Pratite nas

BiH

Bolje je zapaliti i najmanju šibicu u mraku, nego se pjeniti i/ili piskarati o tami.

Objavljeno

na

Koliko god ga je bilo teško povezati, hrvatsko izvandomovinstvo je poglavito od nacionalnog otrježnjenja nakon ubojstva S. Radića 1928. do 1990. cijelo vrijeme nezaustavljivo nosilo baklju s idejom o slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj. Svekolike hrvatske udruge, od političkih do vjerskih i kulturnih, djelovale su koliko su imale snage i koliko su im političke okolnosti po raznim zemljama svijeta dozvoljavale. I došlo je vrijeme kad ih treba sve predstaviti, bez obzira koliko značajne bile, nastale početkom 19. stoljeća u SAD-u, na Novom Zelandu ili negdje drugdje.  Jedna od novijih hrvatskih izvandomovinskih organizacija, Hrvatski svjetski kongres (HSK), ponikao je u ostvarenom snu sanjane međunarodno priznate hrvatske države.  Istina, lakše je bilo osnovati nego 20 godina sačuvati i voditi HSK, poglavito kad se znade da je u njemu ono osobno postavljeno na dragovoljnoj osnovi i o vlastitom trošku njegovih dužnosnika. Prema njemu je vodila ideja iznesena na povijesnom simpoziju „Književnost između dvije domovine“, 18.-21. listopada 1989. u Zagrebu, koji je organiziralo nekoliko hrvatskih ustanova na čelu s HAZU i DHK, a na koji su bili prvi put pozvani i pisci iz hrvatske političke emigracije. Tu je na odobravanje svih sudionika i naslovnu podršku medija prvi put iznesen prijedlog „da u Hrvatski Sabor ulaze i predstavnici hrvatskog iseljeništva, uvažavajući u našem narodu  stoljetnu tradiciju parlamentarnog  ostvarivanja prava i ciljeva“ koji je uključivao potrebu sustavnog povezivanja Hrvata u izvandomovinstvu. Nakon toga, od početka 1990. počeli su se osnivati raznoliki  međudruštveni i koordinacijski odbori hrvatskih udruga po državama diljem svijeta. Onda je došlo srpska agresija, stvaranje hrvatske države i vojna obrana hrvatskog naroda, a što je završilo stvaranjem dvije hrvatske države, HR i BiH, a praktično 1998. integracijom hrvatskog Podunavlja.

Formalni početak uvezivanja hrvatskih udruga u HSK dogodio se 1993, od 2. do 4. srpnja u Zagrebu na osnivačkom saboru HSK, ambiciozno zamišljene krovne organizacije koja će  okupljati hrvatske udruge izvan domovine, ali ne po nekoj obvezi ili službenoj dužnosti već  jedino koje jedno takvo umrežavanje svojevoljno žele, neovisno o njihovoj stranačkoj, vjerskoj i svjetonazorskoj opre­dijeljenosti. U velikoj sabornici hrvatskog državnog Sabora na Markovom trgu u Zagrebu skupilo se više od 400 delegata udruga i ustanova Hrvata izvan domovine koji su god željele u tome sudjelovati nakon javno objavljivanih najava. Nakon dugih desetljeća sotoniziranja Hrvata izvan domovine,  RH i BiH, bio je to prvi sa snažnom simbolikom „povratak kući“ prognane Hrvatske posebice nakon rečene 1928, dočekan raširenih ruku od službenih predstavnika hrvatske države i društva. Mnogima od delegata bio je to nakon dugih desetljeća „zabranjene domovine“ neopisivo dirljivi „povratak“, kad su nas pristigle dočekali i pozdravljali u državnoj Sabornici, osobno i govorima, primjerice, predsjednik HAZU Ivan Supek, predsjednik Hrvatskog državnog sabora Stjepan Mesić, predsjednik Matice Hrvatske Vlado Gotovac, rektor Sveučilišta u ZG Marijan Šunjić, predsjednik HVO-a Jadranko Prlić, u ime Crkve u Hrvata kardinal Franjo Kuharić i brojni drugi, a predsjednik države Hrvatske dr. Franjo Tuđman, uz desetak protokolarnih susreta toga dana, našao je vremena pozvati sebi delegaciju novoosnovanog HSK-a, za čijeg je predsjednika za tu godinu bio od delegata izabran Nikola Kirigin iz Kalifornije, za gl. tajnika Šimun Šito Ćorić iz Švicarske, za rizničarku Dianu Vukušić iz Švedske, te za svaki kontinent po jedan dopredsjednik HSK-a i cijeli niz drugih dužnosnika.

Nije u našem mentalitetu lako formirati ni najmanju udrugu sa složnim ljudima u njoj, a ne li pokušavati povezivati ljude diljem svijeta. Manjak takve tradicije, međusobno nepoznavanje i nepovjerenje među našim ljudima po pojedinim gradovima i krajevima stranih država bilo je očito, a ne li ono na globalnoj svjetskoj razini. Osobno sam u tome bio u maloj prednosti, jer već sam od svojih američkih godina od kraja 70-tih prošloga stoljeća bivao redovito pozivan po zajednicama hrvatskog izvandomovinstva od Australije, L. Amerike do Afrike, i držao redovite kontakte, vidim to danas i po brojnoj svojoj korespondenciji,  s dosta vodećih ljudi hrvatskoga vjerskog, kulturnog i općenito društvenog života, također njegujući tiho i diskretno veze i s brojnim vodećim, u politici i kulturi aktivnim, hrvatskim političkim emigrantima. Sve to spominjem kao veliku zahvalu svim našim ljudima koji su nas sa svih strana podupirali u organizaciji HSK i bez njih bismo teže došli i do Europskog parlamenta i do UN-a i do naših udruga diljem svijeta.

Uz već postojeću pomoć za vrijeme Domovinskog rata, prva velika akcija HSK bilo je sudioništvo nakon proglasa domovini i iseljeništvu predsjednika Vlade RH Nikice Valentića i predsjednika HSK Nikole Kirigina u ostvarenju ideje projekta „otočne veze“, spajanja hrvatskog sjevera i juga u vrijeme srpske okupacije i izoliranosti Dalmacije. Projekt je bio vrijedan četrdeset i neki milijun američkih dolara i pod stručnim vodstvom HEPA i HABORA „prosvijetlilo je“ u Dalmaciji za šest mjeseci. A onda su se nastavile manje i veće aktivnosti po u konačnici u više od trideset zemalja gdje je HSK imao svoje podružnice. Redale su se kontakti s domovinskim institucijama gdje smo bili glas vapijućeg u pustinji, stalno ukazujući na nacionalne potrebe Hrvata izvan Hrvatske, od „hrvatskog CNN-a“  i dopisnog glasovanja do programa za povratnike i potreba hrvatskog naroda u BiH. Bio je tu i cijeli niz izdavanih publikacija na više svjetskih jezika, predstavke za Internacionalne institucije za zaštitu ljudskih i narodnih prava, ponekad i na svih dvadesetak jezika u kojima djeluju članovi HSK, stipendije za studente u domovini,  inicijativa i velika financijska sredstva za izgradnju spomen-obilježja Bleiburg, članstvo u UN-u s konzultativnim statusom, promidžba za stvaranje državnog Zakona o Hrvatima izvan domovine,  Hrvatske svjetske igre itd. Brzo su bile vidljive i tri glavne smetnje  koje su HSK priječile uspješnije djelovati: nedostatak sposobnih i radinih dužnosnika HSK po državama, nedostatak potpore hrvatskih državnih vlasti i –  hrvatski jal. Naravno, za sve bi bilo bolje da nam barem ne umanjuju vrijednost i ne štete oni koji ne žele dobrovoljno pomoći ovo hrvatsko zajedništvo. Nažalost, ima ljudi koji troše svoju energiju u traženju negativnog, koji se služe manirama rekla-kazala, možda, što ako… i sličnim negativnim insinuacijama, sumnjičenjima i klevetama. Matoš je davno o takvoj ljudskoj gluposti i sitnosti rekao što treba. Ali nekima je lakše iz nekoga prikrivenog zavidnog kuta baš dugim godinama tražiti brvno u oku drugih, nego nešto jače sami društveno poduzeti izvan kruga svojih bioloških impulsa, kompleksa i čudnih osobnih interesa. Ta i oni su imali na raspolaganju za rad za opće interese svojih 20 godina!

Ipak je HSK dobro izdržao ova dva desetljeća i snažno zakoračio u treće. Koliko god smo se pitali zaslužujemo li takvu pohvalu, bile su nam drage riječi vodećeg političara čak aktualne vlasti na Otvorenju proslave 20-te obljetnice HSK sada u srpanjskom Zagrebu: „Ni među hrvatskim političarima nisam vidio toliko ljubavi za hrvatsku domovinu kao među vama, članovima Hrvatskog svjetskog kongresa“. Snagu su nam u ovom volonterskom radu ojačali spremnost ravnateljice po državnom zakonu novoosnovanog Državnog ureda za Hrvate izvan domovine i ravnatelja Matice, ali i onaj diskretni susret, dulji od sata, s predsjednikom Ivom Josipovićem. Jedan vodeći hrvatski akademik javno reče da je to pravo čudo da na dobrovoljnoj osnovi funkcionira sve te godine ova hrvatska međunarodna organizacija. Razveselio nas je također predsjednik saborskog Odbora za Hrvate izvan domovine javno pozvavši sve hrvatske političke stranke i dužnosnike da podupru stvaranje hrvatskog etniteta u BiH. HSK  godinama na stranoj i domaćoj sceni promiče ideju o sličnom uređenju BiH po švicarskom kantonalnom modelu, poštujući nacionalne, kulturne, socijalne i vjerske posebitosti triju naroda, posebice kad doživljavamo već dvadeset godina teško zapostavljanje hrvatskog naroda u toj drugoj hrvatskoj državi. Želimo li u njoj stati na svoje noge, nužno je da se na taj način u nekom (dis)kontinuitetu čvrsto međusobno uvežu hrvatski ljudi i krajevi, a stvar je demokratske narodne volje hoćemo li se nazvati Zajednica hrvatskih kantona, Treći etnitet, Hrvatska republika Herceg-Bosna ili nekako drukčije. Jer ipak najteža je sudbina Hrvata u BiH i za njih nam se svima posebno boriti.

Šimun Šito Ćorić/hrsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bošnjački logoraši najavili tužbe protiv Čovića i Ljubića zbog nijekanja haške presude

Objavljeno

na

Objavio

Udruženje bošnjačkih logoraša iz Mostara najavilo je u petak podnošenje kaznene prijave protiv predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića te zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH Bože Ljubića zbog navodnog nijekanja presude Haaškog suda.

”Čović i Ljubić su u više navrata prigodom javnih istupanja u medijima nijekali presudu Haaškog suda od 29. studenog koja je izrečena Prliću i ostalima”, navodi se u priopćenju Udruženja logoraša Mostar.

Nakon sjednice vodstva udruge naveli su kako će u najkraćem roku uputiti kaznenu prijavu nadležnom tužiteljstvu protiv dvojice hrvatskih dužnosnika.

„Udruženje logoraša Mostar poduzet će sve mjere, radnje i postupke za pokretanje kaznene prijave protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića u skladu s kaznenim zakonom Federacije BiH“, navode iz udruženja.

Udruženje će se u prijavi pozvati na odredbe zakona u kojim se govori o izazivanju rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti za što je zaprijećena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Čović je ocijenio zločinom prema Hrvatima presudu Haaškog suda, dok je Ljubić ocijenio kako presuda nema utemeljenja, napose tvrdnje o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari