Pratite nas

Povijesnice

Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945. (1. dio)

Objavljeno

na

Prekretnica na europskom bojištu dogodila se 8. rujna 1943. godine, kada je kapitulirala Italija. Kapitulacijom Italije njemačke snage su preuzele talijansku sferu utjecaja u NDH, definiranu Rimskim sporazumom iz 1941. godine.

Na jugoistoku Europe vladala je nepovoljna politička i vojna situacija za Treći Reich. Nijemci su počeli povlačiti svoje postrojbe iz Grčke prema NDH, koja je ostala jedini njemački saveznik, uz dijelove Mađarske (Jug, 2004.:235). Njemački strateški interes je bio održati komunikaciju Zagreb – Zemun te Slavonski Brod – Sarajevo – Mostar – Dubrovnik. (Jug, 2004.:233.-234). Početkom studenog 1944. godine njemačke snage su se povukle iz Dalmacije.

siroki brijeg

Zapovijed o povlačenju je njemačkih snaga je došla izravno iz Berlina, gdje je između ostalog izdana direktiva zapovjedništva njemačkih oružanih snaga o uspostavljanju obrambene crte, nazvane Zelena crta“, koja je uključivala obranu Knina, Mostara i Višegrada. Njemački obrambeni položaji na spomenutoj crti su bili bočna zaštitnica srijemskoj bojišnici i mostobran za prihvat njemačkih postrojbi, iz skupine njemačke armije „E“, koje su se pod zapovjedništvom generala Löhra povlačile iz Grčke. Vrhovni štab NOV i POJ (narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske) je dao odgovor na spomenuti njemački ratni plan, tako što je nakon zaposjedanja jadranske obale usmjerio snage 8. dalmatinskog korpusa prema Livnu, Posušju, Tomislavgradu i Knina, a partizanske snage iz sastava 2. crnogorskog korpusa i 29. hercegovačke divizije prema Dubrovniku, Trebinju, Stocu, Čapljini, Čitluku i Širokom Brijegu.  Postrojbe iz sastava 8. korpusa su ovladale navedenim mjestima, zaključno sa osvajanjem Knina 4. prosinca 1944., čime je reduciran lijevi krak tzv. Zelene crte na prostor od Nevesinja, Mostara do Širokog Brijega.[1] Istodobno, partizanske snage iz sastava 29. hercegovačke divizije su osvojile veći dio Hercegovine te otpočele opsjedanje Širokog Brijega. O partizanskom prodoru u Hercegovinu, krajem listopada 1944., govori dokument Izvještajnog odjela stožera ustaške vojnice u Mostaru gdje stoji slijedeće:

„Dana 29. listopada uslijedilo je povlačenje njemačkih oružanih snaga iz obalnog područja na neprekidnu crtu Mostar – Nevesinje prema istoku i Mostar – Posušje – Široki Brijeg prema zapadu. Kako naše hrvatske oružane snage tako i cijelo pučanstvo hercegovačke Hrvatske bilo je stavljeno pred gotov čin, a posljedice toga je nastala panika u pučanstvu. Naše oružane snage potpuno su izgubile svaku moralnu snagu za otpor. Partizani su nadirali u potpuno nebranjen prostor sve od Dubrovnika uz cijelu obalu, do Metkovića, a istočno preko Ljubinja i Stoca… Partizani su zaposjeli sela pred Mostarom: Rodbinu, Gubavicu, sva Bročanska sela na desnoj obali Neretve, sela uz Mostarsko Blato (Kruševo, Ljuti Dolac, Biograci, Jare i Uzariće) te sela pred Širokim Brijegom: Mokro, Čerigaj, Privalj Mamiće i Kočerin. O borbama na spomenutim crtama predloženi su posebni izvještaji. Vratima Mostara smatrali su partizani Nevesinje i Široki Brijeg, pa su najžešće navaljivali na ova mjesta, ali bez uspjeha…U zaposjednutom području partizani su nastupili kao osvajači… Počeli su organizirati svoje odbore u duhu komunističke doktrine. Osnovali su svoje odbore u svakom selu, te odredili svoje sudove za suđenje zločincima. Počeli su ubijati nedužne i čestite Hrvate. Prvi je bio Stolac, Čapljina, Ljubuški i na kraju divljanje partizana u selima Mostara i Brotnja (Čitluka). Paralelno sa ovim pitanjima počela je kofiskacija imetka. Ispočetka se oduzimalo po nekoj tobožnjoj osnovi, a sada odnose sve redom koliko mogu odvući i odnijeti. U ovome pogledi stizali su jednaki izvještaji iz skoro svakog sela i predjela zauzetih od partizana…“[2] 

U tako osmišljenoj strategiji obrane ovog najjužnijeg dijela tadašnjeg europskog ratišta, Mostar je dobio značaj glavnog obrambenog stupa njemačke obrane u novo osmišljenom ratnom planu, a time su Široki Brijeg i Nevesinje istodobno postali glavni bočni obrambeni stupovi koji su bili od presudne važnosti za njemačko držanje Mostara. Odnosno za nadzor komunikacijskih pravaca koji dolinama rijeke Neretve i Bosne vode prema Srijemskoj bojišnici. Tako postavljenom strategijom, obrambena crta Mostar – Široki Brijeg – Nevesinje dobila je iznimno važan vojni značaj u njemačkim vojnim planovima u razdoblju od početka studenog 1944. do sredine veljače 1945. godine, čime je Široki Brijeg po prvi puta u navedenom razdoblju tijekom Drugog svjetskog rata dobio vojni značaj. Do okončanja Kninske operacije, odnosno do kraja prve polovine prosinca 1944. godine, prostor Širokog Brijega su bezuspješno su opsjedale postrojbe 29. hercegovačke divizije (komadant Vlado Šegrt, zamjenik komadanta Nikola Vidačić i politički komesar Vukašin Mićunović (Komnenović i Kreso, 1979.:575).[3] U drugoj polovini prosinca na prostor zapadno od rijeke Neretve je ubačena 9. dalmatinska divizija (komadant Ljubo Truta, zamjenik komadanta Ante Banina i politički komesar Ilija Radaković, a početkom siječnja 1945. godine na zapadnim prilazima Širokom Brijegu, priključuje im se 2. dalmatinska brigada (komadant Bruno Vuletić), koja je do tada djelovala u sastavu 2. crnogorskog korpusa.[4]

Obrambeni položaji njemački i hrvatskih snaga u Širokom Brijegu

siroki brijeg 1945 2

Obrana crte Široki Brijeg –  Mostar – Nevesinje je bila povjerena njemačkoj 369. pješačkoj diviziji, na čelu sa zapovjednikom general bojnikom Georgom Reinickeom. Stožer spomenute divizije je bio smješten u Potocima, sjeverno od Mostara.  Spomenuta divizija je bila cijelo vrijeme rata u sastavu Wehrmachta (Jug, 2004.:298-299),[5] sa stožerom u Bijelom Polju. General bojnik Georg Reinicke, uveo je red u razbijene postrojbe divizije te je energično prestrojio diviziju za nadolazeće borbe s partizanskim postrojbama.[6] U Širokom Brijegu od 30. listopada do 19. studenog 1944. godine  bile su stacionirane postrojbe 370. grenadirskog puka (1. i 3. bataljun, borbena grupa „Bollmann“), 2. bataljun 369. grenadirskog puka, 369. izviđački bataljun, 369. poljski dopunski bataljun, 4. divizion 369. topničkog puka, 1. vod 1. baterije i 2. baterije 369. protutenkovskog diviziona.[7] Početkom siječnja 1945. nalazimo na nova pojačanja obrambenih snaga u Širokom Brijegu. Nijemci su stacionirali 3. Bojnu (zapovjednik satnik Bollman) 369. pukovnije  jačine 700 vojnika. Njemačka topnička grupa „Lize“ (Lise) 649. topničkog puka te 5. bateriju 369. topničkog puka brojila je osam topova, a od toga dva protuzrakoplovna su bile smještene u širem naselju Širokog Brijega (Subotić, 1962.:49). Protuzračni topovi su bili smješteni kod mosta na ponornici Ugrovači, (500 m sjeverozapadno od središta grada idući cestom za selo Britvicu), dva kod duhanske stanice u središtu grada, dva na Pecari, te dva u Knešpolju sa sjeverne strane groblja. Od hrvatskih snaga na spomenutom području bili su angažirani 2. gorski zdrug[8], 9. posadni zdrug[9], dijelovi ustaškog 6. stajaćeg djelatnog zdruga i jedna bojna I. ustaškog zdruga (Crna Legija), koja je preustrojem hrvatskih snaga odlukom MINORS-a od 20. studenog 1944. ušla u sastav 9. hrvatske gorske divizije 1. prosinca, kojom je zapovijedao general Božidar Zorn (Barić, 2003.:371).[10]

U sastavu spomenute divizije nalazio se 9. ustaški stajaći djelatni zdrug (zapovjednik pukovnik Franjo Primorac, zamjenik bojnik Mate Primorac) sa sjedištem u Mostaru.[11] Njegova druga i treća bojna su operirale u Širokom Brijegu. Zapovjednik 2. bojne bojna 9. stajaćeg djelatnog zdruga je bio satnik Schlaf.[12] Zatim, trećoj bojna 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga 9 je zapovijedao satnik Dane Miloš.[13] Uz ove postrojbe na ovom području djelovala je i njemačka poluvojna organizacija „Todt“,  te slabo naoružane skupine narodne. miliciju čiji je ljudstvo sredinom siječnja brojilo 180 pripadnika.[14] Početkom 1945. godine ukupna brojnost njemačkih i hrvatskih snaga, koje su sustavom polukružne obrane, otvorenim prema Mostaru, branili položaje na Širokom Brijegu je iznosila 3.155 vojnika. Sustav obrane se temeljio na iskoristivosti prirodnih prepreka kao što su snijegom prekrivene padine planine Čabulje i vodom poplavljeno područje Mostarskog blata. Maksimalno koristeći prirodne pogodnosti koje pruža zima, njemačke i hrvatske postrojbe su zaposjele dominantne visove između snijegom prekrivene Čabulje i poplavljenog Mostarskog blata, pri čemu su Cigansko i Bošnjakovo brdo, Purin, Burića i Šuškov brig, bili sasvim logičan izbor vojnih zapovjednika u odabiru i utvrđivanju zadnje crte obrane. Dakle, zemljopisni položaj Širokog Brijega, kao i činjenica da rijeka Ugrovača protječe tek nekoliko stotina metara iza naselja i ulijeva se u poplavljeno Mostarsko blato, imali su ključnu ulogu u logici kojom su se vodili vojni zapovjednici koji su tu obranu postavljali. Poznavatelji doktrine pješačkog ratovanja vrlo dobro znaju kako je prosudba zemljopisne prostorije i prosudba klimatskih uvjeta, uz prosudbu snaga angažiranih u borbi, imaju ključnu ulogu u donošenju odluke odlučujuće bitke. Bez obzira, što je službena partizanske historiografija desetljećima navodila drugačije, putem vojne znanosti lako je dokazivo da je zemljopisni položaj Širokog Brijega, kao i činjenica da se radi o dominantnoj uzvisini između obronaka planine Čabulje i Trtala, te između Rujna i Žovnice, ali i tada postojeće komunikacije, unaprijed su predodredile značaj njegovog bližeg okružja u vojnim planovima. Zbog spomenutih reljefnih prisutna je fortifikacija poljskog i stalnog tipa, rovovi, minsko – eksplozivne i žičane prepreke na obrambenim položajima u spomenutom mjestu. (Rako i Družijanić 1987.:269). Partizanska obavještajna služba 8. korpusa je imale vrlo precizne podatke o obrambenim položajima u Širokom Brijegu. Neposredno pred Mostarsku operaciju 5. veljače 1945. partizanski izvještaji govore sljedeće:

„Neprijateljska vojska drži pet sljedećih položaja u Širokom Brijegu. Najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov Brijeg ispod samostana, Rezići – Burića Brijeg. Na tom dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom. Drugi položaj se nalazi od „Klanca“ pa do Ciganskog brda – Miličina gomila, ali koji se prekida od groblja Sajmište pa do Miličine gomile. Dakle ovaj položaj se veže od Klanca prema Puringaju i kamene ograde oko duhanske stanice i produžuje se do groblja Sajmište odakle je prekinut sve do Ciganskog brda – Miličine gomila, gdje se nalazi jedan bunker sam 20 vojnika 369. legionarske divizije i 30 milicionara. Treći položaj se nalazi na Ćavarovu brdu, u tvrdo građenoj talijanskoj utvrdi. Ovaj položaj su zaposjele ustaše koje pripadaju 9. satniji II. bojne II. ustaškog zdruga. Ovaj položaj ima dobar domet na sve strane. Četvrti položaj je u glavnom položaj brdskih topova kalibra 80 mm kao i položaj za udaranje s boka u Šuškov brijeg. Tu se nalazi 150 njemačkih vojnika i 8. ustaška satnija kojom zapovijeda ustaški zastavnik Stojić, dok sa ustašama na Ciganskom brdu zapovijeda zastavnik Nenadić, s ustašama na Burića Brijegu ustaški poručnik Šimunović. Peti položaj je u selu Knešpolje, gdje ima oko 100 vojnika, koji imaju zadaću čuvati most između Uzarića i Knešpolja. Tenkova i blindiranih vozila nema. Od motorizacije dvanaest kamiona od kojih su tri luksuzna i devet teretnih. Sva područja ispred položaja su minirana. Iz ovoga se vidi da je sjeverna i sjeveroistočna strana slabije utvrđena, ali taj je položaj ujedno najteži jer je vrlo brdoviti.[15]

Dakle, izvještaj partizanskih obavještajaca govori sasvim suprotno od poslijeratne partizanske propagande, kako publicističke tako i historiografske. Dok partizanski obavještajci u spomenutom izvješću navode kako je crta između Šuškova i Burića briga prolazila ispod samostana, te da je na tom „dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom,“ poslijeratna partizanska historiografija tvrdi drugačije. Naime, partizanski historiografi, kada se govori o obrambenim položajima u Širokom Brijegu, navode kako su širokobriješka bazilika i samostan glavna „protivnička gnijezda ograđena minama i žicom, bunkerima i utvrđenjima“. Tvrdili su da se mitraljeska gnijezda nalaze u zvoniku crkve, a vanjski kanati na svim prozorima skinuti kako ne bi smetali puškostrojničarima i snajperima (Konjhodžić, 1981.:381-382, Anić, 2004). Iz dostupnosti izvora, prije svega vojnih zemljovida 8. dalmatinskog korpusa, vidimo da je obrana organizirana ispod samostana, na livadi Bakamuši. Položaj obrane je bio ucrtan na skicama vojnih zemljovida sa sjeverozapadne strane, po dužini se spajao sa cestom koja je vodila prema Mokrom. Crta je bila izvan samostanskog dvorišta. Prema vojnim zemljovidima spomenutog korpusa nijedna zgrada u franjevačkom posjedu nije označena kao središte otpora protivnika (Jonjić, 2011.: 478-479). Njemačka vojska je koristila zgradu franjevačke klasične gimnazije kao vojnu bolnicu, ali iz dosadašnjih izvora nema govora o vojnim postavama koje su koristile zgradu samostana i crkvu kao obrambeno uporište. (Zovko, 2008.: 60-61).

Bojno djelovanje sukobljenih snaga od studenog 1944. do početka veljače 1945.

U jeku bezuspješnih partizanskih opsjedanja Širokog Brijega, njemačke i hrvatske postrojbe, u razdoblju od početka studenog 1944. godine do kraja siječnja 1945. godine su izvele nekoliko protuudara ograničenog intenziteta prema partizanskim snagama. U njemačkoj operaciji kodnog naziva „Plast“, njemačke postrojbe su potisnule partizane od mosta na Uzarićima prema Jarama i  brdu Trtle (Zovko, 2008.:84). Međutim najveći protuudari njemačkih i hrvatskih snaga je prodor prema Tomislavgradu u studenom 1944. godine. Naime, njemačke postrojbe su akciji izvlačenja njemačkog garnizona iz Tomislavgrada prebacili u Široki Brijeg 9. studenog 1944. 369. dopunski bataljun i 105. SS tenkovsku četu koje su u pravcu napada na Kočerin 12. studenog probile partizansku liniju, a 14. studenog su ovladale Posušjem te usmjerili svoje postrojbe prema Tomislavgradu.[16] Sutradan su njemačke snage ovladale Tomislavgradom, te se isti dan povukle zajedno sa njemačkim garnizonom, da bi se 16. studenog vratile na prvotne položaje u Mostaru. Za to vrijeme postrojbe 9. dalmatinske divizije su ušle u napušteno Posušje u noći 17. na 18. studenog, da bi potisnuli njemačke i hrvatske snage do mosta na Ugrovači. U akciji kodnog naziva „Mars“  njemački 370. grenadirski puk, pod vodstvom satnika Bollmanna, 21. prosinca 1944. potisnuo postrojbe 9. divizije jugozapadno od Kočerina. Za vrijeme akcije njemačke i hrvatske postrojbe su imale okršaj sa partizanskom 13. dalmatinskom brigadom na pravcu Zavoznik – Čerigaj – vrh Magovnik (kota 548). 

zapaljena gimnazija

zapaljena gimnazija

U spomenutim akcijama nije došlo do pomaka na bojišnici, a njemačke i hrvatske postrojbe su se povukle na početne položaje u  Širokom Brijegu.[17] Stanje na bojišnici ostalo je nepromijenjeno sve do prodora njemačkih i hrvatskih snaga 27. siječnja 1945. prema Ljubuškom, Čitluku i Čapljini. Naime, stožer njemačke 369. pješačke divizije je u dva navrata, 24. i 25. siječnja 1945., napalo partizanske položaje na Kočerinu.[18] Glavna namjera spomenutog stožera je bila protuudarom na spomenuti položaj zbuniti partizanske obavještajce koji su očekivali prodor njemačkih i hrvatskih snaga prema Kočerinu i Imotskom. Nijemci su, skrivajući pravu namjeru, pokrenuli kodnu operaciju pod nazivom „Bura“ koja je počela 27. siječnja 1945. Međutim, glavni razlog pokretanja operacije „Bura“, su obavještajni podaci koje je stožer dobio o aktivnostima nekoliko partizanskih brigada 29. hercegovačke divizije na području Konjica. Namjena partizanskih brigada spomenute divizije je bila potpuno odsjeći neretvanski pravac Mostar-Sarajevo. Stoga je njemački stožer 369. pješačke divizije pokrenuo inicijativu prodora na jug. Naime, njemačko-hrvatske postrojbe su udarile partizanske položaje dijametralno suprotno od očekivanja partizanskih obavještajaca. Iz Širokog Brijega prva skupina postrojbi u sastavu 369. pješačke  divizije i postrojbi 9. stajaćeg djelatnog zdruga, u nekoliko sati bojevih djelovanja osvojile su Ljubuški i Čitluk. Druga udarna skupina spomenutih postrojbi sutradan, 28. siječnja, je  krenula pravcem napada Varda – Čitluk – Čapljina. U samo dva dana bojevih djelovanja, spomenute borbene skupine su zauzele Ljubuški, Čitluk, Čapljinu i Metković Nakon dosezanja planirane crte na području Čapljina-Studenci-Ljubuški, postrojbe 370. puka 369. pješačke divizije su vlakom prebačene u Konjic u namjeri zaustavljanja 11. i 14. brigade 29. hercegovačke divizije koje su prijetile osvajanjem Konjica, a time ugrožavali i čitav neretvanski pravac.

Dostupni povijesni izvori kazuju kako je ovakav razvoj događaja na bojišnici u Hercegovini poremetio planove  Vrhovnog štaba na čelu sa komadantom Josipom Brozom Titom. Naime, izdao je zapovijed 8. dalmatinskom korpusu da sa glavninom svojih snaga (26. i 19. divizijom, 1. tenkovskom brigadom i topničkom brigadom) krene prema Hercegovini te zajedno sa 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u Hercegovini, i 29. hercegovačkom divizijom osvoji Široki Brijeg i Mostar.  njemačke i ustaško-domobranske snage su se počele povlačiti pred naletom svježih partizanskih snaga. Reorganiziranjem postrojbi 29. hercegovačke i 9. divizije, kao i ubacivanje postrojbi 11. dalmatinske brigade 26. divizije partizani su potisnuli njemačko-hrvatske snage iz Čapljine, Čitluka te 4. veljače partizani su osvojili Ljubuški (Rako i Družijanić, 1987.:273). Istog dana, zbog naleta svježih partizanskih snaga 11. dalmatinske brigade, 3. bojna 9. stajaćeg djelatnog zdruga se povukla preko Lipna, Čerina, Jara i Uzarića, te kasno noću 4. veljače se vratila na položaje u Širokom Brijegu. Partijski obavještajni kadrovi su se još u Vrgorcu priključili snagama 11. dalmatinske brigade čiji je zadatak bio, kao i ostalim snagama 8. dalmatinskog korpusa, zauzeti Široki Brijeg (Galić, 2005.: 373-375).[19] Iz svega ovoga proizlazi da su u Mostarskoj operaciji sudjelovale dvije skupine partizana komunista uz spomenute partizanske vojne postrojbe. Prva skupinu su činili ilegalni komunisti sastavljeni od povjerljivih članova KPJ i SKOJ-a, a njihova uloga je djelovanje u naseljenim mjestima pod njemačkim i ustaškim nadzorom. Zatim, druga skupina je bila sastavljena od dijelova KNOJ-a, predvođeni oficirima OZN-e koji su imali preciznu zadaću i upute o specijalnim zadacima koje su uključivale likvidacije političkih protivnika KPJ. Takvu jednu skupinu nalazimo u sastavu 12. hercegovačke brigade (u sastavu 29. hercegovačke divizije) koja je nakon poraza njemačkih i ustaško-domobranskih snaga u Čapljini početkom veljače nastupala prema Mostaru. Druga skupina identičnih namjera i sličnog sastava nastupala je u rasporedu 11. dalmatinske brigade prema Širokom Brijegu (Šimić, 2011.: 41-42).[20]

Nastavlja se …

Hrvoje Mandić / Vojna povijest

 

Bilješke
Bilješke  [1] Kad je, pak, u pitanju vojno-teritorijalni ustroj NDH, Hercegovina se tijekom 1944. nalazila u zoni odgovornosti III zbora, sa sjedištem u Sarajevu (Barić, 2003.:355).   [2] Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje HDA), Ustaška vojnica, (dalje UV), br. 171-219/12-1/1945., kut. 3.   [3] U sastav 29. hercegovačka divizija ušle su slijedeće brigade: 10. (komadant Radomir Mirković, njegov zamjenik Milan Papić i politički komesar Sveto Kovačević), 11. (komadant Slavo Skender, zamjenik Vojin Vujević) 12. (komadant Ljubo Miljanović, zamjenik Omer Mrgan i politički komesar Petar Mišeljić), 13. (komadant Milorad Kujačić, zamjenik Milan Tabaković i politički komesar Enver Ćemalović), i 14. (komadant Radovan Šakotić, zamjenik Mile Vukalović i politički komesar Mirko Ignjatić).   [4] Deveta dalmatinska divizija je sastavljena od 3. dalmatinske, 4. splitske i 13. južnodalmatinske brigade 8. korpusa NOVJ. Njezino područje djelovanja je Livno – Duvno – Imotski u studenom 1944. godine. (1968.) Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, Borbe u Bosni i Hercegovini 1944. godine, tom 4., knjiga 31., Beograd: Vojnoistorijski institut. Dok. 102., 587.   [5] U sastav divizije ušli su stožer divizije 369. i 370. pješačke pukovnije (svaki je sastavljen od tri bojne), 369. topnički puk sa tri sklopa i 5 samostalnih stožernih bojni. Zapovjednik 369. grenadirske pukovnije je pukovnik Fischer od 1943. do kraja 1944., a od Božića 369. pukovniju je vodio bojnik Becker sve do sredine veljače 1945.  Osim spomenutih pukovnija prvoj fazi popunjena je 19/999 utvrdne  bojne i bojne formirane od 628. i 612. divizijuna obalnog topništva Mornarice, te  raspuštenih baterija 649. topničkog puka, kao i nekim manjim formacijama iz sastava 5. SS korpusa (Komnenović i Kreso, 1979.:385). Prema navodima Damira Juga divizija je nestala u Austriji, vjerojatno na „Križnom putu“.   [6] U drugoj fazi u sastav 369. pješačke divizije uključeni su 999., 1001., i 1012. utvrdna  pješačka bojna, pristigle, a povučena je Mornarička pješačka bojna, koja je na temelju odluke Vrhovnog zapovjedništva povučena u Njemačku (Komnenović i Kreso, 1979.:385-386). Prema njemačkim izvorima riječ je samo o 1001. i 1002. utvrdnoj bojni koje su u sklopu povlačenja njemačke Skupine armija E iz Grčke na ove prostore pristigle sa otoka Rhodosa. Prema istom izvoru 1102. utvrdna bojna razmještena je u sastav 3. bojne 370. pukovnije a 1001. otpremljena je u Nevesinje gdje je postala sastavnim dijelom 3. bojne 369. pukovnije  (Schraml, 1993.:100).   [7] U selu Kočerin su bile stacionirane snage 3. bataljuna 738. puka 118. lovačke divizije i 1. divizion 649. topničkog puka. : ZNOR, IV/31 dok. 102., 588.-589.   [8] Spomenuti zdrug je utemeljen 1942. godine u namjeni da se podigne spremnost hrvatskog domobranstva. Od kraja 1943. godine isključivo je angažiran na osiguranju prometne komunikacije Mostar – Sarajevo. U Konjicu se nalazilo Zapovjedništvo 2. gorskog zdruga. Odlukom MINORS-a uključen je u sastav novoformirane 9. hrvatske gorske pukovnije. O sastavu 2. gorskog zdruga vidi: (Barić, 2003.:233).   [9] 9. posadni zdrug ili Južno dalmatinska milicija je postrojba domobranstva koja je postojala od travnja 1944. do studenog 1944. Prvi zapovjednik zdruga bio je bivši oficir jugoslavenske kraljevske vojske, pukovnik Stjepko Cujeh. Zapovjedništvo spomenutog zdruga je nastalo preustrojem zapovjedništva 6. pješačke divizije u zapovjedništvo 9. posadnog zdruga u Dubrovniku. Tijekom kolovoza njegova I. bojna (bivša III. Bojna 14. pješačke pukovnije) osiguravala je željezničku prugu Hum-Poljice, II. bojna je bila u Mostaru, III. bojna u Gackom, IV. Bojna u Slanom, V. bojna u Čilipima te VI. bojna u Sinju.  Početkom studenog 1944. zdrug se raspao, a ljudstvo se uglavnom razbježalo i ostalo kod svojih kuća. Ostatak zdruga je razoružan a ljudstvo je upućeno u sastav 3. doknadnog zdruga iz Sarajeva. Naređenjem MINORS-a od 20. Studenog 1944. zdrug je rasformiran a ljudstvo je raspoređeno u sastav 9. hrvatske gorske divizije.   [10] 9. hrvatska gorska divizija je djelovala na području Bjelašnica – Vranica – Kupres – Livno – Sinj – Split – jadranskom obalom i istočnom granicom NDH do Foče. Brojila je oko 6.000 – 7.000 ljudi, a prema drugim podacima između 8.000 – 10.000. U borbama za Mostar u veljači 1945. postrojbe divizije su pretrpjela znatne gubitke i povukle su se na područje Ostrožac – Konjic – Ivan Sedlo, a nakon pada Sarajevu postrojbe divizije su se povlačile pravcem Maglaj – Doboj – Brod na Savi.   [11] HDA, mf. D-1181, sn. 537.: Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 49/45 od 6. 1. 1945. Tijekom bojevih aktivnosti u listopadu i studenom 9. stajaći djelatni zdrug je pretrpio značajnije gubitke pa je njegovo brojno stanje palo na oko tri tisuće vojnika. U vremenskom razdoblju između  studenoga 1944. i polovice veljače 1945. 9. ustaški djelatni stajaći zdrug  bio je uglavnom angažiran na crti bojišnice ispred Mostara i Širokog Brijega, a posebice se istakao u  napadnoj  operaciji Bura. U preustroju obavljenom početkom prosinca 1944.  zdrug je popunjen ostacima 6. stajaćeg djelatnog zdruga i ušao je u sastav 9. hrvatske gorske divizije. Tom prilikom dotadašnja 5. bojna bila je preimenovana u Izvidničku bojnu divizije. U sastav zdruga, kao nova 5. bojna, uključeni su dotadašnji dijelovi 6. ustaškog djelatnog stajaćeg zdruga kojom je zapovijedao poručnik Mirko Kapulica. U to vrijeme zdrug je ojačan i sa dvije ojačane satnije 2. bojne 1. ustaškog stajaćeg zdruga, poznatijeg kao Crna legija, kojima je zapovijedao bojnik Staniško Vasilj. Umjesto dotadašnjeg zapovjednika pukovnika Franje Primorca, u prosincu 1944. na čelo zdruga imenovan je ustaški  bojnik Vlado Majer.   [12] Zapovjednik Vlado Mayer, Glavar službe Mirko Bogić. Zapovjednik I. bojne u Širokom Brijegu bio je natporučnik Radić, a II. bojne Gloš Inić, koji je zamijenio satnika Schlafa. Druga bojna 9. stajaćeg djelatnog zdruga brojila je 550 vojnika, a zapovjednik njene 5. satnije je poručnik Ivan Kvasina, zapovjednik njene 6. satnije Marko Stojić, zapovjednik 7. satnije je zastavnik Mile Nenadić, zapovjednik 8. satnije je poručnik Frano Nikšić, stožerni vodnik je Nakić te zapovjednik oružnički voda je zastavnik Luka Vržina. HDA, mf. D-1182, sn. 35.-38.   [13] 9. satnijom je zapovijedao poručnik Ivan Dodig, 10., satnijom poručnik Jozo Žigić, za 12. satniju i te njene vodove vodstvo je nepoznato. HDA, mf. D-1181, sn. 600.: Vojno obavještajni izvještaj, Br. 60/45 od 29. 1. 1945.   [14] HDA, mf. D-1181, sn. 538.: Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 49/45 od 6. 1. 1945.   [15] Zbirka mikrofilmova, NOV i PO Hrvatske – VIII. Korpus, mikrofilm D-1181, snimak 528.-530. (dalje HDA, mf. D-1181, sn. 528.-530.): Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, br. 50/45, od 5. 2. 1945.   [16] HDA, UV, 378/322/1944., kut. 3..   [17] AH, ZUD, 23-69/109/1944., kut. 6.   [18] HDA, mf. D-1182, sn. 139. Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 26/45 od 24. 1. 1945., HDA, mf. D-1182, sn. 141. Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 27/45 od 25. 1. 1945.   [19] Spomenutoj brigadi su se priključili članovi Oblasnog komiteta KPJ za Zapadnu Hercegovinu, Jure Galić i Marko Šoljić što autor Jure Galić i potvrđuje u navedenom djelu.   [20] Najistaknutiji član KNOJ-a na terenu je bio prijeratni komunist, kapetan Ranko Vukoja koji je bio podređen komadantu Jovanu Andriću, zapovjednika III. brigade KNOJ-a, koji je djelovao po naređenju Slobodana Šakote, načelnika OZN-e u Hercegovini, i njegovih mentora, već navedenog Uglješe Danilovića i Aleksandra Rankovića.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kako su nas ubijali – 73. obljetnica pogubljenja visokih Hrvatskih časnika

Objavljeno

na

Objavio

73.obljetnica

1945.      –  2018.

B O L N O   S J E Ć A N J E

Sveta misa zadušnica

u Bazilici Srca Isusova,

Palmotićeva 31  u Zagrebu

služit će se

u PONEDJELJAK, 24. rujna 2018. u 19.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,

Gdje je većina umrla ili ubijena.

Ti časni mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu!

Poštovatelji

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji

73. obljetnica pogubljenja

visokih Hrvatskih časnika

73 godina je prošlo otkako je 35 hrvatskih mučenika iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeno vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje…

…i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno  24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna do dana današnjeg. Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude.

Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani.

Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Intervju vodio: Vinko Ostojić sa anonimnim sudionikom događaja

U svrhu ovog događaja služiti će se Sv. Misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, Palmotićeva 31, dana 24. rujna 2018. godine u 19.00 sati.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

19. rujna 1991. obranjen je Gospić, drugi najrazoreniji grad u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 19. rujna 1991. osvajanjem oružja i predajom snaga JNA u Gospiću, razbijena je napadačka organizacija u Lici, jednom od najvažnijih strateških ciljeva agresora.

Siloviti napad na Gospić započeo je početkom rujna, a grad su branili malobrojne skupine branitelja. Nakon što je u Gospić stiglo pojačanje iz Zagreba predvođeno Mirkom Norcem, prvi korak prema oslobođenju je postignut 14. rujna osvajanjem skladišta oružja u Kaniži.

Nakon što su zarobljenim oružjem branitelji zauzeli vojarnu Stanko Opsenica, počeli su se predavati i ostali vojni objekti. Zbog toga su zrakoplovi JNA raketirali cijelo područje, a iz Banjaluke je na Gospić poslana velika oklopna kolona.

Branitelji su uspješno odbili napade, no Gospić je platio visoku cijenu i uz Vukovar postao drugi najrazoreniji grad u Domovinskom ratu.

Pogledajte prilog TV kalendara!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari