Pratite nas

Kolumne

Borba za jednakopravnost

Objavljeno

na

Hrvatske nas ratne žrtve zajedno s haškom žrtvom političkoga i vojnog vodstva obvezuju na nastavak dugotrajne borbe za jednakopravnost Hrvata s Bošnjacima i Srbima u BiH. Ta se borba danas vodi oko donošenja izbornoga zakona, dugoročno pak sve dotle dok se BiH ne ustroji po federalnom načelu, kako to preporučuju i rezolucije Europskoga parlamenta, eda bi jednoga dana mogla funkcionirati i kao samostalna država

Kakva god haaška presuda bila hercegbosanskim Hrvatima – Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću (poštovani čitatelji tekst pišem dan uoči presude, a dok ovo čitate haaška vam je odluka poznata) – ona ne će niti može izmijeniti naša stremljenja, zauzetost i borbu za jednakopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

Naime, nikakve presude, pa ni presuda Haaškoga tribunala, ne mogu izbrisati povijesnu činjenicu da je s teritorija Bosne i Hercegovine vođen agresivni i napadački rat protiv Republike Hrvatske i cjelokupnoga hrvatskog naroda. To je svojom glasovitom izjavom jasno potvrdio i tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, kad je za velikosrpsku agresiju na hrvatski narod, dakle i na hercegbosanske Hrvate, ustvrdio kako to nije „naš rat“, čime je praktično teritorij BiH ustupio Srbiji i JNA za izvođenje agresivnih vojnih operacija protiv Republike Hrvatske.

Kako bi očuvali svoje domove, obitelji i živu glavu Hrvati su u općinama, gdje su na višestranačkim izborima preuzeli demokratsku vlast, ustrojili po tadašnjim bosanskohercegovačkim zakonima krizne stožere za obranu od velikosrpske agresije.

Iz tih kriznih stožera razvila se vojna obrambena sila hrvatskoga naroda, koja je daljnjim preustrojem prerasla u Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Upravo zahvaljujući HVO-u spriječen je posvemašnji i u tišini pad BiH pod velikosrpsku okupaciju, a sačuvani teritorij postao je osnovni prostor s kojeg su trebale kretati sve buduće oslobodilačke operacije zemlje. Na političkoj razini ustrojena je također na temelju tadašnjih zakona o međusobnom interesnom povezivanju općina i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je tijekom više međunarodnih mirovnih inicijativa o unutarnjem ustrojstvu BiH prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu kao jednu od sastavnica buduće bosanskohercegovačke države. Bošnjačka pak strana, zbog sada već dobro poznate Izetbegovićeve islamističke politike, na svom području nije priznavala druge nacije, osim muslimanskoj vlasti lojalnih inovjernih skupina.

Zato Izetbegović umjesto prihvaćanja međunarodnih mirovnih planova, obranu od velikosrpske agresije preusmjerava u agresivni rat protiv hrvatskoga naroda u središnjoj Bosni i dolini Neretve, kako bi stvorio teritorijalnu osnovu za uspostavu islamističke državice u Europi. Tu politiku najbolje ocrtava činjenica da Izetbegović u travnju 1993., dakle, u vrijeme kad traje snažan srpski napadaj na UN-ovo zaštićeno područje Srebrenicu, iz tog područja šalje protiv Hrvata u središnju Bosnu oko sedam i pol tisuća vojnika Armije BiH. Izravan posljedak te islamističke politike jest etničko čišćenje hrvatskoga naroda i posvemašnji nestanak Hrvata iz središnje Bosne, odnosno s područja koja su zaposjele muslimanske snage.

Tako je s područja Travnika protjerano gotovo 25 tisuća Hrvata, a u njegovoj bližoj i daljoj okolici otvorena su 22 logora za hrvatske zatočenike. Od 1759 zarobljenika preko 500 su bili pripadnici HVO-a. Na travničkom je području samo u jednom danu ubijeno 114 hrvatskih civila. Tamo su poginula i 572 vojnika HVO-a. S područja Novoga Travnika, odnosno iz sela koja se prostiru prema općini Bugojno protjerano je 3 tisuće Hrvata. Kroz tamošnjih 10 logora prošla su 343 hrvatska civila, a poginulo je 254 pripadnika HVO-a i HOS-a. Iz Fojnice  je protjerano 6 tisuća Hrvata, a kroz tamošnjih 19 logora prošlo je  237 hrvatskih zarobljenika. Iz Bugojna je protjerano 15 tisuća Hrvata, a kroz 58 logora prošlo je 1643 zatočenika, od kojih su 470 bili pripadnici HVO-a. S područja Uskoplja  protjerano je 5 tisuća Hrvata, a kroz 9 logora prošlo je 109 hrvatskih civila te poginulo 186 pripadnika HVO-a.

Na području Kiseljaka bilo je 16 logora u kojima je bilo zatočeno 347 Hrvata. U kiseljaku je poginulo 280 pripadnika HVO-a. Kroz šest logora na području Kreševa prošlo je 87 osoba, a tamo je poginulo 86 pripadnika HVO-a te s tog područja protjerano oko tisuću Hrvata. S područja Busovače protjerano je oko 800 Hrvata, a koz 5 logora prošlo je ih 77 Hrvata. S područja Viteza protjerano je oko 2 tisuće Hrvata, poginula su 682 pripadnika HVO-a, a u 22 logora bio je zatočen 271 hrvatski civil i 47 vojnika HVO-a. Iz zeničkoga područja protjerano je 15 tisuća Hrvata, a kroz 25 logora, od kojih su najzloglasniji bili „Muzička  škola“ i „KPD Zenica“, prošlo je 1986 Hrvata te poginulo 78 vojnika HVO-a. Iz Kaknja je protjerano 13 tisuća Hrvata, a kroz 12 logora prošlo je 595 Hrvata dok se 42 još uvijek vode nestalima. Na tom je području poginulo i 87 pripadnika HVO-a.

Iz Vareša je protjerano 8 tisuća Hrvata dok je u 3 tamošnja logora bilo zatočeno 140 hrvatskih civila, a poginulo je 98 pripadnika HVO-a. Samo u Travniku je uništeno 20 crkava, preko 30 crkvenih objekata i više od 10 katoličkih grobalja, a franjevački samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori muslimanske snage su htjeli pretvoriti u islamski centar. Samostan je bio zapovjedno mjesto 7. muslimanske brigade. U tom samostanu su pripadnici 7. muslimanske brigade i odreda „El mudžahdi” držali zatočeno gotovo 200 civila.

Samostan je potpuno devastiran, opljačkan, a na oltaru je učen i ezan. Mudžahedini su pak unutrašnjost crkve i freske na zidovima mazali izmetom, a njihov vođa Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina, inače kasnije osuđen za teroristički napadaj u Mostaru 1997.) popeo se na crkveni oltar i uputio poruku: “Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”.

Tako su zahvaljujući Izetbegovićevoj politici iz šireg dijela središnje Bosne bošnjačke snage protjerale gotovo 150 tisuća Hrvata, počinile stravične zločine u Miletićima, Dusini, Bikošima, Križančevom selu, Buhinim kućama, Zubićima i Fojnici, za koje ni više od 20 godina poslije rata ne samo da nitko nije odgovarao, nego uopće ne postoje istrage mjerodavnih tužiteljstava o tim zločinima. Ovo su samo djelomični podatci o praktičnoj primjeni Izetbegovićeve islamističke politike, koja bi, da nije bilo Hrvatske Republike Herceg-Bosne i HVO-a, potpuno istrijebila Hrvate iz BiH.

Haaška omerta kojom su prekrivene hrvatske žrtve te montirana optužnica i monstruozna presuda Dariju Kordiću ostavljaju nas u dubokom uvjerenju da je Haaški sud politički tribunal, kojeg su naivni zazivali, a neki od velikih pretvorili u bojišnicu, s koje su pokušavali realizirati svoje neuspješne ratne strategije.

Upravo zato, hrvatske nas ratne žrtve zajedno s haškom žrtvom političkoga i vojnog vodstva obvezuju na nastavak dugotrajne borbe za jednakopravnost Hrvata s Bošnjacima i Srbima u BiH. Ta se borba danas vodi oko donošenja izbornoga zakona, koji će omogućiti Hrvatima da sami biraju svoje političke predstavnike, a ne da im ih, kao dosad, biraju Bošnjaci. Dugoročno pak sve dotle dok se BiH ne ustroji po federalnom načelu, kako to preporučuju i rezolucije Europskoga parlamenta, eda bi jednoga dana mogla funkcionirati i kao samostalna država.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Višnja Starešina: Zoranova Partija je bila na drugoj strani

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo Dan državnosti. Obilježavamo 30. obljetnicu konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora, nakon 45-godišnje diktature jedne, komunističke partije. Zoran Milanović ne voli taj datum. Za njega je to “datum kada je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u tri vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske”. Za njega to nije radostan dan kada je voljom naroda Hrvatska iskoračila iz komunističkog totalitarnog sustava na put prema neovisnoj državi. Za njega je to tužan dan kada je njegova Partija izgubila i vlast i monopol na vlast. I tu je korijen ove priproste banalizacije Dana državnosti od aktualnog predsjednika države.

Prema osobnom nahođenju aktualnog predsjednika države, hrvatski Dan državnosti bio je u 9. stoljeću. Čak tisuću godina prije nastanka modernih europskih nacionalnih država. “Ovo je malo privatluk”, kaže predsjednik, komentirajući 30. svibnja kao Dan državnosti. To je, po njemu, “datum koji nas dijeli” pa bi on opet vratio Dan državnosti na 25. lipnja, “datum koji nas ne dijeli”. A ne dijeli nas nikada samo ono što izglasa Partija. No ni to baš nije sretan datum za Milanovićevu partiju. I tog 25. lipnja 1991., kada je Sabor izglasao deklaraciju o neovisnosti, Zoranova Partija je bila na drugoj strani. Ivica Račan je izveo svoje zastupnike iz sabornice kada se je glasovalo o Deklaraciji. Sjećate li se zašto? Jer u Deklaraciju nije ugrađeno stvaranje jugoslavenske asocijacije!

I kada je preimenovana Partija (SDP) 2000. ponovno osvojila vlast, odlučila je promijeniti i izbrisati sve što podsjeća na prvo desetljeće hrvatskog višestranačja, stvaranja, obrane i oslobađanja države (u njihovu izričaju “mračne devedesete”). Jedan od prvih poteza bilo je ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji je narod istinski osjećao i slavio. Za Partiju je to i dalje bio dan kada su izgubili vlast i monopol na vlast, a godinu dana poslije i Jugoslaviju. Prihvatljiviji im je ipak bio 25. lipnja, dan kada su se odbili izjasniti o neovisnosti hrvatske države. A kako bi izazvali potpunu zbrku i relativizirali i državu i Dan državnosti uveli su i – Dan neovisnosti, 8. listopada. E tog je dana (1991.), dan nakon što je JNA raketirala Banske dvore, pritisnuta raketama i tenkovima JNA, i Partija napokon digla ruku za hrvatsku neovisnost.

Tuđmanov govor

Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. ostat će upamćena i po programskom govoru izbornog pobjednika, a potom i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Govor je to koji i danas plijeni svojim sadržajem i vizijom, čiji su značajni dijelovi do danas ostali neostvareni. Evo tek kratkog podsjetnika.

“Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta”, poručio je Tuđman. Kao sljedeće prioritete je naveo: uključivanje u Europu i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave, duhovna obnova, odnosno “stvaranje društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”, stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama…

“Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja”, govorio je Franjo Tuđman pred Saborom prije 30 godina. Tjedan dana ranije, prije predaje vlasti, Partija je predala JNA oružje hrvatske Teritorijalne obrane, čime je Hrvatska praktički razoružana, nasuprot Miloševićevu velikosrpskom projektu i JNA spremnoj da ga provede.

Čitajući trideset godina “starog” Tuđmana, koji je slavio demokraciju, slobodan politički izbor i u nemogućim uvjetima stvorio državu i slušajući njegova aktualnog nasljednika Milanovića, koji slavi komunizam, relativizira demokraciju, prezire državu i u ime “progresivnosti” i “modernosti” ukida jedan za drugim simbole državnosti, stječe se dojam da u nas vrijeme ide unatrag. No to su samo duge i teške posljedice one “moralne pustoši”, “idejnoga jednoumlja” i jugoslavenskog nacionalizma, koji nisu nestali s višestranačjem i s raspadom jugoslavenske države, već su kao korov premrežili i preuzeli sve stranke i partije, sve sustave hrvatske države i društva.

Da bi stvorio hrvatsku državu, Franjo Tuđman morao je istisnuti iz sebe Titova generala. Da bi danas mogao postati hrvatski predsjednik, Zoran Milanović mora u sebi čuvati i njegovati Titova gardista. Da bi opravdao povjerenje svojih komesara.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari