Pratite nas

Kolumne

Bolje dva blagdana nego tri praznika

Objavljeno

na

Puno je značajnih datuma u nizu događaja koji su Hrvatsku doveli do neovisnosti, međunarodnog priznanja i oslobađanja privremeno zaposjednutog teritorija. Kamen temeljac moderne hrvatske države postavljen je dana 30.5.1990. konstituiranjem prvog, slobodnom voljom Hrvata izabranog, višestranačkog Sabora, da bi 22.12. iste godine uslijedilo donošenje prvog demokratskog Ustava. Dana 17.5.1991. uspješno provedeni referendum otvorio je vrata hrvatskoj neovisnosti, koja je ubrzo, 25.6.1991., i proglašena. Međutim, uslijed nepovoljnih međunarodnih okolnosti i nesklonosti ključnih čimbenika odluka je uskoro stavljena u mirovanje na tri mjeseca. Uslijedio je krvavi rat koji je kulminirao barbarskim pokušajem obezglavljivanja hrvatskog državnog vodstva. Sutradan, 8.10.1991. Sabor je proglasio raskid svih sveza s Jugoslavijom i neovisnost Hrvatske. No, nitko u svijetu relevantan tu odluku nije priznao. Hrvatska je križni put morala proći do kraja kako bi ju Europa napokon priznala dana 15.1.1992., a 22.5.1992. to je učinio i svijet prijamom u Ujedinjene narode.

Ipak, ratom razrušena i ispresijecana Hrvatska još uvijek nije bila slobodna. Štoviše, njezin i inače neprirodan i neekonomičan oblik poprimio je gotovo groteskne razmjere. Slijedom minucioznih poteza državnog vodstva Hrvatska je naposljetku oslobođena veličanstvenom operacijom Oluja, čiji je simbol oslobađanje hrvatskog kraljevskog grada Knina, dotad glavnog pobunjeničkog uporišta, izvedeno dana 5.8.1995. Na krilima Oluje i uspješnog završetka od onog u Hrvatskoj neodvojivog rata u BiH, dana 15.1.1998. u pravni poredak Hrvatske mirno je reintegrirano i hrvatsko Podunavlje. Time je ujedno ostvaren preduvjet za ispunjavanje dva preostala strateška cilja – vraćanje u obitelj europskih naroda i članstvo u najjačem svjetskom vojno-sigurnosnom savezu – koji će uz podosta muke i žrtve biti ostvareni u ovom stoljeću.

U doba vladavine prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, od svih tih za nacionalnu povijest neprijeporno važnih događaja, kao nacionalni blagdani izabrana su dva – 30.5.1990., kad je niz započeo, kao Dan državnosti; i 5.8.1995., kad je mlada hrvatska država doživjela organizacijski, vojni i emotivni vrhunac, kao Dan domovinske zahvalnosti.

No, odlaskom predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice na vlast su stupili oni koji su pošto-poto htjeli zatrti sjećanje na njega i prikazati njegovo djelovanje u posve drugom svjetlu, ne bitno drukčijem od onoga kakvim su ga vidjeli oni koji su ga devedesetih htjeli fizički ukloniti i zatrti Hrvatsku. Trn u oku im je predstavljao Dan državnosti, obilježavan u spomen na 30.5.1990. Naime, u dolasku HDZ-a na vlast vidjeli su izvorište svih svojih kompleksa prema povijesnom divu Tuđmanu. Ništa manje nije ih živciralo i što je taj veliki nadnevak odigrao značajnu ulogu u hrvatskoj povijesti i kasnijih godina. Dok su ih oni vidjeli tek pokazateljem “militarizacije Tuđmanovog režima”, proslave Dana državnosti zapravo su primjer racionalnog korištenja demonstracije vojne moći u mjeri kad je i koliko trebalo. Mimohodom svih rodova Hrvatske vojske, održanim 30.5.1995. proslavljen je Bljesak i pobunjenicima, ne urazume li se, nagovještena Oluja. A na isti dan, dvije godine kasnije, poslana im je jasna poruka što ih čeka budu li otezali s dogovorenom mirnom integracijom preostalog, silom otetog hrvatskog ozemlja. U oba slučaja radilo se o svrhovitom potezu općeg nacionalnog značaja, ni u čemu usporedivom s diletantskom imitacijom Milanovića i Kotromanovića, upriličenom isključivo u predizborne svrhe radi stjecanja simpatija birača i političkih bodova.

Uzdajući se u već tada vidno oslabljenu sposobnost pamćenja kritičnog broja Hrvata, ideološki predšasnici Milanovića i Kotromanovića, ujedno i njihovi preteče u raboti stvaranja razdora među Hrvatima, ukinuli su obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja kao državnog praznika i pokušali ga nadomjestiti s dva datuma iz maločas navedenog slijeda. Neko Račan-Budišino škrabalo je jednostavno prekrižilo dotadašnji Dan državnosti i u kalendar državnih praznika naškrabalo 25. lipnja kao Dan državnosti i 8. listopada kao Dan neovisnosti.

Učinili su to iz dva razloga. Prvo, kako bi se pokazali naglašeno domoljubnima budući domoljublje nisu često iskazivali držeći ga tek otrcanim reliktom prošlosti. Stoga su velikodušno omogućili slavljenje još više dana vezanih uz stvaranje Hrvatske (a slično su i Tijelovo proglasili nacionalnim praznikom kako bi se dodvorili Katoličkoj crkvi). Ovo je inače klasična metoda kojom se služe u duši sitni politikanti, makar bili i na visokim položajima, kako bi simboličkim pretjerivanjem prikrili posve suprotne namjere. Možda nadahnut upravo tim postupkom onih koje su u Hrvatskoj na vlast doveli njegovi prethodnici iz redova demokrata, Barrack Obama se, kad je prisezao za američkog predsjednika, mimo dotad uobičajenog zakleo na čak dvije Biblije (standardnu i Lincolnovu). Uz očitu simboličku konotaciju, učinio je to i kako bi odagnao sumnje da je kripto-musliman. No, iz njegovog predsjedničkog djelovanja nije se dalo razabrati niti da je kršćanin niti da je musliman. U dva blijeda mandata ipak će ga više i bolje upamtiti muslimani – poglavito oni u Libiji, Egiptu i Siriji. A ne će ostati zaboravljen ni u Ukrajini, toj žilavoj zemlji koja je u ni stotinu godina doživjela tri grozne katastrofe – Gladomor, Černobil i Obamu – sve jedna crnja od druge. Kako stvari stoje, čini se da će ova treća ostaviti najpogubnije posljedice. Naime, samo u Poljskoj je zadnjih godina utočište našlo 2-3 milijuna Ukrajinaca, dok im broj rođenih iz godine u godinu strjelovito pada. Posljedično, opća duševna malaksalost tog nemalog slavenskog naroda dovest će do izbora lakrdijaša za predsjednika, 72%-tnom voljom naroda. Ma, tko bi rekao da g. Putin ima tako opor smisao za humor? A evo i drugdje su se već neki, duševnog stanja ništa boljeg od Ukrajinaca, pomamili za ovim zaraznim primjerom.

Drugi razlog kojim su se detuđmanizatori vodili pri uvođenju novog Dana državnosti i Dana neovisnosti je stvaranje zbrke i malodušnosti naroda prema najsjajnijim danima svoje povijesti. Tako većina Hrvata ni nakon 20 godina ne zna čemu su ti praznici posvećeni, dok onaj manji dio koji to zna, nerijetko pobrka kad koji pada. Uz svekoliku nebrigu o nacionalnoj simbolici i sjećanju, u čemu su mogli računati na svesrdnu potporu medija koji se nisu pretrgli promovirati nove nacionalne praznike, uspjelo im je ta dva dana, koji nazivom doista zvuče blagdanski, pretvoriti u tek neradne dane. Hrvati im se najviše vesele kad padnu u utorak ili četvrtak jer tad su kao stvoreni za njezino veličanstvo – spojku s vikendom.

Bez obzira na moguće nezadovoljstvo razmaženih, isključivo osobnim koristoljubljem vođenih građana, Hrvatskoj povećanje broja radnih dana, osobito sada kad napokon posluje pozitivno, sigurno ne bi škodilo. Stoga je prikladno vrijeme da se dva nepotrebna praznika, koja očito nisu ispunila svoju svrhu, zamjene jednim, za nacionalno zajedništvo nasušno potrebnim blagdanom – prirodan i logičan izbor je upravo 30. svibnja.

Kada to učiniti ako ne sada, kad je nakon 20 godina manje-više intenzivne detuđmanizacije Hrvatska iznjedrila dvoje političara koji se ozbiljno spominju kao kandidati za najviša mjesta u Europi, što bi nogometni pandan našlo u kandidatima za “Zlatnu loptu”, Modriću i Rakitiću. Pa nisu li i njih – oni koji sve znaju, iako nikad u životu ništa ozbiljno nisu radili – omalovažavali, “vješali”, optuživali za izdaju, čak i na odmoru s obitelji kamenovali? Ne treba to čuditi, jer kad se poda prorocima lažnim koji zaluđuju mase, narod lako postane razularena svjetina – “pûčina, ta stoka grdna”, štono reče pjesnik s iskustvom vladanja. Koja može podnijeti sve samo svoje najbolje ljude ne. Stoga teško podnosi i to dvoje ljudi do kojih svijet drži, unatoč tome što ne samo da se ne srame diljem međunarodne zajednice omraženog Tuđmana, nego ga se i rado prisjećaju. Tako se Andrej Plenković nedavno nije ustručavao najmoćnijoj ženi Europe metnuti pred nos bistu predsjednika Tuđmana, dok Kolindi Grabar Kitarović ipak bolje idu defanzivni zadaci – uklanjanje biste – naravno ne Vrhovnikove, nego Maršalove.

Samo, za razliku od Tuđmana koji je morao ploviti i uzvodno kako bi u mukama rađanja donio Hrvatskoj slobodu, oni, srećom, u što je utkano Tuđmanovo velebno djelo i žrtva hrvatskih branitelja, mogu plivati i nizvodno, a da to bude sukladno hrvatskom nacionalnom interesu. Pa zašto bi onda plivali uzvodno? Samo kako bi podilazili onima koji su navikli tek djetinje se inatiti i tjerati tuk na utuk, a nesposobni su uočiti bitno izmijenjene okolnosti jer ih one ne zanimaju? Pa to bi predstavljalo ugrozu, a ne zaštitu nacionalnih interesa.

Upravo spominjanje predsjednice Grabar Kitarović u kontekstu kandidature za visoki položaj u Uniji pokazuje da predsjednička dužnost, bez obzira na ovlasti neusporedive s Tuđmanovima, nije tako beznačajna kako je nastoje prikazati lijevo-liberalni komentatori. Ne samo zbog bitne uloge u područjima vojske, diplomacije i obavještajne zajednice, ponajprije u pitanjima kadrovske politike. Tom dužnošću se, naime, treba znati koristiti, što podrazumijeva ipak nešto više od branja ljubičica bijelih po tratinama Pantovčaka ili udaranja u tambure – znati i moći ući u krug pravih ljudi, onih koji odlučuju. A kad smo već kod ljubitelja ljubičica bijelih, ostaje silna nevjerica kako to da nitko u kontekstu kandidata za vodeće europske pozicije ne spominje perjanice detuđmanizacije – Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i šegrta im Zorana Milanovića… pa čak ni glavosječu pobjedničke Tuđmanove diplomacije, Tonina Piculu, a vjerovali ili ne, ni prekaljenu eurokrem-vedetu Biljanu Borzan koja se morala zadovoljiti tek položajem Dubravke Šuice, samo u osjetno manjoj europskoj stranačkoj grupaciji… I nikoga da objasni kako je to moguće…

U neku je ruku i logično što ljudi nepostojeći u europskim kadrovskim križaljkama obilježavaju nepostojeće događaje, pa eto i ovaj kad je bog Staljin nekolicinu svojih obožavatelja, ozlojeđenih jer ih je skoro dvogodišnji saveznik iznevjerio, u šumu okrenuo, a koji se obilježava kao sadržajem najprazniji državni praznik u Hrvatskoj. Predsjednica je odigrala vrhunski potez poklonivši se žrtvama fašizma tamo gdje je on doista bio na djelu – u Istri – tada dijelu Italije, postojbine fašizma. No, ta poruka bi dobila zaokružen smisao tek kad bi bila okrunjena prebacivanjem obilježavanja Dana antifašističke borbe s 22. lipnja na 2. ožujka. Naime, 2. ožujka 1921. se, za razliku od 22. lipnja 1941., nešto uistinu i dogodilo – započela je pobuna Labinskih rudara u kojoj su osmorica poginula. Iako tada fašizam formalno još nije bio na vlasti, pobuna je bila uperena protiv za njega karakterističnih struktura i metoda koje su već uvelike uzele maha. Stoga bi taj događaj, kao prvi takve vrste u Europi, imalo smisla obilježavati u kontekstu borbe protiv fašizma. Štoviše, kao nacionalni praznik nesumnjivo bi blagotvorno utjecao na nacionalnu homogenizaciju, poticanje zajedništva umjesto podjela, splašnjavanje ideoloških napetosti, te jačanje integracije Hrvata Istre u hrvatsko nacionalno biće. To bi ujedno predstavljalo i prikladan odgovor kako talijanskim političarima koji sve češće verbalno posežu za hrvatskim teritorijem – jako ih svrbe Istria, Fiume i Dalmazia – tako i onima u Hrvatskoj koji antifašizam koriste za slavljenje i opravdavanje pokolja nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i njegovu poraću. A s takvim plodovima bi i taj dan nesumnjivo bio blagdan.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Topli dani, prohladne noći. Desno od lijevonagnutoga desnoga centra stvara se još neprozirni desnonagnuti desni centar kojemu pretežito desni hrvatski narod i prirodna desnica uopće – nisu trn u oku ni u peti. Prema aktualnoj vlasti treba biti, štono riječ, selektivan, budući da su u njoj i ljudi koji zaslužuju poštovanje ali su zapali u klasičnu hrvatsku šutnju koja ne će dugo trajati, i oni drugi koji su iz tko zna kojih interesa odani velikom vođi i učitelju naroda,predvoditelju i prevoditelju, to jest sadašnjem premijeru. Ti drugi predstavnici su režima koji sve više dolazi u diskrepanciju s hrvatskim političkim narodom i ne čeka ih lijepa budućnost, a za sobom bi mogli povući i stranku koja je nastala iz pokreta za hrvatsku samostalnost, ako rečena stranka ne smogne snage da sa svoga tijela otrese one koji s njezinim izvorima nemaju ništa zajedničko, a nameću svoja stajališta načinima viđenim u povijesti.

U prošlom je tjednu održana sjednica Vlade, vrlo ilustrativna: šutke sjede ministri, a Plenković drži govor kao da je konvencija a ne sjednica. Očito je zadovoljan sobom, lav na europskom planu pršti od tek ponešto prigušene samohvale, sredio je Europu , čija je sudbina ovisila o njemu. Prisjetio sam se lekcije iz srednjovjekovne povijesti u srednjoj školi koja je (u našoj fakinskoj verziji) glasila: „Sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta je nit bio Karlo Debeli“) . Elem, europski kingmaker postavio je ne kinga nego kraljicu Ursulu, koja mu je beskrajno zahvalna i to ne skriva, pa je, da se oduži, uzela dubrovačku Dubravku u svoju europsku vladu, ako se tomu pribroji i ona siva hrvatska bivša ministrica vanjskih poslova kojoj je pripalo Europsko vijeće, eto Hrvatske koja drma Unijom, birokratiziranom dozlaboga, sada kadrovski ojačanom južnim činovnicima. Komično je, u stvari, i licemjerno da je hrvatskoj Šuici pripao resor demografije u EK , jer je očito da nam velike sile Unije kradu djecu kao u tursko doba, s tim da sada odvode cijele mlade obitelji, što će vrlo brzo popraviti (barem ponešto) demografsku situaciju u tim državama, a do kraja pokvariti u Hrvatskoj koja se, po zadnjim statistikama, srozala na nešto više od četiri milijuna stanovnika, s tendencijom da ih uskoro bude kao u vrijeme ostataka ostataka u 16. stoljeću. Javljaju se demografski glasovi koji drže da bi velike sile za janjičarstvo trebale dati neku odštetu malima i pametnima koje su usisale, barem toliko značajnu da možemo i dalje u našem visokom školstvu proizvoditi nove inženjere, liječnike, informatičare itd., sve do trenutka kada ni to ne ćemo biti u stanju, jer će budućih janjičara biti premalo za izvoz.

Vraćam se Plenkoviću (ne ja, zaboga). Nakon velikoga i dugog govora popraćenog uzbuđenom gestikulacijom, europski se lav našao u hrvatskoj zbilji. Odmah treba reći: Plenković ima kvalitete, bio bi dobar ministar vanjskih poslova, ali pod nadzorom predsjednika Vlade koji razumije duh naroda i ne nameće mu svoja, u stvari privatna stajališta , ne koalira s mutnim likovima poput Pupovca, ne prevodi javnosti pupovački govor –još jednom je u tom „prevođenju“ neizravno poručio da je javnost priglupa i nije razumjela, te joj on mora objasniti što je autor „hteo da kaže“. Priprosti branitelji, valjda, nikako ne mogu razumjeti retorske bravure vođe (?) srpske manjine, pišem s upitnikom jer za Pupovca i SDSS ne glasuje osamdeset posto Srba. Priprosti ljude uopće, kao ja recimo, teško mogu shvatiti, i ne žele se dovijati kako u hrvatskoj vlasti može biti netko tko je u srpskoj agresiji imao posve jasnu ulogu da bude „civil“ a ne četnik, da bude kao promatrač „na hrvatskoj strani“ sve do previđenog hrvatskog poraza, kada bi svoju braću oduševljeno dočekao u Zagrebu. U tom promatranju iznutra načinio je doduše neke gafove koji su mu, da je bilo pameti, mogli zauvijek zapriječiti ma i skromno pojavljivanje na političkoj sceni poslije hrvatske pobjede. Nabrojimo samo ono što nam je poznato: slučaj dr. Šretera (svjedok Degoricija), gadnu laž o prekrštavanju više od deset tisuća pravoslavne djece, ohrabrivanje pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji (svjedok Đakula), sve to u vrijeme rata kada se šetao okupiranim i neokupiranim dijelovima Hrvatske s rukama u džepovima, a kada su stvari „krivo“ krenule, vidjevši uz to da mu se ništa nije dogodilo, pa ni koja godina tamnice, nastavio je isprva ulagivanjem Tuđmanu, a kada se ohrabrio pričama o etničkom čišćenju u Oluji, u uskoj vezi s Beogradom. No kako je ta pripovijest bila na klimavim nogama zbog Martićeve neopreznosti i dostupnih dokumenata, bacio se na zahvalnu temu Drugoga svjetskog rata i NDH, razumjevši točno da će tu pronaći puno više hrvatskih istomišljenika , što se i dogodilo. Potomci zločinačkih komunista prilježno su reagirali jer je tema Jasenovca i (navodno) Jadovna mogla prekriti i prikriti Bleiburg, a to što su tragovi Križnih putova izbili na površinu nasuprot nedokazanim dimenzijama zločina u Jasenovcu, nije važno. Tako je Pupovac dobio krila, vratio se unatrag (prije Tuđmana) i manje-više opet uspostavio jugoslavenske teze o zločinačkom karakteru bilo koje i bilo kakve hrvatske države, te je sada, usporedbom moderne Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske samo poantirao. Taj zadnji ispad nije baš bio po volji njemu sklonoj hrvatskoj strani koja je preko volje morala reagirati, doslovce moleći Pupovca da malo ublaži izjavu, što je on malo i učinio, ali se ispričao nije, niti hoće, niti je to važno. Važno je što hrvatski premijer i nadalje drži štangu ne samo Pupovcu nego i blistavoj ideji da manjine moraju biti u vlasti, pa i kada njihovi predstavnici tako izravno i besramno vrijeđaju Hrvatsku. I nije riječ o svim manjinama, naravno, nego tek o dvije, srpskoj i donekle talijanskoj. Ostale manjine su kolateralne žrtve rečenih dviju, drže se ustavne odredbe koja im jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, imaju svoje kulturne ustanove i glasila, ne pada im na pamet da izdaju nekakve svoje „Novosti“ niti da izmišljaju ono čega u Hrvatskoj nema, niti žele značajnije participirati u vlasti. Plenkoviću nisu zanimljive, osim možda prigodno.

Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije, poglavito u „velikima“, u parlamentima su im zajamčena mjesta samo u tri države, koliko znam, a treća je Hrvatska koja im daje mjesta šakom i kapom. U starim zapadnim demokracijama dovoljno je što su svi građani (državljani) jednaki, i basta. Tako bi i u Hrvatskoj trebalo ostaviti u Ustavu samo sadašnji članak koji govori da svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. I to je sve. Sve je u tomu sadržano, a ostale duge i žalosne odredbe, posebni zakoni, ustavni i neustavni a namijenjeni manjinama – nisu drugo do ostatci Jugoslavije, prošvercani u Ustav RH isprva (božićni) diktatom trenutka, a zatim bespotrebno zadržani, valjda zauvijek, kao sjetni podsjetnik na narode i narodnosti koji su sretno živjeli u komunističkoj naddržavi, a posebno na Srbe koji su tako dugo vladali Hrvatskom da im se nekako treba ispričati što sada ne vladaju, te ih se mora tetošiti i brisati im suze, a po mogućnosti ih uvesti u vlast u većim količinama, da ne budu nesretni. To što je velik broj njih u međuvremenu ubijao Hrvate u srpskoj agresiji, treba zaboraviti. Ubijali jesu, ali u naumu nisu uspjeli, što i opet izaziva žaljenje hrvatske klateži i humani poriv da im nekako olakšaju poraz.

U svemu, sadašnji SDSS ne treba zabraniti, treba ga samo brisati iz registra političkih stranaka. Pupovca skinuti s političke pozornice, jer šteti Hrvatima, ali i svojima. Ako Plenković ne da, a ne da, neka i on ode. Tako bi na dobar način završilo aktualno kazalište lutaka, njemački rečeno Puppentheater. Ljudi me pitaju kako bi to bilo da je poslije Drugoga rata u Parizu djelovala njemačka nacistička stranka ( no dobro, još nekako, pa lijepo su preko volje surađivali), ili da danas u Washingtonu postoji komunistička sjevernokorejska stranka koja SAD prokazuje kao fašističku državu, a američka administracija ju tetoši i preklinje da to ne radi. Jest, odgovaram ja, ali mi živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska je najtolerantnija zemlja u svijetu, da ne kažem nenormalno, priglupo tolerantna. Država koja zaboravlja da se demokracija brani svim sredstvima,ako ne onda je krpa za brisanje. Kao što je, reče neki lik iz oporbe, ljubav između Plenkovića i Pupovca neobjašnjiva. A nije, nije to eshatološko pitanje, objašnjenja postoje, ništa nije slučajno, tek su pravi lutkari izvan Hrvatske, ali i izvan Srbije koja se uvija i dovija, pa joj nije teško ići na noge papi Franji, koji je ionako već odabrao stranu i sklon je prodati Stepinca za posjet Beogradu, a preko Beograda Moskvi. Nekako u isto vrijeme pada Vučićev posjet Drvaru koji je zabunom (misle Srbija i RS) ostao u Federaciji BiH, pa treba poručiti da će zabuna biti ispravljena, valjda u sljedećem ratu. A kako je to Drvar dobio srpsku većinu nasuprot hrvatskoj i muslimanskoj? Pa tako što su oni „ustanici“ iz Srba i šire okolice 1941. poubijali Hrvate i muslimane koji su se tada još smatrali Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Što nas opet dovodi do Pupovca koji uz pomoć (sve manju) hrvatske klateži svake godine slavi pokolj nad Hrvatima, a nacionalna televizija „proslavu“ najavljuje (emisija Prizma ili tako nešto), a zatim promovira u Dnevniku.

Izravni napad na Hrvatsku, neuvjerljivi demanti tako podmuklo sročen da u stvari i nije nego prijepis već rečenoga, naoko lukava Pupovčeva zamka u koju je vladajući režim upao, sav razblažen – to je ono što se dogodilo, a i nastavlja se reakcijom na pismo (pisma) predsjednice države koja u zamku ipak nije upala: u emisiji Hrvatskoga radija (eto HRT-a u cjelini, ljubitelja lika bez kojega na ekranima, valjda, Hrvatska ne može živjeti) Pupovac bizantinski servira svoj dojam, da naime Kolinda kao vrhovna zapovjednica vojske prijeti njemu jadnom manjincu kopnenim, morskim i zračnim snagama. Užasno. Sada više nisu u igri limuni i ostatci hrane na Dolcu, sve je puno mračnije i strašnije, iz centra za obuku vođa u Udbini idu na maloga snažni momci i dobro naoružani… i tako dalje, kaže bajka. U prijevodu (da i ja malo prevodim) samozvani vođa svih Srba koji žive u Hrvatskoj (u stvari vođa dvadeset posto njih), ugrožen je, gadno, da. Karta je ista kao i do sada, od najave stvaranja hrvatske države, karta o ugroženosti na koju se igra u svim vremenima. Očito dobitna karta. A da je dobitna svjedoči ovo: nakon nepotrebnog incidenta u Uzdolju u izvedbi mladih navijača, hrvatska policija na zahtjev Pupovca provodi racije neviđene u novijoj povijesti – racije, javljaju dopisnici, u zaleđu Zadra. Upadaju u hrvatske kuće, pretresuju, odvode mladiće, da, slabo plaćeni mladi hrvatski policajci natjerani su da uhićuju svoje vršnjake, vjerojatno. A kakvo je to zadarsko zaleđe? Ono koje je postalo žrtvom srpske agresije, Hrvati prognani ili lišeni života, a u zadnjih dvadesetak godina slušamo da „nitko nije odgovarao“. Nije bilo racija. Eto, sada smo ih napokon dočekali, doduše… Pa kako se ne bi stalno vraćali u prošlost? Treba se vraćati i dalje i dublje sve dok istina ne ispliva, pa je, usput rečeno, i gradnja crkve sv. Našašća u Zrinu „revidiranje“ povijesti, dotično jugoslavenske i srpske verzije svedene na šutnju i progone ako se tko usudi pitati tko je poubijao tri stotine Hrvata u Zrinu i sravnio ga sa zemljom. Partizani, vele sada, 1943. Ma jest, jesu partizani, ali je za njima nastupalo marodersko mnoštvo iz okolnih srpskih sela.

Hrvatski branitelji nisu nasjeli „prevođenju“ sa spomenute sjednice Vlade, imaju iskustva i točno su čuli što je tko rekao, pa i pravilno zaključili da postoji članak kaznenoga zakona po kojemu Pupovca treba tužiti, što su i učinili, za sada tek Petrinjci, ali i HVIDRA ide sličnim smjerom, ljudi koji su stradali od srpske ugroženosti, invalidi iz Domovinskoga rata. Nasuprot Plenkoviću. Vrlo je jednostavno: između branitelja i Pupovca, Plenković je odabrao Pupovca i to je početak svršetka njegove političke karijere u Hrvatskoj. Umjesto uključivosti kojom se diči, izazvao je nove podjele među Hrvatima: na one kojima je potreban prevoditelj i na one koji misle svojom glavom. A ima i onih mlađih političkih cirkusanata koji cijeli ovaj slučaj relativiziraju (Pernar) ili zato što iskustva nemaju, ili nemaju i inače ništa. I onih starijih orjunaša koji u svemu uživaju.

Kajkavijana

Idemo na kulturu. Uz balkanski rujanfest u Zagrebu gdje bučno pjevaju i oni koji bi trebali zauvijek šutjeti, održan je i tradicionalni krapinski festival nasuprot vukovcima. Zlosretni hrvatski kajkavski, zagorski, prigorski, zagrebački, podravski, goranski,koji je trebao biti podlogom suvremenog hrvatskoga književnog jezika u susretu s drugim narječjima i s njima prepleten kao u dobro zamišljenoj ozaljskoj školi u vrijeme Petra Zrinskog koji je i u književnosti pokazao kako se to radi, te je zato njegova i uopće zrinsko-frankopanska tragedija imala baš strašne posljedice ne samo za opću hrvatsku povijest nego i za jezičnu. Do kakvih se visina vinuo kajkavski, trajući kao književni jezik u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, kazuje nam pisac (isusovac) Juraj Mulih, duhovit čovjek koji se nije ograničio na duhovne teme nego u Držanju vu Tovaruštvu drugih objašnjavao kako se u društvu treba ponašati. Od njega bi i danas trebalo učiti tzv. bon-ton: „Hodeč, z rukami ne pristoji se sejati, niti sedeč z nogami zvoniti ali s perstim bubnjati, niti zubima škripati, niti cviliti, niti zehavajuć, kakti vuk zavijati, niti se kakti mužina ze vsem životom raztezati. Ako hočeš kašljati ali kehnuti, pošteno je vusta na stran obernuti i z rubcem zakriti, ter za kihanjem Bože pomozi! Ako je potrebno hraknuti ali se seknuti,tak z rubcem na stran oberni ter sekajuč ne trubentaj z nosom. A hraček ne pred druge, nego na stran izhiti i pogazi, ali vu rubec primi.“ I dalje: „Kada drugomu govoriš ali ga poslušaš, ne pristoji se od njega obernuti, niti drugom ogledati, niti na drugog naslanjati, niti drugoga da posluhne, z laktom drukajuč ali njega za halju natezajuč, opominjati. Gusto krat i jako se rozgotom smejati, ne lepo ni spametno, prez zroka opak smejati se je norsko.“ Kada danas vidim , vrlo često, ponašanje ljudi u „kafićima“ i na ulici, zaključujem da je Mulih uzalud opominjao.( Napomena: hrvatski kajkavski poznaje samo „tvrdo“ slovo „č“. Da je tako ostalo, ona sindikalistica i učiteljica ne bi imala problema.)

Put sv. Stepinca

Camino, to jest put sv. Jakova, postaje sve popularniji posebno među mladima, što nije čudno jer treba pješačiti gotovo tisuću kilometara, a za to treba imati kondicije (uz volju i vjeru). Slušam, vozeći se u autu, emisiju HR-a, u kojoj učeni gospodin Kušen govori o viziji hodočasničkoga puta u Hrvatskoj, puta između mjesta koja se povezuju sa Stepincem – Krašića, Zagreba, Marije Bistrice, Lepoglave. Sve je još u začetku, hodočasnički put koji bi, prirodom stvari, trebao voditi kroz prirodu, poljskim putevima i šumama, dobro markiran i s usputnim postajama za odmor – još je u začetku. Tzv. vjerski turizam (podosta uvrjedljiva riječ ili riječi) mogao bi na kontinentu i te kako procvasti da se ozbiljno krene u projekt, ali se ozbiljno ne kreće. Spomenut je u emisiji posebno Krašić, te obzirno rečeno da je postojao veliki projekt koji bi u Krašić dovodio i 50.000 ljudi, ali je zaustavljen jer „društvo“ nakon 2000. godine nije imalo sluha. Naravno da nije, ali ne „društvo“ nego crvena politika. Pa je Krašić – a ondje sam barem deset puta u godini – tek nešto umiven, a zadnje što je nedavno učinjeno jest veliko, asfaltirano parkiralište. Pred crkvom je kip bl. Stepinca, uređena rodna kuća u Brezariću, i to je uglavnom sve. Nema hotela, nema restorana, ima nešto malih kavana . Da nije bilo pape Ivana Pavla, bilo bi i gore, a papa Franjo od Irineja nije mogao saznati gdje je Stepinac rođen, niti mu je Vučić znao objasniti.

Tršćanska farsa

O patuljastom talijanskom solidnom pjesniku i erotomanu, izumitelju dvadesetostoljetnog fašizma, bilo je dosta riječi u medijima, pa dannucijevsku farsu u Trstu ne trebam još i ja komentirati. Umjesto zgražanja i podsjećanja na vjekovnu talijansku opsesiju istočnojadranskom obalom i otocima, treba podsjetiti (što već jesam) da je Hrvatska, odustajući zauvijek (?) od svoga gospodarskog pojasa na Jadranu, dopustila novo zaposjedanje, barem morskoga pojasa. Kao i podsjetiti (što već jesam, ali neka se nađe) da je Tuđman posve točno 1995. u „poslanici“ pobunjenim Srbima spomenuo i njihove veze s talijanskim neofašistima, a i to je bio samo nastavak plodnije suradnje iz Drugoga svjetskog rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari