Pratite nas

BiH

Bolje je zapaliti i najmanju šibicu u mraku, nego se pjeniti i/ili piskarati o tami.

Objavljeno

na

Koliko god ga je bilo teško povezati, hrvatsko izvandomovinstvo je poglavito od nacionalnog otrježnjenja nakon ubojstva S. Radića 1928. do 1990. cijelo vrijeme nezaustavljivo nosilo baklju s idejom o slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj. Svekolike hrvatske udruge, od političkih do vjerskih i kulturnih, djelovale su koliko su imale snage i koliko su im političke okolnosti po raznim zemljama svijeta dozvoljavale. I došlo je vrijeme kad ih treba sve predstaviti, bez obzira koliko značajne bile, nastale početkom 19. stoljeća u SAD-u, na Novom Zelandu ili negdje drugdje.  Jedna od novijih hrvatskih izvandomovinskih organizacija, Hrvatski svjetski kongres (HSK), ponikao je u ostvarenom snu sanjane međunarodno priznate hrvatske države.  Istina, lakše je bilo osnovati nego 20 godina sačuvati i voditi HSK, poglavito kad se znade da je u njemu ono osobno postavljeno na dragovoljnoj osnovi i o vlastitom trošku njegovih dužnosnika. Prema njemu je vodila ideja iznesena na povijesnom simpoziju „Književnost između dvije domovine“, 18.-21. listopada 1989. u Zagrebu, koji je organiziralo nekoliko hrvatskih ustanova na čelu s HAZU i DHK, a na koji su bili prvi put pozvani i pisci iz hrvatske političke emigracije. Tu je na odobravanje svih sudionika i naslovnu podršku medija prvi put iznesen prijedlog „da u Hrvatski Sabor ulaze i predstavnici hrvatskog iseljeništva, uvažavajući u našem narodu  stoljetnu tradiciju parlamentarnog  ostvarivanja prava i ciljeva“ koji je uključivao potrebu sustavnog povezivanja Hrvata u izvandomovinstvu. Nakon toga, od početka 1990. počeli su se osnivati raznoliki  međudruštveni i koordinacijski odbori hrvatskih udruga po državama diljem svijeta. Onda je došlo srpska agresija, stvaranje hrvatske države i vojna obrana hrvatskog naroda, a što je završilo stvaranjem dvije hrvatske države, HR i BiH, a praktično 1998. integracijom hrvatskog Podunavlja.

Formalni početak uvezivanja hrvatskih udruga u HSK dogodio se 1993, od 2. do 4. srpnja u Zagrebu na osnivačkom saboru HSK, ambiciozno zamišljene krovne organizacije koja će  okupljati hrvatske udruge izvan domovine, ali ne po nekoj obvezi ili službenoj dužnosti već  jedino koje jedno takvo umrežavanje svojevoljno žele, neovisno o njihovoj stranačkoj, vjerskoj i svjetonazorskoj opre­dijeljenosti. U velikoj sabornici hrvatskog državnog Sabora na Markovom trgu u Zagrebu skupilo se više od 400 delegata udruga i ustanova Hrvata izvan domovine koji su god željele u tome sudjelovati nakon javno objavljivanih najava. Nakon dugih desetljeća sotoniziranja Hrvata izvan domovine,  RH i BiH, bio je to prvi sa snažnom simbolikom „povratak kući“ prognane Hrvatske posebice nakon rečene 1928, dočekan raširenih ruku od službenih predstavnika hrvatske države i društva. Mnogima od delegata bio je to nakon dugih desetljeća „zabranjene domovine“ neopisivo dirljivi „povratak“, kad su nas pristigle dočekali i pozdravljali u državnoj Sabornici, osobno i govorima, primjerice, predsjednik HAZU Ivan Supek, predsjednik Hrvatskog državnog sabora Stjepan Mesić, predsjednik Matice Hrvatske Vlado Gotovac, rektor Sveučilišta u ZG Marijan Šunjić, predsjednik HVO-a Jadranko Prlić, u ime Crkve u Hrvata kardinal Franjo Kuharić i brojni drugi, a predsjednik države Hrvatske dr. Franjo Tuđman, uz desetak protokolarnih susreta toga dana, našao je vremena pozvati sebi delegaciju novoosnovanog HSK-a, za čijeg je predsjednika za tu godinu bio od delegata izabran Nikola Kirigin iz Kalifornije, za gl. tajnika Šimun Šito Ćorić iz Švicarske, za rizničarku Dianu Vukušić iz Švedske, te za svaki kontinent po jedan dopredsjednik HSK-a i cijeli niz drugih dužnosnika.

Nije u našem mentalitetu lako formirati ni najmanju udrugu sa složnim ljudima u njoj, a ne li pokušavati povezivati ljude diljem svijeta. Manjak takve tradicije, međusobno nepoznavanje i nepovjerenje među našim ljudima po pojedinim gradovima i krajevima stranih država bilo je očito, a ne li ono na globalnoj svjetskoj razini. Osobno sam u tome bio u maloj prednosti, jer već sam od svojih američkih godina od kraja 70-tih prošloga stoljeća bivao redovito pozivan po zajednicama hrvatskog izvandomovinstva od Australije, L. Amerike do Afrike, i držao redovite kontakte, vidim to danas i po brojnoj svojoj korespondenciji,  s dosta vodećih ljudi hrvatskoga vjerskog, kulturnog i općenito društvenog života, također njegujući tiho i diskretno veze i s brojnim vodećim, u politici i kulturi aktivnim, hrvatskim političkim emigrantima. Sve to spominjem kao veliku zahvalu svim našim ljudima koji su nas sa svih strana podupirali u organizaciji HSK i bez njih bismo teže došli i do Europskog parlamenta i do UN-a i do naših udruga diljem svijeta.

Uz već postojeću pomoć za vrijeme Domovinskog rata, prva velika akcija HSK bilo je sudioništvo nakon proglasa domovini i iseljeništvu predsjednika Vlade RH Nikice Valentića i predsjednika HSK Nikole Kirigina u ostvarenju ideje projekta „otočne veze“, spajanja hrvatskog sjevera i juga u vrijeme srpske okupacije i izoliranosti Dalmacije. Projekt je bio vrijedan četrdeset i neki milijun američkih dolara i pod stručnim vodstvom HEPA i HABORA „prosvijetlilo je“ u Dalmaciji za šest mjeseci. A onda su se nastavile manje i veće aktivnosti po u konačnici u više od trideset zemalja gdje je HSK imao svoje podružnice. Redale su se kontakti s domovinskim institucijama gdje smo bili glas vapijućeg u pustinji, stalno ukazujući na nacionalne potrebe Hrvata izvan Hrvatske, od „hrvatskog CNN-a“  i dopisnog glasovanja do programa za povratnike i potreba hrvatskog naroda u BiH. Bio je tu i cijeli niz izdavanih publikacija na više svjetskih jezika, predstavke za Internacionalne institucije za zaštitu ljudskih i narodnih prava, ponekad i na svih dvadesetak jezika u kojima djeluju članovi HSK, stipendije za studente u domovini,  inicijativa i velika financijska sredstva za izgradnju spomen-obilježja Bleiburg, članstvo u UN-u s konzultativnim statusom, promidžba za stvaranje državnog Zakona o Hrvatima izvan domovine,  Hrvatske svjetske igre itd. Brzo su bile vidljive i tri glavne smetnje  koje su HSK priječile uspješnije djelovati: nedostatak sposobnih i radinih dužnosnika HSK po državama, nedostatak potpore hrvatskih državnih vlasti i –  hrvatski jal. Naravno, za sve bi bilo bolje da nam barem ne umanjuju vrijednost i ne štete oni koji ne žele dobrovoljno pomoći ovo hrvatsko zajedništvo. Nažalost, ima ljudi koji troše svoju energiju u traženju negativnog, koji se služe manirama rekla-kazala, možda, što ako… i sličnim negativnim insinuacijama, sumnjičenjima i klevetama. Matoš je davno o takvoj ljudskoj gluposti i sitnosti rekao što treba. Ali nekima je lakše iz nekoga prikrivenog zavidnog kuta baš dugim godinama tražiti brvno u oku drugih, nego nešto jače sami društveno poduzeti izvan kruga svojih bioloških impulsa, kompleksa i čudnih osobnih interesa. Ta i oni su imali na raspolaganju za rad za opće interese svojih 20 godina!

Ipak je HSK dobro izdržao ova dva desetljeća i snažno zakoračio u treće. Koliko god smo se pitali zaslužujemo li takvu pohvalu, bile su nam drage riječi vodećeg političara čak aktualne vlasti na Otvorenju proslave 20-te obljetnice HSK sada u srpanjskom Zagrebu: „Ni među hrvatskim političarima nisam vidio toliko ljubavi za hrvatsku domovinu kao među vama, članovima Hrvatskog svjetskog kongresa“. Snagu su nam u ovom volonterskom radu ojačali spremnost ravnateljice po državnom zakonu novoosnovanog Državnog ureda za Hrvate izvan domovine i ravnatelja Matice, ali i onaj diskretni susret, dulji od sata, s predsjednikom Ivom Josipovićem. Jedan vodeći hrvatski akademik javno reče da je to pravo čudo da na dobrovoljnoj osnovi funkcionira sve te godine ova hrvatska međunarodna organizacija. Razveselio nas je također predsjednik saborskog Odbora za Hrvate izvan domovine javno pozvavši sve hrvatske političke stranke i dužnosnike da podupru stvaranje hrvatskog etniteta u BiH. HSK  godinama na stranoj i domaćoj sceni promiče ideju o sličnom uređenju BiH po švicarskom kantonalnom modelu, poštujući nacionalne, kulturne, socijalne i vjerske posebitosti triju naroda, posebice kad doživljavamo već dvadeset godina teško zapostavljanje hrvatskog naroda u toj drugoj hrvatskoj državi. Želimo li u njoj stati na svoje noge, nužno je da se na taj način u nekom (dis)kontinuitetu čvrsto međusobno uvežu hrvatski ljudi i krajevi, a stvar je demokratske narodne volje hoćemo li se nazvati Zajednica hrvatskih kantona, Treći etnitet, Hrvatska republika Herceg-Bosna ili nekako drukčije. Jer ipak najteža je sudbina Hrvata u BiH i za njih nam se svima posebno boriti.

Šimun Šito Ćorić/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

KAD ČOVJEK ČOVJEKU POSTANE VUK

Objavljeno

na

Objavio

Domaći ljudi pretežito su po kućama. Izlazi samo onaj koji mora. Pojavio se veliki broj krađa, tuča. Nitko ne zna odakle su ovi ljudi došli. Mislim da nitko i ne zna niti njihove identitete. Državne službe koje su u Sarajevu samo  su ih autobusima dovezli ovdje. Mi smo na rubu živaca. Ne znamo kako ćemo dalje, kaže Mulalić.

Kad se putnik namjernik odluči putovati od Karlovca prema Bosni i Hercegovini pred očima će mu biti prelijepi prirodni ambijent koji plijeni zelenim šumama, zove opojnim ptičijim cvrkutima i mami neodoljivošću živopisnih biljki koje rastu tik uz samu cestu. Nećete primijetiti da upravo ta cesta, kada se uputite od graničnog prijela Maljevca prema Hrvatskoj, zapravo mnogima predstavlja nikad dosanjani san.

Mnogobrojni su migranti iz afričkoga svijeta u svom pohodu u Europu zaustavljeni baš na tom području. Naime, brojni su nakon dolaska u BiH poželjeli ostvariti cilj i domoći se u naprednih  europskih zemalja, ali, kako kažu, čvrsta hrvatska policija stala im je na put.

Proteklo je otprilike mjesec dana od kako je u Velikoj Kladuši ubijen 24-godišnjak iz Maroka. Slučaj još uvijek nije do kraja rasvijetljen., a  u ovo ljetno vrijeme kada je sve oko ljudi izrazito vruće tema migrantskog života sve više  zaokuplja sveopću svjetsku javnost. Različiti su stavovi i političke odluke o situaciji ovih ljudi.

Reporter  Kamenjar.com-a se uputio  provjeriti stanje u Velikoj Kladuši. Na samom ulazu u grad susrećemo brojne ljude tamnije puti i nije teško primijetiti da se radi o migrantima. Na tečnom engleskom jeziku pitamo ih: odakle su? Jusuf kaže kako je iz Egipta i da želi u Austriju, gdje ima rođake, ali oni ne znaju da on dolazi:

– Ovdje sam s bratom koji ima 26 godina. Meni su 22. Govorim engleski i ja sam osoba koja komunicira s većinom ljudi u našem kampu. Želja nam je svima otići u Europsku uniju. Mi ne želimo ostati u Bosni ili Hrvatskoj. Želimo samo proći kroz Hrvatsku i nastaviti svoj put. U našim zemljama je nemoguće živjeti, a ima nas iz Pakistana, Afganistana, Maroka, Egipta, Irana,  itd…, kaže Jusuf i pokazuje nam fotografiju oca, koji je ubijen.

Medju Kladušane se uvukao strah

Pitamo ga gdje možemo naći najviše njegovih prijatelja iz kampa. Kaže u centru grada su u parku kod džamije. Nastavljamo voziti prema centru i vidimo u parku veliki broj ljudi. Među njima je i Ramizha. Kaže da ima 31 godinu i petero djece. Svi su s njom u kampu. Muž joj je poginuo u Afganistanu a ona i njenih pet sinova traže sreću na Zapadu. Kaže da su sinovi vrijedni i da će se snaći.

Svi koje smo susreli govore o velikim životnim nedaćama u zemljama iz kojih su došli, gdje vlada glad i siromaštvo. U kampu, kojega smo posjetili, osjeća se nomadski način života, ali primijetili smo i mlađe ljude koji posjeduje moderne mobitele, pa nas je zanimalo od čega ovi ljudi žive.

Admil Mulalić je ugledni političar u ovoj lokalnoj zajednici. Predsjednik je regionalne političke  stranke DNZ BiH a živi u Kladuši. On kaže da od kada su došli migranti problemi su se pojavili u svakom trenutku i osjeća se strah domaćeg stanovništva:

– Domaći ljudi pretežito su po kućama. Izlazi samo onaj koji mora. Pojavio se veliki broj krađa, tuča. Nitko ne zna odakle su ovi ljudi došli. Mislim da nitko i ne zna niti njihove identitete. Državne službe koje su u Sarajevu samo  su ih autobusima dovezli ovdje. Mi smo na rubu živaca. Ne znamo kako ćemo dalje, kaže Admil i govori o jednom interesantnom primjeru:

– Naime, jedan kladuški poduzetnik koji posjeduje ćevabdžinicu svakodevno je hranio jednog migranta. I to je trajalo sve dok ga nije zatekao kako ga krade. Otjerao ga je. Prijavljen je Policiji da je tukao migranta pa policajcima ništa nije bilo jasno. Pitali su ga zašto ih tuče radi kad im pomaže, a on je rekao: – Ja ih hranim, ali ne tučem. Naravno, bila je laž da je emigrant pretučen. Oni su spremni na sve, pa život s njima nije nimalo ugodan, kaže Admil.

Šemsa Keserović, 70-godišnja  umirovljenica iz Kladuše kaže kako bira vrijeme kad će izaći iz kuće. Pretežito su to trenuci kad je netko drugi doma, jer kuću ne smije ostaviti samu. Nekoliko je puta opljačkana.

Kladušani žive u velikom strahu i od bolesti, jer migranti žive u kampu. Voda im je dovedena, ali uvjeti ne postoje.

– Ljetno je vrijeme. Velike su vrućine. Oni nemaju frižidere na otvorenom. Hrana im se kvari. Epidemije su vrlo moguće. Život nam nije lak, vidno uzbuđena govri nam gospođa Šemsa.

Hrvatska Policija  radi svoj posao

Migrante u Velikoj Kladuši osobno je posjetio i zastupnik HRAST-a u Hrvatskom saboru Hrvoje Zekanović i upoznao se sa sveopćom slikom. Potresen je onim što je vidio, ali i ističe:

–  Republika Hrvatska nije krajnja destinacija ovih ljudi. Svi oni imaju loše mišljenje i samtraju ju rasističkom, čak i našu Policiju smatraju rasističkom. Kažu da im nije odredište Hrvatska, nego Italija, Njemačka, Francuska i Velika Britanija. Kažu kako u hrvatskim šumama sada postoje stotine emigranata, koji traže način kako doći do Europske unije. Očito je da im to lako ne ide i da hrvatska Policija radi dobro svoj posao, kazao nam je Zekanović.

Napustili smo izbjeglički kamp i krenuli putem prema granici BiH s Hrvatskom. Gužvi na granici nije bilo. Razmišljali smo o ljudskim sudbinama i okrutnim  okolnostima u kojima čovjek čovjeku postaje vuk.

TEKST I FOTOGRAFIJE: Anto Pranjkić

Zekanović s migrantima u V. Kladuši: Hrvatska policija očito radi dobar posao

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Borjana Krišto: Jučer smo učinili veliku stvar za hrvatski narod u BiH

Objavljeno

na

Objavio

bariša čolak Borjana Krišto
FENA

“Bošnjačka politička elita vrši pravno nasilje nad Ustavom BiH, ustavno-pravnim poretkom i gotovo svim institucijama”, kazala je za Dnevnik.ba Borjana Krišto, dopredsjedateljica Zastupničkog doma PS BiH i članica Predsjedništva HNS-a BiH.

Podsjetimo, federalni Dom naroda jučer nije glasao o Prijedlogu Zakona o izbornim jedincama jer je sjednicu sabotirao Klub Bošnjaka na čije je inzistiranje i sazvana. Predlagači zakona su bošnjačke stranke(SDA, SBB, SDP, DF i Naša stranka). Lidija Bradara (HDZ BiH), predsjedateljica Doma naroda Parlamenta FBiH i Drago Puzigaća (SNSD) dopredsjedatelj Zakon su ocijenili kao destruktivan i štetan po vitalne interese jer se nalazi na listi pitanja za vitalne interese. Time je zapravo propao entitetski udar bošnjačkih stranaka na BiH i njene institucije.

Krišto smatra kako su se Lidija Bradara (HDZ BiH) predsjedateljica i Drago Puzigaća (SNSD) dopredsjedatelj Doma naroda Parlamenta FBiH koristili ustavnim mogućnostima i Poslovnikom o radu federalnog Doma naroda.

“Iskoristili su ustavne mogućnosti i sredstava kada je u pitanju zaštita interesa. Nema tu ništa sporno i problematično”, kazala je Krišto.

Tvrdi i kako su jučer u federalnom Domu naroda spriječili entitetski udar bošnjačkih stranaka na BiH i pravno nasilje nad Hrvatima u BiH.

“Mislim da smo jučer učinili veliku stvar za hrvatski narod u BiH s obzirom na političke i protupravne namjere bošnjačkih stranaka. Zato je ovolika panika i histerija. Spriječeno je pravno nasilje nad Ustavom FBiH, Ustavom BiH i Hrvatima u BiH”, istaknula je Krišto.

Krišto je napomenula i kako je dopredsjedatelj federalnog Doma naroda, Drago Puzigaća (SNSD) iskoristio mogućnosti koje mu pružaju Poslovnik o radu Federalnog Doma naroda i Ustav.

“Prijetnje, sila, nasilje i ucjene – to bi ukratko bili potezi bošnjačke političke elite zadnjih mjeseci nakon presude Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić”, zaključila je Krišto, prenosi HMS.

Bošnjačka politička elita nije u stanju prihvatiti da su Hrvati u BiH konstitutivan narod, rekao je za Bariša Čolak, dopredsjedatelj Državnog Doma naroda i voditelj Odjela za ustavno-pravna pitanja Glavnog vijeća HNS BiH.

“Zanimljivo je da oni koji su tražili sjednicu naposljetku nisu došli. Bradara i Puzigaća su iskoristili ustavne mogućnost, a to što bošnjačke stranke nisu u stanju prihvatiti politički poraz, to je nešto sasvim drugo”, rekao je Čolak.

Voditelj Odjela za ustavno-pravna pitanja Glavnog vijeća HNS-a BiH smatra kako i dalje ostaje problem Izbornog zakona BiH i da je Parlamentarna skupština BiH mjesto gdje se ovaj problem može riješiti u skladu s presudom Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić.

“Mogu se izjasniti o izjavi presjedateljice i jednog dopredsjedatelja po posebnom postupku, ali zato također treba natpolovična većina u svakom od Klubova konstitutivnih naroda, ali ni to neće proći”, rekao je Čolak.

Osvrnuo se i na izjave bošnjačke medijske i političke javnosti koja je Klub Hrvata optužila za opstrukciju i teze da su Milorad Dodik i Dragan Čović stvorili kaos.

“To je klasična zamjena teza. Otrcane izjave i fraze. Riječ o nespremnosti da se prihvati činjenično stanje i ustavno-pravna realnost. Koristiti Ustav BiH i Ustav FBiH nije pogrešno, naprotiv, ali sada se to interpretira kako kome paše”, smatra Čolak.

Napomenuo je i kako bi se problemi u BiH lakše i brže riješavali kada bi lideri većih stranaka bili u dobrim odnosima kakvim su Milorad Dodik, predsjednik RS-a i SNSD-a i Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH i predsjednik Hrvatskog narodnog sabora.

“Zar ima nešto u loše dobrim odnosima Čovića i Dodika? Kamo sreće da su dobri odnosi svih lidera. Lakše bismo brojne probleme riješili”, izjavio je Čolak.

Istaknuo je i kako bošnjačka politička elita godinama od FBiH stvara unitarni dominantno bošnjački enitet te da se sada to više i ne krije.

“Pa pogledajte samo izjave. Bošnjački političari mahom govore o nekakvim ‘većinama’ i ‘manjinama’. Pa ti termini ne odgovaraju ustavnoj i životnoj realnosti u BiH. Nisu u stanju prihvatiti da su i Hrvati konstitutivan narod u BiH”, rekao je Čolak.

Čolak, također, smatra kako bošnjački političari ne žele prihvatiti odluku Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić i da je sav problem u tome.

“Odluka im ne odgovara, ne žele prihvatiti legitiman izbor predstavnika konstitutivnih naroda jer će im to onemogućiti dominaciju. Žele imati većinski paket dionica u FBiH – aposlutna kontrola nad svima, a posebice u federalnom Domu naroda”, izjavio je Čolak.

Podsjetimo, federalni Dom naroda jučer nije glasao o Prijedlogu Zakona o izbornim jedincama jer je sjednicu sabotirao Klub Bošnjaka na čije je inzistiranje i sazvana.

Predlagači zakona su bošnjačke stranke(SDA, SBB, SDP, DF, Naša stranka). Lidija Bradara (HDZ BiH), predsjedateljica Doma naroda Parlamenta FBiH i Drago Puzigaća (SNSD) dopredsjedatelj Zakon su ocijenili kao destruktivan i štetan po vitalne interese jer se nalazi na listi pitanja za vitalne interese.

U tom slučaju prema Ustavu i Poslovniku za usvajanje Zakona bilo je potrebno osigurati glasove većine izaslanike Doma naroda koja bi uključivala i većinu u svakom od nacionalnih klubova. Kako Bošnjaci nemaju većinu u hrvatskom klubu odbili su doći na sjednicu koju su sami inicirali./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari