Connect with us

Kolumne

Bolje spriječiti nego liječiti

Objavljeno

on

Ilustracija/foto HINA

Bolje spriječiti nego liječiti, glasi stara narodna mudrost, naizgled u nesuglasju s onom – Bez muke nema nauke. No, premda se katkad doimlje kako sprječavanje ne zahtijeva previše muke, napose, onda kad se i na tuđoj muci može naučiti prije negoli vlastitu muku iskusiti, da bi se neželjeno spriječilo, ipak prethodno treba nešto i naučiti. A nije zabranjeno učiti i na usporedivim primjerima.

Ako nemaš vozačku, ne vozi!

Zaštitu od stradavanja u prometu i zaštitu od širenja zaraznih bolesti povezuje prije svega usmjerenost ka sprječavanju gubitka ljudskih života, ali i smanjenju troškova liječenja od posljedica. U oba slučaja malo znoja štedi puno suza i novaca. Upravo zato se u prometu kažnjava prekoračenje brzine, bez obzira što ono najčešće ne rezultira štetnim posljedicama. Već sama intuicija govori, a statistika to nedvojbeno potvrđuje, kako postoji povezanost između prekoračene brzine i prometnih nesreća, što s lakšim, što s težim posljedicama. Pandan prekoračenju brzine u prometu u doba pandemije predstavlja pojačano druženje i okupljanje većeg broja osoba na jednome mjestu. No, jednako kako velika brzina u vožnji i masovno druženje izazivaju radost i ugodu, tako, nažalost, i povećavaju rizik od neželjenih posljedica. Pritom i prekomjerno uživanje alkohola očito pospješuje, kako prijenos bolesti kapljičnim putem, tako i prometne nesreće, jer teško je pripitu držati razmak.

Funkciju sličnu vezivanju sigurnosnim pojasom u automobilu u pandemijskim uvjetima ima nošenje zaštitne maske. I jedno i drugo sputava, ali i štiti. Prvo, doduše, više sebe, a drugo ipak bližnjeg. Sva je sreća da je obveza vezivanja sigurnosnim pojasom uvedena još osamdesetih u komunističkom totalitarizmu kad je na hrvatskim cestama ginulo nekih 1400-1500 ljudi godišnje, ili 3,5 puta više nego danas, jer sad bi takvo sputavanje osobnih sloboda zacijelo izazvalo pobunu širokih razmjera, vjerojatno uz obrazloženje kako je sigurnosni pojas kancerogen. Uostalom, čemu sebe vezati kao kakvu zvijer kraj tolikih zračnih jastuka? Naposljetku, COVID potvrda po naravi i smislu zapravo odgovara posjedovanju vozačke dozvole za upravljanje motornim vozilom. Doduše, stječe se s bitno manje napora, ali svrha joj je slična. Naime, tko dozvolu nema, a ipak sjeda za volan, veća mu je šansa da će izazvati udes. Potaknuti pravom na ugrožavanje sebe i drugih, zahtijevajući u doba ugroze zajednice neograničeno kretanje svih posvuda, neki bi sad, kao što to čine s COVID potvrdom, mogli dovesti u pitanje i smisao vozačke dozvole, opravdavajući to, recimo, strahom od instruktorova ugriza i psihičkog zlostavljanja od strane ispitne komisije.

Između preventivnih mjera u prometu i onih protiv širenja zaraze ipak postoje i nezanemarive razlike. Primjerice, u proteklih je godinu dana uslijed korone umrlo najmanje 20 puta više ljudi nego što ih gine u prometu. I ne manje važno, uz neusporedivo veće popratne troškove liječenja preživjelih. A nije zgoreg ovdje pripomenuti i kako se cijepljenje financijski isplati već na 4 tisuće spriječenih hospitalizacija, taman i kad se od korone uopće ne bi umiralo. K tome, i dok je u prometu nepridržavanje pravila zakonom kažnjivo, neovisno o osobnim preferencijama pojedinca, u pandemiji se ono manje-više svodi na slobodu izbora i osobnu savjest. Stoga i znatno veći broj smrti ne bi trebao toliko čuditi.

Protiv čega je to cijepljen Zoran Milanović?

Razumijevanje dobrobiti prevencije rizika jedna je od ključnih značajki dobrog vođe i upravljača u svim sferama društva, kako unutar obitelji, tako i u udrugama, tvrtkama, sve do lokalne i središnje države. Nemoguće je dobro upravljati, a to zanemarivati. Nemar i nehaj skupo se plaćaju, i što je upravljač na odgovornijem položaju, posljedice za društvo bivaju pogubnije.

Zoran Milanović, voljom naroda izabrani predsjednik Republike Hrvatske, često ostavlja dojam kao da je cijepljen od razumijevanja koncepta prevencije. Pomanjkanje svijesti o njezinoj svrsi i važnosti sve do prošle jeseni uporno je demonstrirao čuđenjem čemu mjere zaštite od korone kad u Hrvatskoj gotovo da i nema mrtvih, posve zanemarujući kako ih je drugdje do tada itekako bilo. Štoviše, rijetko bi propuštao priliku bolest, s čijom pojavom veći dio Europe bilježi porast smrtnosti neviđen još od Drugog svjetskog rata, omalovažavati kao trivijalnu, nedostojnu i najmanjih ograničenja ljudskih sloboda. Istodobno se zalagao, i još se zalaže, za prvotni švedski koncept tople dobrodošlice koroni, uslijed čega je ta skandinavska zemlja, kao jedina u svom neposrednom okruženju, zabilježila osjetan porast broja umrlih lani. Usput se posprdno obrušavao na iritantno mu, diljem svijeta široko prihvaćeno nošenje zaštitnih maski. Sve u svemu, Milanović je zapravo jedini čelnik neke europske države, koji je u doba korone aktivno opstruirao mjere suzbijanja smrtonosne zarazne bolesti, prometnuvši se čak u svojevrsnu ikonu rušitelja prijeko potrebnog zajedništva.

Tijekom korona krize Milanović nije prikrivao još jednu karakternu crtu nespojivu s ozbiljnim i učinkovitim vođenjem – nestrpljivost, svojstvenu neiskusnim i nezrelim ljudima, odlijepljenima od stvarnosti. A to što je u njegovu slučaju naglost medijski prikazivana kao poželjna odlučnost posve je drugi par čarapa. Kako je u njegovu svijetu sve crno-bijelo, nečeg ili ima ili nema, a nema ništa između, Milanović bi sjekao mačem poprijeko i bez da prethodno odmjeri, što se posebno odražava u njegovu stajalištu prema cijepljenju. Pozivajući na cijepljenje preko volje, kao po zadatku kojeg je valjda dobio kod kuće, uvijek bi usput nalazio opravdanje i duboko razumijevanje za one koji se ne žele cijepiti, prosipajući mantru kako je korona priča gotova onog trenutka kad bude više cjepiva nego onih koji se žele cijepiti. Što je potpuna besmislica, jer cjepiva već mjesecima ima dovoljno za sve u Hrvatskoj, stoga ponuda samorazumljivo nadilazi svaku moguću potražnju.

U prijevodu, Milanović urgira za vraćanje starom normalnom načinu života odmah, bez obzira što Hrvatska za uljuđenim dijelom Europe u procijepljenosti zaostaje za dobrih 20%, a za državama koje se razložno i utemeljeno vraćaju starom normalnom i za čitavih 30%, pri čemu njih vrlo visoka razina procijepljenosti ne sprječava da i dalje pozivaju na cijepljenje. I sad bi Hrvatska zbog usporene dinamike cijepljenja trebala odustati od kampanje, samo zato što to mentalno labilnim pojedincima već lagano ždere živce. No, to što se cijepljenje odvija sporije, uopće ne znači da potražnja za njim više ne postoji. Za razliku od Milanovićeva pojednostavnjenog doživljaja, stvarnost je posve drukčija. Ništa nije zapečeno u času pa tako ni to tko je odlučio cijepiti se ili ne cijepiti se. Dok god ima neodlučnih i onih koji se mogu predomisliti, a oružje je nadohvat ruke, ne treba ga bacati bez borbe u kukuruze. Naprotiv, itekako ima smisla boriti se za svakog novog cijepljenog, jer svaki je postotak cijepljenih bitan. Zato što smanjuje intenzitet širenja zaraze, ali i smrtnost, te broj hospitalizacija, kao i nemale popratne financijske troškove.

Crno-bijeli svijet

U Milanovićevu crno-bijelom svijetu nema mjesta nikakvim mijenama. Sve, kao da je uklesano u kamenu, postaje izvjesno i apsolutno, nerijetko i apsolutno neistinito. Pa tako nedavno reče i ostade živ da ako se cijepiš, ne postoje šanse da dobiješ ozbiljnije simptome i posljedice. Naravno da postoje, ali su višestruko manje nego ako se ne cijepiš, a kako učinak cjepiva s vremenom slabi, te šanse i rastu. Potom imputira kako cilj daljnjeg cijepljenja može biti samo potpuno iskorjenjivanje bolesti, što smatra nemogućim i besmislenim. Ne pada mu na kraj pameti, koji u njegovu slučaju po svemu sudeći i nije naročito daleko, kako bi cilj kampanje cijepljenja mogao biti i usporavanje širenja zaraze i svođenje bolesti što prije (jer vrijeme je i tu novac) u razmjerno jednostavno upravljive okvire. Gnušajući se kulture apsolutne sigurnosti, istodobno podcjenjuje izloženost realnom riziku. Konačno, u maniri kakvog internetskog trola skreće pozornost na druge otprije poznate bolesti, za koje medicina još nema lakog i jednostavnog rješenja poput cjepiva, pri čemu one ne pokazuju zamjetno povećanu smrtnost u odnosu na razdoblje prije korone. Naposljetku, „normalni“ predsjednik se, poput vozača koji nesvjesno vozi autocestom u krivom smjeru, doista razložno pita je li on normalan ili su svi oko njega poludjeli. Izgleda da su ga neki s čudesnom moći uvjeravanja nekako uvjerili kako je ipak samo on normalan.

Milanovićeva abeceda

Jedino pitanje ostaje radi li Milanović sve to iz neznanja, kao neizbježne posljedice posvemašnje intelektualne i moralne zapuštenosti, ili još gore – zato što se pravi nevješt. Potonje bi značilo da svjesno podilazi najgorima, samo kako bi podmetao balvane Vladi u upravljanju kriznom situacijom.

A dok je bio u njihovoj koži, Milanović je običavao probleme rješavati prelamanjem preko koljena. Uspješno je začepio sve moguće izvore ulaganja u Hrvatsku, širom otvorivši vrata Hrvatima u bijeli svijet. Pipu iz europskih fondova nije na vrijeme otvorio svađajući se s europskim središtem moći, spreman na sve, pa i kršiti europske zakone, samo kako bi izbjegao izručenje istaknutih pripadnika obavještajno-represivnog aparata totalitarne komunističke tvorevine. Potencijalne investitore odvraćao je od ulaganja u Hrvatsku žestoko pravosudno goneći najvećeg ulagača u Hrvatsku, ali i retroaktivnom naplatom poreza na dobit unazad nekoliko godina.

Uvodio je necivilizirane zakone, kojima je prisilno preinačio posljedice slobodnom voljom utanačenih ugovora između privatnih osoba na tržištu. I dok je time uspješno otjerao potencijalne vanjske ulagače, možebitne unutarnje izvore financiranja investicija osujetio je prebacivši problem kredita u švicarskim francima u cijelosti na teret banaka, što se nije dogodilo ni u jednoj drugoj državi s tim problemom. Posljedice toga, kao i druge kosture kojima je marljivo i nesebično punio ormare, sad čisti netko drugi. Zanimljivo, obračun s bankama smanjenjem vrijednosti njihove imovine potezom pera, sadržajem neodoljivo nalik eksproprijaciji imovine narodnih neprijatelja iz doba vladavine njegovih predaka, najavio je izjavom kako još nije ispucao sve metke, očito duboko svjestan one – kome je zakon u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom.

A gdje tragovi tako smrde, kreditni rejting lako postane smeće. Naime, Milanović je, igrajući se Robina Hooda, da bi se ustvari, nakon što se podvuče crta, prometnuo u Superhika, svim tim odlučnim manevrima kreditnu vjerodostojnost Hrvatske srozao na najniže grane, priskrbivši Lijepoj Našoj u svijetu ulagača nimalo laskav nadimak – ABC (Anything But Croatia – sve samo ne Hrvatska). A komu ne dolaze poslovi, odlaze mu ljudi za poslovima. To je ključna ostavština Milanovićeva mandata kao predsjednika Vlade, koliko god se kreatori javnog mišljenja, što sapunom, što parfemom, trsili isprati nesnosan vonj Milanovićevih tragova, svaljujući odgovornost za bijeg ulagača od Hrvatske na Matu iz općine koji odbija udariti pečat sve dok ga se ne potplati.

Zašto ga trpe?

Zašto ga onda trpe takvog oni koji su ga instalirali, svjesni urođene mu sklonosti štetočinstvu svima oko sebe, objektivno čak i njima? Nema druge nego da koristi od Milanovića u njihovim očima još uvijek nadilaze štete. Kao da nečim posebno važnim ipak zaslužuje veliki plus. Čime? U prvom redu, drugoga koji bi tako uspješno zavodio mase očito nemaju. Pa na koga bi se drugog mogli osloniti kad je posrijedi borba za kotu predsjednika Vrhovnog suda u bitci za nadzor nad pravosuđem, tim jedinim terenom na kojem su se dosad poskliznuli, kad ih je i tada onako srčano branio?

Bit će stoga da simpatije i potporu lutkara iz sjene, materijalizirane kroz medijsku nedodirljivost i svekoliku anketnu popularnost, pridobiva upravo revolucionarnim žarom u misiji deformacije pravosuđa, pri čemu mu spremno uz bok staje stari drugar u partizanskom otporu Europi Ivo Josipović. Premda ova tema zaslužuje i podrobniji osvrt, zastanimo zasad na usporedbi izbora predsjednika Vrhovnog suda s onim izbornika nogometne reprezentacije. Milanović je najprije htio za izbornicu ustoličiti sportsku novinarku, koja doduše prati nogomet, ali nema baš nikakvog trenerskog iskustva, da bi potom poželio na tu dužnost instalirati trenera nižerazrednog kluba, koji prati zbivanja na europskim travnjacima, ali, za razliku od etabliranog protukandidata, ne sudjeluje u njima, niti ih kreira. Štoviše, sudeći prema tome koliki prijezir iskazuje prema europskim referencama kandidata, to u očima Zorana Milanovića, osvjedočenog ignoranta europske pravne stečevine, ne samo što ne predstavlja prednost, nego biva ozbiljan nedostatak. Pritom vrijedi i obrat – koga Milanović odbaci, u stručnim europskim krugovima postane cijenjen – barem kako pokazuje slučaj Đure Sesse, koji je, evo, postao predsjednikom sudačke UEFE. Izgleda da se pri izboru ljudi Milanović prije svega vodi vlastitim primjerom. Prednost imaju iznebuha zalutali u taj svijet.

Zašto ga trpe oni koji su ga postavili, ajde, de, no zašto ga trpe Hrvati? A neki valjda zato što su dobrano pripomogli njegovu postavljanju. Mahom su to oni kojima je u krvi milije liječiti nego spriječiti, ma koliko liječenje koštalo da koštalo. Takvi se cijenom odveć ne opterećuju, jer im uvijek sve dođe besplatno, pada s neba. Koliko to košta Hrvatsku ih ionako nikad nije bilo briga. I kako onda ne će biti jednako uspješni u izmišljanju nepostojećih neprijatelja kao u previđanju postojećih?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR