Connect with us

Kolumne

‘Bolji život’ ili Put, Istina i Život?

Published

on

foto: Pixsell / Ilustracija

Kad se želji malenog djeteta, spremnog na sve kako bi nametnulo vlastitu volju – radilo se o kupnji artikla koji mu je zapeo za oko ili tek o žurnom napuštanju neprivlačnog mu mjesta – i udovolji, nema sumnje kako mu je ostvareno pravo na bolji život. Možda ne zadugo, nekih 15-20 minuta, ali ipak bolji život. Pa onda dijete, kojem su roditelji radi vlastitog komoditeta takvu vrstu boljeg života bespogovorno osiguravali, stasa i, primjerice, zapadne u pakao droge. U trenutcima ovisničke krize biva spremno učiniti sve kako bi se narkotika dočepalo i ostvarilo pravo na bolji život. Uspije li redovito u tome, život mu, iako kratkoročno bolji, u totalu obično ne bude predug. Da su Hrvati prema svojim susjedima pred koje desetljeće bili šire ruke i prepustili im svoj teritorij – npr. jednima Vukovar i Dubrovnik, a drugima Mostar i Neum – sigurno je da bi i oni imali bolji život. Barem do sljedeće prilike kad bi, kako su kroz povijest to običavali činiti, opet poželjeli još malo gricnuti kako bi imali – pogađate – bolji život!

Potrebiti ili oholi?

U prevladavajućoj filozofiji suvremenog svijeta bolji život je, sveden na ono materijalno, osjetilno, užitak u osjećaju ispunjenja vlastite volje, prilično omiljen. No, u takvom gledištu Katolička crkva nikad nije vidjela uzvišen smisao, ali jest razorne posljedice djelovanja ovisnošću o boljem životu okuženih pojedinaca na koheziju društva. Danas, kad mnoštvo neznanaca nahrupljuje u Europu tražeći da im se osigura pravo na bolji život, pri čemu ne osjećaju potrebu čak ni da se predstave, osim kao nevoljnici uđuture, vodstvo Crkve uzmiče pred tim ultimativnim zahtjevom. Štoviše, ohrabruje došljake u njihovoj nakani stvarajući moralni pritisak na lokalno stanovništvo da ih bezuvjetno prihvati. Jer ti su ljudi, kažu, potrebiti boljega života.

No, što bi to uopće bio “bolji život”? Bolji od kojeg života? Recimo, zapadnjaci danas, a i ogromna većina onih koji s drugih strana hrle u Europu za “boljim životom”, uz iznimku izbjeglih pred ratom, u čisto materijalnom smislu žive bolje od svih generacija svojih predaka. Dakle, ta već preskočena letvica za “bolji život” nije u pitanju. O kakvom se “boljem životu” ovdje radi, dade se iščitati iz zahtjeva pridošlica da ih se smjesti u zemlje s najrazvijenijim programima socijalne pomoći. Dakle, oni ne žele samo bolji život, nego najbolji život shvaćen kao najveća osobna korist za najmanje rada (hm… bi li ideal takvog života bio globalno ispunjen ako bi se svekoliko čovječanstvo sjatilo u Luksemburg jer je tamo život statistički najbolji?). Je li odveć oholo u tom zahtjevu primijetiti izvjesnu dozu oholosti, pri čemu svjesno upadanje u stanje potrebitosti (bijedni uvjeti života u migrantskim kampovima) predstavlja tek podlogu za emocionalnu ucjenu domicilnog stanovništva kako bi ga se prisililo na suglasnost da se došljacima priušte prava koja zahtijevaju? Podlegnemo li još malo zdravu razumu, primijetit ćemo kako takva proračunata potrebitost, nepodnošljivo nalik onoj iz tri primjera spočetka teksta (u svakome tražitelji boljeg života pate do ispunjenja zahtjeva), oholost nipošto ne umanjuje.

Djelovanje Katoličke crkve kroz povijest obilježava, među ostalim, angažman u pomaganju potrebitih, ali ništa manje i onaj u opominjanju oholih. Ipak, danas je nekako oportuno taj grijeh, i ne samo taj, ohrabrivati i povlađivati ogrezlima u njemu, a krajnje nepopularno bližnjeg opomenuti budući se to drži atakom na njegovo mišljenje. No, treba li zato od opominjanja odustati i oholicu u njegovim nastojanjima potpomagati?

“Bolji život” kao sveti gral dviju globalnih “korporacija”

Pojedinci u Crkvi ne čekaju doista potrebite da takvima postanu kad im pokucaju na vrata, već se radije upućuju na sam izvor bijede. Tamo gdje ljudi ne posjeduju suvremene komunikacijske uređaje niti nose odjeću cijenjenih robnih marki, a još manje u džepu drže karticu na koju im, kao u orijentacijskom trčanju, na svakoj postaji puta odnekud kapne novac. Odlaze tamo odakle se ne polazi za Europu, tamo gdje je 100 kuna dovoljno za šaku riže dnevno tijekom čitavog mjeseca. No, materijalna oskudica ih ne sprječava naviještati Put, Istinu i Život. Naprotiv! Ne srame se križa nego s njim u ruci predano otkrivaju Istinu onima kojima još nije objavljena. Pritom ponizno prihvaćaju da ih za to poslanje ne očekuju ni priznanja ni časti, a ni napredovanja u sklopu crkvene hijerarhije, pa ni pljesak i nagrade od političke elite, još manje medijski hvalospjevi.

To je rezervirano za neke druge – one koji ohrabruju ohole u zahtjevu da se nasele gdje ih je volja, omekšavajući lokalnu zajednicu da to prihvati. Sve samo kako bi ispunili dane im zadatke koji se, eto, slučajno podudaraju s težnjom globalne vrhuške za oslabljivanjem nacionalnih država, tog temeljnog okvira za očuvanje nacionalnog identiteta. Takvi u migrantu vide tek čovjeka u nevolji. Zaklanjajući zdrav razum paučinom osjećaja ne usude se vidjeti širi kontekst ni već proživljeno iskustvo drugih, bez čega je nemoguće sagledati punu istinu o pohodu tih ljudi. Kakva li ih savjest u tome vodi? Temeljena na krajnje pojednostavljenom svođenju odnosa dva pojedinca isključivo na segment koji donosi obostranu osobnu korist u određenom trenutku, dok se odgovornost za možebitne neugodne posljedice prebacuje na druge, pojedince i državne službe – ne doima li se takva savjest poprilično skučenom? Nalik onoj Eichmannovoj koji je u svoje vrijeme također samo provodio zapovijedi, doduše, u ime zaštite a ne rastakanja vlastite države.

Grubom ironijom povijesti, najistaknutiji izvršitelji rabota po mjeri lutkara iz sjene dolaze upravo iz onog crkvenog reda koji se svojedobno proslavio očuvanjem Istine pred naletom protestantske hereze, da bi bio ukinut pod pritiskom “prosvijećenih” apsolutističkih vladara. Danas neki koji nose to časno ime – isusovci – tako umilno udovoljavaju zahtjevima “prosvjetitelja” novog doba koji se svesrdno trude zatrti kršćanski identitet Zapada i kršćansku obitelj kao njegovu temeljnu ćeliju. Vjerojatno je lakše tako, nego naviještati Put, Istinu i Život. Pomaže i ako u to ne vjeruješ, a vjeruješ kako migranti moraju proći svoj Put zato jer tako hoće, vjeruješ u njihovu Istinu o onome što im se na tom putu događa i, konačno, vjeruješ u njihovo pravo na bolji Život. Kad ti to postane “Put, Istina i Život”, sitnica je ukloniti križ sa svoga kako se došljaci ne bi našli uvrijeđenima. A pristajući na to kako svatko ima svoju istinu i kako je svačija istina jednako vrijedna, ujedno prihvaćaš i da Istina ne postoji. Sve je tek Laž, samo u bezbroj šara. Svodeći se praktički na samo još jednu nevladinu udrugu u nizu, koristeći pritom ime i povijest kao brand za ispunjavanje čisto političkih ciljeva, Katolička crkva se ponaša kao korporacija, koja ruku pod ruku s drugom korporacijom, onom Sorosevom, neumorno radi na postizanju istoga cilja – “boljeg života” – tog svojevrsnog svetog grala sekularne eshatologije. I dok kršćanstvo u ljudskoj naravi vidi istočni grijeh, a spas u Otkupitelju-Bogočovjeku, ovdje čovjek već samim postojanjem zaslužuje “bolji život”, nalazeći propadljiv spas na Zemlji u “čovjekobogu”. Vidjevši kako se “bolji život” nudi domicilnom europskom stanovništvu, dobrom dijelu bez ikakve zasluge, razumljivo je što se i ljudi onkraj svijeta pitaju – zašto ga i mi ne bismo imali kad se već tamo tek tako daje…? S druge strane, najgorljivijim pristašama masovnog prihvata migranata postaju upravo oni koji mimo vlastitih zasluga ostvaruju “pravo na bolji život”. Jer lako je razdavati svakome tko naiđe ono što su drugi stekli, a sâm se za to nisi pomučio.

Je li Istina samo oblik mržnje?

Crkva u Hrvata, unatoč pritiscima iz središta, još nekako uspijeva odolijevati migrantofiliji. No, da bi se mogla naći na teškim iskušenjima (ako već i nije), pokazuju stremljenja u vrhu Crkve čiji je utjecajni kadrovik donedavno bio homoseksualnim aferama kompromitirani američki kardinal McCarrick. Nakon što se za pape Benedikta XVI zbog toga našao na ledu, što nije predstavljalo prepreku da postane bliskim suradnikom pape Franje, suočen s brojnim dokazima nedavno je ipak morao odstupiti. Međutim, koliku je štetu počinio, ne samo prakticiranjem takvog životnog stila u čemu nije usamljen, nego i kadroviranjem i lobiranjem po načelu “sličan se sličnome raduje”, već se pomalo nazire, a u svoj punini će se tek pokazati. Naime, nije slučajno važnost kadrova u organizaciji naglašavao onaj nemilosrdni brko poznat po retoričkom pitanju – a koliko to papa ima divizija?

Istom tehnikom prikrivanja istine koju po uzoru na tog brku koriste sekularni mas-mediji – onako kako njihovi nadziratelji u suradnji s vrhom Crkve jadom izbjeglica prikrivaju oholost ekonomskih migranata – sad naglašavanjem sablažnjavanja malenih (pedofilije) u njezinu dvorištu nastoje zamagliti daleko raširenije i pogubnije, kako to u hrvatskom prijevodu Biblije stoji – muškoložništvo. Razbibriga je to za koju sv. Pavao ne nalazi simpatija ni lijepih riječi, što bi, sukladno duhu vremena, Sveto pismo u doglednoj budućnosti lako moglo dovesti na kazalo zabranjenih knjiga. Je li zbog govora mržnje ili govora Istine, sasvim svejedno, jer nisu li te riječi – Istina i mržnja – ionako već postale sinonimi? Ili je Istina ipak samo posebno iritantna podvrsta mržnje?

Zanimljivo je primijetiti i kako u istih onih koji podržavaju intenzivne migracije, time i neumitnu promjenu kulturološke slike Zapada, prevladava i blagonakloni pogled na muškoložništvo. Po tom pitanju sve teže odvajaju grijeh od grješnika, ali ne tako da grijeh osude, nego da pred njim zatvore oči. Jer tko su oni da sude? Napokon, nisu li sve to krasni ljudi, veseljaci koji nit’ mrze nit’ ogovaraju, kao što to čini ona natmurena fukara što licemjerno plazi oko oltara? Zato s njom van iz Crkve, a i iz crkvi, jer treba negdje smjestiti sve te migrante i omogućiti im upražnjavanje njihove vjere.

“Vuk u janjećoj koži”

Inače, McCarrickovi seksualni nestašluci su bili poznati najkasnije početkom stoljeća. Kršćanski novinar-istraživač Rod Dreher je još 2002. godine za New York Times pripremio reportažu na tu temu, no kako je kardinal McCarrick, nimalo slučajno, bio omiljen kod urednika te krajnje liberalne novine, ista je završila u bunkeru ne ugledavši svjetlo dana. Kako gotovo sve što se u Americi već odigralo, dolazi i kod nas, samo s određenim vremenskim odmakom, metodologiju i slijed događaja lakše je pratiti. Za početak vrijedi primijetiti paralelu kako je kardinala McCarricka u nebesa kovao New York Times, tako sad jednog hrvatskog biskupa koji cvrkuće po istim notama (što ne znači nužno da je i osobno istih sklonosti) divinizira “konzervativni” Večernji list.

Dotični je biskup pred koju godinu proveo ulicama drevnoga groda (nije tipfeler) čikaškog nadbiskupa, McCarrickova gojenca, zahvaljujući čijim stajalištima i postupanjima Chicago među mnogim američkim katolicima uživa “ugled” kakav je u svijetu na neke teme uživao u tridesetim godinama prošlog stoljeća. O korijenima navedenog se potanko razlaže u dokumentarcu “Vuk u janjećoj koži”, povremeno prikazivanom na Laudato TV.

Možda je domaćina Čikažaninu, inače naše gore listu, upravo takvo društvo nadahnulo da za božićne propovijedi u ne baš dupkom punoj crkvi, govoreći o migrantima prosipa mantre o ljudima koji samo traže bolji život i ništa više, i to još podeblja koliko sad već izlizanom, toliko i neumjesnom i neprikladnom usporedbom s progonom Svete obitelji u Egipat. Naime, čim je opasnost minula, Sveta obitelj se vratila u domovinu, a nije iskoristila vrijeme izgnanstva kako bi potegla do Rima, bez obzira što je Josip zacijelo znao da je tesarsko umijeće tamo na većoj cijeni, a time i “bolji život” dostupniji.

Već koji dan poslije, slijedeći modu, večernjakov je crkveni favorit pohodio one na rubu, na periferiji. Zaputio se u lokalni zatvor da bi osuđenike na izdržavanju kazne očarao mesićevskom mudrolijom kako oni koji malo kradu idu u zatvor, dok oni koji puno kradu ne idu. Time ne samo da je u očima osuđenika njihova nedjela umanjio i propustio priliku potaknuti ih da propitaju vlastitu savjest kako ubuduće ne bi podlijegali napasti kršenja sedme zapovijedi, nego je iskoristio biskupski autoritet kako bi među njima pobudio osjećaj počinjene im nepravde. A taj osjećaj, napose ako ga se dodatno pothranjuje, često predstavlja izvor grijeha zavisti. To je dobro znao i majstorski koristio lik kojem je bilo dopušteno iskušavati čak i Gospodina, a čijim su se ponajboljim učenicima, sijući gnjev među mnoštvom upravo sustavnim građenjem osjećaja nepravde, u prošlosti pokazali razni revolucionari – od jakobinaca do komunista.

Evo, ako ništa drugo, možemo biti sretni što živimo u vremenima u kojima kao malo kad tješi ona (a i prije je valjda bilo tako samo to nismo proživjeli pa ne znamo) – ni vrata paklena ne će je nadvladati! No, to što je ne će nadvladati, ne znači i da to ne će pokušati… Pokušava,… pokušava,… stalno ruje… Ne da joj mira onaj u čijoj je impresivnoj niski uspjeha zacijelo najsjajniji taj što je mnoge uvjerio da ne postoji. A ako njega nema, onda nema ni pakla, zar ne? A ako je tako, nije li onda sve ovo dosad bio samo cirkus? Ili je cirkus tek počeo? Trećeg, čini se, nema!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari