Pratite nas

BiH

Bolje je zapaliti i najmanju šibicu u mraku, nego se pjeniti i/ili piskarati o tami.

Objavljeno

na

Koliko god ga je bilo teško povezati, hrvatsko izvandomovinstvo je poglavito od nacionalnog otrježnjenja nakon ubojstva S. Radića 1928. do 1990. cijelo vrijeme nezaustavljivo nosilo baklju s idejom o slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj. Svekolike hrvatske udruge, od političkih do vjerskih i kulturnih, djelovale su koliko su imale snage i koliko su im političke okolnosti po raznim zemljama svijeta dozvoljavale. I došlo je vrijeme kad ih treba sve predstaviti, bez obzira koliko značajne bile, nastale početkom 19. stoljeća u SAD-u, na Novom Zelandu ili negdje drugdje.  Jedna od novijih hrvatskih izvandomovinskih organizacija, Hrvatski svjetski kongres (HSK), ponikao je u ostvarenom snu sanjane međunarodno priznate hrvatske države.  Istina, lakše je bilo osnovati nego 20 godina sačuvati i voditi HSK, poglavito kad se znade da je u njemu ono osobno postavljeno na dragovoljnoj osnovi i o vlastitom trošku njegovih dužnosnika. Prema njemu je vodila ideja iznesena na povijesnom simpoziju „Književnost između dvije domovine“, 18.-21. listopada 1989. u Zagrebu, koji je organiziralo nekoliko hrvatskih ustanova na čelu s HAZU i DHK, a na koji su bili prvi put pozvani i pisci iz hrvatske političke emigracije. Tu je na odobravanje svih sudionika i naslovnu podršku medija prvi put iznesen prijedlog „da u Hrvatski Sabor ulaze i predstavnici hrvatskog iseljeništva, uvažavajući u našem narodu  stoljetnu tradiciju parlamentarnog  ostvarivanja prava i ciljeva“ koji je uključivao potrebu sustavnog povezivanja Hrvata u izvandomovinstvu. Nakon toga, od početka 1990. počeli su se osnivati raznoliki  međudruštveni i koordinacijski odbori hrvatskih udruga po državama diljem svijeta. Onda je došlo srpska agresija, stvaranje hrvatske države i vojna obrana hrvatskog naroda, a što je završilo stvaranjem dvije hrvatske države, HR i BiH, a praktično 1998. integracijom hrvatskog Podunavlja.

Formalni početak uvezivanja hrvatskih udruga u HSK dogodio se 1993, od 2. do 4. srpnja u Zagrebu na osnivačkom saboru HSK, ambiciozno zamišljene krovne organizacije koja će  okupljati hrvatske udruge izvan domovine, ali ne po nekoj obvezi ili službenoj dužnosti već  jedino koje jedno takvo umrežavanje svojevoljno žele, neovisno o njihovoj stranačkoj, vjerskoj i svjetonazorskoj opre­dijeljenosti. U velikoj sabornici hrvatskog državnog Sabora na Markovom trgu u Zagrebu skupilo se više od 400 delegata udruga i ustanova Hrvata izvan domovine koji su god željele u tome sudjelovati nakon javno objavljivanih najava. Nakon dugih desetljeća sotoniziranja Hrvata izvan domovine,  RH i BiH, bio je to prvi sa snažnom simbolikom „povratak kući“ prognane Hrvatske posebice nakon rečene 1928, dočekan raširenih ruku od službenih predstavnika hrvatske države i društva. Mnogima od delegata bio je to nakon dugih desetljeća „zabranjene domovine“ neopisivo dirljivi „povratak“, kad su nas pristigle dočekali i pozdravljali u državnoj Sabornici, osobno i govorima, primjerice, predsjednik HAZU Ivan Supek, predsjednik Hrvatskog državnog sabora Stjepan Mesić, predsjednik Matice Hrvatske Vlado Gotovac, rektor Sveučilišta u ZG Marijan Šunjić, predsjednik HVO-a Jadranko Prlić, u ime Crkve u Hrvata kardinal Franjo Kuharić i brojni drugi, a predsjednik države Hrvatske dr. Franjo Tuđman, uz desetak protokolarnih susreta toga dana, našao je vremena pozvati sebi delegaciju novoosnovanog HSK-a, za čijeg je predsjednika za tu godinu bio od delegata izabran Nikola Kirigin iz Kalifornije, za gl. tajnika Šimun Šito Ćorić iz Švicarske, za rizničarku Dianu Vukušić iz Švedske, te za svaki kontinent po jedan dopredsjednik HSK-a i cijeli niz drugih dužnosnika.

Nije u našem mentalitetu lako formirati ni najmanju udrugu sa složnim ljudima u njoj, a ne li pokušavati povezivati ljude diljem svijeta. Manjak takve tradicije, međusobno nepoznavanje i nepovjerenje među našim ljudima po pojedinim gradovima i krajevima stranih država bilo je očito, a ne li ono na globalnoj svjetskoj razini. Osobno sam u tome bio u maloj prednosti, jer već sam od svojih američkih godina od kraja 70-tih prošloga stoljeća bivao redovito pozivan po zajednicama hrvatskog izvandomovinstva od Australije, L. Amerike do Afrike, i držao redovite kontakte, vidim to danas i po brojnoj svojoj korespondenciji,  s dosta vodećih ljudi hrvatskoga vjerskog, kulturnog i općenito društvenog života, također njegujući tiho i diskretno veze i s brojnim vodećim, u politici i kulturi aktivnim, hrvatskim političkim emigrantima. Sve to spominjem kao veliku zahvalu svim našim ljudima koji su nas sa svih strana podupirali u organizaciji HSK i bez njih bismo teže došli i do Europskog parlamenta i do UN-a i do naših udruga diljem svijeta.

Uz već postojeću pomoć za vrijeme Domovinskog rata, prva velika akcija HSK bilo je sudioništvo nakon proglasa domovini i iseljeništvu predsjednika Vlade RH Nikice Valentića i predsjednika HSK Nikole Kirigina u ostvarenju ideje projekta „otočne veze“, spajanja hrvatskog sjevera i juga u vrijeme srpske okupacije i izoliranosti Dalmacije. Projekt je bio vrijedan četrdeset i neki milijun američkih dolara i pod stručnim vodstvom HEPA i HABORA „prosvijetlilo je“ u Dalmaciji za šest mjeseci. A onda su se nastavile manje i veće aktivnosti po u konačnici u više od trideset zemalja gdje je HSK imao svoje podružnice. Redale su se kontakti s domovinskim institucijama gdje smo bili glas vapijućeg u pustinji, stalno ukazujući na nacionalne potrebe Hrvata izvan Hrvatske, od „hrvatskog CNN-a“  i dopisnog glasovanja do programa za povratnike i potreba hrvatskog naroda u BiH. Bio je tu i cijeli niz izdavanih publikacija na više svjetskih jezika, predstavke za Internacionalne institucije za zaštitu ljudskih i narodnih prava, ponekad i na svih dvadesetak jezika u kojima djeluju članovi HSK, stipendije za studente u domovini,  inicijativa i velika financijska sredstva za izgradnju spomen-obilježja Bleiburg, članstvo u UN-u s konzultativnim statusom, promidžba za stvaranje državnog Zakona o Hrvatima izvan domovine,  Hrvatske svjetske igre itd. Brzo su bile vidljive i tri glavne smetnje  koje su HSK priječile uspješnije djelovati: nedostatak sposobnih i radinih dužnosnika HSK po državama, nedostatak potpore hrvatskih državnih vlasti i –  hrvatski jal. Naravno, za sve bi bilo bolje da nam barem ne umanjuju vrijednost i ne štete oni koji ne žele dobrovoljno pomoći ovo hrvatsko zajedništvo. Nažalost, ima ljudi koji troše svoju energiju u traženju negativnog, koji se služe manirama rekla-kazala, možda, što ako… i sličnim negativnim insinuacijama, sumnjičenjima i klevetama. Matoš je davno o takvoj ljudskoj gluposti i sitnosti rekao što treba. Ali nekima je lakše iz nekoga prikrivenog zavidnog kuta baš dugim godinama tražiti brvno u oku drugih, nego nešto jače sami društveno poduzeti izvan kruga svojih bioloških impulsa, kompleksa i čudnih osobnih interesa. Ta i oni su imali na raspolaganju za rad za opće interese svojih 20 godina!

Ipak je HSK dobro izdržao ova dva desetljeća i snažno zakoračio u treće. Koliko god smo se pitali zaslužujemo li takvu pohvalu, bile su nam drage riječi vodećeg političara čak aktualne vlasti na Otvorenju proslave 20-te obljetnice HSK sada u srpanjskom Zagrebu: „Ni među hrvatskim političarima nisam vidio toliko ljubavi za hrvatsku domovinu kao među vama, članovima Hrvatskog svjetskog kongresa“. Snagu su nam u ovom volonterskom radu ojačali spremnost ravnateljice po državnom zakonu novoosnovanog Državnog ureda za Hrvate izvan domovine i ravnatelja Matice, ali i onaj diskretni susret, dulji od sata, s predsjednikom Ivom Josipovićem. Jedan vodeći hrvatski akademik javno reče da je to pravo čudo da na dobrovoljnoj osnovi funkcionira sve te godine ova hrvatska međunarodna organizacija. Razveselio nas je također predsjednik saborskog Odbora za Hrvate izvan domovine javno pozvavši sve hrvatske političke stranke i dužnosnike da podupru stvaranje hrvatskog etniteta u BiH. HSK  godinama na stranoj i domaćoj sceni promiče ideju o sličnom uređenju BiH po švicarskom kantonalnom modelu, poštujući nacionalne, kulturne, socijalne i vjerske posebitosti triju naroda, posebice kad doživljavamo već dvadeset godina teško zapostavljanje hrvatskog naroda u toj drugoj hrvatskoj državi. Želimo li u njoj stati na svoje noge, nužno je da se na taj način u nekom (dis)kontinuitetu čvrsto međusobno uvežu hrvatski ljudi i krajevi, a stvar je demokratske narodne volje hoćemo li se nazvati Zajednica hrvatskih kantona, Treći etnitet, Hrvatska republika Herceg-Bosna ili nekako drukčije. Jer ipak najteža je sudbina Hrvata u BiH i za njih nam se svima posebno boriti.

Šimun Šito Ćorić/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Sergej Lavrov u Sarajevu: Daytonskom sporazumu nema alternative

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov rekao je u petak u Sarajevu da Moskva neupitno podržava Daytonski mirovni sporazum, suverenitet i teritorijalni integritet BiH te je odbacio navode da podupire bilo koju političku stranku na skorašnjim izborima.

“Rusija polazi od bezalternativnosti Daytonskog sporazuma. Podržavamo suverenitet, teritorijalni integritet i ustavne ovlasti dva entiteta i tri naroda u Bosni i Hercegovini. Mi smo zainteresirani da se rezultati izbora zasnivaju na tim načelima”, rekao je Lavrov nakon sastanka sa svojim bosanskohercegovačkim kolegom Igorom Crnatkom u Sarajevu.

Vlast treba uključiti predstavnike svih naroda i doprinijeti konsolidaciji, rekao je Lavrov na konferenciji za novinare.

Prethodno je ruski šef diplomacije razgovarao sa sva tri člana BiH Predsjedništva, bošnjačkim Bakirom Izetbegovićem, srpskim članom državnog vrha Mladenom Ivanićem i hrvatskim članom Draganom Čovićem.

Upitan o tome ima li Moskva favorita na izborima zakazanima za 7. listopada u BiH, Lavrov je rekao da su ruski favoriti građani i da nemaju nijednu stranku ili političara kojega izravno podržavaju.

“Mi imamo svoje favorite. Ti favoriti su ljudi koji će glasovati za političare. Nikada nikome ne preporučujemo za koga će glasovati”, rekao je Lavrov čime je odbacio navode čelnika Republike Srpske Milorada Dodika da svojim posjetom podržava baš njega.

Lavrov je pozdravio razgovore između Kosova i Srbije izrazivši očekivanje da će se dogovor postići bez pritiska Sjedinjenih Država ili Europske unije.

“Mi pozdravljamo izravan dijalog Beograd – Priština, ali najvažnije je da se ono o čemu se razgovara zaista i realizira”, rekao je.

Ustvrdio je da Rusija zajedno s EU i SAD podupire Daytonski sporazum.

“I mi smo se suglasili da vanjski igrači na Balkanu ne trebaju stvarati konfrontaciju. Naša zemlja uvijek je lijepo surađivala s EU i SAD ovdje i u usuglašavanju Daytonskog sporazuma, ne vidim razlog da se ta suradnja mijenja”, rekao je ruski šef diplomacije.

Crnadak je ocijenio da Rusija ima principijelan stav kada je riječ o unutarnjim odnosima, posebice zbog potpore Daytonskom mirovnom sporazumu.

“Daytonski sporazum je dao dobru osnovu za mir i suživot. Zato nam je potpora Rusije važna. Rusija je bila jedan od kreatora ovog sporazuma”, rekao je Crnadak.

Ruski šef diplomacije posjet BiH nastavlja u Banjoj Luci gdje će obići mjesto rusko-srpskog centra koji se ondje gradi i razgovorom s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom okončati posjet BiH.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Ne može se Bosna i Hercegovina uređivati politikom jednog naroda, bez obzira koliko ga danas ima

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina je politički mrtvac oko kojeg se okupljaju najviše oni koji očekuju što veču ostavštinu. Drži se na vještačkom životu samo kako bi svi uspjeli pročitati pismo oporuke i vidjeli koliko tko i šta dobiva. Svi se tobože bore za njeno zdravlje, a u isto vrijeme svi sa svoje strane udaraju ćavle u lijes, i poslije pilatovski peru ruke.

Još nitko od tih interesnih aktera u smrtnoj joj povorci nema hrabrosti otvoreno reći “car je gol”, pacijent je mrtav. Nitko ne smije preuzeti odgovornost za njenu smrt, a svi je eutanaziraju.

Rijedak, zapravo nema povijesnog primjera takve smrtne igre sa pacijentom, i toliki nedozvoljeni eksperimenata. No ono što je također beha politički specijalitet je činjenica da zemlju najviše, i najbrutalnije, mrtvari i ubija onaj njen narod koji se, navodno, najjače zauzima za njeno izliječenje i oživljavanje. A upravo taj narod kao danas najbrojniji u toj slojevitoj zajednici, liječi je lijekovima koji su u civiliziranim demokratskim i slobodnim zemljama davno zabranjeni.

Liječe je lijekom koji je podmuklo ubija. Politički lijek unitarizma i centralizma koji se u prošlosti pokazao smrtonosnim za slojevite zajednice, a danas jedna od najslojevitiji je upravo Bosna i Hercegovina, Bošnjaci koriste, ćime se na pacijentu politički iživljavaju. Iako je lijek unitarizma i centralizma zauvijek razorio čak i puno lakše, bolesno politički homogenija društva, Bošnjaci ga uz veliku političku laž koriste i pred svijetom skrivaju. I ako sve teže uspjevaju sakriti ga umotanog u multi kulti pakovanju, zbog ćega je i političkim slijepcima vidljiv, ne odustaju od njegove primjene.

A to nije ništa drugo negoli bošnjačka demomstracija apsolutnog prava na beha pacijenta, kao svoju djedovinu, kao svoj grunt i feud. Već ćetvrt stoljeća šerifski se ponašaju ne obazirući se na prava i drugi koji, jednakim pravom, mogu i moraju sudjelovati u liječenju beha pacijenta, i zajednički tražiti lijek.

Koji zapravo u svijetu već postoji-Konfederalna Švicarska. Liječenje BiH na taj način, lijekovima konfederalizma i demokratizma, jednakosti i ravnopravnosti, Bošnjaci nisu priznavali i primjenjivali nikada, a napose taj lijek ne prihvaćaju otkada je Bosna i Hercegovina vehabizirana, mudžahedizirana i islamizirana kao najveća opasnost Europi i europskoj budućnosti. O dubini islamiziranosti Bosne i Hercegovine, njene nekadašnje vjersko nacionalne šarolikosti, uz porast vehabijskih entiteta, islamskog vjerskog terorizma, povratka stari i dolaska novi islamista, govori i činjenica bošnjačke isključivosti prema nebošnjacima, i tijekovima koji se događaju u beha društvu, a da nisu prošli kroz bošnjački politički katalizator.

Naime, glavni zagovornici objave rezultata popisa stanovništva, koji je trebao rezultirati Cerićevom fetvom da svaka muslimanka mora roditi najmanje petero djece, dvoje za sebe a troje za Bosnu i Hercegovinu, znači za rat, cijelo vrijeme trogodišnjeg čekanja upravo su bili Bošnjaci. Taj rezultat koji su očekivali, i za koji tvrde da su ostvarili, preko 50% beha pučanstva, sa velikom, gotovo ratno pobjedničkom euforijom su objavili. I ne samo objavili već danas njime prijete nebošnjacima, i uzimaju si ga kao neprikosnoveno, apsolutističko pravo na cjelovito unitarizirano centraliziranu Bosnu i Hercegovinu.

S tom procentualnošću, koja malo začuđuje otkud ih toliki procenat nakon Izetbegovićevi lažni govora po svijetu da je više od milijun Muslimana žrtva građansko vjerskog beha rata za teritorij, zabranili su u svim gradovima gdje politikom vjerskog radikalizma vladaju, prodaju alkohola, svinjetine, obilježavanje Djeda Mraza, prekid predavanja i ispita na fakultetima petkom kako bi muslimanski studenti mogli obavljati klanjanja. I sve im je do samog kraja 2016, ta obznana rezultata popisa stanovništva odgovarala dok nisu uvidjeli da ti rezultati popisa odgovaraju i idu na ruku i Republici Srpskoj.

Jer u tom genocidnom entitetu, po kojem se, na mirnodopski način, klonira i beha Federacija, po bošnjačkoj politici unitarizma, centralizma i apsolutizma koji imaju temelj u preko pedesetnom procentu Srba, i vlast u tom beha dijelu može vladati istim načinima kakvima Bošnjaci nastoje vladati cijelom Bosnom i Hercegovinom.

Potpredsjedniku RS Ramizu Salkiću smeta “objavljivanje entitetskih popisnih rezultata” , jer je to bilo “sa ciljem da bude Bošnjaka i Hrvata što je moguće manje na prostoru ovog entiteta” . U kom cilju je bilo objavljivanje popisa na razini Bosne i Hercegovine već jedino da se pokaže kako je Bošnjaka najviše i da je time Bosna i Hercegovina muslimansko bošnjačka zemlja. Takvom bošnjačkom politikom diskriminacije i dominacije ne liječi se beha bolesnik. Ne nikako cjelovit, a mavodno je Bošnjacima do beha cjelovitosti.

Naravno do cjelovitosti u unitarizmu, centralizmu, i što je za beha budućnost, za njene nebošnjake najopasnije, u islamizmu. U islamizmu onih isilovskih povratnika i dolaznika koji su dobili sigurno utočište u vehabijskim entitetima Bosne i Hercegovine. Stoga ne može se Bosna i Hercegovina uređivati politikom jednog naroda bez obzira na procenat koliko ga danas ima. Zna li Salkič koliko je Hrvata bilo prije muslimanske agresije u Travniku, Zenici, Sarajevu, Bugojnu, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i svim drugim gradovima i prostorima kroz koje je prošla zločinačka Izetbegovićeva takozvana Armija Bosne i Hercegovine.

Zasigurno da zna ali mu njihov današnji mali, gotovo zanemarivi procenat ne smeta, i ne smeta mu što je, po tim objavljenim rezultatima Lašvanska dolina danas muslimansko bošnjačka. Na prostorima sa koji su Muslimani protjerali i poubijali Hrvate, na kojima ubitstvom hrvatskih povratnika brane realizaciju Aneksa VII Daytonskog sporazuma, rezultati popisa su i njemu, i čelništvu SDA, i bivšem reisu Ceriću prihvatljivi.

A to nije ništa drugo već bošnjački nastavak muslimanskog etničkog čiščenja i berlinsko zidovske diobe Bosne i Hercegovine. Zar treba ikakav drugi dokaz o tome da je bošnjačka politika o mogućoj održivosti multi kulti Bosne i Hercegovine lažna, pa čak i s dimenzijama genocida budući da i četvrt stoljeće poslije beha sukoba brani povratak prognani Hrvata, da one koji se vrate ubijaju, da na jedan podal način nastavljaju sa etničkim čiščenjem hrvatskih prostora, ne vraćaju imovinu Katoličkoj crkvi, da štite ratne zločince iz reda svog naroda i da skrivaju masovne grobnice poubijanih i masakriranih Hrvata.

Entitetski rezultati popisa im smetaju, ali ne i bosanskohercegovački koji su nategli procenat Bošnjaka na više od 50% , kao pravo ma BiH. Zbog svega toga ovakva Bosna i Hercegovina nema nikakvu budućnost i ostaje trajno „bure baruta“, koje je moguće ugasiti jedino federaliziranjem ili konfederaliziranjem prostora i društva od tri nacionalna i vjerska entiteta.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari