Bora Čorba, Balašević i Thompson kao biljezi vremena na “ovim prostorima”

Mnogima koji se ovih tjedana prisjećaju žrtava nezapamćenog pokolja iz mjeseca svibnja pred sedamdeset i koju godinu zacijelo se čini kao da se otad i nije mnogo toga promijenilo. Na sunčanoj strani Alpa i danas svirati smiju samo ideološki i mentalni slijednici svirača iz onog doba. Ipak, mada im svirati nije dopušteno, oni čijim su predšasnicima ti svirači prosvirali lubanje sada ipak imaju nekog razloga za zadovoljstvo. Glave su im, barem zasad, još na mjestu.

Podno Pohorja rado viđen gost, kažu sad već i domaćin, Bora Čorba ne mora kriti da je ono što jest –  srpski patriot, ili kako sam ponosno kaže – četnik. Autentični je to pripadnik naroda koji je – stenjući pod orijentalnim zulumom kojem je stoljećima bivao podložan (ali i pod kojim se, naizgled paradoksalno, najviše prostorno proširio) – svoje biće gradio na kulturi laži kako to u napadu iskrenosti do koščice precizno zapaža Dobrica Ćosić. Na trnovitom putu kroz povjesnicu srpski je narod krijepljen skromnom duhovnom popudbinom neobične inačice kršćanstva koja maksimu “Tko se ne osveti, taj se ne posveti” skoro neizostavno pretpostavlja onoj “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”. Vrhuška tog surovog i sirovog svijeta, plitkog, skoro plošnog poput Čorbinih stihova, rijetko kad bi, čim bi joj se ukazala prilika, odoljela zaroniti u banalnost zla potičući vlastiti narod na grozote koje pomiču granice posrnule ljudskosti onkraj dotad zamislivog.

Dakle, da bi izvođači grubih radova došli do punog izražaja, prethodno preduvjete moraju stvoriti oni najbolji, elita, ljudi od misli, riječi i pera, arhitekti koji će izgraditi odgovarajuću (para)institucionalnu mrežu, a s njima pod ruku i motivatori, udarači u bubnjeve, koji će stvoriti prikladno emocionalno ozračje i zapapriti ionako ljutu čorbu. A kad se u tu rabotu još uključe osvjedočeni miroljupci, to predstavlja posve pouzdan znak da je dostignut najviši stupanj suglasja i da su spremni – ne za svoj dom, nego za rušenje tuđeg doma!

Đorđe Balašević, novosadski romantik, melankolik lirskog umjetničkog izričaja, čovjek od toplih riječi, neumorni promicatelj univerzalnih ljudskih vrijednosti, nije čekao da ga se pozove u vrzino kolo. Kročio je u njega odvažno našavši se u prvim redovima. U godini objave srpskog nacionalnog strateškog dokumenta poznatog kao Memorandum SANU (1986) objavljuje antologijski album “Bezdan” kojim se pokazuje svojevrsnom Miloševićevom kulturnom prethodnicom, zloslutnom trubljom godina raspleta. Melankoličnu baladu “Ne lomite mi bagrenje” ljudsko lice titoizma završava nimalo uvijenom prijetnjom kakve se ne bi posramio ni poslovično brutalni Bora Čorba – sve ću da vas polomim.

A kome to prijeti, mjerna jedinica za pacifizam posve razotkriva u stilski šaljivoj, a sadržajno više nego ozbiljnoj “Sve je otišlo u Honduras”. Sve se kao šali, a u biti žali kako ga “slede lica koja govore ‘l'”. Oni su zločesti, vole da maltretiraju i bato, bato (upozorava brata) eliminiraju, pri čemu slovo ‘l’ izgovara kao ‘lj’, karakteristično za Albance. Zanimljivo, koristi izraz “eljiminiraju” (hrvatsku ili, kako se tada govorilo, zapadnu varijantu) a ne “eljiminišu” (srpsku ili istočnu kojom se inače koristi). Nije valjda da takav majstor riječi nije mogao naći neku prikladnu rimu u koju bi uklopio “eljiminišu”? Ili ju nije tražio, zato jer mu nije trebalo? Ovako je, naime, jednom riječju lucidno locirao i identificirao dva arhetipska neprijatelja “vascelog” srpstva. I površnim poznavateljima prilika jasno je koji su to zlotvori u srpskoj nacionalnoj mitologiji prošloga stoljeća uvijek bili spremni “batu” eliminirati. Možda slučajno, a možda i ne, čini to po obrascu koji je primjenjivao onaj kome je uz logorsku vatru i bitke daleke na zakletvu spev’o stih – onaj čije su horde, stojeći pred jamom, jednim metkom rješavale žicom vezanu dvojicu upucavši u potiljak samo jednoga, koji bi potom za sobom povukao još živog drugoga u grob. Koju godinu poslije oni bliži poetskom izričaju Bore Čorbe prepjevat će taj mobilizacijski poziv na obranu od “zljočestih” koji “maljtretiraju i eljiminiraju” u svakome razumljiv poklič “Ubij Hrvata da Šiptar nema brata”.

U vrijeme kad se taj slogan već naveliko primjenjivao diljem Lijepe naše, posebno slavonskom ravnicom, ta “prosta duša slovenska” će u intervjuu beogradskom tjedniku Ninu, iznoseći dojmove o užasu raščerečenog Vukovara, vidjeti nešto ljudsko i na facama oslobodilaca, naroda i s jedne i s druge strane, pa čak i zarobljenih ustaša. Potpuno odsustvo ljudskosti vidjet će tek na licima nepopravljivog neprijatelja Jugoslavije i socijalizma – voštanim licima časnih sestara koja su ga prestravila, jer su bila apsolutno bez emocija i jedina odavala predumišljaj (hm, … za što to predumišljaj, Đole?). Ah, da, klerofašizam je kao posebno podmukla grana fašizma odvajkada uživao nepopravljivo zao glas. Zna to dobro školovani antiklerofašist Đole. Unatoč silnim naporima združenih ljubitelja umjetničkih estetika i društveno-političkih poruka Bore Čorbe i Đoleta, koji su za ovu prigodu prefarbali petokraku na šljemovima u “belog orla”, oni zločesti se više nisu dali i po treći put “oslobađati”, a i zljočesti će se koju godinu potom oteti smrtonosnom zagrljaju “oslobodilaca”.

Nakon što je počeo uviđati da će se planovi izjaloviti i da polako sve odlazi u “lepi Honduras”, Balašević je pohrlio dočepati se slovenskog državljanstva (dali su mu ga valjda uslijed greške u prijevodu “moje proste duše slovenske“), ili kako bi on rekao – habsburških kaveza. I vara se onaj koji će pomisliti da su ga tamo povukli geni kako je “Janezima” oporim glasom spočitavao koju godinu ranije poželjevši im laku noć. Ma kakvi geni – iskonsko je to čovjekoljublje koje teži da spaja ljude različitih vjera, nacionalnosti, uvjerenja i naravno, zašto to ne reći, različitih valuta.

U međuvremenu, prošlo je dovoljno vremena i jugo-šoven – koji se, za razliku od četnika, umije dobro pritajiti – opet je nabacio janjeću kožu i sanjiv osmijeh na facu pa poje onako srcedrapateljno i sneno kao nekad. Nevino žmirkajući okicama dira u srce i tjera suze na oči nemalo kojeg lakovjernog čeljadeta koje se predaje u mrežu panonskog mornara. Uz one u vječnoj potrazi za izgubljenim vremenom uhvate se tu i neki novi klinci kojima se nije našao nitko da kaže čiji je i kakav prijeratni, ratni i poslijeratni drug bio Đole. A i sam se nešto previše ne upinje prisjetiti toga, niti ga tko pita. Jer biznis je biznis, a obraz? Ma, tko još mari za obraz? Ta znano je, on lako postane ne samo debeo kao đon, već i voštan …

Toliko o onima kojima je u Kekecovoj domaji dopušteno svirati, a sada malo o onome kome nije.

A zašto nije? Čini se kako nije problem u onome što je Thompson pjevao ’91, jer mnogi su tako tada pjevali pa ih nitko ne proziva. Bit će da je posrijedi ipak ono što je Thompson radio poslije. Kad bi veličao opijanje i kocku, pjevušio hopa-cupa poskočice profanog sadržaja, lakim notama ovjekovječio slupani sportski auto, divio se suncu, moru, soli i drugim univerzalnim “vrednotama” i prirodnim pojavama, sve bi mu bilo oprošteno. Štoviše, bio bi nadaleko hvaljen i slavljen! Ali pjesmom slaviti obitelj (djeda, sina, ženu), Boga, vjeru, narod, pretke i još k tome često misliti na Njih – na One koji su bili spremni kad je trebalo, a prerano smo ih i olako zaboravili? E, to je već odveć subverzivno da bi se tek tako moglo oprostiti! Da stvar bude gora, Thompson se sve to još usuđuje činiti s medaljonom sv. Benedikta oko vrata i HOS-ovim amblemom s ne manje svetim geslom na nadlaktici. I još nepodnošljivije od svega navedenog – narod to zdušno prihvaća i prepoznaje kao najbolje svoje!

Riznica je to vrijednosti koja se može sažeti u sadržajem istovjetne zaziv “Za dom” i pozdrav “Za dom spremni”. Bez obzira na kroz povijest različitu formu, oni su uvijek značili samo jedno – Za dom spremni mrijeti! I u tome je sva njihova ideologija. To je trajni iskonski krik hrvatske duše kad god je bilo “biti ili ne biti” i nema ama nikakve veze s prolaznim ideologijama velikih naroda u čijim bi se orbitama geopolitičkim zakonitostima mali hrvatski narod kroz povijest nalazio, najčešće bez realne mogućnosti izbora. Trajno urezan u narodnu svijest, pozdrav “Za dom spremni” ne može ni etički ni logički biti kontaminiran nečim tako brzo prolaznim kao što su strane ideologije. Geslo je to kojim se izriče spremnost na najveću žrtvu čiji pokretač može biti samo bezuvjetna ljubav prema bližnjem i zajednici. Ne zaziva se njime smrt čak ni onom neprijatelju kojeg pokreće takva mržnja da će smrt drugome poželjeti čak i u pozdravu. A tko je taj drugi koji zaslužuje smrt, određuju oni koji se tim pozdravom služe. Stoga ne treba čuditi kako su u mržnjom ispunjenom “antifašističkom” mraku sve mačke crne.

Vođeni takvom “antifašističkom” histerijom Thompsonu su kao jedinom viđenijem Hrvatu državne institucije utvrdile nerazmjer između prihoda i imovine i razrezale dodatni porez. S druge strane, političari iz regije u kojoj je taj nerazmjer skoro pa stvar prestiža nisu mu odobrili nastup u pulskoj areni. Štoviše, u znak gostoprimstva počastili su ga, onako baš “antifašistički”, bombom na alternativnoj lokaciji. Možda je napokon došlo vrijeme da DORH prijeđe Učku i utvrdi što se to stvarno krije iza tamošnjeg neubrojivog “antifašizma”. Bit će da je u pitanju nešto posve prebrojivo. Iako možda ne tako lako, jer broji se to u milijunima, pače milijardama …

Isti prednjače i u uvozu slabo podgrijane kulturne “jugoslavetine”, ne manje toksične za dušu, nego što je to u hladnjačama maturirala brazilska govedina za tijelo. Doista je perverzno da Hrvatska kulturu uvozi iz nepostojeće države, i to još sponzorira, od središnje države do lokalnih samouprava. I dok su jugo-šoveni danas “Regionalni” trend, Hrvatska svoje najbolje izvozi i prešućuje (Jakov Sedlar, Miro Gavran), ili pak proganja i marginalizira (Thompson). Dotle se jugo-žandari, ohrabreni od medija i državnih institucija, prema hrvatskoj žrtvi kao temelju hrvatske države odnose i govore onako kao što je to činio Balašević početkom devedesetih, samo otvorenije i manje suptilno.

Stoga, ima li što prirodnije, nego omogućiti im da Lijepu našu motre sa sigurne udaljenosti, onako voajerski čeznutljivo kroz trsku i šaš kao pjesnik “lepu protinu kći” u onoj zaista lijepoj Balaševićevoj pjesmi? Jer svijet je to za njih tuđ, jednako dalek kao i Hrvatima njihov. Ipak, očito im treba pomoć, institucionalna ili izvaninstitucionalna, da ih se stjera, ako već ne u “lepi Honduras”, onda barem tamo daleko, daleeeeko od mora …

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?