Pratite nas

Kolumne

‘Bolji život’ ili Put, Istina i Život?

Objavljeno

na

foto: Pixsell / Ilustracija

Kad se želji malenog djeteta, spremnog na sve kako bi nametnulo vlastitu volju – radilo se o kupnji artikla koji mu je zapeo za oko ili tek o žurnom napuštanju neprivlačnog mu mjesta – i udovolji, nema sumnje kako mu je ostvareno pravo na bolji život. Možda ne zadugo, nekih 15-20 minuta, ali ipak bolji život. Pa onda dijete, kojem su roditelji radi vlastitog komoditeta takvu vrstu boljeg života bespogovorno osiguravali, stasa i, primjerice, zapadne u pakao droge. U trenutcima ovisničke krize biva spremno učiniti sve kako bi se narkotika dočepalo i ostvarilo pravo na bolji život. Uspije li redovito u tome, život mu, iako kratkoročno bolji, u totalu obično ne bude predug. Da su Hrvati prema svojim susjedima pred koje desetljeće bili šire ruke i prepustili im svoj teritorij – npr. jednima Vukovar i Dubrovnik, a drugima Mostar i Neum – sigurno je da bi i oni imali bolji život. Barem do sljedeće prilike kad bi, kako su kroz povijest to običavali činiti, opet poželjeli još malo gricnuti kako bi imali – pogađate – bolji život!

Potrebiti ili oholi?

U prevladavajućoj filozofiji suvremenog svijeta bolji život je, sveden na ono materijalno, osjetilno, užitak u osjećaju ispunjenja vlastite volje, prilično omiljen. No, u takvom gledištu Katolička crkva nikad nije vidjela uzvišen smisao, ali jest razorne posljedice djelovanja ovisnošću o boljem životu okuženih pojedinaca na koheziju društva. Danas, kad mnoštvo neznanaca nahrupljuje u Europu tražeći da im se osigura pravo na bolji život, pri čemu ne osjećaju potrebu čak ni da se predstave, osim kao nevoljnici uđuture, vodstvo Crkve uzmiče pred tim ultimativnim zahtjevom. Štoviše, ohrabruje došljake u njihovoj nakani stvarajući moralni pritisak na lokalno stanovništvo da ih bezuvjetno prihvati. Jer ti su ljudi, kažu, potrebiti boljega života.

No, što bi to uopće bio “bolji život”? Bolji od kojeg života? Recimo, zapadnjaci danas, a i ogromna većina onih koji s drugih strana hrle u Europu za “boljim životom”, uz iznimku izbjeglih pred ratom, u čisto materijalnom smislu žive bolje od svih generacija svojih predaka. Dakle, ta već preskočena letvica za “bolji život” nije u pitanju. O kakvom se “boljem životu” ovdje radi, dade se iščitati iz zahtjeva pridošlica da ih se smjesti u zemlje s najrazvijenijim programima socijalne pomoći. Dakle, oni ne žele samo bolji život, nego najbolji život shvaćen kao najveća osobna korist za najmanje rada (hm… bi li ideal takvog života bio globalno ispunjen ako bi se svekoliko čovječanstvo sjatilo u Luksemburg jer je tamo život statistički najbolji?). Je li odveć oholo u tom zahtjevu primijetiti izvjesnu dozu oholosti, pri čemu svjesno upadanje u stanje potrebitosti (bijedni uvjeti života u migrantskim kampovima) predstavlja tek podlogu za emocionalnu ucjenu domicilnog stanovništva kako bi ga se prisililo na suglasnost da se došljacima priušte prava koja zahtijevaju? Podlegnemo li još malo zdravu razumu, primijetit ćemo kako takva proračunata potrebitost, nepodnošljivo nalik onoj iz tri primjera spočetka teksta (u svakome tražitelji boljeg života pate do ispunjenja zahtjeva), oholost nipošto ne umanjuje.

Djelovanje Katoličke crkve kroz povijest obilježava, među ostalim, angažman u pomaganju potrebitih, ali ništa manje i onaj u opominjanju oholih. Ipak, danas je nekako oportuno taj grijeh, i ne samo taj, ohrabrivati i povlađivati ogrezlima u njemu, a krajnje nepopularno bližnjeg opomenuti budući se to drži atakom na njegovo mišljenje. No, treba li zato od opominjanja odustati i oholicu u njegovim nastojanjima potpomagati?

“Bolji život” kao sveti gral dviju globalnih “korporacija”

Pojedinci u Crkvi ne čekaju doista potrebite da takvima postanu kad im pokucaju na vrata, već se radije upućuju na sam izvor bijede. Tamo gdje ljudi ne posjeduju suvremene komunikacijske uređaje niti nose odjeću cijenjenih robnih marki, a još manje u džepu drže karticu na koju im, kao u orijentacijskom trčanju, na svakoj postaji puta odnekud kapne novac. Odlaze tamo odakle se ne polazi za Europu, tamo gdje je 100 kuna dovoljno za šaku riže dnevno tijekom čitavog mjeseca. No, materijalna oskudica ih ne sprječava naviještati Put, Istinu i Život. Naprotiv! Ne srame se križa nego s njim u ruci predano otkrivaju Istinu onima kojima još nije objavljena. Pritom ponizno prihvaćaju da ih za to poslanje ne očekuju ni priznanja ni časti, a ni napredovanja u sklopu crkvene hijerarhije, pa ni pljesak i nagrade od političke elite, još manje medijski hvalospjevi.

To je rezervirano za neke druge – one koji ohrabruju ohole u zahtjevu da se nasele gdje ih je volja, omekšavajući lokalnu zajednicu da to prihvati. Sve samo kako bi ispunili dane im zadatke koji se, eto, slučajno podudaraju s težnjom globalne vrhuške za oslabljivanjem nacionalnih država, tog temeljnog okvira za očuvanje nacionalnog identiteta. Takvi u migrantu vide tek čovjeka u nevolji. Zaklanjajući zdrav razum paučinom osjećaja ne usude se vidjeti širi kontekst ni već proživljeno iskustvo drugih, bez čega je nemoguće sagledati punu istinu o pohodu tih ljudi. Kakva li ih savjest u tome vodi? Temeljena na krajnje pojednostavljenom svođenju odnosa dva pojedinca isključivo na segment koji donosi obostranu osobnu korist u određenom trenutku, dok se odgovornost za možebitne neugodne posljedice prebacuje na druge, pojedince i državne službe – ne doima li se takva savjest poprilično skučenom? Nalik onoj Eichmannovoj koji je u svoje vrijeme također samo provodio zapovijedi, doduše, u ime zaštite a ne rastakanja vlastite države.

Grubom ironijom povijesti, najistaknutiji izvršitelji rabota po mjeri lutkara iz sjene dolaze upravo iz onog crkvenog reda koji se svojedobno proslavio očuvanjem Istine pred naletom protestantske hereze, da bi bio ukinut pod pritiskom “prosvijećenih” apsolutističkih vladara. Danas neki koji nose to časno ime – isusovci – tako umilno udovoljavaju zahtjevima “prosvjetitelja” novog doba koji se svesrdno trude zatrti kršćanski identitet Zapada i kršćansku obitelj kao njegovu temeljnu ćeliju. Vjerojatno je lakše tako, nego naviještati Put, Istinu i Život. Pomaže i ako u to ne vjeruješ, a vjeruješ kako migranti moraju proći svoj Put zato jer tako hoće, vjeruješ u njihovu Istinu o onome što im se na tom putu događa i, konačno, vjeruješ u njihovo pravo na bolji Život. Kad ti to postane “Put, Istina i Život”, sitnica je ukloniti križ sa svoga kako se došljaci ne bi našli uvrijeđenima. A pristajući na to kako svatko ima svoju istinu i kako je svačija istina jednako vrijedna, ujedno prihvaćaš i da Istina ne postoji. Sve je tek Laž, samo u bezbroj šara. Svodeći se praktički na samo još jednu nevladinu udrugu u nizu, koristeći pritom ime i povijest kao brand za ispunjavanje čisto političkih ciljeva, Katolička crkva se ponaša kao korporacija, koja ruku pod ruku s drugom korporacijom, onom Sorosevom, neumorno radi na postizanju istoga cilja – “boljeg života” – tog svojevrsnog svetog grala sekularne eshatologije. I dok kršćanstvo u ljudskoj naravi vidi istočni grijeh, a spas u Otkupitelju-Bogočovjeku, ovdje čovjek već samim postojanjem zaslužuje “bolji život”, nalazeći propadljiv spas na Zemlji u “čovjekobogu”. Vidjevši kako se “bolji život” nudi domicilnom europskom stanovništvu, dobrom dijelu bez ikakve zasluge, razumljivo je što se i ljudi onkraj svijeta pitaju – zašto ga i mi ne bismo imali kad se već tamo tek tako daje…? S druge strane, najgorljivijim pristašama masovnog prihvata migranata postaju upravo oni koji mimo vlastitih zasluga ostvaruju “pravo na bolji život”. Jer lako je razdavati svakome tko naiđe ono što su drugi stekli, a sâm se za to nisi pomučio.

Je li Istina samo oblik mržnje?

Crkva u Hrvata, unatoč pritiscima iz središta, još nekako uspijeva odolijevati migrantofiliji. No, da bi se mogla naći na teškim iskušenjima (ako već i nije), pokazuju stremljenja u vrhu Crkve čiji je utjecajni kadrovik donedavno bio homoseksualnim aferama kompromitirani američki kardinal McCarrick. Nakon što se za pape Benedikta XVI zbog toga našao na ledu, što nije predstavljalo prepreku da postane bliskim suradnikom pape Franje, suočen s brojnim dokazima nedavno je ipak morao odstupiti. Međutim, koliku je štetu počinio, ne samo prakticiranjem takvog životnog stila u čemu nije usamljen, nego i kadroviranjem i lobiranjem po načelu “sličan se sličnome raduje”, već se pomalo nazire, a u svoj punini će se tek pokazati. Naime, nije slučajno važnost kadrova u organizaciji naglašavao onaj nemilosrdni brko poznat po retoričkom pitanju – a koliko to papa ima divizija?

Istom tehnikom prikrivanja istine koju po uzoru na tog brku koriste sekularni mas-mediji – onako kako njihovi nadziratelji u suradnji s vrhom Crkve jadom izbjeglica prikrivaju oholost ekonomskih migranata – sad naglašavanjem sablažnjavanja malenih (pedofilije) u njezinu dvorištu nastoje zamagliti daleko raširenije i pogubnije, kako to u hrvatskom prijevodu Biblije stoji – muškoložništvo. Razbibriga je to za koju sv. Pavao ne nalazi simpatija ni lijepih riječi, što bi, sukladno duhu vremena, Sveto pismo u doglednoj budućnosti lako moglo dovesti na kazalo zabranjenih knjiga. Je li zbog govora mržnje ili govora Istine, sasvim svejedno, jer nisu li te riječi – Istina i mržnja – ionako već postale sinonimi? Ili je Istina ipak samo posebno iritantna podvrsta mržnje?

Zanimljivo je primijetiti i kako u istih onih koji podržavaju intenzivne migracije, time i neumitnu promjenu kulturološke slike Zapada, prevladava i blagonakloni pogled na muškoložništvo. Po tom pitanju sve teže odvajaju grijeh od grješnika, ali ne tako da grijeh osude, nego da pred njim zatvore oči. Jer tko su oni da sude? Napokon, nisu li sve to krasni ljudi, veseljaci koji nit’ mrze nit’ ogovaraju, kao što to čini ona natmurena fukara što licemjerno plazi oko oltara? Zato s njom van iz Crkve, a i iz crkvi, jer treba negdje smjestiti sve te migrante i omogućiti im upražnjavanje njihove vjere.

“Vuk u janjećoj koži”

Inače, McCarrickovi seksualni nestašluci su bili poznati najkasnije početkom stoljeća. Kršćanski novinar-istraživač Rod Dreher je još 2002. godine za New York Times pripremio reportažu na tu temu, no kako je kardinal McCarrick, nimalo slučajno, bio omiljen kod urednika te krajnje liberalne novine, ista je završila u bunkeru ne ugledavši svjetlo dana. Kako gotovo sve što se u Americi već odigralo, dolazi i kod nas, samo s određenim vremenskim odmakom, metodologiju i slijed događaja lakše je pratiti. Za početak vrijedi primijetiti paralelu kako je kardinala McCarricka u nebesa kovao New York Times, tako sad jednog hrvatskog biskupa koji cvrkuće po istim notama (što ne znači nužno da je i osobno istih sklonosti) divinizira “konzervativni” Večernji list.

Dotični je biskup pred koju godinu proveo ulicama drevnoga groda (nije tipfeler) čikaškog nadbiskupa, McCarrickova gojenca, zahvaljujući čijim stajalištima i postupanjima Chicago među mnogim američkim katolicima uživa “ugled” kakav je u svijetu na neke teme uživao u tridesetim godinama prošlog stoljeća. O korijenima navedenog se potanko razlaže u dokumentarcu “Vuk u janjećoj koži”, povremeno prikazivanom na Laudato TV.

Možda je domaćina Čikažaninu, inače naše gore listu, upravo takvo društvo nadahnulo da za božićne propovijedi u ne baš dupkom punoj crkvi, govoreći o migrantima prosipa mantre o ljudima koji samo traže bolji život i ništa više, i to još podeblja koliko sad već izlizanom, toliko i neumjesnom i neprikladnom usporedbom s progonom Svete obitelji u Egipat. Naime, čim je opasnost minula, Sveta obitelj se vratila u domovinu, a nije iskoristila vrijeme izgnanstva kako bi potegla do Rima, bez obzira što je Josip zacijelo znao da je tesarsko umijeće tamo na većoj cijeni, a time i “bolji život” dostupniji.

Već koji dan poslije, slijedeći modu, večernjakov je crkveni favorit pohodio one na rubu, na periferiji. Zaputio se u lokalni zatvor da bi osuđenike na izdržavanju kazne očarao mesićevskom mudrolijom kako oni koji malo kradu idu u zatvor, dok oni koji puno kradu ne idu. Time ne samo da je u očima osuđenika njihova nedjela umanjio i propustio priliku potaknuti ih da propitaju vlastitu savjest kako ubuduće ne bi podlijegali napasti kršenja sedme zapovijedi, nego je iskoristio biskupski autoritet kako bi među njima pobudio osjećaj počinjene im nepravde. A taj osjećaj, napose ako ga se dodatno pothranjuje, često predstavlja izvor grijeha zavisti. To je dobro znao i majstorski koristio lik kojem je bilo dopušteno iskušavati čak i Gospodina, a čijim su se ponajboljim učenicima, sijući gnjev među mnoštvom upravo sustavnim građenjem osjećaja nepravde, u prošlosti pokazali razni revolucionari – od jakobinaca do komunista.

Evo, ako ništa drugo, možemo biti sretni što živimo u vremenima u kojima kao malo kad tješi ona (a i prije je valjda bilo tako samo to nismo proživjeli pa ne znamo) – ni vrata paklena ne će je nadvladati! No, to što je ne će nadvladati, ne znači i da to ne će pokušati… Pokušava,… pokušava,… stalno ruje… Ne da joj mira onaj u čijoj je impresivnoj niski uspjeha zacijelo najsjajniji taj što je mnoge uvjerio da ne postoji. A ako njega nema, onda nema ni pakla, zar ne? A ako je tako, nije li onda sve ovo dosad bio samo cirkus? Ili je cirkus tek počeo? Trećeg, čini se, nema!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Josipovićeve optužbe Katoličke Crkve

Objavljeno

na

Objavio

U političkom magazinu »Obzor«, koji kao prilog objavljuje Večernji list, u subotu 16. ožujka objavljen je opširan intervju bivšega predsjednika Republike Hrvatske i novopečenoga povratnika u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske u kojem je, uz ostalo, teško optužena Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Govoreći da je kao predsjednik Republike otišao na Bleiburg »pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti«, dodao je: »Smatrao sam, i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke Crkve, da Drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin, ali s vrlo jasnom porukom. Svako neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali. Ali, konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im. Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario. Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB.« Te riječi vrlo jasno održavaju veliku pristranost i nespremnost na prihvaćanje istine o hrvatskoj prošlosti. Kao političar bivši predsjednik na takvo mišljenje i na njegovo javno iznošenje ima apsolutno pravo, no to ne znači da nije i on, kao i svaki čovjek, dužan tražiti i, kad je spozna, prihvatiti istinu.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Iz citiranih riječi vidljivo je da je ideja nacionalnoga pomirenja, koju je zastupao prvi hrvatski predsjednik, apsolutno ignorirana, mrtva, te da bi jedini pravi odnos prema prošlosti bio onaj da »žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin« svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih«. Apsolutno je nužno da se pijetet iskazuje svakoj žrtvi bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku, vojnu, ideološku ili neku drugu pripadnost, ali to bi trebalo činiti bez ikakve zadrške i na način da svatko može staviti cvijet na grob svakoj žrtvi, a ne samo uvjetno rečeno »svojoj«. Izrečena rezerva da svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih« pokazuje veliku i neprimjerenu skučenost, moglo bi se reći svojevrsno sektaštvo kojega se mnogi pripadnici ljevice ne mogu odreći jer za njih sve žrtve ipak nisu jednake i ne zaslužuju jednak pijetet.

Apsolutno je nužno da se osudi svaki zločin bez obzira na to tko ga je počinio, kada, u kakvim okolnostima i s kakvim motivima, no stajalište da »svatko svojima stavlja na grob cvijet« znači da ipak svi zločini ne trebaju biti jednako osuđeni jer velik dio pripadnika ljevice ni 30 godina nakon povijesnoga pada komunizma još ne može principijelno priznati i stvarno osuditi komunističke zločine.

Velik je minus takva mišljenja i činjenica da ono sadrži zaborav, tradicionalni, odnjegovani ili smišljeni, da oni koji po tom mišljenju nisu na strani antifašista, vrlo često, zapravo prečesto, uopće nemaju groba na koji bi se mogao položiti cvijet i da se upravo zbog utjecaja ljevice baš ništa ne čini da bi te žrtve dobile makar zajednički grob. Koliki su posmrtni ostatci hrvatskih žrtava, pobijenih bez ikakva suđenja, pronađeni i otkopani u susjednoj Sloveniji, no hrvatske vlasti ni prstom nisu maknule, a nema naznaka da se išta u tom spremaju mijenjati, da bi te žrtve dobile makar zajednički grob na tlu svoje domovine? Dok je god takav odnos prema tim hrvatskim žrtvama, ne može se govoriti ni o principijelnom iskazivanju pijeteta ni o principijelnoj, tj. jednakoj osudi baš svakoga zločina.

Katolička Crkva po svem svijetu jednako iskazuje pijetet molitvom svakomu čovjeku bez obzira na sve njegove moguće posebnosti i jednako principijelno osuđuje baš svaki zločin ma tko ga god počinio. Stoga nema niti je ikada bilo misa za »ustaške zločince« ili za »partizane«, nego postoje i slave se mise za pokojne osobe, bez obzira koliko grješne bile i bez obzira na sve njihove pripadnosti. Slavljenje mise za pokojnike molitva je da im Bog oprosti sve grijehe, a ne njihovo proglašavanje svetima.

Zabrinjavajuće je neznanje koje je u tom intervjuu očitovano glede misa za »ustaške zločince« jer opća kultura nalaže barem minimalno poznavanje smisla i cilja molitve za pokojne u Katoličkoj Crkvi. No iz takva manjka znanja iz opće kulture lako je politički optuživati Crkvu u Hrvatskoj za tobožnju »ustašofiliju«. Političari imaju, doduše, stanovito pravo na pretjerivanja, zaoštravanja i oštre kvalifikacije, no nemaju pravo na gaženje istine i na diskvalifikacije i lažne optužbe. Nemaju ni mediji, pa tako ni uredništvo »Obzora«, pravo iz pukoga neznanja, nepoznavanja, nekulture isticati naslov: »Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikad nisu služene«, jer to nema baš nikakve veze sa stvarnošću ni s istinom.«

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

Objavljeno

na

Objavio

Godine Gospodnje 2019., dana 26, mjeseca ožujka, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, mahnut će startnom zastavicom za još jednu izbornu utrku u 4 etape.

Krenut će izborni ciklus, koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci, a ponekim će upasti i unutarstranački izbori pa će to biti utrka u pet etapa. Kreće borba, uhljeba i karijerista za narod u kojoj će borbu voditi PR i spin majstori vodeći se pravilom zlatne ribice. Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi i koji bi eto trebali funkcionirati po načelu – Obećanje, ludom radovanje.

Piše: Ante Rašić

U izbornoj kampanji narodu će se pričati kako su ovi, pa opet ovi i tako u nedogled, izbori ključni za njihov život i egzistenciju. Tako će oni koje oni trebaju poslati u birokratski raj na plaću kakvu narod ni na lutriji ne može osvojiti ili im za to treba čitav radni vijek, boriti se za njihovo dobro.

Borit će se da oni ništa ne brinu, da će im djeci i unucima biti bolje u Irskoj, Njemačkoj ili Bože sačuvaj Orbanovoj Mađarskoj.
Stati će priče o sposobnima ili nesposobnim političarima, o smrti djece u ambulantama, o sposobnim ravnateljima s nekoliko stranačkih iskaznica, o milijardama za sanaciju brodogradilišta i socijalizma da se narod ne bi pobunio i ne daj Bože izišao na ulicu da ugrozi političku stabilnost.

Prestat će priče o Mercedesima, opustošenoj Lici pogotovo Slavoniji za koju nema spasa bez obzira na teške milijarde koje država „dobrodušno” ukrcava u nju. Nestat će i Pupovac i kurikularna reforma, te teme neće biti na dnevnom redu, jer nećemo sad izazivati i sami sebi praviti štetu, a nestat će i Ogulinsko zelje, bratstvo i jedinstvo, stanovi i apartmani, svi će postati spasitelji Hrvatske čistih ruku i svijetla obraza.

Iskakat će tako političari i kandidati za financijski jackpot s naslovnica novina, TV ekrana i portala. Užarit će se društvene mreže, možda neka političarka osvane na Instagramu u sexi izdanju, jer izbori nemaju cijenu. Krcat će se šleperi novaca medijima koji, eto moraju biti good guys jer no no, ne smije se pisati loše, pogotovo ne o našim, a tko su to narodu naši ili njihovi.

Kreće borba klauzurama i stranačkim skupovima. Popunjavat će se sportske dvorane kvotama. Ratovat će oni lijevi međusobno, malobrojna desnica je i onako davno podijeljena, a oni narandžasti, vrebat će svoju priliku ili nepriliku iz prikrajka. Plavi su davno postali bezbojni, oni više niti smrde niti mirišu, postali su bez boje i mirisa ili će sad na izborima postati tamno plavi s nijansama crne.

Zvonit će telefoni, slati sms poruke, pozivati na pečene volove, čobance ili roštilj. Pivo će curiti potocima, narod će piti i jesti, a netko će im šaptati na uhu-ne zaboravi 26. svibnja glasamo za „naše” bolje sutra.

Naš Lovro će opet postati „sveti” Lovro, Bero spasitelj demokracije, a Božo svjetionik poštenja. Anka će loviti po Zagrebu, Krešo po Samboru, a Miletić po Uljaniku.

Plenki će biti kalif umjesto kalifa, a kreditni rejting putokaz da za Hrvate postoji svjetlo na kraju tunela, a tunel dugačak do Hamburga. Nitko se više neće sjećati grupe Borg, Uljanikovih milijardi, Mercedesa, Baraka, migranata, Ovčare, Vukovara, Škabrnje, još samo da nema tog nesretnog Bleiburga jer Jasenovac i dvije kolone nisu problem.

Imamo nove vrijednosti i nove moralne vertikale, vertikale poput Jelene Veljače ili novog doktora znanosti, najveći oslonac vlade u izglasavanju milijuna za roštilj, pivo ili podobne medije. Hrvati će zahvaljujući tim novcima napuniti prazan želudac i ugasiti žeđ, mediji napuniti blagajne.

Hodat će tako Hrvati od fešte do fešte, ma nije važno tko ju organizira jer sit bolje razmišlja, umirovljenici pljeskati povećanju mirovina jer umjesto 27 vekni kruha, sada će zahvaljujući vladi imati za cijeli mjesec. Ma tko ne bi volio takvu vladu.

Hodat će tako mlade nade u Armanijevim i Bossovim odijelima, pa iako bilo i 40 C, PR stručnjaci će skakati od njih, a lokalne stranačke vođe ponizno pljeskati i skandirati, ne njima već velikom vođi jer vođa zna.

Narod, oni koji trebaju izaći na izbore i zaokružiti listu ili omiljenog kandidata, e njih nitko ništa ne pita jer oni nisu tu da pitaju već glasaju, glasaju za „njihovo” dobro.

Narod je zaboravio na referendumske inicijative, zaboravili su na Istanbulsku konvenciju, na izmjene izbornog zakona, na „svetog Lovru” i APIS. Zaboravili su na milijune, stotine milijuna, ma milijarde, ma narod je riba, riba koja pamti pet sekundi i reagira na mrvice. Reagira na porciju graha, čobanca, tri ćevapa s roštilja i čašu piva, no jeli baš tako, e pa reći će nam rejting ispitivanja, a onda će narod opet nešto popiti 28 svibnja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari