Pratite nas

Kolumne

Borba za jednakopravnost

Objavljeno

na

Hrvatske nas ratne žrtve zajedno s haškom žrtvom političkoga i vojnog vodstva obvezuju na nastavak dugotrajne borbe za jednakopravnost Hrvata s Bošnjacima i Srbima u BiH. Ta se borba danas vodi oko donošenja izbornoga zakona, dugoročno pak sve dotle dok se BiH ne ustroji po federalnom načelu, kako to preporučuju i rezolucije Europskoga parlamenta, eda bi jednoga dana mogla funkcionirati i kao samostalna država

Kakva god haaška presuda bila hercegbosanskim Hrvatima – Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću (poštovani čitatelji tekst pišem dan uoči presude, a dok ovo čitate haaška vam je odluka poznata) – ona ne će niti može izmijeniti naša stremljenja, zauzetost i borbu za jednakopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

Naime, nikakve presude, pa ni presuda Haaškoga tribunala, ne mogu izbrisati povijesnu činjenicu da je s teritorija Bosne i Hercegovine vođen agresivni i napadački rat protiv Republike Hrvatske i cjelokupnoga hrvatskog naroda. To je svojom glasovitom izjavom jasno potvrdio i tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, kad je za velikosrpsku agresiju na hrvatski narod, dakle i na hercegbosanske Hrvate, ustvrdio kako to nije „naš rat“, čime je praktično teritorij BiH ustupio Srbiji i JNA za izvođenje agresivnih vojnih operacija protiv Republike Hrvatske.

Kako bi očuvali svoje domove, obitelji i živu glavu Hrvati su u općinama, gdje su na višestranačkim izborima preuzeli demokratsku vlast, ustrojili po tadašnjim bosanskohercegovačkim zakonima krizne stožere za obranu od velikosrpske agresije.

Iz tih kriznih stožera razvila se vojna obrambena sila hrvatskoga naroda, koja je daljnjim preustrojem prerasla u Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Upravo zahvaljujući HVO-u spriječen je posvemašnji i u tišini pad BiH pod velikosrpsku okupaciju, a sačuvani teritorij postao je osnovni prostor s kojeg su trebale kretati sve buduće oslobodilačke operacije zemlje. Na političkoj razini ustrojena je također na temelju tadašnjih zakona o međusobnom interesnom povezivanju općina i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je tijekom više međunarodnih mirovnih inicijativa o unutarnjem ustrojstvu BiH prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu kao jednu od sastavnica buduće bosanskohercegovačke države. Bošnjačka pak strana, zbog sada već dobro poznate Izetbegovićeve islamističke politike, na svom području nije priznavala druge nacije, osim muslimanskoj vlasti lojalnih inovjernih skupina.

Zato Izetbegović umjesto prihvaćanja međunarodnih mirovnih planova, obranu od velikosrpske agresije preusmjerava u agresivni rat protiv hrvatskoga naroda u središnjoj Bosni i dolini Neretve, kako bi stvorio teritorijalnu osnovu za uspostavu islamističke državice u Europi. Tu politiku najbolje ocrtava činjenica da Izetbegović u travnju 1993., dakle, u vrijeme kad traje snažan srpski napadaj na UN-ovo zaštićeno područje Srebrenicu, iz tog područja šalje protiv Hrvata u središnju Bosnu oko sedam i pol tisuća vojnika Armije BiH. Izravan posljedak te islamističke politike jest etničko čišćenje hrvatskoga naroda i posvemašnji nestanak Hrvata iz središnje Bosne, odnosno s područja koja su zaposjele muslimanske snage.

Tako je s područja Travnika protjerano gotovo 25 tisuća Hrvata, a u njegovoj bližoj i daljoj okolici otvorena su 22 logora za hrvatske zatočenike. Od 1759 zarobljenika preko 500 su bili pripadnici HVO-a. Na travničkom je području samo u jednom danu ubijeno 114 hrvatskih civila. Tamo su poginula i 572 vojnika HVO-a. S područja Novoga Travnika, odnosno iz sela koja se prostiru prema općini Bugojno protjerano je 3 tisuće Hrvata. Kroz tamošnjih 10 logora prošla su 343 hrvatska civila, a poginulo je 254 pripadnika HVO-a i HOS-a. Iz Fojnice  je protjerano 6 tisuća Hrvata, a kroz tamošnjih 19 logora prošlo je  237 hrvatskih zarobljenika. Iz Bugojna je protjerano 15 tisuća Hrvata, a kroz 58 logora prošlo je 1643 zatočenika, od kojih su 470 bili pripadnici HVO-a. S područja Uskoplja  protjerano je 5 tisuća Hrvata, a kroz 9 logora prošlo je 109 hrvatskih civila te poginulo 186 pripadnika HVO-a.

Na području Kiseljaka bilo je 16 logora u kojima je bilo zatočeno 347 Hrvata. U kiseljaku je poginulo 280 pripadnika HVO-a. Kroz šest logora na području Kreševa prošlo je 87 osoba, a tamo je poginulo 86 pripadnika HVO-a te s tog područja protjerano oko tisuću Hrvata. S područja Busovače protjerano je oko 800 Hrvata, a koz 5 logora prošlo je ih 77 Hrvata. S područja Viteza protjerano je oko 2 tisuće Hrvata, poginula su 682 pripadnika HVO-a, a u 22 logora bio je zatočen 271 hrvatski civil i 47 vojnika HVO-a. Iz zeničkoga područja protjerano je 15 tisuća Hrvata, a kroz 25 logora, od kojih su najzloglasniji bili „Muzička  škola“ i „KPD Zenica“, prošlo je 1986 Hrvata te poginulo 78 vojnika HVO-a. Iz Kaknja je protjerano 13 tisuća Hrvata, a kroz 12 logora prošlo je 595 Hrvata dok se 42 još uvijek vode nestalima. Na tom je području poginulo i 87 pripadnika HVO-a.

Iz Vareša je protjerano 8 tisuća Hrvata dok je u 3 tamošnja logora bilo zatočeno 140 hrvatskih civila, a poginulo je 98 pripadnika HVO-a. Samo u Travniku je uništeno 20 crkava, preko 30 crkvenih objekata i više od 10 katoličkih grobalja, a franjevački samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori muslimanske snage su htjeli pretvoriti u islamski centar. Samostan je bio zapovjedno mjesto 7. muslimanske brigade. U tom samostanu su pripadnici 7. muslimanske brigade i odreda „El mudžahdi” držali zatočeno gotovo 200 civila.

Samostan je potpuno devastiran, opljačkan, a na oltaru je učen i ezan. Mudžahedini su pak unutrašnjost crkve i freske na zidovima mazali izmetom, a njihov vođa Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina, inače kasnije osuđen za teroristički napadaj u Mostaru 1997.) popeo se na crkveni oltar i uputio poruku: “Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”.

Tako su zahvaljujući Izetbegovićevoj politici iz šireg dijela središnje Bosne bošnjačke snage protjerale gotovo 150 tisuća Hrvata, počinile stravične zločine u Miletićima, Dusini, Bikošima, Križančevom selu, Buhinim kućama, Zubićima i Fojnici, za koje ni više od 20 godina poslije rata ne samo da nitko nije odgovarao, nego uopće ne postoje istrage mjerodavnih tužiteljstava o tim zločinima. Ovo su samo djelomični podatci o praktičnoj primjeni Izetbegovićeve islamističke politike, koja bi, da nije bilo Hrvatske Republike Herceg-Bosne i HVO-a, potpuno istrijebila Hrvate iz BiH.

Haaška omerta kojom su prekrivene hrvatske žrtve te montirana optužnica i monstruozna presuda Dariju Kordiću ostavljaju nas u dubokom uvjerenju da je Haaški sud politički tribunal, kojeg su naivni zazivali, a neki od velikih pretvorili u bojišnicu, s koje su pokušavali realizirati svoje neuspješne ratne strategije.

Upravo zato, hrvatske nas ratne žrtve zajedno s haškom žrtvom političkoga i vojnog vodstva obvezuju na nastavak dugotrajne borbe za jednakopravnost Hrvata s Bošnjacima i Srbima u BiH. Ta se borba danas vodi oko donošenja izbornoga zakona, koji će omogućiti Hrvatima da sami biraju svoje političke predstavnike, a ne da im ih, kao dosad, biraju Bošnjaci. Dugoročno pak sve dotle dok se BiH ne ustroji po federalnom načelu, kako to preporučuju i rezolucije Europskoga parlamenta, eda bi jednoga dana mogla funkcionirati i kao samostalna država.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari