Pratite nas

Kolumne

‘Bolji život’ ili Put, Istina i Život?

Objavljeno

na

foto: Pixsell / Ilustracija

Kad se želji malenog djeteta, spremnog na sve kako bi nametnulo vlastitu volju – radilo se o kupnji artikla koji mu je zapeo za oko ili tek o žurnom napuštanju neprivlačnog mu mjesta – i udovolji, nema sumnje kako mu je ostvareno pravo na bolji život. Možda ne zadugo, nekih 15-20 minuta, ali ipak bolji život. Pa onda dijete, kojem su roditelji radi vlastitog komoditeta takvu vrstu boljeg života bespogovorno osiguravali, stasa i, primjerice, zapadne u pakao droge. U trenutcima ovisničke krize biva spremno učiniti sve kako bi se narkotika dočepalo i ostvarilo pravo na bolji život. Uspije li redovito u tome, život mu, iako kratkoročno bolji, u totalu obično ne bude predug. Da su Hrvati prema svojim susjedima pred koje desetljeće bili šire ruke i prepustili im svoj teritorij – npr. jednima Vukovar i Dubrovnik, a drugima Mostar i Neum – sigurno je da bi i oni imali bolji život. Barem do sljedeće prilike kad bi, kako su kroz povijest to običavali činiti, opet poželjeli još malo gricnuti kako bi imali – pogađate – bolji život!

Potrebiti ili oholi?

U prevladavajućoj filozofiji suvremenog svijeta bolji život je, sveden na ono materijalno, osjetilno, užitak u osjećaju ispunjenja vlastite volje, prilično omiljen. No, u takvom gledištu Katolička crkva nikad nije vidjela uzvišen smisao, ali jest razorne posljedice djelovanja ovisnošću o boljem životu okuženih pojedinaca na koheziju društva. Danas, kad mnoštvo neznanaca nahrupljuje u Europu tražeći da im se osigura pravo na bolji život, pri čemu ne osjećaju potrebu čak ni da se predstave, osim kao nevoljnici uđuture, vodstvo Crkve uzmiče pred tim ultimativnim zahtjevom. Štoviše, ohrabruje došljake u njihovoj nakani stvarajući moralni pritisak na lokalno stanovništvo da ih bezuvjetno prihvati. Jer ti su ljudi, kažu, potrebiti boljega života.

No, što bi to uopće bio “bolji život”? Bolji od kojeg života? Recimo, zapadnjaci danas, a i ogromna većina onih koji s drugih strana hrle u Europu za “boljim životom”, uz iznimku izbjeglih pred ratom, u čisto materijalnom smislu žive bolje od svih generacija svojih predaka. Dakle, ta već preskočena letvica za “bolji život” nije u pitanju. O kakvom se “boljem životu” ovdje radi, dade se iščitati iz zahtjeva pridošlica da ih se smjesti u zemlje s najrazvijenijim programima socijalne pomoći. Dakle, oni ne žele samo bolji život, nego najbolji život shvaćen kao najveća osobna korist za najmanje rada (hm… bi li ideal takvog života bio globalno ispunjen ako bi se svekoliko čovječanstvo sjatilo u Luksemburg jer je tamo život statistički najbolji?). Je li odveć oholo u tom zahtjevu primijetiti izvjesnu dozu oholosti, pri čemu svjesno upadanje u stanje potrebitosti (bijedni uvjeti života u migrantskim kampovima) predstavlja tek podlogu za emocionalnu ucjenu domicilnog stanovništva kako bi ga se prisililo na suglasnost da se došljacima priušte prava koja zahtijevaju? Podlegnemo li još malo zdravu razumu, primijetit ćemo kako takva proračunata potrebitost, nepodnošljivo nalik onoj iz tri primjera spočetka teksta (u svakome tražitelji boljeg života pate do ispunjenja zahtjeva), oholost nipošto ne umanjuje.

Djelovanje Katoličke crkve kroz povijest obilježava, među ostalim, angažman u pomaganju potrebitih, ali ništa manje i onaj u opominjanju oholih. Ipak, danas je nekako oportuno taj grijeh, i ne samo taj, ohrabrivati i povlađivati ogrezlima u njemu, a krajnje nepopularno bližnjeg opomenuti budući se to drži atakom na njegovo mišljenje. No, treba li zato od opominjanja odustati i oholicu u njegovim nastojanjima potpomagati?

“Bolji život” kao sveti gral dviju globalnih “korporacija”

Pojedinci u Crkvi ne čekaju doista potrebite da takvima postanu kad im pokucaju na vrata, već se radije upućuju na sam izvor bijede. Tamo gdje ljudi ne posjeduju suvremene komunikacijske uređaje niti nose odjeću cijenjenih robnih marki, a još manje u džepu drže karticu na koju im, kao u orijentacijskom trčanju, na svakoj postaji puta odnekud kapne novac. Odlaze tamo odakle se ne polazi za Europu, tamo gdje je 100 kuna dovoljno za šaku riže dnevno tijekom čitavog mjeseca. No, materijalna oskudica ih ne sprječava naviještati Put, Istinu i Život. Naprotiv! Ne srame se križa nego s njim u ruci predano otkrivaju Istinu onima kojima još nije objavljena. Pritom ponizno prihvaćaju da ih za to poslanje ne očekuju ni priznanja ni časti, a ni napredovanja u sklopu crkvene hijerarhije, pa ni pljesak i nagrade od političke elite, još manje medijski hvalospjevi.

To je rezervirano za neke druge – one koji ohrabruju ohole u zahtjevu da se nasele gdje ih je volja, omekšavajući lokalnu zajednicu da to prihvati. Sve samo kako bi ispunili dane im zadatke koji se, eto, slučajno podudaraju s težnjom globalne vrhuške za oslabljivanjem nacionalnih država, tog temeljnog okvira za očuvanje nacionalnog identiteta. Takvi u migrantu vide tek čovjeka u nevolji. Zaklanjajući zdrav razum paučinom osjećaja ne usude se vidjeti širi kontekst ni već proživljeno iskustvo drugih, bez čega je nemoguće sagledati punu istinu o pohodu tih ljudi. Kakva li ih savjest u tome vodi? Temeljena na krajnje pojednostavljenom svođenju odnosa dva pojedinca isključivo na segment koji donosi obostranu osobnu korist u određenom trenutku, dok se odgovornost za možebitne neugodne posljedice prebacuje na druge, pojedince i državne službe – ne doima li se takva savjest poprilično skučenom? Nalik onoj Eichmannovoj koji je u svoje vrijeme također samo provodio zapovijedi, doduše, u ime zaštite a ne rastakanja vlastite države.

Grubom ironijom povijesti, najistaknutiji izvršitelji rabota po mjeri lutkara iz sjene dolaze upravo iz onog crkvenog reda koji se svojedobno proslavio očuvanjem Istine pred naletom protestantske hereze, da bi bio ukinut pod pritiskom “prosvijećenih” apsolutističkih vladara. Danas neki koji nose to časno ime – isusovci – tako umilno udovoljavaju zahtjevima “prosvjetitelja” novog doba koji se svesrdno trude zatrti kršćanski identitet Zapada i kršćansku obitelj kao njegovu temeljnu ćeliju. Vjerojatno je lakše tako, nego naviještati Put, Istinu i Život. Pomaže i ako u to ne vjeruješ, a vjeruješ kako migranti moraju proći svoj Put zato jer tako hoće, vjeruješ u njihovu Istinu o onome što im se na tom putu događa i, konačno, vjeruješ u njihovo pravo na bolji Život. Kad ti to postane “Put, Istina i Život”, sitnica je ukloniti križ sa svoga kako se došljaci ne bi našli uvrijeđenima. A pristajući na to kako svatko ima svoju istinu i kako je svačija istina jednako vrijedna, ujedno prihvaćaš i da Istina ne postoji. Sve je tek Laž, samo u bezbroj šara. Svodeći se praktički na samo još jednu nevladinu udrugu u nizu, koristeći pritom ime i povijest kao brand za ispunjavanje čisto političkih ciljeva, Katolička crkva se ponaša kao korporacija, koja ruku pod ruku s drugom korporacijom, onom Sorosevom, neumorno radi na postizanju istoga cilja – “boljeg života” – tog svojevrsnog svetog grala sekularne eshatologije. I dok kršćanstvo u ljudskoj naravi vidi istočni grijeh, a spas u Otkupitelju-Bogočovjeku, ovdje čovjek već samim postojanjem zaslužuje “bolji život”, nalazeći propadljiv spas na Zemlji u “čovjekobogu”. Vidjevši kako se “bolji život” nudi domicilnom europskom stanovništvu, dobrom dijelu bez ikakve zasluge, razumljivo je što se i ljudi onkraj svijeta pitaju – zašto ga i mi ne bismo imali kad se već tamo tek tako daje…? S druge strane, najgorljivijim pristašama masovnog prihvata migranata postaju upravo oni koji mimo vlastitih zasluga ostvaruju “pravo na bolji život”. Jer lako je razdavati svakome tko naiđe ono što su drugi stekli, a sâm se za to nisi pomučio.

Je li Istina samo oblik mržnje?

Crkva u Hrvata, unatoč pritiscima iz središta, još nekako uspijeva odolijevati migrantofiliji. No, da bi se mogla naći na teškim iskušenjima (ako već i nije), pokazuju stremljenja u vrhu Crkve čiji je utjecajni kadrovik donedavno bio homoseksualnim aferama kompromitirani američki kardinal McCarrick. Nakon što se za pape Benedikta XVI zbog toga našao na ledu, što nije predstavljalo prepreku da postane bliskim suradnikom pape Franje, suočen s brojnim dokazima nedavno je ipak morao odstupiti. Međutim, koliku je štetu počinio, ne samo prakticiranjem takvog životnog stila u čemu nije usamljen, nego i kadroviranjem i lobiranjem po načelu “sličan se sličnome raduje”, već se pomalo nazire, a u svoj punini će se tek pokazati. Naime, nije slučajno važnost kadrova u organizaciji naglašavao onaj nemilosrdni brko poznat po retoričkom pitanju – a koliko to papa ima divizija?

Istom tehnikom prikrivanja istine koju po uzoru na tog brku koriste sekularni mas-mediji – onako kako njihovi nadziratelji u suradnji s vrhom Crkve jadom izbjeglica prikrivaju oholost ekonomskih migranata – sad naglašavanjem sablažnjavanja malenih (pedofilije) u njezinu dvorištu nastoje zamagliti daleko raširenije i pogubnije, kako to u hrvatskom prijevodu Biblije stoji – muškoložništvo. Razbibriga je to za koju sv. Pavao ne nalazi simpatija ni lijepih riječi, što bi, sukladno duhu vremena, Sveto pismo u doglednoj budućnosti lako moglo dovesti na kazalo zabranjenih knjiga. Je li zbog govora mržnje ili govora Istine, sasvim svejedno, jer nisu li te riječi – Istina i mržnja – ionako već postale sinonimi? Ili je Istina ipak samo posebno iritantna podvrsta mržnje?

Zanimljivo je primijetiti i kako u istih onih koji podržavaju intenzivne migracije, time i neumitnu promjenu kulturološke slike Zapada, prevladava i blagonakloni pogled na muškoložništvo. Po tom pitanju sve teže odvajaju grijeh od grješnika, ali ne tako da grijeh osude, nego da pred njim zatvore oči. Jer tko su oni da sude? Napokon, nisu li sve to krasni ljudi, veseljaci koji nit’ mrze nit’ ogovaraju, kao što to čini ona natmurena fukara što licemjerno plazi oko oltara? Zato s njom van iz Crkve, a i iz crkvi, jer treba negdje smjestiti sve te migrante i omogućiti im upražnjavanje njihove vjere.

“Vuk u janjećoj koži”

Inače, McCarrickovi seksualni nestašluci su bili poznati najkasnije početkom stoljeća. Kršćanski novinar-istraživač Rod Dreher je još 2002. godine za New York Times pripremio reportažu na tu temu, no kako je kardinal McCarrick, nimalo slučajno, bio omiljen kod urednika te krajnje liberalne novine, ista je završila u bunkeru ne ugledavši svjetlo dana. Kako gotovo sve što se u Americi već odigralo, dolazi i kod nas, samo s određenim vremenskim odmakom, metodologiju i slijed događaja lakše je pratiti. Za početak vrijedi primijetiti paralelu kako je kardinala McCarricka u nebesa kovao New York Times, tako sad jednog hrvatskog biskupa koji cvrkuće po istim notama (što ne znači nužno da je i osobno istih sklonosti) divinizira “konzervativni” Večernji list.

Dotični je biskup pred koju godinu proveo ulicama drevnoga groda (nije tipfeler) čikaškog nadbiskupa, McCarrickova gojenca, zahvaljujući čijim stajalištima i postupanjima Chicago među mnogim američkim katolicima uživa “ugled” kakav je u svijetu na neke teme uživao u tridesetim godinama prošlog stoljeća. O korijenima navedenog se potanko razlaže u dokumentarcu “Vuk u janjećoj koži”, povremeno prikazivanom na Laudato TV.

Možda je domaćina Čikažaninu, inače naše gore listu, upravo takvo društvo nadahnulo da za božićne propovijedi u ne baš dupkom punoj crkvi, govoreći o migrantima prosipa mantre o ljudima koji samo traže bolji život i ništa više, i to još podeblja koliko sad već izlizanom, toliko i neumjesnom i neprikladnom usporedbom s progonom Svete obitelji u Egipat. Naime, čim je opasnost minula, Sveta obitelj se vratila u domovinu, a nije iskoristila vrijeme izgnanstva kako bi potegla do Rima, bez obzira što je Josip zacijelo znao da je tesarsko umijeće tamo na većoj cijeni, a time i “bolji život” dostupniji.

Već koji dan poslije, slijedeći modu, večernjakov je crkveni favorit pohodio one na rubu, na periferiji. Zaputio se u lokalni zatvor da bi osuđenike na izdržavanju kazne očarao mesićevskom mudrolijom kako oni koji malo kradu idu u zatvor, dok oni koji puno kradu ne idu. Time ne samo da je u očima osuđenika njihova nedjela umanjio i propustio priliku potaknuti ih da propitaju vlastitu savjest kako ubuduće ne bi podlijegali napasti kršenja sedme zapovijedi, nego je iskoristio biskupski autoritet kako bi među njima pobudio osjećaj počinjene im nepravde. A taj osjećaj, napose ako ga se dodatno pothranjuje, često predstavlja izvor grijeha zavisti. To je dobro znao i majstorski koristio lik kojem je bilo dopušteno iskušavati čak i Gospodina, a čijim su se ponajboljim učenicima, sijući gnjev među mnoštvom upravo sustavnim građenjem osjećaja nepravde, u prošlosti pokazali razni revolucionari – od jakobinaca do komunista.

Evo, ako ništa drugo, možemo biti sretni što živimo u vremenima u kojima kao malo kad tješi ona (a i prije je valjda bilo tako samo to nismo proživjeli pa ne znamo) – ni vrata paklena ne će je nadvladati! No, to što je ne će nadvladati, ne znači i da to ne će pokušati… Pokušava,… pokušava,… stalno ruje… Ne da joj mira onaj u čijoj je impresivnoj niski uspjeha zacijelo najsjajniji taj što je mnoge uvjerio da ne postoji. A ako njega nema, onda nema ni pakla, zar ne? A ako je tako, nije li onda sve ovo dosad bio samo cirkus? Ili je cirkus tek počeo? Trećeg, čini se, nema!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija o kojoj se i ove obljetnice govori kao o “mirnoj” uopće nije bila “mirna reintegracija”, nego posljedica veličanstvenih oslobodilačkih, ratnih (!) operacija Hrvatske vojske.

Kapitulacija

Naša je vojska u dvije oslobodilačke akcije, Bljesak i Oluja, pokazala takvu moć, motivaciju i znanje da se danas uče kao genijalne vojne pobjede na najvišim vojnim učilištima svjetskih sila, posebno Oluja.

Pomesti u nekoliko dana do zuba naoružana okupatore, ušetati se u Knin i Okučane kao da su pregazili plitak potok, bio je signal Srbima koji su pod okupacijom držali istok Hrvatske da ih uskoro čeka ista sudbina.“Što još da vam obećam?” upitao je Franjo Tuđman u Splitu okupljeno mnoštvo oduševljeno uspjesima Hrvatske vojske. Sjećate li se odgovora mase na Rivi: “Vukovar, Vukovar, Vukovar!!!!”

Dakle, ovo što nazivaju mirnom reintegracijom ne samo da je pogrešno nego i orvelovski opasno jer se od okupatora poput Voje Stanimirovića napravilo – mirotvorca!? Zato smatram da vraćanje u ustavnopravni poredak RH teritorija istoka Hrvatske, s Vukovarom kao simbolom te epopeje Domovinskog rata, treba prestati zvati “mirnom reintegracijom”, nego točnim imenom ratne terminologije – kapitulacijom!

Kapitulacijom koja je bila jedini izbor pobunjenih Srba, četnika i (bivše) JNA, nakon Oluje i Bljeska. Nisu se pobunjeni Srbi “mirno reintegrirali” jer im je bilo do mira i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, naprotiv, nije im ni danas, nego zato što su bili de facto vojno poraženi. Potučeni do nogu. Pobunjeni Srbi nisu se “mirno reintegrirali”, nego su položili oružje, kapitulirali, jer bi ih u suprotnom opet pregazili kao plitak potok.

Mi danas ne obilježavamo nikakvu “mirnu reintegraciju”, nego vojnu pobjedu i kapitulaciju srpske okupacijske vojske koja je etnički očistila cijeli istok Hrvatske i počinila, uz Srebrenicu, najveće zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata.No postoji jedna žalosna činjenica.

Pobunjeni Srbi su vojno kapitulirali, vojno su poraženi, “integrirani”, ali nisu politički, u smislu provođenja politike Beograda i velikosrpskih mitova i laži danas, naprotiv, politički su ojačali i na čelu s Pupovcem i Stanimirovićem koji je zapamćen po izjavi da je pala vukovarska bolnica “zadnje ustaško uporište” dugo su vremena, pa i danas, dio vladajuće većine.

Pupovac je tijekom Domovinskog rata činio goleme štete “svojoj” domovini. Nekažnjeno. Dovoljno je samo spomenuti brutalnu laž o tisućama prekrštenih Srba u jeku agresije na Hrvatsku, što je odjeknulo u tada nama nesklonoj tzv. međunarodnoj zajednici.

No Pupovac može voditi, a ova laž o “prekrštavanju” to jest, specijalni informacijski rat protiv Hrvatske nekoć, može danas biti na skupu na kojem Šešeljev učenik, predsjednik Vučić, koji je tijekom Domovinskog rata na okupiranim područjima držao “motivacijske govore”, uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, Pupovac koji provodi politiku Beograda o “ravnoteži krivnje”, šuti o zločinu nad dr. Šreterom, Pupovac može sve bez ikakve (političke) odgovornosti, naprotiv čuva ga se kao “suho zlato”.

Packe

Da ne spominjem što rade Pupovčeve Novosti financirane “ustaškim” kunama. Ali kada gradonačelnik Vukovara Ivan Penava upozorava da u Vukovaru zločinci šetaju ulicom, da velikosrpski projekt u Vukovaru nije mrtav, da su vlastitu djecu zagadili mržnjom prema hrvatskoj (i) himni, da za Vukovar nitko nije odgovarao, i to smirenim, uravnoteženim, argumentiranim govorom i tonom, onda je Andrej Plenković u mahu udijelio packu gradonačelniku Penavi koji govori istinu, vapi za pravdom i stao u obranu – Pupovca.

Pupovac smije lagati, izvrtati povijest i činjenice od devedesetih do danas, ali Penava ne smije govoriti istinu. Zato Plenković poručuje Penavi kako “politiku HDZ-a vodi vodstvo stranke, predsjednik, Predsjedništvo i nitko drugi”.

Izjava je promašena jer Penava je govorio o stanju u Vukovaru, a ne o politici stranke, no dirnuti u Pupovca istinom i činjenicama za Plenkovića je napad na – politiku HDZ-a!? Zemljo – otvori se! Pupovac naprijed, Penava – stoj.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Plenković: Penava razumije da je suradnja sa SDSS-om i srpskom zajednicom strateški interes

 

 

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Crvena banda omogućava Aci emisiju iz godine u godinu…

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija
Taj pojam mi je sam po sebi
Čudo jedno

Obljetnica jon je ovi’ dana

Nu
Ivan Penava reka’ ton prigodon
Kako je Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije
Ha
Svaštatićeš
Ne bi ja to baš tako rekla moj Ivane

Meščini
Kako su se oni odavno uspravili
Nit’ više puzu
Nit’ se kriju
Uvik dubu

Sidu jedino kad naša himna svira

Nego
Sve se propeli na zadnje noge
Pa zaskaču
I vrtu repicon
K’o ćuko kad mu sve od ruke iđe

Plenki se raspištoljijo na našega Ivana
Dašta
Pa ‘ko je ikad vidijo da se Plenki rećemo raspištoljijo na nekoga Jovana

Ja nisan

Što se mene tiče
Ima i pravo
On se satraje oko Pupija
A
Svako zeru nađe se ne’ki mudrijaš Hrvat koji mu na Pupija i Srbe urta

Što ni zere nije ured
Zna se
On sunjima najozbiljnije posle sklada
Radi na miru i ustavljanju mržnje
I to u dvi a ne samo u jednoj državi
A manitovi ga davu su nekakvin puzajućin agresijama
Nestalima
Poginulima
Pobunjenima

Ma
Živu u prošlosti i gotovo

Došlo dotlen da Plenkiju ruke i Brkić mora dat

Nisi ti moj Ivane ured
Nit’ u trendu
Nikako
Di su ti brajo heštegovi
Nema u tebe k’o u Bojana – Ja ne mrzin
Nema u tebe k’o u Čovića – Stop mržnji
Sve se nešto okrićeš prošlosti
Pa kopaš grebe i zamećeš smutnju
Umisto da k’o svaki pošteni i kohezivni Hrvat pričaš o budućnosti i EU fondovima u interesu naroda

Saberi se brate zeru
Vakat je
Nisi dugovit u stranki nastaviš li ‘vako
Ne more stranka bit’ taoc jednoga čovika

Jesi ti to smetnijo?

Neboj se
Sitit će te Plenki toga, kad se već sam sitit ne znaš

Lipo ti je Plenki reka’ kako ti ne krojiš politiku hdz-a
Dašta
Istina živa
Tek je triba ovako nadodat pa reć, zeru ušire

– Ti i tak’i ne krojite politiku hdz-a! Krojimo je mi kohezivni!

Jerbo nisi samo ti sporan Ivane
Sporan je i svaki oni koji ti plješće
I svaki oni koji daje prostora tin tvojin zaostalin idejama

Ae
Manitiji ste od oni Pernarovi’ pacijenata
Što se zasiplju vitaminin iz De eM kutijica

Nego
Komšo zvani Rupa u izbornomu zakonu Nan stiže

Vrcon na HTV
Tako čujen
Šta?
Niste čuli za Komšu?
On van je nekako najviše Obuljenka đir Samo iz BiH
Ono, ni’ko ga od Hrvata k’liko se meni čini nije tijo a ni bira
Al eto, baš on se na postolju Hrvata ukaza

Zanimljivo, ne iđe obać’ Plenkiju spornu Bujicu
Nego baš na nespornu državnu televiziju koju naš proračun plaća
Čudo jedno

Aaaaaa ‘ko’no proračun izglasava?
Ih
I ja mislin

Kažu kako će se razgovorit su Acon okolo dva

Ma ne virujen u to niti zere
Očekujen velike prosvjede
Na ti dan
Iste onak’e k’o kad je Aca ima emisije su raznin četnikima ili kad je vriđa
Provinciju neuku i Domovinski rat
Gorilo sve od prosvjeda

Cila baza našega hdz-a digla se u taj vakat na noge pa oplela po njemu
Odman mu emisiju vjerodostojno makli
Zavidila
A vratijo je tek sdp
Ae
‘Taćeš
HDZ makne, SDP vrati
Crvena banda omogućava Aci emisiju
Iz godine u godinu
Ne more tute HDZ, neka se trsi
Baš ništa

Već vidin
Gotov je Komšo kad ga se Plenkijevi Pretorijanci dočepaju
Zna se kako oni nikako ne podnosu kad se ne poštuje volja naroda
Ništa nji’ ne ljuti k’o to

Ako ništa drugo
Skočit će oni barenko nekon
Prosvjednon noton
Samo ne znan oće li ta nota bit’ polovinka ili četvrtinka
‘Oće’l bit’ povisilice prid njon il’ snizilice

Vrime će pokazat’ ‘oće li bunt bit’ našaran heštegon na tviteriću
Ili statuson na fejsu

Uglavnon, čut će se gusle

A Komšo će pobić glavon brez obzira
Brzin vlakon za uru u Split
Pa unda
Morskin puton kući
Plovit će kruzeron iz Splita u međunarodnu luku Neum
Bit’ će to uplovljavanje
U bobu
Prvi red stabala popilat će se za te zgode
Poradi bolje vidljivosti cile te razvedene obale
Pa će unda Komšo nabacit selfi su onin prvin stupon u moru
Tako da ima šta pokazat svojin gazdama u Sarajevu
Ae
Znade on kako njizi ništa na svitu ne veseli k’o naš most u izgradnji

Eto, tako će Komši u Zagrebu bit’
Tako il’ nikako

Ako i’ko,
Plenki i njegova Vlada znaju skočit’ za svoj narod

I ne sikiran se kad to znaden
Ni za Vukovarce
Ni za Hrvate u BiH
Ni za se’

Pridala san sve Plenkiju u ruke
Tamo je najsigur’ije

Lipo naš narod kaže
Daj dite materi
I sve ured

Pa ja lipo na lašnje teme
Cenin od smija
Doklen čitan šta naša Mirela Holy piše
Ona Oraj gospoja
Ona, što je moj svekar koludricon zove

Mirelu sikiraju diviji gudini
Lov
I biskupi
Pa unda
Uspoređuje divije gudine i malešnu dicu
Ono, živa bića njoj su baš sva ista
I maovina i dite
Ubit dite i izist list salate
Po njoj
Isto je

A meni palo na pamet
Kako bi vrvo bilo
Komšu i Mirelu metnit
Na naslovnicu Novosti

Uparit nekako ta dva lipa, topla, urbana pogleda

Jerbo kako san na novo s’vatila
Nakon onoga derneka SNV
Novosti u biti samo promiču kršćansku satiru

To in je na prvomu mistu

Tek na drugomu mistu in je pokazivanje ljubavi prema Državi u kojoj izlazu

Jerbo da nije tako
Nikad oni kune iz našega proračuna vidili ne bi
Nikad

Ova Vlada
To se znade
Ne da ti ni kune ako kršćanin i domoljub nisi

Ni kune

I ima i pravo
Pa jesmo li Država su većinskin kršćanskin narodon ili nismo

E,
A kad već jesmo
I red je da se to vidi u svemu što se iz proračuna plaća

Bravo Plenki
Priznan ti i tuten rađu maksimalno

Pusti ti Ivane
Raznorazne
Dezerteri neka predaju od neki puzajući agresija

Za te straja nema
Svaku agresiju ti i u mraku pripoznaš i razabireš

Iskustvo je to veliko
Ne dolazi to tek tako

‘Ko to ne konta neka komodno su Mirelon, Beron, Komšon i tak’ima drće i komentira

Neka lipo šara o tomu
Doklen sve upiru
Duševni, diviji gudini
I koje bi sve nacijonalnosti mogli bit’ Komšini Jugo glasači

Il’ neka broji otoke
Na Komšinoj razvedenoj obali kojoj
Jedan most u izgradnji
Osinj
Odman iza ručka pravi.

 

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari