Pratite nas

Kolumne

‘Bolji život’ ili Put, Istina i Život?

Objavljeno

na

foto: Pixsell / Ilustracija

Kad se želji malenog djeteta, spremnog na sve kako bi nametnulo vlastitu volju – radilo se o kupnji artikla koji mu je zapeo za oko ili tek o žurnom napuštanju neprivlačnog mu mjesta – i udovolji, nema sumnje kako mu je ostvareno pravo na bolji život. Možda ne zadugo, nekih 15-20 minuta, ali ipak bolji život. Pa onda dijete, kojem su roditelji radi vlastitog komoditeta takvu vrstu boljeg života bespogovorno osiguravali, stasa i, primjerice, zapadne u pakao droge. U trenutcima ovisničke krize biva spremno učiniti sve kako bi se narkotika dočepalo i ostvarilo pravo na bolji život. Uspije li redovito u tome, život mu, iako kratkoročno bolji, u totalu obično ne bude predug. Da su Hrvati prema svojim susjedima pred koje desetljeće bili šire ruke i prepustili im svoj teritorij – npr. jednima Vukovar i Dubrovnik, a drugima Mostar i Neum – sigurno je da bi i oni imali bolji život. Barem do sljedeće prilike kad bi, kako su kroz povijest to običavali činiti, opet poželjeli još malo gricnuti kako bi imali – pogađate – bolji život!

Potrebiti ili oholi?

U prevladavajućoj filozofiji suvremenog svijeta bolji život je, sveden na ono materijalno, osjetilno, užitak u osjećaju ispunjenja vlastite volje, prilično omiljen. No, u takvom gledištu Katolička crkva nikad nije vidjela uzvišen smisao, ali jest razorne posljedice djelovanja ovisnošću o boljem životu okuženih pojedinaca na koheziju društva. Danas, kad mnoštvo neznanaca nahrupljuje u Europu tražeći da im se osigura pravo na bolji život, pri čemu ne osjećaju potrebu čak ni da se predstave, osim kao nevoljnici uđuture, vodstvo Crkve uzmiče pred tim ultimativnim zahtjevom. Štoviše, ohrabruje došljake u njihovoj nakani stvarajući moralni pritisak na lokalno stanovništvo da ih bezuvjetno prihvati. Jer ti su ljudi, kažu, potrebiti boljega života.

No, što bi to uopće bio “bolji život”? Bolji od kojeg života? Recimo, zapadnjaci danas, a i ogromna većina onih koji s drugih strana hrle u Europu za “boljim životom”, uz iznimku izbjeglih pred ratom, u čisto materijalnom smislu žive bolje od svih generacija svojih predaka. Dakle, ta već preskočena letvica za “bolji život” nije u pitanju. O kakvom se “boljem životu” ovdje radi, dade se iščitati iz zahtjeva pridošlica da ih se smjesti u zemlje s najrazvijenijim programima socijalne pomoći. Dakle, oni ne žele samo bolji život, nego najbolji život shvaćen kao najveća osobna korist za najmanje rada (hm… bi li ideal takvog života bio globalno ispunjen ako bi se svekoliko čovječanstvo sjatilo u Luksemburg jer je tamo život statistički najbolji?). Je li odveć oholo u tom zahtjevu primijetiti izvjesnu dozu oholosti, pri čemu svjesno upadanje u stanje potrebitosti (bijedni uvjeti života u migrantskim kampovima) predstavlja tek podlogu za emocionalnu ucjenu domicilnog stanovništva kako bi ga se prisililo na suglasnost da se došljacima priušte prava koja zahtijevaju? Podlegnemo li još malo zdravu razumu, primijetit ćemo kako takva proračunata potrebitost, nepodnošljivo nalik onoj iz tri primjera spočetka teksta (u svakome tražitelji boljeg života pate do ispunjenja zahtjeva), oholost nipošto ne umanjuje.

Djelovanje Katoličke crkve kroz povijest obilježava, među ostalim, angažman u pomaganju potrebitih, ali ništa manje i onaj u opominjanju oholih. Ipak, danas je nekako oportuno taj grijeh, i ne samo taj, ohrabrivati i povlađivati ogrezlima u njemu, a krajnje nepopularno bližnjeg opomenuti budući se to drži atakom na njegovo mišljenje. No, treba li zato od opominjanja odustati i oholicu u njegovim nastojanjima potpomagati?

“Bolji život” kao sveti gral dviju globalnih “korporacija”

Pojedinci u Crkvi ne čekaju doista potrebite da takvima postanu kad im pokucaju na vrata, već se radije upućuju na sam izvor bijede. Tamo gdje ljudi ne posjeduju suvremene komunikacijske uređaje niti nose odjeću cijenjenih robnih marki, a još manje u džepu drže karticu na koju im, kao u orijentacijskom trčanju, na svakoj postaji puta odnekud kapne novac. Odlaze tamo odakle se ne polazi za Europu, tamo gdje je 100 kuna dovoljno za šaku riže dnevno tijekom čitavog mjeseca. No, materijalna oskudica ih ne sprječava naviještati Put, Istinu i Život. Naprotiv! Ne srame se križa nego s njim u ruci predano otkrivaju Istinu onima kojima još nije objavljena. Pritom ponizno prihvaćaju da ih za to poslanje ne očekuju ni priznanja ni časti, a ni napredovanja u sklopu crkvene hijerarhije, pa ni pljesak i nagrade od političke elite, još manje medijski hvalospjevi.

To je rezervirano za neke druge – one koji ohrabruju ohole u zahtjevu da se nasele gdje ih je volja, omekšavajući lokalnu zajednicu da to prihvati. Sve samo kako bi ispunili dane im zadatke koji se, eto, slučajno podudaraju s težnjom globalne vrhuške za oslabljivanjem nacionalnih država, tog temeljnog okvira za očuvanje nacionalnog identiteta. Takvi u migrantu vide tek čovjeka u nevolji. Zaklanjajući zdrav razum paučinom osjećaja ne usude se vidjeti širi kontekst ni već proživljeno iskustvo drugih, bez čega je nemoguće sagledati punu istinu o pohodu tih ljudi. Kakva li ih savjest u tome vodi? Temeljena na krajnje pojednostavljenom svođenju odnosa dva pojedinca isključivo na segment koji donosi obostranu osobnu korist u određenom trenutku, dok se odgovornost za možebitne neugodne posljedice prebacuje na druge, pojedince i državne službe – ne doima li se takva savjest poprilično skučenom? Nalik onoj Eichmannovoj koji je u svoje vrijeme također samo provodio zapovijedi, doduše, u ime zaštite a ne rastakanja vlastite države.

Grubom ironijom povijesti, najistaknutiji izvršitelji rabota po mjeri lutkara iz sjene dolaze upravo iz onog crkvenog reda koji se svojedobno proslavio očuvanjem Istine pred naletom protestantske hereze, da bi bio ukinut pod pritiskom “prosvijećenih” apsolutističkih vladara. Danas neki koji nose to časno ime – isusovci – tako umilno udovoljavaju zahtjevima “prosvjetitelja” novog doba koji se svesrdno trude zatrti kršćanski identitet Zapada i kršćansku obitelj kao njegovu temeljnu ćeliju. Vjerojatno je lakše tako, nego naviještati Put, Istinu i Život. Pomaže i ako u to ne vjeruješ, a vjeruješ kako migranti moraju proći svoj Put zato jer tako hoće, vjeruješ u njihovu Istinu o onome što im se na tom putu događa i, konačno, vjeruješ u njihovo pravo na bolji Život. Kad ti to postane “Put, Istina i Život”, sitnica je ukloniti križ sa svoga kako se došljaci ne bi našli uvrijeđenima. A pristajući na to kako svatko ima svoju istinu i kako je svačija istina jednako vrijedna, ujedno prihvaćaš i da Istina ne postoji. Sve je tek Laž, samo u bezbroj šara. Svodeći se praktički na samo još jednu nevladinu udrugu u nizu, koristeći pritom ime i povijest kao brand za ispunjavanje čisto političkih ciljeva, Katolička crkva se ponaša kao korporacija, koja ruku pod ruku s drugom korporacijom, onom Sorosevom, neumorno radi na postizanju istoga cilja – “boljeg života” – tog svojevrsnog svetog grala sekularne eshatologije. I dok kršćanstvo u ljudskoj naravi vidi istočni grijeh, a spas u Otkupitelju-Bogočovjeku, ovdje čovjek već samim postojanjem zaslužuje “bolji život”, nalazeći propadljiv spas na Zemlji u “čovjekobogu”. Vidjevši kako se “bolji život” nudi domicilnom europskom stanovništvu, dobrom dijelu bez ikakve zasluge, razumljivo je što se i ljudi onkraj svijeta pitaju – zašto ga i mi ne bismo imali kad se već tamo tek tako daje…? S druge strane, najgorljivijim pristašama masovnog prihvata migranata postaju upravo oni koji mimo vlastitih zasluga ostvaruju “pravo na bolji život”. Jer lako je razdavati svakome tko naiđe ono što su drugi stekli, a sâm se za to nisi pomučio.

Je li Istina samo oblik mržnje?

Crkva u Hrvata, unatoč pritiscima iz središta, još nekako uspijeva odolijevati migrantofiliji. No, da bi se mogla naći na teškim iskušenjima (ako već i nije), pokazuju stremljenja u vrhu Crkve čiji je utjecajni kadrovik donedavno bio homoseksualnim aferama kompromitirani američki kardinal McCarrick. Nakon što se za pape Benedikta XVI zbog toga našao na ledu, što nije predstavljalo prepreku da postane bliskim suradnikom pape Franje, suočen s brojnim dokazima nedavno je ipak morao odstupiti. Međutim, koliku je štetu počinio, ne samo prakticiranjem takvog životnog stila u čemu nije usamljen, nego i kadroviranjem i lobiranjem po načelu “sličan se sličnome raduje”, već se pomalo nazire, a u svoj punini će se tek pokazati. Naime, nije slučajno važnost kadrova u organizaciji naglašavao onaj nemilosrdni brko poznat po retoričkom pitanju – a koliko to papa ima divizija?

Istom tehnikom prikrivanja istine koju po uzoru na tog brku koriste sekularni mas-mediji – onako kako njihovi nadziratelji u suradnji s vrhom Crkve jadom izbjeglica prikrivaju oholost ekonomskih migranata – sad naglašavanjem sablažnjavanja malenih (pedofilije) u njezinu dvorištu nastoje zamagliti daleko raširenije i pogubnije, kako to u hrvatskom prijevodu Biblije stoji – muškoložništvo. Razbibriga je to za koju sv. Pavao ne nalazi simpatija ni lijepih riječi, što bi, sukladno duhu vremena, Sveto pismo u doglednoj budućnosti lako moglo dovesti na kazalo zabranjenih knjiga. Je li zbog govora mržnje ili govora Istine, sasvim svejedno, jer nisu li te riječi – Istina i mržnja – ionako već postale sinonimi? Ili je Istina ipak samo posebno iritantna podvrsta mržnje?

Zanimljivo je primijetiti i kako u istih onih koji podržavaju intenzivne migracije, time i neumitnu promjenu kulturološke slike Zapada, prevladava i blagonakloni pogled na muškoložništvo. Po tom pitanju sve teže odvajaju grijeh od grješnika, ali ne tako da grijeh osude, nego da pred njim zatvore oči. Jer tko su oni da sude? Napokon, nisu li sve to krasni ljudi, veseljaci koji nit’ mrze nit’ ogovaraju, kao što to čini ona natmurena fukara što licemjerno plazi oko oltara? Zato s njom van iz Crkve, a i iz crkvi, jer treba negdje smjestiti sve te migrante i omogućiti im upražnjavanje njihove vjere.

“Vuk u janjećoj koži”

Inače, McCarrickovi seksualni nestašluci su bili poznati najkasnije početkom stoljeća. Kršćanski novinar-istraživač Rod Dreher je još 2002. godine za New York Times pripremio reportažu na tu temu, no kako je kardinal McCarrick, nimalo slučajno, bio omiljen kod urednika te krajnje liberalne novine, ista je završila u bunkeru ne ugledavši svjetlo dana. Kako gotovo sve što se u Americi već odigralo, dolazi i kod nas, samo s određenim vremenskim odmakom, metodologiju i slijed događaja lakše je pratiti. Za početak vrijedi primijetiti paralelu kako je kardinala McCarricka u nebesa kovao New York Times, tako sad jednog hrvatskog biskupa koji cvrkuće po istim notama (što ne znači nužno da je i osobno istih sklonosti) divinizira “konzervativni” Večernji list.

Dotični je biskup pred koju godinu proveo ulicama drevnoga groda (nije tipfeler) čikaškog nadbiskupa, McCarrickova gojenca, zahvaljujući čijim stajalištima i postupanjima Chicago među mnogim američkim katolicima uživa “ugled” kakav je u svijetu na neke teme uživao u tridesetim godinama prošlog stoljeća. O korijenima navedenog se potanko razlaže u dokumentarcu “Vuk u janjećoj koži”, povremeno prikazivanom na Laudato TV.

Možda je domaćina Čikažaninu, inače naše gore listu, upravo takvo društvo nadahnulo da za božićne propovijedi u ne baš dupkom punoj crkvi, govoreći o migrantima prosipa mantre o ljudima koji samo traže bolji život i ništa više, i to još podeblja koliko sad već izlizanom, toliko i neumjesnom i neprikladnom usporedbom s progonom Svete obitelji u Egipat. Naime, čim je opasnost minula, Sveta obitelj se vratila u domovinu, a nije iskoristila vrijeme izgnanstva kako bi potegla do Rima, bez obzira što je Josip zacijelo znao da je tesarsko umijeće tamo na većoj cijeni, a time i “bolji život” dostupniji.

Već koji dan poslije, slijedeći modu, večernjakov je crkveni favorit pohodio one na rubu, na periferiji. Zaputio se u lokalni zatvor da bi osuđenike na izdržavanju kazne očarao mesićevskom mudrolijom kako oni koji malo kradu idu u zatvor, dok oni koji puno kradu ne idu. Time ne samo da je u očima osuđenika njihova nedjela umanjio i propustio priliku potaknuti ih da propitaju vlastitu savjest kako ubuduće ne bi podlijegali napasti kršenja sedme zapovijedi, nego je iskoristio biskupski autoritet kako bi među njima pobudio osjećaj počinjene im nepravde. A taj osjećaj, napose ako ga se dodatno pothranjuje, često predstavlja izvor grijeha zavisti. To je dobro znao i majstorski koristio lik kojem je bilo dopušteno iskušavati čak i Gospodina, a čijim su se ponajboljim učenicima, sijući gnjev među mnoštvom upravo sustavnim građenjem osjećaja nepravde, u prošlosti pokazali razni revolucionari – od jakobinaca do komunista.

Evo, ako ništa drugo, možemo biti sretni što živimo u vremenima u kojima kao malo kad tješi ona (a i prije je valjda bilo tako samo to nismo proživjeli pa ne znamo) – ni vrata paklena ne će je nadvladati! No, to što je ne će nadvladati, ne znači i da to ne će pokušati… Pokušava,… pokušava,… stalno ruje… Ne da joj mira onaj u čijoj je impresivnoj niski uspjeha zacijelo najsjajniji taj što je mnoge uvjerio da ne postoji. A ako njega nema, onda nema ni pakla, zar ne? A ako je tako, nije li onda sve ovo dosad bio samo cirkus? Ili je cirkus tek počeo? Trećeg, čini se, nema!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari