Pratite nas

Povijesnice

Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945. (1. dio)

Objavljeno

na

Prekretnica na europskom bojištu dogodila se 8. rujna 1943. godine, kada je kapitulirala Italija. Kapitulacijom Italije njemačke snage su preuzele talijansku sferu utjecaja u NDH, definiranu Rimskim sporazumom iz 1941. godine.

Na jugoistoku Europe vladala je nepovoljna politička i vojna situacija za Treći Reich. Nijemci su počeli povlačiti svoje postrojbe iz Grčke prema NDH, koja je ostala jedini njemački saveznik, uz dijelove Mađarske (Jug, 2004.:235). Njemački strateški interes je bio održati komunikaciju Zagreb – Zemun te Slavonski Brod – Sarajevo – Mostar – Dubrovnik. (Jug, 2004.:233.-234). Početkom studenog 1944. godine njemačke snage su se povukle iz Dalmacije.

siroki brijeg

Zapovijed o povlačenju je njemačkih snaga je došla izravno iz Berlina, gdje je između ostalog izdana direktiva zapovjedništva njemačkih oružanih snaga o uspostavljanju obrambene crte, nazvane Zelena crta“, koja je uključivala obranu Knina, Mostara i Višegrada. Njemački obrambeni položaji na spomenutoj crti su bili bočna zaštitnica srijemskoj bojišnici i mostobran za prihvat njemačkih postrojbi, iz skupine njemačke armije „E“, koje su se pod zapovjedništvom generala Löhra povlačile iz Grčke. Vrhovni štab NOV i POJ (narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske) je dao odgovor na spomenuti njemački ratni plan, tako što je nakon zaposjedanja jadranske obale usmjerio snage 8. dalmatinskog korpusa prema Livnu, Posušju, Tomislavgradu i Knina, a partizanske snage iz sastava 2. crnogorskog korpusa i 29. hercegovačke divizije prema Dubrovniku, Trebinju, Stocu, Čapljini, Čitluku i Širokom Brijegu.  Postrojbe iz sastava 8. korpusa su ovladale navedenim mjestima, zaključno sa osvajanjem Knina 4. prosinca 1944., čime je reduciran lijevi krak tzv. Zelene crte na prostor od Nevesinja, Mostara do Širokog Brijega.[1] Istodobno, partizanske snage iz sastava 29. hercegovačke divizije su osvojile veći dio Hercegovine te otpočele opsjedanje Širokog Brijega. O partizanskom prodoru u Hercegovinu, krajem listopada 1944., govori dokument Izvještajnog odjela stožera ustaške vojnice u Mostaru gdje stoji slijedeće:

„Dana 29. listopada uslijedilo je povlačenje njemačkih oružanih snaga iz obalnog područja na neprekidnu crtu Mostar – Nevesinje prema istoku i Mostar – Posušje – Široki Brijeg prema zapadu. Kako naše hrvatske oružane snage tako i cijelo pučanstvo hercegovačke Hrvatske bilo je stavljeno pred gotov čin, a posljedice toga je nastala panika u pučanstvu. Naše oružane snage potpuno su izgubile svaku moralnu snagu za otpor. Partizani su nadirali u potpuno nebranjen prostor sve od Dubrovnika uz cijelu obalu, do Metkovića, a istočno preko Ljubinja i Stoca… Partizani su zaposjeli sela pred Mostarom: Rodbinu, Gubavicu, sva Bročanska sela na desnoj obali Neretve, sela uz Mostarsko Blato (Kruševo, Ljuti Dolac, Biograci, Jare i Uzariće) te sela pred Širokim Brijegom: Mokro, Čerigaj, Privalj Mamiće i Kočerin. O borbama na spomenutim crtama predloženi su posebni izvještaji. Vratima Mostara smatrali su partizani Nevesinje i Široki Brijeg, pa su najžešće navaljivali na ova mjesta, ali bez uspjeha…U zaposjednutom području partizani su nastupili kao osvajači… Počeli su organizirati svoje odbore u duhu komunističke doktrine. Osnovali su svoje odbore u svakom selu, te odredili svoje sudove za suđenje zločincima. Počeli su ubijati nedužne i čestite Hrvate. Prvi je bio Stolac, Čapljina, Ljubuški i na kraju divljanje partizana u selima Mostara i Brotnja (Čitluka). Paralelno sa ovim pitanjima počela je kofiskacija imetka. Ispočetka se oduzimalo po nekoj tobožnjoj osnovi, a sada odnose sve redom koliko mogu odvući i odnijeti. U ovome pogledi stizali su jednaki izvještaji iz skoro svakog sela i predjela zauzetih od partizana…“[2] 

U tako osmišljenoj strategiji obrane ovog najjužnijeg dijela tadašnjeg europskog ratišta, Mostar je dobio značaj glavnog obrambenog stupa njemačke obrane u novo osmišljenom ratnom planu, a time su Široki Brijeg i Nevesinje istodobno postali glavni bočni obrambeni stupovi koji su bili od presudne važnosti za njemačko držanje Mostara. Odnosno za nadzor komunikacijskih pravaca koji dolinama rijeke Neretve i Bosne vode prema Srijemskoj bojišnici. Tako postavljenom strategijom, obrambena crta Mostar – Široki Brijeg – Nevesinje dobila je iznimno važan vojni značaj u njemačkim vojnim planovima u razdoblju od početka studenog 1944. do sredine veljače 1945. godine, čime je Široki Brijeg po prvi puta u navedenom razdoblju tijekom Drugog svjetskog rata dobio vojni značaj. Do okončanja Kninske operacije, odnosno do kraja prve polovine prosinca 1944. godine, prostor Širokog Brijega su bezuspješno su opsjedale postrojbe 29. hercegovačke divizije (komadant Vlado Šegrt, zamjenik komadanta Nikola Vidačić i politički komesar Vukašin Mićunović (Komnenović i Kreso, 1979.:575).[3] U drugoj polovini prosinca na prostor zapadno od rijeke Neretve je ubačena 9. dalmatinska divizija (komadant Ljubo Truta, zamjenik komadanta Ante Banina i politički komesar Ilija Radaković, a početkom siječnja 1945. godine na zapadnim prilazima Širokom Brijegu, priključuje im se 2. dalmatinska brigada (komadant Bruno Vuletić), koja je do tada djelovala u sastavu 2. crnogorskog korpusa.[4]

Obrambeni položaji njemački i hrvatskih snaga u Širokom Brijegu

siroki brijeg 1945 2

Obrana crte Široki Brijeg –  Mostar – Nevesinje je bila povjerena njemačkoj 369. pješačkoj diviziji, na čelu sa zapovjednikom general bojnikom Georgom Reinickeom. Stožer spomenute divizije je bio smješten u Potocima, sjeverno od Mostara.  Spomenuta divizija je bila cijelo vrijeme rata u sastavu Wehrmachta (Jug, 2004.:298-299),[5] sa stožerom u Bijelom Polju. General bojnik Georg Reinicke, uveo je red u razbijene postrojbe divizije te je energično prestrojio diviziju za nadolazeće borbe s partizanskim postrojbama.[6] U Širokom Brijegu od 30. listopada do 19. studenog 1944. godine  bile su stacionirane postrojbe 370. grenadirskog puka (1. i 3. bataljun, borbena grupa „Bollmann“), 2. bataljun 369. grenadirskog puka, 369. izviđački bataljun, 369. poljski dopunski bataljun, 4. divizion 369. topničkog puka, 1. vod 1. baterije i 2. baterije 369. protutenkovskog diviziona.[7] Početkom siječnja 1945. nalazimo na nova pojačanja obrambenih snaga u Širokom Brijegu. Nijemci su stacionirali 3. Bojnu (zapovjednik satnik Bollman) 369. pukovnije  jačine 700 vojnika. Njemačka topnička grupa „Lize“ (Lise) 649. topničkog puka te 5. bateriju 369. topničkog puka brojila je osam topova, a od toga dva protuzrakoplovna su bile smještene u širem naselju Širokog Brijega (Subotić, 1962.:49). Protuzračni topovi su bili smješteni kod mosta na ponornici Ugrovači, (500 m sjeverozapadno od središta grada idući cestom za selo Britvicu), dva kod duhanske stanice u središtu grada, dva na Pecari, te dva u Knešpolju sa sjeverne strane groblja. Od hrvatskih snaga na spomenutom području bili su angažirani 2. gorski zdrug[8], 9. posadni zdrug[9], dijelovi ustaškog 6. stajaćeg djelatnog zdruga i jedna bojna I. ustaškog zdruga (Crna Legija), koja je preustrojem hrvatskih snaga odlukom MINORS-a od 20. studenog 1944. ušla u sastav 9. hrvatske gorske divizije 1. prosinca, kojom je zapovijedao general Božidar Zorn (Barić, 2003.:371).[10]

U sastavu spomenute divizije nalazio se 9. ustaški stajaći djelatni zdrug (zapovjednik pukovnik Franjo Primorac, zamjenik bojnik Mate Primorac) sa sjedištem u Mostaru.[11] Njegova druga i treća bojna su operirale u Širokom Brijegu. Zapovjednik 2. bojne bojna 9. stajaćeg djelatnog zdruga je bio satnik Schlaf.[12] Zatim, trećoj bojna 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga 9 je zapovijedao satnik Dane Miloš.[13] Uz ove postrojbe na ovom području djelovala je i njemačka poluvojna organizacija „Todt“,  te slabo naoružane skupine narodne. miliciju čiji je ljudstvo sredinom siječnja brojilo 180 pripadnika.[14] Početkom 1945. godine ukupna brojnost njemačkih i hrvatskih snaga, koje su sustavom polukružne obrane, otvorenim prema Mostaru, branili položaje na Širokom Brijegu je iznosila 3.155 vojnika. Sustav obrane se temeljio na iskoristivosti prirodnih prepreka kao što su snijegom prekrivene padine planine Čabulje i vodom poplavljeno područje Mostarskog blata. Maksimalno koristeći prirodne pogodnosti koje pruža zima, njemačke i hrvatske postrojbe su zaposjele dominantne visove između snijegom prekrivene Čabulje i poplavljenog Mostarskog blata, pri čemu su Cigansko i Bošnjakovo brdo, Purin, Burića i Šuškov brig, bili sasvim logičan izbor vojnih zapovjednika u odabiru i utvrđivanju zadnje crte obrane. Dakle, zemljopisni položaj Širokog Brijega, kao i činjenica da rijeka Ugrovača protječe tek nekoliko stotina metara iza naselja i ulijeva se u poplavljeno Mostarsko blato, imali su ključnu ulogu u logici kojom su se vodili vojni zapovjednici koji su tu obranu postavljali. Poznavatelji doktrine pješačkog ratovanja vrlo dobro znaju kako je prosudba zemljopisne prostorije i prosudba klimatskih uvjeta, uz prosudbu snaga angažiranih u borbi, imaju ključnu ulogu u donošenju odluke odlučujuće bitke. Bez obzira, što je službena partizanske historiografija desetljećima navodila drugačije, putem vojne znanosti lako je dokazivo da je zemljopisni položaj Širokog Brijega, kao i činjenica da se radi o dominantnoj uzvisini između obronaka planine Čabulje i Trtala, te između Rujna i Žovnice, ali i tada postojeće komunikacije, unaprijed su predodredile značaj njegovog bližeg okružja u vojnim planovima. Zbog spomenutih reljefnih prisutna je fortifikacija poljskog i stalnog tipa, rovovi, minsko – eksplozivne i žičane prepreke na obrambenim položajima u spomenutom mjestu. (Rako i Družijanić 1987.:269). Partizanska obavještajna služba 8. korpusa je imale vrlo precizne podatke o obrambenim položajima u Širokom Brijegu. Neposredno pred Mostarsku operaciju 5. veljače 1945. partizanski izvještaji govore sljedeće:

„Neprijateljska vojska drži pet sljedećih položaja u Širokom Brijegu. Najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov Brijeg ispod samostana, Rezići – Burića Brijeg. Na tom dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom. Drugi položaj se nalazi od „Klanca“ pa do Ciganskog brda – Miličina gomila, ali koji se prekida od groblja Sajmište pa do Miličine gomile. Dakle ovaj položaj se veže od Klanca prema Puringaju i kamene ograde oko duhanske stanice i produžuje se do groblja Sajmište odakle je prekinut sve do Ciganskog brda – Miličine gomila, gdje se nalazi jedan bunker sam 20 vojnika 369. legionarske divizije i 30 milicionara. Treći položaj se nalazi na Ćavarovu brdu, u tvrdo građenoj talijanskoj utvrdi. Ovaj položaj su zaposjele ustaše koje pripadaju 9. satniji II. bojne II. ustaškog zdruga. Ovaj položaj ima dobar domet na sve strane. Četvrti položaj je u glavnom položaj brdskih topova kalibra 80 mm kao i položaj za udaranje s boka u Šuškov brijeg. Tu se nalazi 150 njemačkih vojnika i 8. ustaška satnija kojom zapovijeda ustaški zastavnik Stojić, dok sa ustašama na Ciganskom brdu zapovijeda zastavnik Nenadić, s ustašama na Burića Brijegu ustaški poručnik Šimunović. Peti položaj je u selu Knešpolje, gdje ima oko 100 vojnika, koji imaju zadaću čuvati most između Uzarića i Knešpolja. Tenkova i blindiranih vozila nema. Od motorizacije dvanaest kamiona od kojih su tri luksuzna i devet teretnih. Sva područja ispred položaja su minirana. Iz ovoga se vidi da je sjeverna i sjeveroistočna strana slabije utvrđena, ali taj je položaj ujedno najteži jer je vrlo brdoviti.[15]

Dakle, izvještaj partizanskih obavještajaca govori sasvim suprotno od poslijeratne partizanske propagande, kako publicističke tako i historiografske. Dok partizanski obavještajci u spomenutom izvješću navode kako je crta između Šuškova i Burića briga prolazila ispod samostana, te da je na tom „dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom,“ poslijeratna partizanska historiografija tvrdi drugačije. Naime, partizanski historiografi, kada se govori o obrambenim položajima u Širokom Brijegu, navode kako su širokobriješka bazilika i samostan glavna „protivnička gnijezda ograđena minama i žicom, bunkerima i utvrđenjima“. Tvrdili su da se mitraljeska gnijezda nalaze u zvoniku crkve, a vanjski kanati na svim prozorima skinuti kako ne bi smetali puškostrojničarima i snajperima (Konjhodžić, 1981.:381-382, Anić, 2004). Iz dostupnosti izvora, prije svega vojnih zemljovida 8. dalmatinskog korpusa, vidimo da je obrana organizirana ispod samostana, na livadi Bakamuši. Položaj obrane je bio ucrtan na skicama vojnih zemljovida sa sjeverozapadne strane, po dužini se spajao sa cestom koja je vodila prema Mokrom. Crta je bila izvan samostanskog dvorišta. Prema vojnim zemljovidima spomenutog korpusa nijedna zgrada u franjevačkom posjedu nije označena kao središte otpora protivnika (Jonjić, 2011.: 478-479). Njemačka vojska je koristila zgradu franjevačke klasične gimnazije kao vojnu bolnicu, ali iz dosadašnjih izvora nema govora o vojnim postavama koje su koristile zgradu samostana i crkvu kao obrambeno uporište. (Zovko, 2008.: 60-61).

Bojno djelovanje sukobljenih snaga od studenog 1944. do početka veljače 1945.

U jeku bezuspješnih partizanskih opsjedanja Širokog Brijega, njemačke i hrvatske postrojbe, u razdoblju od početka studenog 1944. godine do kraja siječnja 1945. godine su izvele nekoliko protuudara ograničenog intenziteta prema partizanskim snagama. U njemačkoj operaciji kodnog naziva „Plast“, njemačke postrojbe su potisnule partizane od mosta na Uzarićima prema Jarama i  brdu Trtle (Zovko, 2008.:84). Međutim najveći protuudari njemačkih i hrvatskih snaga je prodor prema Tomislavgradu u studenom 1944. godine. Naime, njemačke postrojbe su akciji izvlačenja njemačkog garnizona iz Tomislavgrada prebacili u Široki Brijeg 9. studenog 1944. 369. dopunski bataljun i 105. SS tenkovsku četu koje su u pravcu napada na Kočerin 12. studenog probile partizansku liniju, a 14. studenog su ovladale Posušjem te usmjerili svoje postrojbe prema Tomislavgradu.[16] Sutradan su njemačke snage ovladale Tomislavgradom, te se isti dan povukle zajedno sa njemačkim garnizonom, da bi se 16. studenog vratile na prvotne položaje u Mostaru. Za to vrijeme postrojbe 9. dalmatinske divizije su ušle u napušteno Posušje u noći 17. na 18. studenog, da bi potisnuli njemačke i hrvatske snage do mosta na Ugrovači. U akciji kodnog naziva „Mars“  njemački 370. grenadirski puk, pod vodstvom satnika Bollmanna, 21. prosinca 1944. potisnuo postrojbe 9. divizije jugozapadno od Kočerina. Za vrijeme akcije njemačke i hrvatske postrojbe su imale okršaj sa partizanskom 13. dalmatinskom brigadom na pravcu Zavoznik – Čerigaj – vrh Magovnik (kota 548). 

zapaljena gimnazija

zapaljena gimnazija

U spomenutim akcijama nije došlo do pomaka na bojišnici, a njemačke i hrvatske postrojbe su se povukle na početne položaje u  Širokom Brijegu.[17] Stanje na bojišnici ostalo je nepromijenjeno sve do prodora njemačkih i hrvatskih snaga 27. siječnja 1945. prema Ljubuškom, Čitluku i Čapljini. Naime, stožer njemačke 369. pješačke divizije je u dva navrata, 24. i 25. siječnja 1945., napalo partizanske položaje na Kočerinu.[18] Glavna namjera spomenutog stožera je bila protuudarom na spomenuti položaj zbuniti partizanske obavještajce koji su očekivali prodor njemačkih i hrvatskih snaga prema Kočerinu i Imotskom. Nijemci su, skrivajući pravu namjeru, pokrenuli kodnu operaciju pod nazivom „Bura“ koja je počela 27. siječnja 1945. Međutim, glavni razlog pokretanja operacije „Bura“, su obavještajni podaci koje je stožer dobio o aktivnostima nekoliko partizanskih brigada 29. hercegovačke divizije na području Konjica. Namjena partizanskih brigada spomenute divizije je bila potpuno odsjeći neretvanski pravac Mostar-Sarajevo. Stoga je njemački stožer 369. pješačke divizije pokrenuo inicijativu prodora na jug. Naime, njemačko-hrvatske postrojbe su udarile partizanske položaje dijametralno suprotno od očekivanja partizanskih obavještajaca. Iz Širokog Brijega prva skupina postrojbi u sastavu 369. pješačke  divizije i postrojbi 9. stajaćeg djelatnog zdruga, u nekoliko sati bojevih djelovanja osvojile su Ljubuški i Čitluk. Druga udarna skupina spomenutih postrojbi sutradan, 28. siječnja, je  krenula pravcem napada Varda – Čitluk – Čapljina. U samo dva dana bojevih djelovanja, spomenute borbene skupine su zauzele Ljubuški, Čitluk, Čapljinu i Metković Nakon dosezanja planirane crte na području Čapljina-Studenci-Ljubuški, postrojbe 370. puka 369. pješačke divizije su vlakom prebačene u Konjic u namjeri zaustavljanja 11. i 14. brigade 29. hercegovačke divizije koje su prijetile osvajanjem Konjica, a time ugrožavali i čitav neretvanski pravac.

Dostupni povijesni izvori kazuju kako je ovakav razvoj događaja na bojišnici u Hercegovini poremetio planove  Vrhovnog štaba na čelu sa komadantom Josipom Brozom Titom. Naime, izdao je zapovijed 8. dalmatinskom korpusu da sa glavninom svojih snaga (26. i 19. divizijom, 1. tenkovskom brigadom i topničkom brigadom) krene prema Hercegovini te zajedno sa 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u Hercegovini, i 29. hercegovačkom divizijom osvoji Široki Brijeg i Mostar.  njemačke i ustaško-domobranske snage su se počele povlačiti pred naletom svježih partizanskih snaga. Reorganiziranjem postrojbi 29. hercegovačke i 9. divizije, kao i ubacivanje postrojbi 11. dalmatinske brigade 26. divizije partizani su potisnuli njemačko-hrvatske snage iz Čapljine, Čitluka te 4. veljače partizani su osvojili Ljubuški (Rako i Družijanić, 1987.:273). Istog dana, zbog naleta svježih partizanskih snaga 11. dalmatinske brigade, 3. bojna 9. stajaćeg djelatnog zdruga se povukla preko Lipna, Čerina, Jara i Uzarića, te kasno noću 4. veljače se vratila na položaje u Širokom Brijegu. Partijski obavještajni kadrovi su se još u Vrgorcu priključili snagama 11. dalmatinske brigade čiji je zadatak bio, kao i ostalim snagama 8. dalmatinskog korpusa, zauzeti Široki Brijeg (Galić, 2005.: 373-375).[19] Iz svega ovoga proizlazi da su u Mostarskoj operaciji sudjelovale dvije skupine partizana komunista uz spomenute partizanske vojne postrojbe. Prva skupinu su činili ilegalni komunisti sastavljeni od povjerljivih članova KPJ i SKOJ-a, a njihova uloga je djelovanje u naseljenim mjestima pod njemačkim i ustaškim nadzorom. Zatim, druga skupina je bila sastavljena od dijelova KNOJ-a, predvođeni oficirima OZN-e koji su imali preciznu zadaću i upute o specijalnim zadacima koje su uključivale likvidacije političkih protivnika KPJ. Takvu jednu skupinu nalazimo u sastavu 12. hercegovačke brigade (u sastavu 29. hercegovačke divizije) koja je nakon poraza njemačkih i ustaško-domobranskih snaga u Čapljini početkom veljače nastupala prema Mostaru. Druga skupina identičnih namjera i sličnog sastava nastupala je u rasporedu 11. dalmatinske brigade prema Širokom Brijegu (Šimić, 2011.: 41-42).[20]

Nastavlja se …

Hrvoje Mandić / Vojna povijest

 

Bilješke
Bilješke  [1] Kad je, pak, u pitanju vojno-teritorijalni ustroj NDH, Hercegovina se tijekom 1944. nalazila u zoni odgovornosti III zbora, sa sjedištem u Sarajevu (Barić, 2003.:355).   [2] Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje HDA), Ustaška vojnica, (dalje UV), br. 171-219/12-1/1945., kut. 3.   [3] U sastav 29. hercegovačka divizija ušle su slijedeće brigade: 10. (komadant Radomir Mirković, njegov zamjenik Milan Papić i politički komesar Sveto Kovačević), 11. (komadant Slavo Skender, zamjenik Vojin Vujević) 12. (komadant Ljubo Miljanović, zamjenik Omer Mrgan i politički komesar Petar Mišeljić), 13. (komadant Milorad Kujačić, zamjenik Milan Tabaković i politički komesar Enver Ćemalović), i 14. (komadant Radovan Šakotić, zamjenik Mile Vukalović i politički komesar Mirko Ignjatić).   [4] Deveta dalmatinska divizija je sastavljena od 3. dalmatinske, 4. splitske i 13. južnodalmatinske brigade 8. korpusa NOVJ. Njezino područje djelovanja je Livno – Duvno – Imotski u studenom 1944. godine. (1968.) Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, Borbe u Bosni i Hercegovini 1944. godine, tom 4., knjiga 31., Beograd: Vojnoistorijski institut. Dok. 102., 587.   [5] U sastav divizije ušli su stožer divizije 369. i 370. pješačke pukovnije (svaki je sastavljen od tri bojne), 369. topnički puk sa tri sklopa i 5 samostalnih stožernih bojni. Zapovjednik 369. grenadirske pukovnije je pukovnik Fischer od 1943. do kraja 1944., a od Božića 369. pukovniju je vodio bojnik Becker sve do sredine veljače 1945.  Osim spomenutih pukovnija prvoj fazi popunjena je 19/999 utvrdne  bojne i bojne formirane od 628. i 612. divizijuna obalnog topništva Mornarice, te  raspuštenih baterija 649. topničkog puka, kao i nekim manjim formacijama iz sastava 5. SS korpusa (Komnenović i Kreso, 1979.:385). Prema navodima Damira Juga divizija je nestala u Austriji, vjerojatno na „Križnom putu“.   [6] U drugoj fazi u sastav 369. pješačke divizije uključeni su 999., 1001., i 1012. utvrdna  pješačka bojna, pristigle, a povučena je Mornarička pješačka bojna, koja je na temelju odluke Vrhovnog zapovjedništva povučena u Njemačku (Komnenović i Kreso, 1979.:385-386). Prema njemačkim izvorima riječ je samo o 1001. i 1002. utvrdnoj bojni koje su u sklopu povlačenja njemačke Skupine armija E iz Grčke na ove prostore pristigle sa otoka Rhodosa. Prema istom izvoru 1102. utvrdna bojna razmještena je u sastav 3. bojne 370. pukovnije a 1001. otpremljena je u Nevesinje gdje je postala sastavnim dijelom 3. bojne 369. pukovnije  (Schraml, 1993.:100).   [7] U selu Kočerin su bile stacionirane snage 3. bataljuna 738. puka 118. lovačke divizije i 1. divizion 649. topničkog puka. : ZNOR, IV/31 dok. 102., 588.-589.   [8] Spomenuti zdrug je utemeljen 1942. godine u namjeni da se podigne spremnost hrvatskog domobranstva. Od kraja 1943. godine isključivo je angažiran na osiguranju prometne komunikacije Mostar – Sarajevo. U Konjicu se nalazilo Zapovjedništvo 2. gorskog zdruga. Odlukom MINORS-a uključen je u sastav novoformirane 9. hrvatske gorske pukovnije. O sastavu 2. gorskog zdruga vidi: (Barić, 2003.:233).   [9] 9. posadni zdrug ili Južno dalmatinska milicija je postrojba domobranstva koja je postojala od travnja 1944. do studenog 1944. Prvi zapovjednik zdruga bio je bivši oficir jugoslavenske kraljevske vojske, pukovnik Stjepko Cujeh. Zapovjedništvo spomenutog zdruga je nastalo preustrojem zapovjedništva 6. pješačke divizije u zapovjedništvo 9. posadnog zdruga u Dubrovniku. Tijekom kolovoza njegova I. bojna (bivša III. Bojna 14. pješačke pukovnije) osiguravala je željezničku prugu Hum-Poljice, II. bojna je bila u Mostaru, III. bojna u Gackom, IV. Bojna u Slanom, V. bojna u Čilipima te VI. bojna u Sinju.  Početkom studenog 1944. zdrug se raspao, a ljudstvo se uglavnom razbježalo i ostalo kod svojih kuća. Ostatak zdruga je razoružan a ljudstvo je upućeno u sastav 3. doknadnog zdruga iz Sarajeva. Naređenjem MINORS-a od 20. Studenog 1944. zdrug je rasformiran a ljudstvo je raspoređeno u sastav 9. hrvatske gorske divizije.   [10] 9. hrvatska gorska divizija je djelovala na području Bjelašnica – Vranica – Kupres – Livno – Sinj – Split – jadranskom obalom i istočnom granicom NDH do Foče. Brojila je oko 6.000 – 7.000 ljudi, a prema drugim podacima između 8.000 – 10.000. U borbama za Mostar u veljači 1945. postrojbe divizije su pretrpjela znatne gubitke i povukle su se na područje Ostrožac – Konjic – Ivan Sedlo, a nakon pada Sarajevu postrojbe divizije su se povlačile pravcem Maglaj – Doboj – Brod na Savi.   [11] HDA, mf. D-1181, sn. 537.: Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 49/45 od 6. 1. 1945. Tijekom bojevih aktivnosti u listopadu i studenom 9. stajaći djelatni zdrug je pretrpio značajnije gubitke pa je njegovo brojno stanje palo na oko tri tisuće vojnika. U vremenskom razdoblju između  studenoga 1944. i polovice veljače 1945. 9. ustaški djelatni stajaći zdrug  bio je uglavnom angažiran na crti bojišnice ispred Mostara i Širokog Brijega, a posebice se istakao u  napadnoj  operaciji Bura. U preustroju obavljenom početkom prosinca 1944.  zdrug je popunjen ostacima 6. stajaćeg djelatnog zdruga i ušao je u sastav 9. hrvatske gorske divizije. Tom prilikom dotadašnja 5. bojna bila je preimenovana u Izvidničku bojnu divizije. U sastav zdruga, kao nova 5. bojna, uključeni su dotadašnji dijelovi 6. ustaškog djelatnog stajaćeg zdruga kojom je zapovijedao poručnik Mirko Kapulica. U to vrijeme zdrug je ojačan i sa dvije ojačane satnije 2. bojne 1. ustaškog stajaćeg zdruga, poznatijeg kao Crna legija, kojima je zapovijedao bojnik Staniško Vasilj. Umjesto dotadašnjeg zapovjednika pukovnika Franje Primorca, u prosincu 1944. na čelo zdruga imenovan je ustaški  bojnik Vlado Majer.   [12] Zapovjednik Vlado Mayer, Glavar službe Mirko Bogić. Zapovjednik I. bojne u Širokom Brijegu bio je natporučnik Radić, a II. bojne Gloš Inić, koji je zamijenio satnika Schlafa. Druga bojna 9. stajaćeg djelatnog zdruga brojila je 550 vojnika, a zapovjednik njene 5. satnije je poručnik Ivan Kvasina, zapovjednik njene 6. satnije Marko Stojić, zapovjednik 7. satnije je zastavnik Mile Nenadić, zapovjednik 8. satnije je poručnik Frano Nikšić, stožerni vodnik je Nakić te zapovjednik oružnički voda je zastavnik Luka Vržina. HDA, mf. D-1182, sn. 35.-38.   [13] 9. satnijom je zapovijedao poručnik Ivan Dodig, 10., satnijom poručnik Jozo Žigić, za 12. satniju i te njene vodove vodstvo je nepoznato. HDA, mf. D-1181, sn. 600.: Vojno obavještajni izvještaj, Br. 60/45 od 29. 1. 1945.   [14] HDA, mf. D-1181, sn. 538.: Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 49/45 od 6. 1. 1945.   [15] Zbirka mikrofilmova, NOV i PO Hrvatske – VIII. Korpus, mikrofilm D-1181, snimak 528.-530. (dalje HDA, mf. D-1181, sn. 528.-530.): Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, br. 50/45, od 5. 2. 1945.   [16] HDA, UV, 378/322/1944., kut. 3..   [17] AH, ZUD, 23-69/109/1944., kut. 6.   [18] HDA, mf. D-1182, sn. 139. Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 26/45 od 24. 1. 1945., HDA, mf. D-1182, sn. 141. Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 27/45 od 25. 1. 1945.   [19] Spomenutoj brigadi su se priključili članovi Oblasnog komiteta KPJ za Zapadnu Hercegovinu, Jure Galić i Marko Šoljić što autor Jure Galić i potvrđuje u navedenom djelu.   [20] Najistaknutiji član KNOJ-a na terenu je bio prijeratni komunist, kapetan Ranko Vukoja koji je bio podređen komadantu Jovanu Andriću, zapovjednika III. brigade KNOJ-a, koji je djelovao po naređenju Slobodana Šakote, načelnika OZN-e u Hercegovini, i njegovih mentora, već navedenog Uglješe Danilovića i Aleksandra Rankovića.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. lipnja 1972. ‘Feniks’ – ‘Bugojanska Skupina’ – KRV MUČENIKA JE SJEME POBJEDE

Objavljeno

na

Objavio

KRV MUČENIKA JE SJEME POBJEDE

Bit Bugojna jest da nije djelo nepovezano s prošlošću ili s budućnošću. Ono nije izolirani čin. Bugojno je karika u oslobodilačkom lancu, dio jednog revolucionarnog procesa. Zato je pogrešno proučavati ga izvan općeg razvitka hrvatse borbe. Ovu je značajku dobro zapazio Šime Letina, pripadnik one generacije koja se 1941. još nije ni rodila, te koji je 1974. napisao:

„Onaj koji zna da je revolucija proces, a ne događaj, mora shvatiti da je Bugojno samo jedan događaj u ovom revolucionarnom procesu, dakle samo dio hrvatske revolucije. S ovog gledišta moramo procjenjivati njegovu vrijednost i zato se o Bugojnu ne može pisati niti kao o stopostotnom uspjehu niti kao o neuspjehu, iako nije postignut konačni cilj, tj. stvaranje hrvatske države. Devetnaest mladih ljudi je palo, i to je svakako velik gubitak, ali mi znamo da je s njihovom smrću nastala nova epoha u hrvatskoj revolucionarnoj borbi.

Nova hrvatska revolucija je započela s njihovom akcijom, ali nije prestala s njihovom smrću. Duh Bugojna živi i nastavlja se širiti u mladoj hrvatskoj generaciji. (…) U odnosu na opću hrvatsku borbu, njihova smrt nije gubitak, jer se ne radi o običnoj smrti. Ovo je bila herojska smrt, a mi znamo da svaka herojska smrt znači korak bliže cilju kojemu su težili oni koji su pali za taj cilj. Iz povijesti vidimo kakvo su veliko značenje ovakve žrtve imale za pojedine narode ili klase, iako su u svoje vrijeme izgledale bezvrijedne i nevažne.

Uzmimo npr. ‘decembriste’ u Rusiji. Znamo da u svojim nastojanjima nisu došli daleko, ali bez njihove pojave ne bi bilo revolucije 1905. godine. Istina, ni ova nije uspjela, ali se ne može zanijekati da je ona bila korak bliže pobjedi. Ova revolucija, iako je bila ugušena u krvi, bila je stepenica s koje se moglo uspješno zakoračiti u pobjedonosnu godinu 1917. Sjetimo se kineske revolucionarne borbe 1927. godine. Iako su mnogi pali u toj borbi, ipak je ona imala svoje značenje za kasnije uspjehe. Oni koji su ostali, ponovno su započeli borbu i konačno je došlo do pobjede 1948. godine.

Dakle, jer je revolucija proces, lančana reakcija, utjecaj jednog događaja na drugi, proces ne prestaje dok se pobjeda ne ostvari. Stoga svaki prethodni događaj, makar časovito izgledao tragičan i bez uspjeha, ima svoju vrijednost i značenje u odnosu na konačni cilj i pobjedu. (…)

Svjesni smo da je hrvatska revolucija proces kao i svaka druga revolucija i da je nitko više ne može zaustaviti. Ona je takav proces, u kojem se, kad započne, ili pobjeđuje ili umire. I zato Bugojno ne smije ostati za nas samo jedna uspomena, jedan prošli svršeni događaj, već nam mora biti poticaj za nove akcije. Ukoliko bi ono ostalo događaj za sebe, tj. ako se na njemu ne bi nastavio hrvatski revolucionarni rad, borba do konačne pobjede, onda bi ono uistinu predstavljalo tragičan svršetak devetnaest mladih života. Bilo bi bez većeg značenja i vrijednosti u odnosu na naš konačni cilj, ali u tom slučaju krivnja ne bi bila na Bugojancima, nego na nama koji bismo dokazali da ne znamo cijeniti krv prolivenu za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda.“[1]

Tko je organizirao Bugojno?

U želji da bi umanjila vrijednost Bugojna, a time i utjecaj što to djelo vrši na hrvatske borce, kako na one van domovine, tako i na one u domovini, Jugoslavija je sustavno širila neistine i krive infomacije. Od prve vijesti koju je objavila, pa sve do danas, nižu se same laži, tako da o tome nema smisla pisati.

No žalosno je što i neki Hrvati u emigraciji šire laži i krive informacije o toj akciji. Nakana je posve jasna: uništiti učinak te akcije bacajući blato na nju. Premda se radi o ljudima koji nemaju veze s Beogradom i sa službenom Jugoslavijom, u ovom se pitanju takvi ljudi nalaze na liniji čuvanja Jugoslavije.

Između stvari koje ovakvi nehotični čuvari Jugoslavije raspravljaju, prvo mjesto zauzima pitanje tko je organizirao tu akciju. Pa dok jedni misle da iza toga stoji CIA, drugi vide prste Sovjeta, treći UDB-u, četvrtima su braća Andrići Srbi, itd. Ništa im ne smeta što jedni pobijaju druge, pa ni to što neki mijenjaju svoja mišljenja, pa dok su jučer tvrdili jedno, danas istom žestinom brane drugo mišljenje. Njima je najvažnije dokazati svima, a ponajprije sebi i svojoj uspavanoj savjesti, da se iza toga ne nalaze Hrvati nego netko drugi.

 

Ambroz Andrić

U to blaćenje Bugojna umiješale su se i strane obavještajne službe onih država koje danas čuvaju Jugoslaviju. Za njih je „patku“ pustio u promet bivši čehoslovački general major Jan Šejna, koji je još 26. veljače 1968. prebjegao Amerikancima. Čekao je punih šest godina da bi u veljači 1974. iznio na javu sovjetski ratni plan „Polarku“, u kojemu je, onako usput, ustvrdio da je Bugojno samo dio sovjetskog plana, drugim riječima, da je Bugojno djelo Sovjeta.

Dakako da su neki Hrvati jedva dočekali ovo „otkriće“ bivšeg češkog, a sada američkog obavještajca Jana Šejne. No, veselje im je bilo kratkotrajno. Već u srpnju 1974., objavio je dr. Ivo Korsky analizu „Polarka i Bugojno“ u kojoj je dokazao neodrživost Šejnine tvrdnje. Nitko u emigraciji nije nakon toga ušao u raspravu o toj analizi, toliko su snažni bili piščevi argumenti.

Dakako, ova ustrajna obrana Bugojna nije nekima bila shvatljiva, pa su počeli zaključivati da bi Bugojno moglo biti naše djelo, ili da bismo mi željeli prikazati Bugojno kao svoj pothvat. Nisu mogli shvatiti da smo samo vršili svoju hrvatsku nacionalističku dužnosti braneći bugojanske borce.

Zašto smo branili Bugojno? Zbog istih onih razlog zbog kojih su ga napadali Jugoslavija i svi oni koji brane Jugoslaviju. Oni su napadali Bugojno da bi zaustavili razvitak borbenog duha među Hrvatima, a mi smo ga branili, branimo i branit ćemo ga, jer time jačamo hrvatsku borbenu struju i zadajemo udarac Jugoslaviji. Uostalom, zar nije najbolji dokaz važnosti Bugojna upravo jugoslavensko nastojanje da se ono uništi kao politički pojam? Pa ako se u to morala umiješati čak i američka obavještajna služba, zar to nije dokaz prave vrijednosti Bugojna?

U spomenutoj analizi dr. Korsky je ispravno utvrdio:

„Kako je operacija Bugojno prvi hrvatski gerilski upad u Jugoslaviju nakon tragedije Božidara Kavrana i drugova i kao takav je upravo elektrizirao mlađe krugove u hrvatskoj emigraciji, neshvatljivo je, sa stajališta borbe, ovo pokušavanje da se Bugojno pretvori u dio sovjetskog plana.

Pavo Vegar

…Sa stajališta hrvatske borbe protiv Jugoslavije, trebali bismo svojatati Bugojno kao vlastitu akciju pa i onda kad bismo znali da je dio tuđeg plana. A kada to ne znamo, kad je strana inicijativa više nego nevjerojatna, nije mi razumljivo zašto bismo se odrekli ovog politički uspješnog djela u svojoj daljnjoj borbi.“[2]

„Kako ulazi, dakle, Bugojno u Polarku, odnosno zašto o njemu govori Jan Šejna?

Nema dvojbe da postoje neki krugovi koji upravo na silu žele proglasiti Bugojno sovjetskim djelom…

Jugoslavenske su vlasti shvatile opasnost da bi Bugojno moglo poslužiti kao početak jednog lančanog procesa radikaliziranja hrvatskih emigrantskih snaga, te da je potrebno kompromitirati samu ideju gerilskih upada prije nego što zahvati šire slojeve mlađih ljudi. Zato je Beogradu bila potrebna pomoć Sjedinjenih Američkih Država protiv ovakvih i sličnih pokušaja.“[3]

Bugojno nije djelo ni ovoga ni onoga, nego je djelo tajne hrvatske revolucionarne organizacije koja se zove Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Ono je u studenom 1975., u sastavku pod naslovom „Proglas Hrvatskog revolucionarnog bratstva“,[4] objavilo:

„Tvrdimo i možemo potkrijepiti dokazima slijedeće:

1.       Hrvatsko revolucionarno bratstvo je isključivi organizator akcije Bugojno

2.       Akciju su izveli revolucionarci, pripadnici organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo

3.       ‘Naslućivanja’ general-majora Šejne, kako je akcija Bugojno uklopljena u sovjetsku ‘Polarku’, proizvod je bujne mašte Šejne, ili je to učinio po nečijem nalogu radi gušenja revolucionarnog poleta i unošenja sumnje i nepovjerenja u vlastite snage hrvatskih rodoljuba spremnih nastaviti put Bugojna.“

Politička platforma Adolfa Andrića

Jedan od vođa Bugojna, Adolf Andrić, napisao je priručnik za vođenje hrvatske gerile pod naslovom „Osvetnici Bleiburga“. Nije mi poznato kad je napisao tu knjigu. Drugo izdanje izišlo je oko dvije godine nakon Bugojna, polovicom 1974.

Zanimljivo je iz te knjige donijeti nekoliko odlomaka da bismo vidjeli koje je političke ideje zastupao pisac, što osim toga rasvjetljuje idejno-političku pozadinu akcije Bugojno.

Već iz same „Posvete“, vidi se širina pogleda Adolfa Andrića:

„Ovaj skromni priručnik posvećujem palim hrvatskim borcima, koji su kroz vjekove davali svoje živote na oltar domovine braneći hrvatsku grudu od najezda naših imperijalističkih susjeda:

– Ocu hrvatske revolucionarne misli Eugenu Kvaterniku, koji je svoj život žrtvovao u prvoj hrvatskoj (Rakovičkoj) revoluciji;

– Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i svim palim hrvatskim sinovima i kćerima tokom Drugog svjetskog rata;

– hrvatskim žrtvama Bleiburga (…);

– svim hrvatskim mučenicima, koji su radi hrvatske oslobodilačke misli ostavili svoje kosti po robijašnicama obadviju Jugoslavija i onim današnjim živim robijašima-kosturima (…);

– hrvatskom komunisti heroju Andriji Hebrangu, koji je radi obrane hrvatskog nacionalnog teritorija (Srijem) bio obješen po srpskim imperijalistima (…);

– svim živim hrvatskim komunistima koji danas brane hrvatske nacionalne interese i voljni su boriti se sutra rame uz rame sa ostalim hrvatskim revolucionarima za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda;

– hrvatskim radnicima i seljacima, čiju muku, plod rada i krv, u današnjoj Jugoslaviji poput parazitskih pijavica sišu beogradski eksploatatori;

– hrvatskim emigrantima političkim i ekonomskim (…);

– neprežaljenom i neumrlom hrvatskom modernom revolucionarnom misliocu, ideologu, organizatoru, začetniku hrvatske revolucionarne antijugoslavenske borbe, mome prijatelju Gezi Pastiju, po Udbi mučenom i zaklanom 1965. u Parizu;

– devetorici hrvatskih revolucionara-povratnika iz Australije i

– svim onim hrvatskim revolucionarima koji danas čame u jugoslavenskim i stranim zatvorima.

Konačno: ovaj priručnik namijenjen je i posvećen svim današnjim živim hrvatskim revolucionarima kako bi što spremnije i efikasnije obavili naš sveti hrvatski zavjet rušenja Jugoslavije i uspostavljanje nove, sretne, demokratske, buduće: NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.“

Priručnik sadržava osim borbenog dijela, također i ideološki dio. Od posebne je vrijednosti vidjeti stav prema pravoslavcima i prema komunistima.

„Hrvatski revolucionari (…) ne smiju nikada dozvoliti da se hrvatska revolucija pretvori u vjerski rat protiv bilo koje hrvatske vjerske skupine, pa tako ni pravoslavne (…)

(…) Od samih hrvatskih pravoslavaca ovisit (će) njihova sudbina u burnim danima buduće Hrvatske Revolucije. (…)

Hrvatski revollucionari se nadaju, da će mudrost i razbor kod hrvatskih pravoslavaca prevladati zablude velikosrpske politike srbijanskih interesa (…). Ovu nadu potvrđuju potpisi Hrvatske Deklaracije književnika među kojima se nalazi i priličan broj hrvatskih književnika pravoslavne vjeroispovjesti.“[5]

Vejsil Keškić

„Ideja hrvatske oslobodilačke revolucije mora ujediniti sve staleže hrvatskog naroda, sve hrvatske sinove i kćeri bez obzira na vjersku ili ideološku pripadnost! Ona mora naći kompromis rada hrvatskog Ustaše i hrvatskog Komuniste! U današnjoj Jugoslaviji opstojanje hrvatskog naroda dovedeno je na rub propasti i radi svete ideje hrvatskog nacionalnog održavanja ideološka razmimoilaženja ne smiju predstavljati kočnicu progresu hrvatske revolucije. Mi hrvatski revolucionari, pripadnici nove hrvatske generacije, kojima nitko ne može pripisati djela „ratnih zločina“, niti pripadnost nacističkoj ili fašističkoj ideologiji, jedina smo garancija razboritog usklađivanja snage cjelokupnog hrvatskog naroda. Zato mi moramo dati cijelom svijetu do znanja da Hrvatska Revolucija nema protukomunistički nego samo protujugoslavenski hrvatsko-oslobodilački karakter.“[6]

„Svaki hrvatski komunist koji se stavi u službu Hrvatske Revolucije mora biti tretiran isto kao i po bilo kojoj drugoj ideologiji izgrađen Hrvat, tj. bratski, s punom slobodom ispovijedanja svoje ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Hrvatski revolucionari trebaju osuditi izvikivanje protukomunističkih parola.

Za razliku od hrvatskih komunista, hrvatski revolucionari moraju smatrati „jugoslavenske komuniste” neprijateljima hrvatskog naroda, jer oni služe veliko-srpskim eksploatatorskim interesima.“[7]

U čemu je vrijednost Bugojna

Iako je o uspjesima i djelovanju Bugojna pisano toliko da je teško reći nešto nova, tek danas možemo jasno procijeniti njegovu pravu vrijednost. Kako bi nam dobro došlo danas novo Bugojno, kad Jugoslavija gori na Kosovu! Ispunjava se, međutim, ona narodna: „Drumovi će zaželjeti Turaka, al’ Turaka više biti neće.“

Da li je to slučajnost ili je netko odgovoran što danas nemamo novo Bugojno? Da li bismo imali takvo stanje da je svojedobno cijela hrvatska emigracija oduševljeno prihvatila pojavu Bugojna? Da smo na svim hrvatskim priredbama tijekom ovih godina s poštovanjem govorili o tom djelu, da smo objektivo istraživali tehničke propuste i raspravljali o budućim zadacima, da smo zajednički radili na dizanju duha borbe, zar ne bismo danas imali novo Bugojno, tehnički savršenije i zato nepobjedivo?

No, ne leži sva krivnja samo na onima koji su napadali Bugojno. Krivi su i oni koji su neispravno usmjerivali hrvatsku borbu. Krivnja je i na onima koji su emigrantskim lažnim revolucionarstvom tražili ispriku za bijeg od opasnog domovinskog područja. Do smanjenja borbenog duha došlo je, dakle, iz dva razloga:

a) Jer se je omalovažavala borba i

b) Jer se je zaboravilo da je domovina glavno područje borbene akcije.

Ako želimo popraviti današnje stanje, potrebno je ispraviti ove dvije pogreške. Potrebno je u prvom redu ojačati duh Bugojna što ćemo uspjeti ako spoznamo njegovu unutrašnju vrijednost.

U tom smislu korisno je pročitati što o Bugojnu misli Tomislav Naletilić, osobni prijatelj nekolicine bugojanskih boraca, koji je o tome pisao u zatvoru, nakon što je bio osuđen na temelju lažne optužbe da je spremao diverzantske akcije na jugoslavenskom području.

„Bugojanski pothvat vrijedan je divljenja, – piše Naletilić, – jer su njime Hrvati dokazali da su spremni dati život za Hrvatsku. Život je najviše što čovjek može dati za slobodu svoje domovine. Hrvatski vitezovi su žrtvom svoga života pred svijetom zasvjedočili da se hrvatski narod nije pomirio s Jugoslavijom i da je spreman boriti se za svoje oslobođenje.

I sami su udbaši govorili: Bili su to izvježbani borci, pravi gerilici. Da ih je bila stotina, srušili bi Jugoslaviju.

Okupatori se ljute radi Bugojna na emigraciju. Ona ih je iznenadila i osramotila pred svijetom pogotovo u očima Zapada gdje su željeli prikazati svoju državu kao stabilnu tvorevinu. Umjesto toga, devetnaest hrvatskih mladića, bez ičije pomoći izvana, dva mjeseca su tresli temeljima Jugoslavije. Devetnaest hrvatskih vitezova dali su svoj život da bi nadalje gorio plamen hrvatskog narodnog otpora protiv stranog okupatora.

Ne zna im se ni groba. Beograd nije dopustio da budu pokopani u svojim rodnim mjestima, da njihovi grobovi ne bi postali narodna svetišta.“[8]

Kao osobnog prijatelja, Tomislava Naletilića boli njihova smrt, no unatoč tome ističe kao posebnu vrijednost Bugojna spremnost na žrtvu i hrabrost koju su pokazali bugojanski borci. Istina, neprijatelj je razasuo njihove kosti „da njihovi grobovi ne bi postali narodna svetišta“, ali o nama ovisi da li će oni biti zaboravljeni ili će postati vječna baklja, putokaz prema pobjedi. I ja sam analizirao vrijednost Bugojna u jednom članku objavljenom nekoliko mjeseci nakon samog događaja. Zaustavio sam se uglavnom na tehničko-teoretskim razmatranjima o uspjesima i posljedicama Bugojna, te sam napisao:

„Bugojno svakako predstavlja snažan tehnički napredak u usporedbi s dosadašnjim pokušajima. Bugojno je dokazalo mogućnost sprečavanja infiltracije Udbe u ključne položaje neke skupine, što ujedno znači i mogućnost uspješne borbe protiv djelovanja Udbe. Ono je također dokazalo i mogućnost uspješnog prebacivanja u domovinu.

Bugojno je dokazalo i spremnost emigracije, naročito tzv. malih ljudi, na žrtve, pa i na najviše žrtve vlastitog života. Bugojno je dokazalo također i potrebu postojanja posebnih skupina, potpuno neovisnih ni o jednoj političkoj skupini u organiziranom smislu, te potpuno tajnih, jer je dokazano, da su samo takove skupine u stanju baviti se sličnim pothvatima.“[9]

Dakako, nije sve u akciji Bugojno bilo savršeno. Bugojno je imalo svojih tehničkih pogrešaka. O tome smo svi pisali, i ja i drugi, a pisat ćemo i ubuduće. No unatoč svih pogrešaka ostaje činjenica da je konačna bilanca Bugojna pozitivna, da je Bugojno bilo koristan doprinos hrvatskoj oslobodilačkoj borbi i da žrtve tih junaka nisu bile uzaludne. Ovo je posebno istaknuo dr. Korsky u svojoj raščlambi Bugojna:[10]

„Titov međunarodni ugled bio je teško narušen upadom jedne male skupine slabo opremljenih ljudi.“

„Nakon skoro tri desetljeća neograničene vlasti Titov je režim toliko slab da ga može ugroziti šačica ljudi bez strane pomoći. Što bi tek bilo da je upad izvršila veća skupina s jakom stranom pomoći, pitanje je koje si je tada postavljao svaki ozbiljan promatrač jugoslavenske stvarnosti.

Uklapanjem Bugojna u Polarku pokušalo se smanjiti političko značenje samog upada.“

„Upravo zato što je Bugojno s razmjerno malim sredstvima i unatoč političkih i propagandističkih nedostataka, izazvanih izolacijom samih gerilaca od svih hrvatskih političkih skupina, dovelo do tako jakog učinka među hrvatskom mladeži, bilo je potrebno da se što više kompromitira.

Niti Amerikanci niti Jugoslaveni nemaju većih poteškoća da infiltriraju javne hrvatske političke skupine, pogotovo one koje bi trebale imati predstavnički općenarodni značaj, te zato uvijek mogu preko njih zakočiti svaku izravnu djelatnost tipa Bugojno. No ne mogu spriječiti stvaranje većeg broja potpuno nezavisnih, malih skupina, koje bi, potaknute primjerom Bugojna, mogle poduzeti slične djelatnosti. Ponavljanjem većeg broja ovakvih malih akcija položaj Jugoslavije toliko bi oslabio da bi polje bilo spremno za sustavnu gerilu pa i za vojničke akcije većeg značaja. Nitko to ne zna bolje od Tita i njegovih vojničkih suradnika koji su na ovakav način započeli svoju gerilu i koji su skoro tri desetljeća naučili mladež da u gerilskim akcijama,a ne u političkoj borbi, vidi put do oslobođenja.“

Prisjetimo se hrvatskih revolucionara preteča ZNG-a i hrvatske vojske koji su 1972-ge položili svoje živote za hrvatsku stvar.

1. Ambrozije Andrić, R. 10. 12. 1939. u Tuzli, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići Kod Omiša;

2. Adolf Andrić, R. 4. 3. 1942. u Tuzli, poginuo 26. 6. 1972. na planini Raduši Kod Gornjeg Vakufa;

3. Pavao Vegar, R. 10. 11. 1939. U Vašarovićima pokraj Ljubuškog, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići Kod Omiša;

4. Ilija Glavaš, R. 8. 12. 1939. u Lužanima pokraj Gornjeg Vakufa, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

5. Đuro Horvat, R. 12. 4. 1939. u Palinovcu pokraj Čakovca, zarobljen 2. 7. 1972. Kod Jablaničkog jezera, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

6. Vejsil Keškić, R. 25 . 6. 1939. u Maloj Peći pokraj Bihaća, zarobljen 29. 6. 1972. u blizini Prozora, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

7. Viktor Kancijanić (Kocijančič), R. 1. 3. 1945. u Tinjanu pokraj Pazina, ubijen 2. 7. 1972. Kod Raduše;

8. Petar Bakula, R. 3. 2. 1947. u Rastovači pokraj Posušja, ranjen 15. 7. 1972. na brani Peruča, kasnije zacijelo likvidiran;

9. Ludvig Pavlović, R. 9. 4. 1951. u Vitini pokraj Ljubuškog, zarobljen prije prelaska ostatka grupe u Hrvatsku, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Pomilovan, 20 godina robije, pod sumnjivim okolnostima poginuo Kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18 godina. 9. 1991. U Studenim Vrilima, na cesti između Tomislav grada i Posušja;

10. Mirko Vlasnović, R. 19. 8. 1932. u Zemuniku Gornjem kod Zadra, predao se u rodnom selu 28. 7. 1972., Osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

11. Ilija Lovrić, R. 1945. u Varvarima pokraj Prozora, poginuo . 7. 1972. u blizini Varvara;

12. Filip Bešlić, R. 1936. u Rastovači pokraj Posušja, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

13 . Stipe Ljubas, R. 21. 9. 1951. u Đakovu, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

14. Vlado Miletić, R. 1946. u Ograđeniku pokraj Čitluka, poginuo 13. 7. 1972. Kod sela Pribić kraj Livna;

15. Vinko Knez, R. 26. 1. 1953. u Viškovcima pokraj Požege, poginuo 27. 6. 1972. Kod Han Ploča, Iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

16. Ivan Prlić, R. 8. 11. 1951. u Sovićima pokraj Gruda, zarobljen 26. ili 27. 6. 1972. zacijelo kasnije likvidiran;

17. Nikola Antunac, R. 1950. u Karlovcu, poginuo 27. 6. 1972. Kod Han Ploča, Iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

18 . Vilim Eršek, R. 20. 10. 1939. U Žigrovcu pokraj Varaždina, poginuo 27. 6. 1972. Kod sela Rumboci;

19. Vidak Buntić, R. 28. 1. 1942. u Ograđeniku pokraj Čitluka, predao SE 25. 7. 1972. između Zagvozda i Žeževice, zacijelo kasnije likvidiran;

Jedno Viđenje o operaciji – Ubojstva političkih neistomišljenika bili su i ostali jedna od težišnih aktivnosti svih političkih policija. Tako je bilo i sa represivnim službama koje su budno motrile nad svima onima kojima je hrvatska jednakopravnost bila važnija od opstanka «cjelovite Jugoslavije i jedinstvenog SKJ», kako su komunisti često voljeli govoriti.

Utemeljena kombinacijom komunističkog revolucionarnog terora i voljom velikih svjetskih sila, druga Jugoslavija je mogla opstati na isti onakav način kako su Karađorđevići i velikosrpska «beogradska čaršija» na životu održavali Versajsku tvorevinu. Kraj Drugog svjetskog rata i prvi dani mira pokazali su svu svirepost metoda primjenom kojih Josip Broz i njegova komunistička oligarhija žele opstati na vlasti. Događanja na Bleiburgu a napose zločini počinjeni na Križnim putevima, logorima i zatvorima u razdoblju između 1945. i 1948. pokazali su da će državni teror i likvidacije političkih neistomišljenika biti jedan od temeljnih načina opstanka komunističkog poretka utjelovljenog u agentu Kominterne Josipu Brozu i njegovim sljedbenicima.

Odnos prema državotvornim Hrvatima i predstavnicima Katoličke crkve bio je naročito nesmiljen i brutalan. Tako da se zločini počinjeni nad katoličkim svećenicima u Hrvata mogu, bez imalo pretjerivanja, staviti uz bok najvećim progonima u vrijeme Rimskog ili Osmanskog carstva. Međutim, sukob Tita i njegovog idola Staljina, koji je uslijedio 1948. na neki je način umanji progone državotvornih Hrvata kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu. Sve do 1957. godine i neuspjelih pokušaja atentata na dr. Antu Pavelića u Argentini te na dr. Branka Jelića u Njemačkoj.

Hrvatske političke i revolucionarne organizacije

Nakon smrti dr. Antu Pavelića, pod posebnom prismotrom jugoslavenskih komunista i UDBE našlo se nekoliko međusobno podijeljenih hrvatskih emigrantskih organizacija i pojedinaca. U prvom redu Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koji je nakon Pavelićeve smrti lagano gubio na težini, zatim Hrvatski narodni odbor, na čijem je čelu bio dugogodišnji emigrant dr. Branko Jelić a napose Hrvatski narodni otpor (HNO) i njegov utemeljitelj Vjekoslav Maks Luburić.

Sudeći prema danas dostupnim dokumentima i izvorima jugoslavenske komunističke vlasti najviše su se pribojavale upravo Luburićevih «otporaša» koji su u svoje programske odrednice, s ciljem obnove hrvatske države, unijeli ideju o pomirbi hrvatskih komunista i ustaša, čega su se anacionalni i prosrpski kadrovi u UDBI i jugoslavenskom savezu komunista osobito pribojavali. Hrvatsko revolucionarno bratstvo /HRB/ osnovali su 1961. godine u Australiji Geza Pasty, Josip Senić, Jure Marić i još nekolicina bivših pripadnika HOP-a, nezadovoljnih retoričkim zauzimanjem za riješavanje hrvatskog pitanja, za što se početkom šezdesetih godina zalagalo tadašnje vodstvo HOP-a. Ova polu tajna hrvatska revolucionarna organizacija u narednom je razdoblju u Jugoslaviji i inozemstvu izvela više akcija uperenih protiv Jugoslavije a među njima svakako je najpoznatija operacija Feniks (lipanj, srpanj 1972), odnosno upad Bugojanske skupina, koja je imala za cilj podizanje ustanka te zbacivanje okova i obnovu Hrvatske Države.

Hrvatski kadrovi u jugoslavenskim tajnim službama

Pod utjecajem procesa koji su se događali unutar komunističke Jugoslavije, a napose zbog sve izraženijeg hrvatskog nezadovoljstva, jugoslavensko komunističko vodstvo je još početkom šezdesetih godina krenulo s primjenom plana tzv. «otvaranja granica» nadajući se kako će na taj način ne samo umanjiti hrvatski otpor nego promijeniti i dotadašnju demografsku sliku hrvatskih krajeva. Posebice u BiH, Slavoniji te srednjoj i južnoj Dalmaciji. Međutim, kako je tijekom dolaska nove generacije hrvatskih radnika u zapadnu Europu, poglavito u SR Njemačku, došlo do njihovih kontakata sa starim hrvatskim emigrantima koji su zemlju napustili 1945. ili prvih poslijeratnih godina, pred komunističkim se vlastodršcima našla potreba stvaranja čvrste obavještajne jezgre koja će pokušati onemogućiti dalje jačanje hrvatskih državotvornih organizacija u inozemstvu te njihov pokušaj ubacivanja u Jugoslaviju. Stoga, vodstvo jugoslavenskih komunista našlo se polovicom šezdesetih godina pred vrlo delikatnim zadatkom, odnosno pronalaskom odanih kadrova za planiranje, provedbu i realiziranje najsloženijih obavještajnih zadaća koje su imale za cilj očuvanje Jugoslavije i njenog unutarnjeg jednopartijskog uređenja.

Činjenica da se u to vrijeme među pripadnicima političke emigracije i članovima hrvatskih emigrantskih organizacija nalazio najveći broj hercegovačkih Hrvata pred jugoslavenske je komunističke i velikosrpske vlastodršce stavila potrebu iznalaženja takvih personalnih rješenja za potrebe UDBE koja će ispunjavati dva uvjeta.

Prvo, uspješno pronalaženje kadrova a drugo, infiltriranje tih kadrova u sustav emigrantskih organizacija. Upravo iz tih razloga, iz poslijeratnih omladinskih i oznaških ćelija, na ključna mjesta u sustavu komunističkog aparata šezdesetih i sedamdesetih su godina došli i neki pojedinci iz Hercegovine, poput Ante Miljasa, Ivana Brigića, Jerke Bradvice, Mirka Grgića, Stipe Grizelja, Stanka Čolaka, Ive Jerkića, Vinka Radišića, Ivana Lasića – Gorankića, Rade Vukojevića, Grge Šimunca, Vlade Šošića, Marka Musića i mnogih drugih. S druge pak strane oni su, kao i njihovi podređeni, u zemlji i inozemstvu tražili ljude preko kojih će s uspjehom ostvariti uvid i staviti pod nadzor pripadnike hrvatskih organizacija u iseljeništvu. Naravno, svi su oni odreda imali svoje šefove u Sarajevu i Beogradu, poput Franje Herljevića, Vase Gačića, Raifa Dizdarevića, Duška Zgonjanina, Stane Dolanca, Petra Gračanina, te su bespogovorno obavljali njihove zamisli. Za pronalazak materijalnih sredstava potrebnih za realiziranje ovih složenih zadaća nisu uopće morali brinuti. O tome su, naime, vodili računa direktori velikih komunističkih poduzeća koji su po partijskoj liniji bili postavljeni na te dužnosti i imali su obvezu punjenja tajnih fondova iz kojih su financirane tajne operacije UDBE, KOSA i SID-a.

Politička ubojstva naručena iz Beograda

Poslije smrti dr. Ante Pavelića, analitičari UDBE su analitičkom obradom došli do spoznaje kako među hrvatskim emigrantima postoje dvije osobe koje bi mogle politički ujediniti dosta razjedinjene hrvatske emigrantske organizacije. Prema njihovim zaključcima, riječ je o Vjekoslavu Maksu Luburiću i dr. Branku Jeliću. Oni su, prema mišljenju, udbinih analitičara posebno bili opasni jer su se zalagali za pomirbu ustaša i partizana te za ujedinjenje svih Hrvata u borbi za obnovu Hrvatske Države.

Posebno su se komunisti pribojavali stvaranja i jačanja jedne ovakve organizacije u zemlji koja bi, zbog izrazitog nezadovoljstva položaja hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji mogla naići na potporu širokih narodnih slojeva. Stoga je vrh jugoslavenskog represivnog aparata pripremio i izveo nekoliko operativnih akcija čiji je cilj bio priprema terena za likvidaciju ključnih političkih figura hrvatskog iseljeništva. Tako su višegodišnje operativne akcije koje su imale za cilj likvidaciju ključnih ljudi iz Luburićevog i Jelićevog okružja započela serijom ubojstava hrvatskih emigranata 1968. godine, i to ubojstvima Mile Rukavine, Krešimira Tolja, Vida Maričića, Josipa Krtalića, Ante Znaora, Hrvoja Urse i Pere Čovića. Serija ubojstava nastavljena je i 1969. godine kada su izvršeni atentati udbinih egzekutora na Nahida Kulenovića i Vjekoslava Maksa Luburića.

Infiltracija udbaša u operaciju «Fenix»

Stjepan Ševo, rođen u Hamzićima kod Čitluka 10. prosinca 1936. godine, kao i čitava njegova obitelj, glavom su platili Stjepanovo sudjelovanje u hrvatskim emigrantskim krugovima. Bez oca je ostao je kao osmogodišnji dječak. Ubili su ga, naime, pripadnici XII. Hercegovačke brigade koja je u zapadnu Hercegovinu stigla u studenom 1944. godine. Ševo je iz Jugoslavije emigrirao 1966. godine. Dvije godine kasnije jugoslavenske komunističke vlasti su preko nekolicine svojih agenata doznali kako je Ševo u hrvatskim emigrantskim krugovima postao politički vrlo aktivna osoba. Dostupni izvori pokazuju kako je službeni Beograd, preko djelatnika riječke Udbe Vinka Sindičića i djelatnika splitske Udbe koji se vodio pod pseudonimom «Mosor» doznao za Ševine aktivnosti vezane za pripremu Bugojanske Skupine. Ubrzo nakon toga, odnosno 24. kolovoza 1972. Ševu je, kao i cijelu njegovu obitelj, tijekom godišnjeg odmora u Italiji zadesila mučka i prerana smrt.

Istraga koju su nakon toga provele talijanska i njemačka policija ponudile su neka saznanja na temelju kojih je osumnjičen Vinko Sindičić. Međutim, u Udbinoj informaciji od 12. studenoga 1971. godine, čiji je faksimil objavljen u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, autora Bože Vukušića, Jure Uvanović informira svoje nadređene o susretu koji je suradnik splitske Udbe pod kodnim nazivom «Denis» ostvario 07. studenoga u Trstu sa Stjepanom Ševom, Marjanom Rogićem i tajnovitim muškarcem za koga su udbaši pretpostavili da je osobno jedan od čelnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva, organizacije koja je organizirala i izvela Bugojansku akciju, Josip Senić.

Prema tvrdnjama objavljenim, također, u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, pod pseudonimom «Denis» vođen je suradnik splitske UDBE Miljenko Mandžo, Ševin sumještanin i poznanik iz mladosti, dugogodišnji urednik Radio Zadra i osoba zahvaljujući čijem je svjedočenju svojedobno osuđen književnik Mirko Vidović. U spomenutoj informaciji, čiji je potpisnik Jure Uvanović, prenesene su, između ostaloga i riječi Stjepana Ševe kako su ga prije toga u Stuttgartu tražili neki poznanici a među njima je bio i još jedan njegov sumještanin Vinko Radišić ( u to vrijeme šef kabineta člana SIV-a Ive Jerkića a kasnije veleposlanik SFRJ u Beču). Četiri mjeseca kasnije, točnije 09. ožujka 1972. godine, u hotelskoj sobi u Wiesloch-Frauenweileru (Baden-Wuertenberg) pronađeno je mrtvo tijelo Josipa Senića koji je preminuo od dva hica zadobivena u potiljak. Za Senićevo ubojstvo osumnjičen je Vinko Sindičić. Njemačka policija ubrzo je uhitila Sindičića ali je isti uz plaćanje kaucije od 1000 maraka pušten na slobodu 21. ožujka 1972. godine. U to vrijeme braća Andrići, Pavo Vegar, Ludvik Pavlović i ostali članovi Bugojanske skupine već su započeli okupljanje koje će završiti kratkim pripremama u Austriji i upadom u Jugoslaviju u lipnju mjesecu iste godine. Senićeva desna ruka Stjepan Ševo živio je nakon spomenutog susreta u Trstu još svega devet mjeseci. Ubijen je u Italiji, zajedno sa svojom suprugom Tatjanom i pokćeri Rosemarie Bahorić. I za Ševino ubojstvo opet je osumnjičen Vinko Sindičić. Talijanska policija Sindičića je pronašla u Jugoslaviji. U istrazi koju je u nazočnosti talijanskih policajaca provodio jugoslavenski sud Sindičić je izjavio kako je u vrijeme smrti obitelji Ševo bio u Jugoslaviji, što je sudac i uvažio.

Neuspjeli atentati na Gojka Bošnjaka

Samo dan prije uhićenja posljednjeg člana Bugojanske skupine Mirka Vlasnovića, pred ulaznim vratima Karlsburg u Karlsrucheu eksplodirala je podmetnuta bomba. Načinjena je znatnija materijalna šteta. Međutim, počinitelj je ostao nepoznat. Vlasnik spomenute gostionice bio je dugogodišnji hrvatski emigrant Gojko Bošnjak, rođen u Širokom Brijegu 04. veljače 1934. godine. Prema dostupnim izvorima Udba je Bošnjaka sumnjičila da je pripadnicima Bugojanske skupine pružio utočište te da su u njegovoj kuglani obavljali tjelesne pripreme. Petnaest mjeseci kasnije na Bošnjaka je ponovo pokušan atentat. A atentator je bio Vlatko Mišić, rođen 1939. u Ljutom Docu kod Širokog Brijega. Zahvaljujući Bošnjakovoj prisebnosti i hrabrosti te Mišićevim nevoljama s pištoljem, atentat nije uspio. Njemački Zemaljski sud u Karlsrucheu osudio je 10. svibnja 1974. godine Vlatka Mišića na deset godina zatvora. Prema izjavi koju je u jesen 1993. godine dao bivši udbaš Radoslav Vukojević, Vlatka Mišića je u početku na vezi držao Ivan Lasić – Gorankić.

Zadaću za izvršenje atentata na Gojka Bošnjaka Mišiću je, prema vlastitom priznanju, nakon provjere povjerio osobno Radoslav Vukojević i to na nalog svoga nadređenog Stipe Grizelja. Mišićeve troškove, prema istom izvoru snosio je Republički centar u Sarajevu a sve je to koordinirano pod budnim okom Stanka Čolaka. Kad je naoružanje, s kojim je ovaj atentat počinjen, u pitanju njega je iz Beograda donio Jovo Popović, utvrdio je u iskazu Vukojević, a za njegovu dalju distribuciju bili su zaduženi Tomo Bralo i Pero Manojlović. Na sudskom procesu u Karlsrucheu, vođenom protiv Vlatka Mišića, njemački stručnjak za naoružanje dr. Grossman je ustvrdio: «Pištolj je 10. lipnja 1965. prodan u Italiji osobi koja je putovala u New York. Vlasnik je 21. siječnja 1969. prijavio šerifskom uredu u Los Angelesu da mu je pištolj ukraden». Način na koji je spomenuti pištolj iz Los Angelesa stigao do beogradskog Instituta za «bezbjednost» i njegovog šefa Jove Popovića nikada nije razjašnjen.

Vukojevićev pritisak na obitelj Vegar

Prvi susret Rade Vukojevića i Nediljka Vegara, brata jednog od vođa Bugojanske skupine dogodio se, prema Vegarovoj izjavi, objavljenoj u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, dogodio se u mostarskoj bolnici 28. srpnja 1970. godine. Vegar je, naime, dan ranije došao iz Njemačke posjetiti bolesnog oca. Vukojević je nakon tog susreta odveo Nediljka Vegara u «Kamenu zgradu» nakon čega je započelo ispitivanje o njegovom bratu Pavi Vegaru koji je emigrirao 1959. godine. Česta Vukojevićeva salijetanja nastavila su se i kasnije. Početkom 1971. godine Radoslav Vukojević i Ivan Lasić-Gorankić su odveli Vegara u Vitinu te su pod psovkama i prijetnjama od njega tražili da na sve načine pokuša provjeriti zašto je njegov brat Pavo zajedno s još nekim emigrantima stigao iz Austarlije. Nakon toga poslali su ga kući i uslijedio je poziv za služenje JNA. Mjesec dana nakon izlaska iz JNA Nediljko Vegar je doznao da mu je brat Pavo, zajedno sa skupinom emigranata, s ciljem podizanja ustanka ušao u Jugoslaviju. U popodnevnim satima 07. srpnja 1972. godine Nediljko Vegar je pritvoren. Nekoliko dana kasnije, zajedno sa ocem, prebačen je u zloglasnu mostarsku «Ćelovinu» u kojoj je podvrgnut višednevnim ispitivanjima koja su vodili Srećko Jelavić i Drago Čolak, tadašnji agent Udbe a danas uposlenik jednog grafičkog poduzeća iz Gruda, inače rođeni brata Stanka Čolaka. U to vrijeme Nediljko je u zatvoru sreo Mladena Madunića iz Tomislavgrada i starog Lovru Soldu-Šetkušića koji je nakon toga zbog skrivanja pripadnika Vegar-Andrićeve skupine odležao deset godina robije. Nakon nekoliko mjeseci u Vegarovu zatvorsku ćeliju došao je Rade Vukojević.

Prema Nediljkovom iskazu kratko je brifirao: «Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto teško bolestan» a nakon toga je Vegar pušten iz zatvora. Po izlasku iz zatvora Nediljko Vegar je doznao da mu je Radoslav Vukojević pod optužbom da konzerve koje je kupovao u seoskoj prodavaonici nosi bratu Pavi, bio pritvorio i najmlađeg brata Jerku. Nedugo zatim, Nediljko je pod pritiskom Radoslava i Vukojevića bio prisiljen potpisati izjavu o suradnji s Udbom nakon čega ga je Vukojević odveo do Jesenica. Kad je Nediljko Vegar stigao u Njemačku hrvatskim je emigrantima ispričao svoju životnu priču, a zauzvrat je od prijatelja svoga pokojnog brata Pave toplo primljen. U domovinu se vratio sredinom 1991. godine i odmah se priključio postrojbi ZNG-a koja je u to vrijeme provodila obuku u Radmanovim mlinicama kod Omiša.

Dvadeseti čovjek u rukama Duška Zgonjanina

U ruke tadašnjeg šefa UDBE u Doboju Duška Zgonjanina, krajem 1971. godine dospio je povratnik iz Australije Marko Mijić, rođen 1949. u Novom selu kod Bosanskog Broda. Ubrzo nakon uhićenja Mijić je, sudeći prema dostupnim izvorima, pristao na suradnju te je Zgonjaninu i njegovim suradnicima otkrio sve pojedinosti vezane za pripremu operacije «Feniks» kao i o aktivnostima istaknutih hrvatskih emigranata u Australiji i Europi. Pod kodnim imenom «Ukrina», a s ciljem ponovnog priključenja braći Andrić i Pavi Vegaru otputovao u Austriju. Međutim, njegova uloga ubrzo je od strane braće Andrića i Pave Vegara procijenjena sumnjivom pa su prekinuli sve kontakte s njim. Ubrzo nakon toga Mijić se ponovo vratio u Doboj. Dobivši novi kodni naziv «Serafin» bio je ključni svjedokom optužbe na sudskom procesu četvorici uhićenih Bugojanaca vođenih pred Vojnim sudom u Sarajevu 1972. godine. Prema mišljenju analitičara, Mijić je operativcima UDBE prenio i svoja saznanja o djelovanjima australske skupine HRB-a, odnosno Srećka Rovera, Josipa Senića, Geze Pastya i Jure Marića. Đorđe Ličina je u svojoj knjizi Dvadeseti čovjek iskoristio Mijićev slučaj za stvaranje priče o navodnom dvadesetom čovjeku, što on prema tvrdnjama onih koji do u tančine poznaju ovu materiju nije uopće bio.

Krešimir.K / Kamenjar.com

 

Pronađeno mjesto gdje leže tijela hrvatskih vitezova PAVE VEGARA I AMBROZA ANDRIĆA!

 

 

Na Raduši obilježena 46. obljetnica Bugojanske skupine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

20. lipnja 1990. – Podignut hrvatski barjak pred Hrvatskim saborom!

Objavljeno

na

Objavio

20. lipnja 1990. Hrvatski sabor promijenio je službeni naziv Socijalistička Republika Hrvatska u Republika Hrvatska. Ispred zgrade Hrvatskog sabora skinuta je zastava sa zvijezdom petokrakom i podignut hrvatski barjak crven-bijeli-plavi sa povijesnim hrvatskim grbom.

Hrvatska televizija, tada zaista hrvatska, prenosila je direktno ovaj događaj. Milijuni Hrvata u domovini i svijetu su sa radošću i suzama u očima dočekali ovaj povijesni trenutak, a suza u oku potekla je i predsjedniku Tuđmanu. S desne strane predsjedniku Tuđmanu stajao je njegov tada najbliži suradnik Stjepan Mesić.

Hrvatski barjak konačno ispred Sabora!

Gromoglasni pljesak okupljenih prolomio se Markovim trgom kada je policajac u hrvatskoj odori skinuo zastavu sa petokrakom i svečano podignuo prekrasnu hrvatsku zastavu sa povijesnim hrvatskim grbom.

Srca Hrvata posvuda diljem svijeta bila su puna neopisive radosti jer je ovo bio trenutak koji su generacije čekale. Mnogi Hrvati su, naime, 45 godina trpjeli teške progone robije i progone zbog držanja hrvatskog grba ili izlaganja istog na javnim mjestima ili vjenčanjima.

Stari povijesni hrvatski grb postao je sastavni dio službene trobojnice, a naziv “Izvršno vijeće Socijalističke Republike Hrvatske” zamijenjeno je nazivom Vlada Republike Hrvatske.

Nametnuto pitanje – bijelo ili crveno polje?

podizanjehrvatskogstijegaum

Zanimljivo je da je tadašnji grb na zastavi Republike Hrvatske počinjao sa bijelim poljem.

Živa potvrda tome nije bila daleko: hrvatski povijesni grb na krovu crkve Svetog Marka star preko 150 godina počinje istim bijelim poljem!

Stoga, nitko nije tada postavljao pitanje ‘korektnosti’ hrvatskog grba jer je zdrav razum i pogled na krov Markove Crkve svjedočio da su u hrvatskoj povijesti i jedan i drugi grb (sa početnim bijelim i crvenim poljem) bili u javnoj uporabi još davno prije II. svjetskog rata i navodne „ustašoidnosti“ povijesnog hrvatskog grba sa početnim bijelim poljem.

Potvrda tome jest povijesni kontinuitet hrvatske zastave: službena zastava Trojedine Kraljevine u periodu od 1868-1918( 50 godina!), po kojoj je i napravljen spomenuti krov na crkvi svetog Marka, ima grb sa početnim bijelim poljem.

Zastava Banovine Hrvatske (1939-1941.) imala je inačicu sa i bez hrvatskog grba (zbog pritisaka velikosrpskog režima). Inačica sa hrvatskim grbom imala je početno bijelo polje i kao takva se isticala na javnim zgradama u Zagrebu.

NDH je koristila verziju sa bijelim početnim grbom, iako u Zakonskoj odredbi o državnom grbu to nije striktno odredila. Istim zakonom je određeno da se u samoj zastavi u lijevom kutu crvenog vodoravnog polja nalazi troplet sa slovom U, te se stoga samo ta inačica zastave može smatrati službenom zastavom NDH ili tzv. „ustaškom zastavom“.

Od 1945. hrvatski grb na zastavi je zabranjen i njegova uporaba je kažnjavana teškim robijama i mučenjima, a na njegovom mjestu nalazio se zloglasni totalitaristički simbol – crvena petokraka. Ona je maknuta na današnji dan 1990., a 21. prosinca 1990. Zakonom o grbu, zastavi i himni određeno je crveno polje na grbu kao početno polje SLUŽBENE zastave Republike Hrvatske.

Među Hrvatima u dijaspori i domovini koristi se i danas povijesna inačica sa početnim bijelim poljem bez ikakve primisli prema periodu II. svjetskog rata, već kao narodno sjećanje na borbu Hrvata za svoju zastavu.

Naime, zastava jest simbol povijesti jednog naroda, te ima dublju društvenu, kulturnu i narodnu dimenziju unutar jednog naroda. To se pravo ne može i ne smije oduzeti hrvatskom narodu.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori