Pratite nas

Povijesnice

Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945.

Objavljeno

na

VP borbe za širokiPrekretnica na zapadnom dijelu europskog ratišta dogodila se 8. rujna 1943. godine, kada je kapitulirala Italija. Kapitulacijom Italije njemačke snage su preuzele talijansku sferu utjecaja u NDH, definiranu Rimskim sporazumom iz 1941. godine.

Na jugoistočnom dijelu europskog ratišta vladala je nepovoljna vojna situacija za Treći Reich. Njemačke skupine Armija „E“ iz Grčke povlačile su se prema NDH. Njemački strateški interes je bio održati komunikaciju Zagreb – Zemun te Slavonski Brod – Sarajevo – Mostar – Dubrovnik.

Početkom studenog 1944. godine njemačke snage su se povukle iz Dalmacije. Zapovijed o povlačenju njemačkih snaga je došla izravno iz Berilna, gdje je izdana naredba Vrhovnog zapovjedništva vojske (Oberkomando des Heeres-OKH) o uspostavljanju obrambene crte, nazvane „Zelena crta“. Spomenuta obrambena crta uključivala je obranu Knina, Mostara i Višegrada.

Njemački obrambeni položaji na spomenutoj crti su bili bočna zaštita snagama na srijemskom bojištu i mostobran za prihvat njemačkih postrojbi, iz njemačke skupine armija „E“ koje su se pod zapovjedništvom generala pukovnika Alexandra Löhra povlačile iz Grčke. Vrhovni štab NOVJ je dao odgovor na spomenuti njemački ratni plan, tako što je nakon zaposjedanja jadranske obale usmjerio snage 8. dalmatinskog korpusa prema Posušju, Livnu, Tomislavgradu i Kninu, a partizanske snage iz sastava 2. crnogorskog korpusa i 29. hercegovačke divizije prema Dubrovniku, Trebinju, Stocu, Čapljini, Čitluku i Širokom Brijegu.

Postrojbe iz sastava 8. korpusa su ovladale navedenim mjestima, zaključno sa osvajanjem Knina 4. prosinca 1944., čime je reduciran lijevi krak tzv. „Zelene crte“ na prostor od Nevesinja, Mostara do Širokog Brijega. Istodobno, partizanske snage iz sastava 29. hercegovačke divizije su osvojile veći dio Hercegovine te otpočele opsjedanje Širokog Brijega. Nijemci su u novoj organizaciji obrane Balkana dali značaj Mostaru kao glavnom obrambenom stupu.

Time su Široki Brijeg i Nevesinje istodobno postali glavni bočni obrambeni stupovi koji su bili od presudne važnosti za njemačko držanje Mostara. Između ostalog Mostar je bio strateški važan zbog nadzora komunikacijskih pravaca koji dolinama rijeke Neretve i Bosne vode prema Srijemskoj bojišnici.

Tako postavljenom strategijom, obrambena crta Mostar – Široki Brijeg – Nevesinje dobila je iznimno važan značaj u njemačkim vojnim planovima u razdoblju od početka studenog 1944. do sredine veljače 1945. godine, čime je Široki Brijeg po prvi puta u navedenom razdoblju tijekom Drugog svjetskog rata dobio vojni značaj. Do okončanja Kninske operacije, odnosno do kraja prve polovine prosinca 1944. godine, prostor Širokog Brijega su bezuspješno su opsjedale postrojbe 29. hercegovačke divizije (komandant Vlado Šegrt i politički komesar Vukašin Mićunović. U drugoj polovini prosinca na prostor zapadno od rijeke Neretve dovedena je 9. dalmatinska divizija (komadant Ljubo Truta i politički komesar Ilija Radaković, a početkom siječnja 1945. godine na zapadnim prilazima Širokom Brijegu, priključuje im se 2. dalmatinska proleterska brigada (komandant Bruno Vuletić), koja je do tada djelovala u sastavu 2. crnogorskog korpusa.

Opširno o ovome pročitajte u radu Hrvoja Mandića u novome broju VP koji se bavi analizom borbi 8. dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske (NOV) s jedne strane, te dijelova njemačke 369. pješačke divizije i dijelova 9. hrvatske gorske divizije te drugih postrojbi u sastavu Oružanih snaga NDH na području Širokog Brijega. Borbe su se vodile na spomenutom bojištu prostoru od početka studenog 1944. do njegovog konačnog zauzimanja 7. veljače 1945.

U radu će se govoriti o operacijama koje su prethodile borbi za Široki Brijeg, od 6. do 7. veljače, u okviru početka Mostarske operacije. Na kraju rada govori se o posljedicama borbi za Široki Brijeg u kojima je stradalo civilno stanovništvo. U radu su korišteni objavljeni i neobjavljeni izvori.

U novom broju magazina čitajte i o arhivskim otkrićima koji upotpunjuju povijest Ustaške vojnice, pa tako u ovome broju sve o Pothvatu „Brod“ 1944. godine. U temi iz Prvoga svjetskog rata imamo detaljno raščlanjen francuski Plan XVII koji je bio pandan njemačkom Schlieffenovom planu. U dijelu o Domovinskom ratu čitajte prvi put sve o Planinskoj satniji “Velebit”. A u dijelu o događajima iz srednjega vijeka, saznajte sve o padu Akre 1291. i krvavom kraju križarske države u Svetoj zemlji.

Dakako, tu su još mnoge druge teme.

Magazin izlazi na kioske u Hrvatskoj i BiH 5. svibnja.

Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

IN MEMORIAM: Dr. Franjo Tuđman (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2018.)

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj moderne hrvatske države i HDZ-a, najveći je državnik kojeg je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj i vihornoj nacionalnoj povijesti.

S neizmjernom zahvalnošću i ponosom prisjećamo se prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države i Hrvatske demokratske zajednice.

Pod vodstvom dr. Tuđmana, najvećeg državnika u povijesti hrvatskog naroda, Republika Hrvatska međunarodno je priznata, obranjena i oslobođena, a svojom je državotvornom vizijom zacrtao i njen euroatlantski put.

Pod njegovim vodstvom, Hrvatska demokratska zajednica postala je stožerna stranka nacionalnog zajedništva u Domovini, BiH i iseljeništvu, stranka koja je zahvaljujući svojoj snazi okupljanja i mogla povesti hrvatski narod do stoljećima sanjane slobode.

Demokratska, samostalna i neovisna Hrvatska Tuđmanov je trajni spomenik. Neka mu je vječna hvala i slava!

 

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

 

 

Dr. sc. Franjo Tuđman – Veličanstven čovjek u strašnom vremenu

 

 

 

Orban: Ne znam je li to moderno ili nije, ali ja sam uvijek bio prijatelj gospodina Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari