasna poruka što ih čeka budu li otezali s dogovorenom mirnom integracijom preostalog, silom otetog hrvatskog ozemlja. U oba slučaja radilo se o svrhovitom potezu općeg nacionalnog značaja, ni u čemu usporedivom s diletantskom imitacijom Milanovića i Kotromanovića, upriličenom isključivo u predizborne svrhe radi stjecanja simpatija birača i političkih bodova.

Uzdajući se u već tada vidno oslabljenu sposobnost pamćenja kritičnog broja Hrvata, ideološki predšasnici Milanovića i Kotromanovića, ujedno i njihovi preteče u raboti stvaranja razdora među Hrvatima, ukinuli su obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja kao državnog praznika i pokušali ga nadomjestiti s dva datuma iz maločas navedenog slijeda. Neko Račan-Budišino škrabalo je jednostavno prekrižilo dotadašnji Dan državnosti i u kalendar državnih praznika naškrabalo 25. lipnja kao Dan državnosti i 8. listopada kao Dan neovisnosti.

Učinili su to iz dva razloga. Prvo, kako bi se pokazali naglašeno domoljubnima budući domoljublje nisu često iskazivali držeći ga tek otrcanim reliktom prošlosti. Stoga su velikodušno omogućili slavljenje još više dana vezanih uz stvaranje Hrvatske (a slično su i Tijelovo proglasili nacionalnim praznikom kako bi se dodvorili Katoličkoj crkvi). Ovo je inače klasična metoda kojom se služe u duši sitni politikanti, makar bili i na visokim položajima, kako bi simboličkim pretjerivanjem prikrili posve suprotne namjere. Možda nadahnut upravo tim postupkom onih koje su u Hrvatskoj na vlast doveli njegovi prethodnici iz redova demokrata, Barrack Obama se, kad je prisezao za američkog predsjednika, mimo dotad uobičajenog zakleo na čak dvije Biblije (standardnu i Lincolnovu). Uz očitu simboličku konotaciju, učinio je to i kako bi odagnao sumnje da je kripto-musliman. No, iz njegovog predsjedničkog djelovanja nije se dalo razabrati niti da je kršćanin niti da je musliman. U dva blijeda mandata ipak će ga više i bolje upamtiti muslimani – poglavito oni u Libiji, Egiptu i Siriji. A ne će ostati zaboravljen ni u Ukrajini, toj žilavoj zemlji koja je u ni stotinu godina doživjela tri grozne katastrofe – Gladomor, Černobil i Obamu – sve jedna crnja od druge. Kako stvari stoje, čini se da će ova treća ostaviti najpogubnije posljedice. Naime, samo u Poljskoj je zadnjih godina utočište našlo 2-3 milijuna Ukrajinaca, dok im broj rođenih iz godine u godinu strjelovito pada. Posljedično, opća duševna malaksalost tog nemalog slavenskog naroda dovest će do izbora lakrdijaša za predsjednika, 72%-tnom voljom naroda. Ma, tko bi rekao da g. Putin ima tako opor smisao za humor? A evo i drugdje su se već neki, duševnog stanja ništa boljeg od Ukrajinaca, pomamili za ovim zaraznim primjerom.

Drugi razlog kojim su se detuđmanizatori vodili pri uvođenju novog Dana državnosti i Dana neovisnosti je stvaranje zbrke i malodušnosti naroda prema najsjajnijim danima svoje povijesti. Tako većina Hrvata ni nakon 20 godina ne zna čemu su ti praznici posvećeni, dok onaj manji dio koji to zna, nerijetko pobrka kad koji pada. Uz svekoliku nebrigu o nacionalnoj simbolici i sjećanju, u čemu su mogli računati na svesrdnu potporu medija koji se nisu pretrgli promovirati nove nacionalne praznike, uspjelo im je ta dva dana, koji nazivom doista zvuče blagdanski, pretvoriti u tek neradne dane. Hrvati im se najviše vesele kad padnu u utorak ili četvrtak jer tad su kao stvoreni za njezino veličanstvo – spojku s vikendom.

Bez obzira na moguće nezadovoljstvo razmaženih, isključivo osobnim koristoljubljem vođenih građana, Hrvatskoj povećanje broja radnih dana, osobito sada kad napokon posluje pozitivno, sigurno ne bi škodilo. Stoga je prikladno vrijeme da se dva nepotrebna praznika, koja očito nisu ispunila svoju svrhu, zamjene jednim, za nacionalno zajedništvo nasušno potrebnim blagdanom – prirodan i logičan izbor je upravo 30. svibnja.

Kada to učiniti ako ne sada, kad je nakon 20 godina manje-više intenzivne detuđmanizacije Hrvatska iznjedrila dvoje političara koji se ozbiljno spominju kao kandidati za najviša mjesta u Europi, što bi nogometni pandan našlo u kandidatima za “Zlatnu loptu”, Modriću i Rakitiću. Pa nisu li i njih – oni koji sve znaju, iako nikad u životu ništa ozbiljno nisu radili – omalovažavali, “vješali”, optuživali za izdaju, čak i na odmoru s obitelji kamenovali? Ne treba to čuditi, jer kad se poda prorocima lažnim koji zaluđuju mase, narod lako postane razularena svjetina – “pûčina, ta stoka grdna”, štono reče pjesnik s iskustvom vladanja. Koja može podnijeti sve samo svoje najbolje ljude ne. Stoga teško podnosi i to dvoje ljudi do kojih svijet drži, unatoč tome što ne samo da se ne srame diljem međunarodne zajednice omraženog Tuđmana, nego ga se i rado prisjećaju. Tako se Andrej Plenković nedavno nije ustručavao najmoćnijoj ženi Europe metnuti pred nos bistu predsjednika Tuđmana, dok Kolindi Grabar Kitarović ipak bolje idu defanzivni zadaci – uklanjanje biste – naravno ne Vrhovnikove, nego Maršalove.

Samo, za razliku od Tuđmana koji je morao ploviti i uzvodno kako bi u mukama rađanja donio Hrvatskoj slobodu, oni, srećom, u što je utkano Tuđmanovo velebno djelo i žrtva hrvatskih branitelja, mogu plivati i nizvodno, a da to bude sukladno hrvatskom nacionalnom interesu. Pa zašto bi onda plivali uzvodno? Samo kako bi podilazili onima koji su navikli tek djetinje se inatiti i tjerati tuk na utuk, a nesposobni su uočiti bitno izmijenjene okolnosti jer ih one ne zanimaju? Pa to bi predstavljalo ugrozu, a ne zaštitu nacionalnih interesa.

Upravo spominjanje predsjednice Grabar Kitarović u kontekstu kandidature za visoki položaj u Uniji pokazuje da predsjednička dužnost, bez obzira na ovlasti neusporedive s Tuđmanovima, nije tako beznačajna kako je nastoje prikazati lijevo-liberalni komentatori. Ne samo zbog bitne uloge u područjima vojske, diplomacije i obavještajne zajednice, ponajprije u pitanjima kadrovske politike. Tom dužnošću se, naime, treba znati koristiti, što podrazumijeva ipak nešto više od branja ljubičica bijelih po tratinama Pantovčaka ili udaranja u tambure – znati i moći ući u krug pravih ljudi, onih koji odlučuju. A kad smo već kod ljubitelja ljubičica bijelih, ostaje silna nevjerica kako to da nitko u kontekstu kandidata za vodeće europske pozicije ne spominje perjanice detuđmanizacije – Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i šegrta im Zorana Milanovića… pa čak ni glavosječu pobjedničke Tuđmanove diplomacije, Tonina Piculu, a vjerovali ili ne, ni prekaljenu eurokrem-vedetu Biljanu Borzan koja se morala zadovoljiti tek položajem Dubravke Šuice, samo u osjetno manjoj europskoj stranačkoj grupaciji… I nikoga da objasni kako je to moguće…

U neku je ruku i logično što ljudi nepostojeći u europskim kadrovskim križaljkama obilježavaju nepostojeće događaje, pa eto i ovaj kad je bog Staljin nekolicinu svojih obožavatelja, ozlojeđenih jer ih je skoro dvogodišnji saveznik iznevjerio, u šumu okrenuo, a koji se obilježava kao sadržajem najprazniji državni praznik u Hrvatskoj. Predsjednica je odigrala vrhunski potez poklonivši se žrtvama fašizma tamo gdje je on doista bio na djelu – u Istri – tada dijelu Italije, postojbine fašizma. No, ta poruka bi dobila zaokružen smisao tek kad bi bila okrunjena prebacivanjem obilježavanja Dana antifašističke borbe s 22. lipnja na 2. ožujka. Naime, 2. ožujka 1921. se, za razliku od 22. lipnja 1941., nešto uistinu i dogodilo – započela je pobuna Labinskih rudara u kojoj su osmorica poginula. Iako tada fašizam formalno još nije bio na vlasti, pobuna je bila uperena protiv za njega karakterističnih struktura i metoda koje su već uvelike uzele maha. Stoga bi taj događaj, kao prvi takve vrste u Europi, imalo smisla obilježavati u kontekstu borbe protiv fašizma. Štoviše, kao nacionalni praznik nesumnjivo bi blagotvorno utjecao na nacionalnu homogenizaciju, poticanje zajedništva umjesto podjela, splašnjavanje ideoloških napetosti, te jačanje integracije Hrvata Istre u hrvatsko nacionalno biće. To bi ujedno predstavljalo i prikladan odgovor kako talijanskim političarima koji sve češće verbalno posežu za hrvatskim teritorijem – jako ih svrbe Istria, Fiume i Dalmazia – tako i onima u Hrvatskoj koji antifašizam koriste za slavljenje i opravdavanje pokolja nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i njegovu poraću. A s takvim plodovima bi i taj dan nesumnjivo bio blagdan.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, slobodu treba izboriti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Republika Hrvatska, kao neovisna država, svečanom i javnom prisegom dobila je u utorak 18. veljače petoga predsjednika u osobi Zorana Milanovića te nastavlja svoj životni put u svoj političkoj, ideološkoj i gospodarskoj kompleksnosti međunarodne zajednice i unutarnjih društvenih odnosa. Premda po Ustavu predsjednik ima relativno skromne ovlasti, ipak kao jedina politička funkcija koju neposredno na izborima legitimiraju birači, hrvatski predsjednik ima golemo simboličko značenje te je stoga važna i svaka gesta i poruka koja je odaslana u javnost sa svečanosti inauguracije.

Svaka društvena institucija prolazi proces razvitka i ustaljivanja te ne bi bilo normalno da sa svakom novom upravom na stanoviti način sve počinje iznova, da se ne uzima u obzir nešto što je u toj instituciji postalo uobičajeno. U Republici Hrvatskoj šest je inauguracija novoga predsjednika održano po jednom modelu, dakle već, može se reći, ustaljenom, promišljenom i općeprihvaćenom, a sada je sedma inauguracija realizirana posve po novom modelu. Ne može se reći da je time prekršen koji zakon ili da je učinjeno išta protupravno ili neetično, no prekinut je kontinuitet koji je ipak vrlo važan za poštovanje i samopoštovanje mlade države. Raskid s makar relativno skromnom tradicijom imao bi smisla samo ako bi se ponudilo nešto bolje, nešto što više afirmira Republiku Hrvatsku kao državu i njezinu najistaknutiju funkciju u strukturi državne vlasti. Recentna inauguracija na Pantovčaku i po novom ritualu ništa od toga nije ponudila, pa se nameće pitanje je li se time možda željelo relativizirati važnost države kao takve i same predsjedničke funkcije.

Inauguracija

Budući da predsjednička inauguracija nije privatni čin, i budući da bi predsjednik trebao biti u stanovitom smislu državni predvoditelj svih hrvatskih građana, nije se smjelo dogoditi da na inauguraciji ne bude ni predstavnika građana koji su dali svoj glas za mandat predsjedniku, tim više što je to jedina državna funkcija na koju svojim glasom neposredno nekoga dovode sami građani – birači. Nije se smjelo dogoditi ni da na inauguraciji ne budu nazočni predstavnici političkih stranaka, kako onih koje su novoga predsjednika podupirale u izborima, tako i onih koje su osporavale njegov Izbor. Teško je vjerovati da bi se predsjednička funkcija mogla ostvarivati kao predvođenje svih građana Republike Hrvatske a da na inauguraciju ne budu pozvani predstavnici svih segmenata društvenoga života počevši od kulturnoga, gospodarskoga i vjerskoga do svih drugih. Premda je započeti predsjednički mandat na izborima dobiven pod parolom »Normalno«, nije normalno da su prednost pred svim predstavnicima svih segmenata društvenoga života dobili aktivisti u predsjedničkoj kampanji pobjednika.

Budući da funkcija predsjednika države ima relevantne ovlasti u međunarodnim odnosima i međunarodnoj politici, upravo je sablažnjivo što na predsjedničku inauguraciju nije pozvan baš nitko iz međunarodne zajednice, čak ni predstavnik diplomatskoga kora akreditiranoga u Hrvatskoj. Nije li takvom gestom međunarodnoj zajednici i njezinim predstavnicima poslana poruka koja se može čitati kao ignoriranje ili omalovažavanje međunarodne politike ili kao (smišljeno ili slučajno?) omalovažavanje Republike Hrvatske u međunarodnom kontekstu, premda je država Hrvatska, kao i svaka druga država, relevantna pravna osoba i činjenica međunarodnoga prava? Nije li upravo inauguracija najbolja prilika da se novi predsjednik predstavi predstavnicima međunarodne zajednice?

Neovisnost sudstva i medija

U inauguracijskom govoru (koji nije odolio ideološkom pomodarstvu stavljajući »rod« na prvo mjesto stvarnosti koje ne bi smjele biti razlog za diskriminaciju ili isključivanje u hrvatskom društvu) novi Predsjednik uz druge relevantne poruke, koje zaslužuju dublju opservaciju, istaknuo je da je najčvršća brana tiraniji svake vrste »podrška vlasti akademskoj i znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija«. Dodao je: »Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima. Smatram, dakle, da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.«

S obzirom na hrvatsku stvarnost, zdravi, neovisni i slobodni sudstvo, znanost i mediji apsolutno su veliki prioriteti za cjelokupno ozdravljenje hrvatskoga društva i dobro je ako je to novi Predsjednik uočio i uzeo si kao jednu od važnijih zadaća u svom mandatu.

Poznato je da nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, nego slobodu odnosno neovisnost treba izboriti, što je moguće tek kad za to postoje osnovni preduvjeti. Bilo bi iznimno veliko i važno služenje kad bi novi Predsjednik uspio pomoći da se stvore uvjeti za razbijanje svake vrste otuđenih centara moći koji svojim utjecajem na gotovo sve segmente i procese u hrvatskom društvu otimaju slobodu i neovisnost mnogim pojedincima, skupinama i mnogim, i državnim, institucijama. Bude li odgovorni predvodnik u stvarnom oslobođenju hrvatskoga društva, novi Predsjednik ima priliku ući u povijest upisan zlatnim slovima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Stvarna prijetnja današnjoj Hrvatskoj je naslijeđena duboka država

Objavljeno

na

Objavio

U ovih zadnjih tridesetak godina, zapravo od postignuća današnje hrvatske države zdrava matica hrvatskog naroda muku muči pokušavajući izići na kraj s naslijeđenom dominacijom ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba. Do sada je ta borba bila neuspješna jer se vodi protiv tobože nepostojećeg neprijatelja kojeg, kao u Andersenovoj bajci, navodno nitko ne vidi, ali se njegovo razorno djelovanje osjeća na svakom koraku. Toliko, da je i slijepcu već postalo vidljivo kako bivša jugoudbaška elita, uglavnom sponzorirana i dirigirana izvana, još uvijek dominira i usmjerava politički, gospodarski i javni život u novostvorenoj hrvatskoj državi. Namećući narodu novo regionalno i neoliberalno ropstvo.

Očito se tu radi o fenomenu koji se modernim jezikom naziva duboka država. Radi se dakle o ponovo ojačanom i umreženom bivšem jugoudbaškom kadru naslijeđenom iz komunističke Jugoslavije koji je ostao duboko ukorijenjen u svim vitalnim institucijama novostvorene hrvatske države. Odakle, svojim ‘nevidljivim’ djelovanjem i dalje paralizira gospodarski procvat, potiče podjele i nesređeno stanje u društvu te preko klijentelizma i korupcije održava bivši način rada i ponašanja kod većine ljudi. S ciljem da se i u današnjoj Hrvatskoj ispod žita ponovo poveže i učvrsti bivša jugomafijaška gospodarsko-socijalna mreža preko koje bi ta, tobože nepostojeća, duboka država u potpunosti kontrolirala sve procese u društvu i nastavila pljačku i podjarmljivanje običnog naroda.

Ako svjesni Hrvati i ljudi s karakterom, koji brinu za budućnost svoje djece, nastave žmiriti na tu zlokobnu pojavu i ne raditi ništa kako bi se to zlo spriječilo, rezultat bi uskoro mogao biti grčki scenarij.

Jugoslavensko, a ne hrvatsko

Budimo, dakle, u vezi s tim teškim problemom potpuno jasni. Kada govorimo o fenomenu takozvane duboke države u današnjoj Hrvatskoj, govorimo uglavnom o nelustriranim dijelovima državnog i obavještajnog aparata koji rade za svoje bivše šefove i nove sponzore izvan Hrvatske. Govorimo o prošlošću utaočenim i i korumpiranim kadrovima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno komunističke Jugoslavije, i njihovim jugonostalgičnim potomcima u današnjoj državnoj administraciji, gospodarstvu i medijima. Dakle, o onome što je još uvijek ostalo udbaško i jugobalkansko, u politici, gospodarstvu, pravosuđu, obavještajnom sektoru, medijima, obrazovanju i na svim drugim područjima javnog i konspirativnog djelovanja.

Ukratko, o svemu onome što je još uvijek više jugoslavensko nego hrvatsko u današnjoj Hrvatskoj.

Jugokomunističko naslijeđe zacementirano bivšim kadrovima i njihovim potomcima u svim vitalnim institucijama, gospodarstvu i medijima predstavlja rak ranu današnje hrvatske države. Postalo je više nego očito kako ti mentalni Jugoslaveni i ucijenjeni taoci svoje odnarođene prošlosti nastavljaju na bivši način, razarati zajedništvo, napredak, ugled i temeljne vrijednosti hrvatskog društva. Čak su medijsko ispiranje mozga i matrica manipuliranja narodom ostali isti kao u bivšoj Jugoslaviji. Tako da današnji hrvatski sustav sve više postaje parodija bivšeg.

Svakome, dakle, tko zdravorazumski gleda na stanje u Hrvatskoj i na probleme koji je sustavno guše od osamostaljenja do danas, jasno je da ti problemi nisu ni izvorno hrvatski ni današnji. Nego su naslijeđeni iz bivših Jugoslavija i umjetno održavani izvana i iznutra, kako bi se Hrvate nastavilo držati u pokornosti i zarobljene Balkanom.

Ne treba, dakle, biti politički Einstein da bi se shvatilo kako je trenutna hrvatska društvena i politička zbilja rezultat kombiniranog djelovanja mreže udbaško-velikosrpske mafije iz sjene, vodećih političara recikliranih iz bazena bivšeg sustava vlasti i njihovih vanjskih šefova i sponzora.

Ponavljanje bivšeg

Previše je u današnjoj Hrvatskoj ponavljanja bivšeg, bivših tajnih poslova i dogovora, bivšeg gospodarskog kriminala i malverzacija, bivših spletki i podmetanja da bi to bilo slučajno. Svakim danom naime postaje sve razvidnije kako se pod kontrolom duboke države vodi hibridni medijsko-psihološki rat s ciljem sabotaže ugleda i suverenog razvitka samostalne Hrvatske.

Očito se preko programiranog urušavanja gospodarstva, medijskog terora razuzdane jugobalkanske ljevice, stalnog nametanja crnila i stihijskog nezadovoljstva naroda, priprema teren za povratak Hrvatske u planiranu novu regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. U pozadini svega krije se zapravo obnova bivše Jugoslavije u nešto liberalnijem i drugačijem obliku (minus Slovenija plus Albanija) koju su Mesić i Račan u ime Hrvatske potpisali na Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. i koja bi trebala profunkcionirati u sljedećem valu proširenja EU na ‘Našu Regiju’.

Dakle, hrvatska država, ovakva kakva je danas, slobodna je samo djelomično. Ključne službe i institucije koje bi trebale nadzirati i podupirati njenu slobodu, sigurnost i napredak od samog osnutka, a poglavito od 2000. izbušene su kadrom iz bivšeg sustava koji je sabotira na svakom koraku. Stvarni problem je zapravo to što su poluge moći i nacionalno bogatstvo ostali u rukama ‘bivših’ udbaša i Jugoslavena koji nemaju srca za Hrvatsku. Jeftinih oportunista i poltrona koji su duhovno i iskustveno otuđeni od hrvatskog naroda. Onih kojih se njegov položaj i patnja u najtežim trenucima naše nedavne prošlosti nije ticala. A ne tiče ih se ni danas.

Stara kineska poslovica kaže – kada voda padne nisko vidi se što rijeka na dnu krije. I kao što vrijeme više prolazi, tako i sve više Hrvata sve jasnije vidi da ‘bivši’ udbaši, Jugoslaveni i Sorošov kadar u institucijama i medijima današnje hrvatske države operiraju s istim ‘nevidljivim’ zadatkom i ciljem. Sustavno opstruirati i rušiti sve što u Hrvatskoj domoljubno diše, sve što bi je moglo povući naprijed i učiniti je uspješnijom i drugačijom od drugih zemalja ‘Naše Regije’’.

„Hrvatska“ elita

Dovoljno je samo osvrnuti se unazad i vidjeti kako su završili svi oni koji su se beskompromisno zalagali za suveren i ničim bivšim opterećen razvitak hrvatske države, od prvog predsjednika Tuđmana do nedavne predsjednice, gospođe Grabar -Kitarović? Svi oni na jedan ili drugi način nestaju, a ostaje nam, postojana kano klisurina, samo nesporna ‘hrvatska’ elita u liku i dijelu raznih Manolića, Mesića, Pusića, Josipovića, Milanovića, Jakovčića, Tedeschija, Končara, Nobila, Dejana Jovića, Jakovina, Markovina, Klasića, Kapovića, Sarnavki, Pilsela, Tomića, Dežulovića, Frljića, Šerbedžija, Mile Kekina, Rudanica, raznih Indexa i nevladinih udruga, Pupovca, njegovih Novosti i Biltena, ‘hrvatskih’ mainstream medija za zaglupljivanje običnog naroda i cijele vojske profesionalnih trolova i izvođača ‘spontanih’ fašističkih incidenata. A s druge strane, kad god zatreba potpaliti vatru međusobnih svađa i podjela tu su uvijek spremni razni Bujanci, Skeje, Keleminci… No sve se to u razmatranju uzroka aktualnog stanja, na službenoj razini kao i među običnim narodom bezbrižno zanemaruje, medijski ismijava i uporno podmeće pod tepih.

Kako onda liječiti hrvatsko društvo od tih naslijeđenih bolesti i naći izlaz iz ovako nesređenog i frustrirajućeg stanja?

Stalna kuknjava i čuđenje ‘što nam to rade’ očito ne daju željeni rezultat. Isto kao ni kontraproduktivni bojkot izbora u kombinaciji sa dječje zajapurenim glasovanjem iz inata protiv vlastitih interesa. Zbog vješto podmetnutih podjela i umjetno napumpanog nezadovoljstva. Osim toga, vidjeli smo da ne pomaže ni skakanje s konja na magarca, s magarca na plot. Što nam onda preostaje?

Najbolji i zapravo jedini način na koji se Hrvati u domovini jednom zauvijek mogu bezbolno riješiti ‘bivših’ Jugoslavena, velikosrba i njihovog malignog utjecaja je izborna lustracija. Od Tuđmanove smrti do danas bilo je puno propuštenih prigoda. Ali svaki novi izbori nude novu prigodu. Nažalost, razmrvljena domoljubna opozicija i većina naroda u Hrvatskoj još nisu dovoljno politički zreli ni odgovorni da to shvate i prihvate.

Iskusni meštri duboke države

Iskusni meštri duboke države i njihovi vanjski sponzori znaju dobro za tu njihovu slabu stranu i koriste je kao oružje protiv njih. Tako što ih prigodom svakih izbora vješto navuku na podmetnute svađe i podjele i time pripreme da oni sami, neizlaskom na izbore i rasipanjem glasova onih koji iziđu, omogućavaju povratak na ključne položaje u vlasti i u institucije odnarođenim ‘bivšim’ štetočinama i mentalnim Jugoslavenima.

I tako se taj multimedijski cirkus od izbora do izbora u Hrvatskoj ponavlja.

Upravo to je glavni razlog zašto je Lijepa naša dovedena i drži se u stanju u  kojem je običan narod, ulovljen u mrežu ‘bivše’ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno vrlo prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da ni ne zna što je pravi uzrok tome. Pa krivca obično traži i pronalazi na pogrješnoj strani. Na onoj u koju mu uporno upiru prstom njegovi manipulatori.
To ne sluti na dobro.

Zoran Milanović

Nije li po istoj matrici manipulacija na nedavnim izborima za predsjednika izabran ekscentrični Titov pionir, Zoran Milanović? Političar čudnih pogleda i ponašanja koji je već u ulozi premijera hrvatskom narodu i državi nanio golemu štetu. Zar to nije još jedan znak ponavljanja već viđene političke nezrelosti i neodgovornosti većine hrvatskog naroda? Koji će uskoro imati prigodu uvidjeti kakvu je nepovratnu štetu sam sebi ponovo nanio naivnim nasjedanjem na uvijek istu matricu obmanjivanja.

Nakon svega što nam se dogodilo i još uvijek događa, konačno bi i mi Hrvati trebali naučiti nešto iz naše prošlosti, ili barem iz one čuvene izreke šampiona zdravorazumskog razmišljanja, Alberta Einsteina, koja kaže – Ponavljati stalno jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat znak je očite gluposti.

Potreban je, dakle, novi pristup u borbi protiv zloćudne moći i utjecaja tzv. duboke države jer dosadašnji način naivnog nasjedanja na uvijek iste podjele i podvale servirane iz podzemnih jugoudbaških kuhinja u Zagrebu i Beogradu, vodi hrvatski narod vrtnji u začaranom krugu ponavljanja jednih te istih pogrješka i zabluda.

Da bi se izbjeglo stalno ponavljanje jednog te istog izbornog inženjeringa treba se snažno boriti za dopisno, odnosno, obavezno glasovanje, koje recimo izvrsno funkcionira u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, Australiji. Osim toga, izmanipulirana šutljiva većina i razmrvljena domoljubno-suverenistička opozicija jednostavno moraju politički sazrjeti.

Kada bi čvrsta koalicija domoljubnih stranaka imala jasno definiranu nacionalnu politiku a većina hrvatskog naroda onu dozu poštovanja vlastite države koju imaju stanovnici svake zrele i uređena zemlje, onda bi ta većina znala razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za malu djecu. Onda sigurno ne bi tako naivno nasjedali na notornu matricu zavaravanja, koja se na izborima u Hrvatskoj ponavlja do gađenja.

Treba učiti od drugih, uređeniji i uspješniji naroda, kako na manje balkanski zaslijepljen i sebeljubljiv a više uključiv i učinkovit način braniti svoju novostečenu slobodu i državu, koristeći današnju demokraciju.

Pri tom bi svakako trebalo imati na umu da se današnje stanje u Hrvatskoj ne može riješiti preko noći, za godinu ili dvije, ali se može početi rješavati odmah. Već sad se može trezveno razmisliti gdje se pogriješilo na dosadašnjim izborima, izvući pouke i na osnovu toga planirati kako dalje. Odrediti gdje su granice naših želja i mogućnosti, u situaciji kada izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi, koji su gubitkom svoje države (Jugoslavije) u Hrvatskoj izgubili i svoj identitet, sada kao utopljenik za slamku, stalno love za ‘antifašizam’.

 Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati

Vidite kako, čim se počne čačkati po njihovim zlodjelima i mutnim poslovima odmah zaredaju fašistički ‘incidenti’ i diže se dreka do neba, kako bi se zaplašio lako zavodljiv dio hrvatskog naroda, ‘Naša Regija’, EU i cijeli svijet. Izlizanom floskulom o ‘ponovnom buđenju fašizma i ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj’.

Ne smije im se davati povoda za to. Ne smije im se dopustiti da se igraju s nama kao s djecom u vrtiću. A one ‘incidente’ koje u tu svrhu sami podmeću, poput legendarne svastike na Poljudu i ‘spontanih’ ispada ‘navijačkih huligana’, poput onog na splitskoj rivi i u kafiću kod Knina, treba istraživati do dna i javno raskrinkavati. Kao učinkovit odgovor na njihovo podmetanje i razorno djelovanje?

Konačno, zar ne bi bilo puno bolje da se umjesto beskrajnog iscrpljivanja u podmetnutom ‘fašističko- antifašističkom’ virtualnom ratu, od svih zdravih snaga u hrvatskom narodu, na jasnim načelima, formira čvrsto povezan savez za demokratsku borbu protiv ‘bivše’ duboke države? Važno je pritom znati da jedino ujedinjena i nadideološka domoljubna opozicija može pobijediti na idućim parlamentarnim izborima i početi s ozdravljenjem vitalnih institucija današnje hrvatske države.

To provjetravanje i ozdravljenje državnih institucija, u prvom redu pravosuđa koje je rak rana današnjeg sustava, ne mora nužno biti po stranačkoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi, već isključivo na osnovu toga tko je pošten, sposoban i ničim bivšim opterećen ili ucijenjen. Odnosno na osnovu toga tko je sposoban i spreman braniti slobodu i temeljne vrijednosti hrvatskog naroda i države, uključujući tu i temeljna prava manjina.

Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati samo ako prevlada političku nezrelost, egoizam, ljubomoru, međusobne podjele i zajedničkim snagama se bori za sebe i svoje.

Iskustvo Domovinskog rata daje nadu da mi Hrvati duboko u sebi imamo ono nešto što nam je potrebno da se izvučemo iz svake ugroze i krize. Ako ne dopustimo drugima da nas prevare i ne varamo sami sebe.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari