Pratite nas

BiH

Bolje lud jezik od ludih lingvista

Objavljeno

na

Akademik Radoslav Katičić, jedan od najpoznatijih hrvatskih lingvista, član HAZU, dao je „Školskim novinama“ od 15. maja – nakon što je pokrenuta rasprava o novom hrvatskom pravopisu predloženom od „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ)“ – opširan intervju. Kao laiku, nije mi namjera suditi o njegovu kredibilitetu – kako stručnom tako i prigodnom za članstvo u HAZU (tamo ionako sjede i kojekakve individue, dok izvan Akademije tavore genijalci poput Radmana i Đikića, primjerice) – s obzirom da za to nisam stručan. Međutim, kako koristim jezik o kojem divani poštovani akademik, a smatram se manjim svjetonazorskim fosilom od gospodina (uz sve moje uvažavanje), reći ću par riječi o nekim zaključcima rad kakvih bi i dinosauri izumrli da već nisu imali drugih razloga. Kao korisnik jezika o kojem je elita namjerila nametati svoj sud javnosti, smatram se za to pozvanim s obzirom da osjećam kako žele utjecati na način moje verbalne i pisane komunikacije, pozivajući se na više no smiješne, poviješću odavno pokopane razloge. Stoga oni u osnovi više istupaju kao jezični arheolozi negoli suvremeni lingvisti. Za predloženi novi pravopis, koji na prvi pogled – no, zaljubljenost brzo prođe kad vidiš koga si odabrao – nudi smirivanje situacije i jezičnu toleranciju, nemam previše pohvala, osim da bi ga možda bilo bolje prihvatiti no se vječno prepucavati oko gluposti koje se pletu oko njega. Posebno splasne čovjekov optimizam kad se poslije netom završene javne rasprave direktor IHJJ javlja sa informacijom o pripremanju zakona o hrvatskom jeziku. Daklem, ništa od pretpostavljene tolerancije, manje rigidnosti i prilagodbe pravopisa realnom, a ne od stručnjaka van vremena i prostora definiranom, zamišljenom govorniku. Među četiri zida govori kako te volja, a u javnoj komunikaciji čeka te jezična inkvizicija – gomila lektora, zakona, kazni i sličnih instituta za suzbijanje jezične spontanosti govornika i svođenje forme njegova izražavanja u prinudne okvire.

        Intervju akademika Katičića toliko je prepun konfuznih i proturječnih zaključaka da je to naprosto nevjerojatno. Kaže uvaženi akademik:

“Po mojem mišljenju nesigurnosti koje postoje mnogo su manje zlo od svakog nasilnog ujednačivanja… U svakom slučaju, mislim da je pustiti stvari na miru da se slegnu i da se izgube ove nesigurnosti – da je to daleko bolje nego bilo kakvo nasilno ujednačivanje pod očitim i svima vidljivim političkim pritiskom.”

Takav je njegov stav, nakon što nije imao baš ništa izjaviti prilikom kroatističkog jezičnog terora preko medija i u prosvjeti, zdušno podržanog od HDZ-ovske vrhuške. Kaže nadalje:

“Mi moramo imati jezičnu politiku i pravopisnu politiku, a ona je dobra, po mojem mišljenju i po tom načelu koje sam upravo iznio, ako je koliko god je moguće približava tom poželjnom stanju, tj. ako provodi što manje promjena i ako nastoji na stabilizaciji situacije. Sve drugo vodi onesiguravanju, to više što onaj tko uvodi novotarije u pravopisu nema pod kontrolom kako će to djelovati, kako će na to jezična zajednica reagirati i tu onda mogu nastati velike štete.”

Daklem, s jedne strane su nesigurnosti bolje od nasilnog ujednačavanja, dok s druge strane želi “imati pod kontrolom novotarije u pravopisu” jer “sve drugo vodi onesiguravanju“ pa bi nastale velike štete, jer ne zna kako će jezična zajednica na njih reagirati. Pitanje je pritom, što Katičić smatra pod tom jezičnom zajednicom: skup elitnih lingvista koji kontroliraju jezik naroda, ili pak narod čiji spontani govor treba uzeti u obzir prilikom kodificiranja labavih pravopisnih načela. Poput Engleza i Amerikanaca čiji je pravopis, prema njegovim riječima:

“…lud kao što je engleski, ali ako se stoljećima ne mijenja kao što se ne mijenja engleski i ako u društvu funkcioniraju mehanizmi koji omogućuju da je svatko tko ga ne nauči diskvalificiran, onda je sve u redu i onda nikakve pravopisne politike ne treba. Mi nismo u tako dobrom položaju kao Englezi i Amerikanci koji imaju svoj stoljetni pravopis – sulud, potvrdit će tko god je učio engleski, sulud, ali nepromjenljiv stoljećima.”

Čini se kako upravo rigidni kroatisti žele nametnuti vrlo krute „mehanizme koji omogućuju da je svatko tko ga ne nauči diskvalificiran”, jer upravo oni, usiljavajući purističku varijantu hrvatskog jezika, nastoje u praksi diskvalificirati govornike koji je ne prihvaćaju. U svakoj ljudskoj djelatnosti mora postojati dovoljno široka margina prihvatljivog djelovanja, ako nizašto drugo onda stoga što je čovjek slobodno biće a ne robot. Uostalom, zašto proglašavati neprikladnim, neprihvatljivim, nedozvoljenim, njegov način izražavanja, a ne – pa čak i to izuzetno rijetko – suštinu izrečenoga, naročito ako se kosi s humanističkim moralnim načelima. Hoće li se lektorirati svaki pisani oblik, pa i intervju – također pisana forma – u kojem se sugovornik izražava na sebi svojstven, slobodan, od nikoga prisiljeni način? Ili će se to činiti samo sa pitanjima novinara? Hoće li se u kontakt emisijama živi govornici tjerati na kroatistima „prihvatljivi“ oblik izražavanja, ili ćemo praviti razliku između pisane i govorne forme? Struktura jezika kao dinamičke tvorevine, odraz je vremena u kojem se upotrebljava. Možda bi usplamtjele kroatiste i lektore trebalo natjerati da redigiraju ne samo tekstove suvremenika, već i renesansnih hrvatskih pisaca, slabo razumljivih današnjim generacijama, kad to već nastoje sa uzajamno svima razumljivim varijantama policentričnog srpskohrvatskog jezika?

        Jednomjesečnu, u principu demokratsku mada daleko prekratku i previše ograničenu brojem sudionika (a koliko su se usvojile dane primjedbe to mi nije poznato) javnu raspravu o predloženom pravopisu, on izjednačava sa nametanjem hrvatskih pravopisnih pravila od strane Khuena Héderváryja:

“I ova cijela priča s pravopisom i javnom raspravom, to je način da se ne da mira. To isto su pod Héderváryjem radili mađaroni i u hrvatskoj vladi i u prosvjeti, oni koji nisu dali da se hrvatski pravopis, koji se baš slijegao, slegne, da se od ilirskih početaka jače udalji u smjeru u kojem smo danas otišli, što je bilo na putu da se dogodi.”

Ovo više liči na kritiku suvremene hrvatske demokracije negoli pravopisne politike, kad stanje uspoređuje sa onim od prije stoljeća i pol. Veliki dio svog izlaganja posvećuje upravo tom navodnom nametanju pravila Hrvatima, prebacujući gro krivnje sa Vuka Karadžića na austrougarske političke i ekonomske ciljeve koji su diktirali to nametanje. Više od dvadeset godina slušamo o Karadžiću kao o hrvatožderu (mada je za svoju reformu odabrao istočnohercegovačko-krajiško narječje), e da bi ga sad gospodin Katičić rehabilitirao, prebacujući lopticu krivnje za navodnu devastaciju hrvatskog jezika (u stvari, tek jedne verzije standardne policentrične štokavštine) na Habsburgovce i književni jezik obrazovanih Beograđana:

 „Srbi nisu ostali kod Vuka Karadžića, nego su oni kao književni jezik uzeli razgovorni jezik obrazovanih Beograđana, a to je naravno sasvim drugo i to nije hrvatski. Dakle Karadžić nije izvan hrvatskoga, ali beogradski razgovorni jezik jest; svi mi to osjećamo, samo nam to nitko nije rekao. Malo tko se usudio reći. Ali to je tako – beogradski razgovorni jezik nije hrvatski, a Vuk Karadžić može biti hrvatski. Nas Karadžić ne smeta onim što uvodi, nego onim što ispušta.”

Eto, hvala bogu, skinut je bar dio anateme sa uvaženog reformatora jezika kojega je Evropa i ona “mračna” (bolje joj ne spominjati ime!) država, više cijenila od suvremenih hrvatskih kroatista i zaluđenih im sljedbenika.

        Osnovni nesporazum između Katičića i kroatista s jedne, te manjine naprednih hrvatskih i većine svjetskih lingvista s druge strane, leži u shvaćanju biti jezika. Dok konzervativni, nacionalističkim valom nošeni jezikoslovci smatraju jezik potvrdom nacionalne samobitnosti, argumentirajući to preko povijesnog razvoja jezika i nacionalne književnosti, suvremeni lingvisti (i obrazovaniji laici) jezik tretiraju naprosto kao sredstvo sporazumijevanja, mentalnu alatku za iznošenje vlastitih ideja, zamisli i stavova. Što vas veći krug ljudi bez problema razumije, to je jezik rašireniji, vrijedniji i dalje od izumiranja. Suvremeni čovjek, kojim ne smatram formalnog suvremenika što pluta nacionalističkim močvarama već obrazovano čeljade koje živi u skladu sa duhom vremena, nije obrazovan ni na zamislima ni na prastarom jeziku jednog Držića, Gundulića ili Mažuranića, čija djela – usput rečeno – Katičić svakome od nas preporuča dva-tri puta pročitati, što dovoljno govori na kakvim vanvremenskim oblacima plovi; u zemlji gdje je čitanje prije elitna zabava negoli svakodnevna potreba. Kao da iz prethistorije dolazi njegova izjava:

“Jestojska je Gundulićeva riječ za jelo, to je i naša riječ, to sam našao kod Frana Mažuranića: Bilo je tamo različitih jestojsaka. Dakle, ta riječ doista postoji, to je i moja i vaša riječ. To što ju ne znate nije vaša sramota, ali jest sramota našeg školstva jer to ste morali naučiti u školi.”

O hrvatskom školstvu nemam lijepo mišljenje, no zbilja nisam znao da su stvari tako daleko došle! Dok se bavi prezentacijom niza detalja posve nezanimljivih govorniku ili autorima koji jasno znaju što i na koji način to žele izreći, na prvi pogled zauzimajući i neke tolerantne stavove čak i prema nekim pravopisnim različitostima ili autorima koji su do sada bili stopostotno proskribirani (Anić, Silić, Goldstein; “…oni nisu mogli nego to napraviti i napravili su dobro u zadanim okvirima.”), sasvim je jasna njegova opredijeljenost, identična stavovima hrvatskih kroatista:

“Ali to da se oni u novoj slobodi nisu pridružili Babiću, Finki i Mogušu, pri tom dakako zastupajući svako rješenje koje smatraju da je ispravno, to što nisu učinili tako, ne može im se ne zamjeriti. I tu smo. Ovaj pravopisni rat dolazi odatle.”

        O postojanju (nepostojanju) suvremenog hrvatskog pravopisa i o “pravopisnom ratu”, govori:

“Sadašnja je pravopisna situacija, zapravo, doista zbunjujuća; rekao bih na djelu je zbunjivanje, sustavno zbunjivanje. Treba reći jasno i glasno – mi pravopis imamo. Imamo pravopis koji dobro funkcionira. Nemamo ga od jučer. U ono vrijeme poslije sloma hrvatskog proljeća kad je pravopis koji je inicirala Matica hrvatska, a poslije je izašao kao Londonac, bio zabranjen, nije bilo uopće pravopisa. Tada doista nije bilo uopće pravopisa, ali svi smo znali kako se piše, i tu se vidi da je standardizacija hrvatskog jezika doista dovršena i izvršena. I ako i postoji pravopis kao knjiga, priručnik koji je službeno obvezatan ili ne postoji, mi znamo kako se piše. Prema tomu, ovo što može izgledati, a doista može, kao pravopisni rat, to uistinu nije. To naprosto nije istina. Mi imamo pravopis. Problemi su u nekim nedovršenim razjašnjenjima pojedinosti, ali mi pravopis imamo.”

Na konstataciju novinara “Kao da pravopis nemamo…”, kaže:

“Rekao sam na početku – mi ga imamo. Imamo ga, on je zasnovan na praksi primjene Novosadskoga pravopisa u Hrvatskoj i hrvatskoj sredini, a budući da hrvatska jezična zajednica postoji, da hrvatska sredina postoji, a postojala je i SRH, taj je pravopis na temelju sve svoje povijesti tada nastao i sve što se sada zbiva sve se to radi samo još o detaljima, i to ne baš previše važnim.”

Nije baš jasno tko tu koga zbunjuje; lud normalnoga ili obrnuto. Kaže da poslije sloma hrvatskog proljeća “nije bilo uopće pravopisa”, pa nije jasno u kojoj je to državi Katičić živio, odnosno – jasno je da on, poput ostalih hrvatskih nacionalista, nije tadašnju državu doživljavao kao svoju. Jer što onda reći o Pravopisu hrvatskosrpskoga jezika s pravopisnim rječnikom“ koji je priredila tadašnja pravopisna komisija, i o Anić-Silićevom Pravopisnom priručniku hrvatskoga ili srpskoga jezika“ u upotrebi poslije Babić-Finka-Moguševog, zabranjenog „Hrvatskog pravopisa“ – takozvanog „Londonca“. Jesu li to bili pravopisi Marsovaca? E, da bi na kraju danas navodno ipak imali pravopis zasnovan na Novosadskom dogovoru, uz hrvatske specifičnosti i ne previše važnim detaljima o kojima se kao vodi rat. Treba reći da dogovorom ničim nije favorizirana ni jedna komponenta zajedničkog srpskohrvatskog jezika (kako se zove u međunarodnoj lingvistici), a napose u „Rječniku hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika“ u izdanjima „Matice hrvatske“ i „Matice srpske“, gdje su ravnopravno navedene specifične varijante svake riječi.

        Nakon što je novoštokavština izabrana kao supstrat za standardizaciju, Katičić postaje nezadovoljan, kao nemajući ništa protiv nje, ali eto – zanemarene su čakavština i kajkavština:

Ništa ja protiv novoštokavske stilizacije ovog našeg jezika ne govorim, nego samo ističem da ona ne smije biti ekskluzivna. I ne smije biti sve što je čakavsko i što je kajkavsko – krivo.”

Čovjek steče dojam da on takav stav zauzima uslijed karakteristične nacionalističke bojazni, koja se javlja na primjedbe kako se Hrvat i Srbin (Bosanac, Crnogorac) bolje razumiju govoreći standardnim varijantama zajedničkog policentričnog jezika, negoli što štokavac razumije čakavca ili kajkavca i obrnuto. A neke primjedbe da se u stvari radi o tri različita jezika (štokavskom, kajkavskom, čakavskom) žustro odbacuje, smatram ne iz lingvističkih razloga već iz straha da različitost jezika ne bi pokazala da se radi o različitim narodima. Tipično razmišljanje za one koji jezik poistovjećuju sa etnosom. Jer, ako se želi hrvatski jezik prikazati kao ekskluzivna karakteristika hrvatskog naroda, moglo bi nekome pasti na um da čakavski jezik prikaže kao karakteristiku čakavskog, a kajkavski – kajkavskog naroda, čime bi se ideja o jedinstvenom hrvatskom narodu razbila u paramparčad. Kolike li podsvijesne strahove samo proživljavaju ljudi koji nemaju prirodni stav prema govornom jeziku – prvenstveno kao sredstvu sporazumijevanja!

        Ne ulazeći u detalje njegova elaboriranja rada ukinutog “Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika”, koje je jedan ministar na svoju ruku osnovao a drugi na isti način ukinuo, spomenimo još samo izjavu koja prejudicira veliku etičku dimenziju potpisnika “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“:

Potom dolaze razdoblja jezične potištenosti, pokušaja unitarizacije, dolazi Deklaracija koja je dovela do toga da su svi jezikoslovci rekli NE i taj svoj NE ni pod teškim prijetnjama nisu nikada povukli, i tu je nastala potpuno nova situacija.“,

zbog koje je dovoljno baciti samo pogled na napomene Predraga Lucića, da bi se stekao bolji uvid o moralnosti nekih transmutiranih kroatista – među njima i potpisnika Deklaracije – koji su nakon odlučnog DA za srpskohrvatski jezik, kasnije rekli još odlučnije NE. Za isti jezik, naravno. Da zaključim; ako američki pravopis i jeste “lud” ili “sulud”, kao što kaže Katičić, kod nas je – čini se – ipak luda većina lingvista. Najbolji lijek za njihovo samoozdravljenje bio bi, kad bi prepustili da ludilo s njih prijeđe na pravopis, te on postane po svojoj suštini sličniji pravopisu naroda s kojim se inače jako volimo u svemu uspoređivati i kopirati njihove navade. Isn’t it?

Ladislav Babić/tacno.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari