Connect with us

Kolumne

Borbeni božićni domjenak u organizaciji Srpskog narodnog vijeća

Published

on

Ima li u kršćanskom svijetu ljepšeg blagdana od Božića?

Ovo je, jasno, retoričko pitanje, bar sa stajališta osnovne društvene zajednice – jest, najljepši je to obiteljski blagdan. Štoviše, Božić, zbog same činjenice da su kršćani najbrojniji u najutjecajnijim državama svijeta, već odavno nadilazi religioznu konotaciju i postaje period u godini kad se obitelji, neovisno o konfesiji i odnosu prema vjeri, okupljaju omamljene blagim božićnim duhom i svim onim što ga prati – od darivanja i pomaganja potrebitima, do blještavog kiča, obilja hrane, topline doma…

Ali u Hrvatskoj, jebiga, ni božićni blagdani ne mogu proći bez političkih turbulencija. Jer taman negdje o Bogojavljenju, onda kad se dani valjanja ispred TVa i prejedanja približe kraju, onda kad se par kilograma teži spremamo praznih džepova uploviti u siječanjsku depresiju, onda kad se počne vraćati prva tura skijaša nekad zaduženih u švicarskim francima, a mi, paznodžepaši, ispraćamo sljedeću, do groba nam zahvalnu jer smo pristali preuzeli teret od par milijardi kuna popušenih u trokutu budale-banka-država (nije to još gotovo, reći ćete… ha, ha);  dakle onda kad nam je Božić tek bljedunjavo prošlogodišnje sjećanje, eto opet priče o Božiću. Samo u Hrvatskoj!

Posljedica je to činjenice da uz nesreću što živimo na povijesno-politički turbulentnom području koje je previše patnje i smrti stoljećima ugrađivalo u naše živote, imamo i sreću da je, baš zato, jedan dio građana obogatio hrvatsku kulturu s običajima koje je sačuvao od etnosa davno, zbog neke gadne nevolje, napuštenog. Riječ je o nacionalnim manjinama koje su Hrvati kroz povijest otvorena srca prihvaćali da bi ih danas Ustavom i ustavnim zakonima izuzetno, najviše u Europskoj uniji, pozitivno diskriminirali.

I ova činjenica bi, doista, spadala pod božićno idiličnu, da najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj nisu Srbi. To, naravno, samo po sebi ne predstavlja nikakav problem. Štoviše, riječ je o manjini koja ima izuzetno sličan jezik hrvatskom i samim tim je asimilacija bila vrlo brza. Ali…

Ali prije stotinjak godina u nekim se (ironično, baš hrvatskim) glavama, kao rješenje za oslobađanje od tadašnjeg, Austro-Ugarskog, jarma, rodila ideja o nacionalnom jedinstvu južnih Slavena. Ideja koja se nakon prvog velikog rata i realizirala kao Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija. Uf, prođu nas trnci od samog spomena Jugoslavije… bar većinu nas, još su svježe rane. Gdje im je bila pamet?

Da. Lako je, prelako danas, generalski poslije bitke, iz tople fotelje osuđivati te jugoslavenske ideologe. Ali oni su tada djelovali u najboljoj namjeri i vrlo teško su mogli uočiti glavni problem. A taj problem je bio što Srbija nije Jugoslaviju gledala na isti način kao Hrvatska i hrvatski jugoslavenski ideolozi, odnosno zalagala se za integralno, unitarističko jugoslavenstvo i “nadilaženje plemenskih podjela” – samo drugi naziv za velikosrpstvo. Poluga za ostvarivanje velikosrpskih ideja su im bili upravo hrvatski Srbi koje su uspjeli ekstremno brzo disimilirati i uvjeriti da su oni, u stvari, onomad bili ratnici i osvajači, a ne izbjeglice i nevoljnici, i da je to, tamo, ovdje odnosno, gdje žive – Srbija.

Od tisuću devetsto osamnaeste ne prestaje to huškanje hrvatskih Srba od strane Srbije. Nije prestalo ni u socijalističkoj Jugoslaviji, a ne prestaje, nažalost, ni danas. I jebena je, zato, ona sreća zbog obogaćivanja hrvatske kulture… teško je na to gledati kao na sretnu okolnost. Najbolju sliku aktualne srpske politike prema hrvatskim Srbima su pokazali događaji od petog siječnja, na božićnom domjenku u organizaciji Srpskog narodnog vijeća.

Nije li malo prekasno za božićni domjenak? Da, vjerojatno bi se ovako nešto i zapitao prosječni Amerikanac. On, naravno, nikad nije čuo za veliku šizmu, odnosno crkveni raskol koji je davne tisuću i pedeset četvrte kršćanstvo podijelio na katolicizam i pravoslavlje. Taj raskol je, čudi li vas, prošao baš između Hrvata i Srba, a pravoslavlje (iz inata, vjerojatno) nije prihvatilo znanstveno utemeljenu reformu kalendara koju je prije skoro pola milenija proveo katolički papa Grguru XIII. pa Božić slavi po znanstveno pogrešnom kalendaru, odnosno sedmog siječnja po pravom. E sad, umjesto da ta “dva Božića” budu pokazatelj naše kulturne raznolikosti i  bogatstva, sve se to ove godine pretvorilo u, hm, možemo blago ustvrditi – diplomatski incident.

Naime, na božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća je pozvan premijer Andrej Plenković, ali i srpski premijer Aleksandar Vučić, kojeg je predstavljao izaslanik Vladimir Božović. I umjesto da sve završi s uobičajenim, ali i užasno neprimjerenim mjestu i vremenu, dnevnopolitičkim prigovorom predsjednika SNVa Milorada Pupovca predsjedniku Vlade RH, naravno stoički izdržanim od Andreja Plenkovića od kojeg se, pak, očekivalo nekoliko kurtoaznih i koegzistencijskih riječi uz obavezno: “Mir Božji – Hristos se rodi!“, s nekoliko diplomatskih – reci, a ništa ne kaži – riječi Vladimira Božovića, s obraćanjem metropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija, s lomljenjem česnice, s traženjem kune… Ne. Nažalost, iz ovoga već ustaljenog protokola je izletio Vladimir Božović pa sa svojom ratnohuškačkom retorikom božićni pretvorio u borbeni domjenak.

Istinabog, uvaženi gospodin izaslanik Božović se post festum čudio što pokvarene hrvatske uši (ljepota je, kaže, u uhu slušatelja) nisu čule kako je naglasio da “upućuje poruku zajedništva, sloge“, jer to je, ustvari, bitno, a ne onaj velikosrpski smrad koji je u istoj rečenici, samo koju riječ kasnije, napustio njegova usta: “uz obećanje da će ih matična država Srbija u svim problemima i iskušenjima, kada budu ugroženi, braniti svim raspoloživim sredstvima.” To vam je, na primjer, kao da ja izjavim: “Gospodine Božoviću, upućujem vam poruku mira, uz obećanje da ću vas prebiti s bejzbol palicom (to mi je, jebiga, jedino “raspoloživo sredstvo”) ako opet dođete zveckati oružjem.” Što hoćete!? Pa rekao sam da mu šaljem “poruku mira”…

Ne treba, doista, više trošiti riječi na ovog nosača piva nosaču piva četničkim vojvodama. Sam izbor ovog psihijatrijskog slučaja za izaslanika, istinabog, daje jasnu sliku o trenutnim odnosima Srbije prema Hrvatskoj, poglavito ako je poslan “predizborno”… ali to nije tema ovog članka. Ono što je tema ovog članka, ono što brine, je neadekvatna reakcija na incident i od strane domaćina domjenka Milorada Pupovca i od najvažnijeg gosta Andreja Plenkovića, et al.

Prije svega razjasnimo jednu stvar. Ako ne računamo prvu… ma hajde i drugu generaciju onih hrvatskih Srba koje je, najčešće, vojna služba bivše države doselila i ostavila, pa se danas (što zbog ideologije, što zbog još čvrstih veza sa Srbijom) ne smatraju istinski hrvatskim građanima, najveća većina ostalih odavno više nema ni rodbinske veze u Srbiji. Njihova matična država je Hrvatska. Druge nemaju ni formalno ni pravno, odnosno ustavno. Ako se Milorad Pupovac u ovo Božovićevo “ne želi miješati“, kako je izjavio za N1 televiziju, odnosno ako njegova matična država jest Srbija, onda… E onda se nema što ljutiti kad ga neki tamo “šalju”, jer, onda, on nije nikakva hrvatska nacionalna manjina, pa je, onda, ne može ni predstavljati, i onda – o Bože, samo to ne – ne bi smjelo više biti ni unosnog etno biznisa s novcima iz hrvatskog proračuna.

Puno više, međutim, brine mlaka reakcija hrvatske političke elite, poglavito premijera Andreja Plenkovića i ministara. Nakon Božovićevih riječi su trebali nazvati vozače, navući kapute i napustiti domjenak. A onda odmah, još iz ugrijanih limuzina, nazvati suradnike da aktiviraju pravosudni sustav i zakonske propise kako bi se najprije onom buljookom nosaču piva, ratnom huškača koji je povrijedio i Ustav i brdo zakona, omogućio hitan transport do Bajakova i onemogućio povratak na duže vrijeme, pa onda diplomatske akcije, zatezanje odnosa… i sve ostalo što jedna iole suverena država u ovakvim situacijama radi. Stierovo “upozorenje” je, hm, gotovo pa smiješno.

Ne stoji tu ni ona teorija koju mediji guraju: “Pa neće valjda Plenković zbog nekog Božovića napuštati domjenak u vlastitoj državi?” Hoće i mora! Odnosno morao je… Štoviše, ovaj ga je božićni domjenak mogao napokon promovirati iz diplomatskog službenika u državnika. Ovako, sve će se više hrvatskih glasača, poglavito HDZovih, pitati ima li on, uopće, liderski potencijal.

Morao je oštro reagirati jer je najmanje tamo bilo Božića. Na dnevnopolitičko dociranje Milorada Pupovca je vjerojatno i bio spreman, ali nikako nije smio otrpjeti velikosrpsku retoriku. I to na domjenku u organizaciji vijeća srpske nacionalne manjine koja, po (ne)reakciji predsjednika Vijeća, ne priznaje da jest manjina, osim, naravno, kad treba prazniti proračun. Dok se to ne promijeni, odnosno dok Milorad Pupovac javno ne shvati koja mu je matična država, “Hristos se rodi!” ne smije izaći iz usta visokih hrvatskih dužnosnika. Osim u privatnim čestitanjima, naravno. Zato se treba nadati da će dogodine Pupovcu društvo praviti samo sveprisutni Milan Bandić. E da, i neki Vučićev pivonoša…

boris.traljic & Kamenjar.com

facebook komentari

Advertisement
Comments

Analiza

Nenad Piskač: Ako je Oluja zločin, srbijanska agresija je osloboditeljska

Published

on

Kriza istine u hrvatsko srpskim odnosima

Godine 1990. u Hrvatskoj je promovirana Tuđmanova svehrvatska pomirba. Nju su Srbi u Hrvatskoj plebiscitarno odbacili. Ostatci totalitarnoga jugoslavenskoga režima privremeno su je prihvatili s figom u džepu. Budući da su slijedili Beogradsku platformu velike Srbije koja je u Hrvatskoj poražena do sveopće bežanije, Srbi su odbacivanjem platforme pomirbe najviše izgubili. Ostatci totalitarnoga jugokomunističkoga režima bili su pametniji. Čekali su i u zaleđu ratnih zbivanja pripremali trenutak povratnoga udara. Hrvatski narod uspostavio je s podužim zakašnjenjem nacionalnu državu i činilo se kako se otrijeznio od skupo plaćenih jugoslavenskih zabluda.

Godine 2000. – Tuđmanov koncept pomirbe, međutim, zamijenio je Račanov revanšizam. On se istodobno obračunavao s nositeljima hrvatske državne samostalnosti i otvarao vrata prema Srbima u Hrvatskoj u smislu obnove njihovih polazišta s kojima su krenuli u rat protiv Hrvatske. Srbi su prihvatili Račanov revanšizam. U ozračju revanšizma stasala je protudijaloška „avet prošlosti“, obnovljeno jednoumlje – koje danas zovemo mainstream, a opravdavamo je političkom stabilnošću i uključivošću. Načelo istine zamijenjeno je obnovom jednoumlja.

Ako je Oluja zločin, srbijanska agresija je osloboditeljska

Sve je to dovelo do krize istine u hrvatsko srpskim odnosima, što su priznali Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić u Zagrebu 2018., kad su utvrdili da se ni oko čega ne slažu glede prošlosti i na tom temelju „otvorili novu stranicu međusobnih odnosa“. I odlučili taktikom „malih koraka“ normalizirati odnose između dviju država, ostavljajući postrani Sporazum o normalizaciji iz 1996. Bez rješavanja krize istine, međutim, svaka je taktika osuđena na neuspjeh i ponavljanje povijesnih zabluda. Umjesto jučerašnje srpske okupacije, dobili smo njezinu reintegraciju u vlast. Što je gore, nisam u stanju procijeniti.

Na kojoj je strani srpska nacionalna manjina u pogledu istine o nedavnoj povijesti? Ako je računati prema političkom nastupu Milorada Pupovca, njegovih sljedbenika i medija onda je jasno kako je njihova politička pozicija na strani Beograda, a lisnica duboko u hrvatskome proračunu. Problem je utoliko veći što se srpska nacionalna manjina, iako se ne slaže s temeljnim istinama na kojima počiva hrvatska država, ugradila duboko u hrvatsku vlast. Time se pospješuje daljnji tijek krize istine, bez koje nema pravednosti i stvarne pomirbe, te se istodobno otvara prostor kontinuiranome revanšizmu prema nositeljima obnove hrvatske države.

Može li u hrvatskoj vlasti participirati stranke koje se dijametralno suprotno ne slažu s uzrocima rata, karakterom rata i vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja? Naime, ako je Oluja zločin, onda je srbijanska agresija na Hrvatsku osloboditeljska. Ako je Hrvatska fašistička, onda je RSK demokratska. Na tim razdjelnicama kompromisa ne bi smjelo biti. Posljedično, mogu li se konsolidirati odnosi dviju država, ako Srbija ne prihvaća osnovnu istinu da je izvršila agresiju na Hrvatsku? Ne mogu.

Pomirba i normalizacija mogući su samo u istini

Kako je ipak došlo do kompromisa i pomirbe nepomirljivih stajališta, logično je da Pupovac zahtijeva i više od postignutoga kompromisa. Hoće status konstitutivnoga naroda, političkoga naroda. Hoće i srpski teritorij u Hrvatskoj. I time se zapravo legitimira kao obnovitelj onih ideja koje su u samoj biti velikosrpske agresije na Hrvatsku. Ne bi ni to bilo tragično, jer hrvatska Hrvatska zna kako se rješava taj problem, da mu u tome ne sekundira vlast u Hrvatskoj. Ona ne čini ništa kako bi suzbila obnavljanje mitova na kojima je pokrenuta agresija. Naprotiv. Čini sve da se obnovitelji „dobro osjećaju“. A da se dobro osjećaju dokaz je Pupovac u vlasti, Novosti na dotaciji umjesto na tržištu i velika skupština u Lisinskome.

Garašanin

Što se hrvatske Hrvatske tiče velikosrpska podloga više ne može biti jamac „stabilnosti i mira“, jamac prevladavanja krize istine i uspostave pravednosti. Pomirba je moguća samo u istini. S druge strane jugoslavenske magle, kojima pribjegava hrvatska politelita, također ne mogu pridonijeti prevladavanju krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Ono što se čini nužnim jest to, da Srbi u Hrvatskoj priznaju poziciju nacionalne manjine kao i sve druge nacionalne manjine – jedino tako mogu postati subjekt uvažavanja, dok bi hrvatska država trebala priznati kako se mora ponašati kao i svaka druga suverena država – kao subjekt. To je minimum, preduvjet, mali korak potreban za prevladavanje krize istine u hrvatsko srpskim odnosima.

Zabluda je hrvatskih stranaka i stranaka u Hrvatskoj da će krizu istine nadvladati uz pomoć tzv. međunarodne zajednice ili EU. Svi srpski mitovi od Garašanina do danas preživjeli su upravo u ključnim trenutcima uz pomoć međunarodne zajednice.

Hrvati su, treba to jasno reći tzv. međunarodnoj zajednici, u interpretaciji srbijanskih političara i medija, bili genocidni narod davno prije negoli je velikosrpstvo u jugokomunističkom krilu proizvelo mit o Jasenovcu. Sumnjam da o tome vode računa u Vladi, Saboru i na Pantovčaku. Njihova su mjerila, ako nisu upravljana daljinskim upravljačem izvana, dnevnopolitičke naravi žablje perspektive.

Normalizacija na temelju „geneze genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj“

Krestić

Otkad je, dakle, hrvatski narod kontinuirano genocidan prema Srbima? „Vekovima“! Srpski akademik Vasilije Krestić u Književnim novinama od 15. rujna 1986. u članku O genezi genocida nad Srbima u NDH tvrdi: „Sasvim je sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u onim vremenima kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka u XVI i XVII veku, počeli da naseljavaju hrvatske zemlje“ (vidi M. Artuković, Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba, u Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti – četvrti hrvatski simpozij o nastavi povijesti, Zagreb, 2014.).

Kako na podlozi višestoljetne „geneze genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj“ normalizirati odnose sa Srbijom i srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj? Hrvatskim samozavaravanjem? Izdajom nacionalnih interesa? Uništavanjem vlastite države? Harakirijem? Praljkovom bočicom? Ritualnim samoubojstvima hrvatskih branitelja? Iseljavanjem? Razognjištenjem? Puzanjem pred Vučićem? Slanjem predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskoga rata da s četničkim predsjednikom Srbije u Beogradu rješavaju otvorena pitanja između dviju država – a te predstavnike Srbija smatra predstavnicima genocidnoga naroda, kojega svaki Srbin ima pravo ubiti „ko kera kod tarabe“ (Milan Paroški).

Bez istine nema normalizacije, laž vodi u nove sukobe

Velikosrpska podloga više ne smije biti jamac „stabilnosti i mira“, jamac prevladavanja krize istine i uspostave pravednosti i fingirane pomirbe. S druge, hrvatske strane jugoslavenske magle također ne mogu pridonijeti prevladavanju krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Ono što se čini nužnim minimumom, jest to da Srbi u Hrvatskoj priznaju svoju poziciju nacionalne manjine – jedino tako mogu postati subjekt uvažavanja. Hrvatska država mora se ponašati kao i svaka druga suverena država – kao subjekt – onako kako se ponašala do godine 2000. To je minimum potreban za prevladavanje krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Na istini se mogu normalizirati hrvatsko srpski odnosi u Hrvatskoj i odnosi između Hrvatske i Srbije. I ni na čemu drugome.

Sve dok Srbi u Hrvatskoj budu produžena ruka Beograda, a Hrvati produžena ruka inozemnih središta moći, ne treba očekivati istinsku pomirbu na unutarnjem planu, niti normalizaciju na bilateralnom. Takav razvoj situacije ne će dokinuti ni ulazak Srbije u Europsku uniju. Ulazak sam po sebi ne rješava ništa (ako se Hrvatska u EU tijekom pregovora sa Srbijom ne postavi kao suverena država), kao što smo to i sami iskusili ulaskom Hrvatske u EU. Svi problemi prije ulaska u EU, pa i oni u odnosima s domaćim Srbima i susjednom Srbijom, ostali su problemima i po ulasku u EU. Mnogi problemi, kao izumiranje, iseljavanje, nezaposlenost i demografski slom, još su i produbljeni, što samo ide na ruku dojučerašnjim agresorima, jer što je u Hrvatskoj lošije, njima je bolje. Zašto? Zato jer Hrvatska ne postoji.

Kriza istine u hrvatsko srpskim odnosima u Hrvatskoj više ne trpi odlaganje pod tepih budući da otvara i druge krize: krizu daljnjega nepovjerenja u hrvatsku vlast i institucije, krizu povjerenja i otvara krizu podijeljenoga većinskoga naroda, nositelja suvereniteta. Kriza istine odgovara Beogradu i njegovim agenturama u Hrvatskoj. Srbija permanentno proizvodi krizu istine. Hrvatska se pritom pravi nevještom i ne odgovara svim raspoloživim diplomatskim sredstvima i ne koristi svoje članstvo u NATO i EU kako bi proizvodnju krize istine suzbila. Naprotiv, na unutarnjem planu povlači poteze koji idu na ruku srbijanskoj proizvodnji krize istine.

Zagreb je opet središte beogradski vođenoga srpstva

Pupovac je dosad s visoka arbitrirao. Sad već, mimo Ustava, i sukreira. A, zapravo su mu polazišta zaostala u osamdesetim godinama prošloga stoljeća u kojima se kreirala i poticala velikosrpska agresija. Taj postupak u Hrvatskoj se obnavlja budući da hrvatske stranke i političari svoje politike prema srpskoj nacionalnoj manjini i državi Srbiji već skoro dva desetljeća ne grade na istini, već na trulim kompromisima od kojih država i nacija imaju samo štetu. Po svemu sudeći Zagreb opet postaje političko središte Srba na Zapadnom Balkanu, kao što je to bio u zadnjoj fazi postojanja Austro-Ugarske kad se zapravo pripremalo „prisajedinjenje“ uz otvorenu pomoć Samostalne srpske stranke, prikrivenu pomoć Narodne stranke i beogradskih agenata.

U trenutnoj fazi obnove velike Srbije, odnosno obnove bivših odnosa na prostoru dosadašnjih jugoslavija, srpstvu u „otadžbini“ i u „rasejanju“ u ovome trenutku više i ne treba. Sljedeća ozbiljnija faza aktivirat će se po ulasku Srbije u Europsku uniju. Dotad će Vučić davati Grabar-Kitarovićevoj fascikl po fascikl i u svojoj jazbini primati delegacije ožalošćenih Hrvata koje će mu slati jednom Pantovčak, drugi put Trg sv. Marka. I on će njima slati svoje ožalošćene, kojih je sve više što je rat dalje. Zašto? Zato jer je ravnoteža krivnje prihvaćena kao početna točka politike malih koraka i ugurana u „humanitarna pitanja“, što je klasična grješka u koracima u vođenju državne politike. Da su Francuska i Njemačka tako rješavale svoja otvorena pitanja poslije Drugoga svjetskoga rata, do danas ih ne bi riješili.

Kriza istine mogla bi do ulaska Srbije u EU postati trajno stanje laži, ako se Hrvatska s njom ne suoči s potrebnom ozbiljnošću i odlučnošću, kao suverena država, ravnopravna članica EU i žrtva velikosrpske agresije, koja ne odustaje od nacionalnih interesa, nacionalne sigurnosti i međunarodnoga prava. S postojećom pozicijom i oporbom, ona za takav zaokret, nažalost, u ovom trenutku nije sposobna. Za takav uspravni hod pozicija i oporba, objektivno gledajući, nemaju intelektualnih, moralnih, etičkih, a onda ni političkih kapaciteta. Subjektivno pak gledajući, stanje je još i gore.

Nenad Piskač/HKV

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Ivo Lučić: Glavna bošnjačka stranka SDA pridružila se radikalima. To je opasno…

Published

on

By

Umjesto da reagira na brojne antihrvatske šovinističke izljeve SDA je spremno stala u obranu “Askera” i onih koji promiču mržnju

Nakon gostovanja bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na Hrvatskoj televiziji koje je obilježeno neistinama, grubim optužbama i prijetnjom ratom napisao sam članak Tko sprema “askere” za novi rat u Bosni i Hercegovini.

Njime sam izazvao burne reakcije koje odražavaju političko i društveno stanje u BiH, ali i u Hrvatskoj pa zaslužuju poseban osvrt. Već na najavu teksta i atraktivnu naslovnicu Globusa reagirao je Bermin Meškić, bošnjački član Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, s tvrdnjom da “posljednjih dana u medijskom prostoru u Republici Hrvatskoj svjedočimo sve češćim istupima u kojima se uporno i neutemeljeno doprinosi dizanju tenzija u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”.

Meškić dodaje kako “hrvatska politika nema koristi od stvaranja tenzija putem medija”, da su “nepostojeće prijetnje ratom” izmišljene, a da je povezivanje vrha bošnjačke politike s “nepostojećom vehabijskom vojskom” neprimjereno jer “bosanskohercegovačke sigurnosne agencije nisu donijele eksplicitne zaključke” kojima bi potvrdili postojanje “kampa za navodnu paravojnu obuku”.

Član savjeta prigovorio mi je uz ostalo i to da “prebacujem navodne paravojne aktivnosti Bošnjacima u trenutku dok ugledni strani mediji glasno upozoravaju da u manjem bh. entitetu Milorad Dodik aktivno radi na naoružavanju i organiziranju vlastite paravojske uz direktnu involviranost Rusije”.

Za one koji ne znaju “manji entitet” je Republika Srpska, “nepostojeće prijetnje ratom” doista su izmišljene, ali su zato one postojeće stvarne i opasne – a o njima sam ja pisao. Nikome nisam ništa “poturao”, nisam povezivao “vrh bošnjačke politike” s “nepostojećom vehabijskom vojskom”, nego sam upozorio na učestale prijetnje ratom koje dolaze od nekih ljudi iz vrha bošnjačke politike.

Upozorio sam na pozive na naoružavanje i konačno na objavljenu promidžbenu snimku “Udruženja za razvoj fizičkih i pozitivnih moralnih osobina” pod nazivom “Askeri zimski kamp 2018” gdje pripadnici vehabijskog pokreta obučavaju djecu – kako oni kažu “za ono što dolazi”.

Milorad Dodik nije gostovao i prijetio na HTV-u, pa nisam imao razloga o njemu pisati, niti o srpskoj paravojsci i Rusima. Pisao sam o javnim istupima Bakira Izetbegovića i drugih bošnjačkih dužnosnika te o “askerima”, a pisanje “uglednih stranih medija” me ni na koji način ne obvezuje u izboru teme kao što ni “ugled” ne mjerimo na isti način i istom mjerom.

Gotovo istovremeno i SDA Hrvatske izdala je priopćenje kojim “osuđuje svaki oblik javnog djelovanja koji pridonosi rastu tenzija”. Dobro, ne baš svaki, samo onaj koji dolazi s hrvatske strane, a koji njima smeta. Jer kada Bakir Izetbegović prijeti ratom usred Zagreba tada ne “rastu tenzije” nego se valjda podiže borbeni moral.

Tenzije rastu kada netko odgovori Izetbegoviću i upozori na opasnost koju takva retorika sa sobom nosi te iznese činjenice koje opovrgavaju ono što je on rekao. Priopćenje SDA počinje tvrdnjom kako profesorica Kasapović i ja “ponovno svojim pisanjem stvaramo antibošnjačku atmosferu i pridonosimo podizanju tenzija između Hrvata i Bošnjaka”. Odgovorit ću u svoje ime.

Nitko u hrvatskim medijima u posljednjih desetak godina nije učinio toliko na “podizanju tenzija i stvaranju antibošnjačke atmosfere” koliko Bakir Izetbegović u jednosatnom nastupu na Hrvatskoj televiziji. U tome ga prate dužnosnici ekspoziture njegove stranke u Zagrebu.

Glavni tajnik SDA Hrvatske Armin Hodžić u televizijskom nastupu na N1 kaže da u mome tekstu “ne postoje argumenti, ne postoje činjenice” te da je u tekst “uložen veliki napor da bi se nešto dokazalo”, a on “vrvi manipulacijama”. Nakon tako nesuvislih ocjena teksta i iskrivljivanja njegova sadržaja Hodžić ponavlja mantre kako “svi moraju raditi na tome da smirimo situaciju”, “treba uspostaviti suradnju između naroda i država u regiji” i slično.

Kako on vidi tu suradnju jasno je već iz komentara snimke o “Askerima” koja je puštena u prilogu. Naime, Hodžić u radu “Askera” ne vidi ništa sporno. Po njemu se ne radi o kampu (iako to piše u tekstu na početku snimke), nego o “izletu za djecu koja ni za deset godina neće biti vojno sposobna” (na snimci su uglavnom petnaestogodišnjaci) a jedina je opasnost u tome da se djeca “mogu prehladiti”. Toliko od “glavnog tajnika” uz napomenu da u tekstu nisam izravno povezao Bakira Izetbegovića s “askerima” nego sam njihov primjer naveo kao realnu posljedicu političkog i javnog djelovanja visokih bošnjačkih političkih i javnih osoba kojima nakon izrečenog mogu pridodati Bermina Meškića i Armina Hodžića, odnosno organizacije u čije ime govore.

Nije mi poznato da su Savjet i SDA reagirali na brojne antihrvatske šovinističke izljeve mržnje po bosanskohercegovačkim medijima i dijelu medija u Hrvatskoj, ali su zato složno i spremno stali u obranu “Askera” te lika i djela Bakira Izetbegovića. Pri tome su se izravno pridružili radikalima koji negiraju stvarnost, promiču mržnju i odbijaju dijalog bez obzira na lažno i licemjerno pozivanje na mir i smanjenje tenzija po načelu – “da se vlasi ne dosjete”.

S “isturenog borbenog položaja” iz Šibenika, kao “građanska” potpora bošnjačkoj nacionalističkoj politici javio se i izvjesni Emir Imamović sa završenom srednjom školom i umjetničkim imenom Pirke. Taj priprosti samoproglašeni ljevičar i profesionalni “antifašist” iz moralno superiorne pozicije koju osigurava komoditet punčeve kuće izriče “apsolutne istine” o stanju u hrvatskom društvu i novinarstvu, pa tako i o Globusu i njegovim kolumnistima. Ne bih ga ni spominjao da nije dobra ilustracija redikulioznog bosanskog građanstva, uvijek slizanog s bošnjačkim nacionalizmom i islamizmom.

Reakcije na tekst u Globusu očekivano su uslijedile i u Bosni i Hercegovini gdje se antihrvatska kampanja ne vodi “posljednjih dana” nego već najmanje 25 godina nije niti prestajala. U toj kampanji mediji pod kontrolom SDA imali su i imaju vodeću ulogu. Kao primjer navest ću posljednji broj nacionalističko-šovinističkog pamfleta koji pod kontrolom SDA i pod imenom STAV izlazi u Sarajevu uz znatnu kadrovsku pomoć SDA iz Hrvatske.

Na naslovnici je fotografija hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića s retuširanim zakrvavljenim očima i “šahovnicom” u njima. Oni koji malo dulje čitaju i malo bolje pamte znat će da se radi o preuzetom likovnom odnosno dizajnerskom rješenju korištenom na naslovnici knjige/pamfleta Ivana Cvitkovića o blaženom Alojziju Stepincu objavljene u Sarajevu 1986. godine.

Ne pada mi na pamet na bilo koji način povezivati i uspoređivati Čovića i Stepinca, radi se tek o sličnom, davno smišljenom obrascu dehumanizacije i sotonizacije političkog protivnika odnosno neprijatelja, što je u tom svijetu isto. Na četiri stranice STAV-a objavljen je i osvrt na Izetbegovićevo gostovanje na Hrvatskoj televiziji “Vrijeme je bilo da hrvatska javnost čuje i drugu stranu”. U tom osvrtu Faris Nanić, bivši šef kabineta Alije Izetbegovića i nesuđeni “hrvatski” diplomat iz Mesićeva vremena, kritizira hrvatsku državnu politiku i hrvatsku vlast od premijera do predsjednice, a hvali “Izetbegovićev poučak na HTV”, odnosno njegov huškački i prijeteći nastup. Ništa čudno za stranački bilten i partijskog hagiografa.

Nakon osude i presude izrečene od SDA Hrvatske krenula je usklađena paljba brojnih bratskih medija iz Bosne, i pokojeg iz Hercegovine. Naime, nedavno su paraobavještajne bošnjačke strukture izgradile svojevrsnu informativno-propagandnu mrežu unutar koje su pokrenule i portal www.novi-vjetar.com na kojem vjetrove i nepotpisane tekstove puštaju uglavnom bivši AID-ovci, podoficiri i oficiri Armije BiH/JNA angažirani tijekom rata na (protu)obavještajnim i informativno-političkim poslovima.

Usprkos siromašnom i plitkom sadržaju i lošem stilu njihova je reakcija zanimljiva zbog metodologije – načina (dez)informiranja javnosti. Ako već ne mogu dovesti u pitanje i demantirati napisano, onda pokušavaju dovesti u pitanje i diskreditirati autora, u mome slučaju “optužbom” da sam “ratni general” i “bivši obavještajac”.

Takva mi je optužba, naravno, smiješna jer se tim dijelom svoje prošlosti posebno ponosim pa optužbu doživljavam više kao pohvalu. Ona je paradoksalna i zato što dolazi od nekadašnjih “kolega” s razlikom da sam ja bio hrvatski obavještajac, a oni bošnjački, a prije toga većinom i jugoslavenski obavještajci. Tijekom rata bili smo na suprotnim stranama, s tim da su oni uglavnom ostali u “poslu”, a ja sam ga neposredno poslije rata ostavio iza sebe i postoji tek kao crtica u mome životopisu.

Jedan od kritičara moga teksta i mene osobno je i izvjesni Elis Bektaš, bivši podoficir ili niži oficir, “bezbjednjak” u Trećem korpusu Armije BiH, “jatak Abu Hamze”, “instruktor za krizne situacije”, predavač na beogradskoj “Akademiji za diplomatiju i bezbednost”, a sada “pisac i publicista”. Zanemarit ću primitivizam i uvrede tipične za sredinu u kojoj je dotični socijaliziran i neodgojen, kao i bahatost kojom ocjenjuje moj tekst, karakter, ratni put i akademsku titulu.

Nitko mu valjda nije rekao da se kompetencija za takvo nešto stječe na sveučilištima, a ne u opskurnim akademijama i stranačkim kabinetima, a potvrđuje se besprijekornim životopisom koji isključuje vezu s mudžahedinima, njuškanje po Kosovu i dodvoravanje članu Predsjedništva. Ipak, ono što mi se učinilo zanimljivim u tom tekstu, a što je izvučeno i u naslov, jest rečenica “Ivo Lučić ili strah generala od gimnastike”.

Naime, Bektaš tvrdi kako vehabijski kamp u okolici Tešnja nije ništa drugo nego poligon za “dječju gimnastiku”, od koje ja tobože strahujem. To me je podsjetilo na jednog drugog, puno ozbiljnijeg beogradskog akademika Ljubu Tadića i njegovu izjavu iz intervjua objavljenog u zagrebačkom Startu 19. kolovoza 1989. Tadić je objašnjavao kako se mladiće iz Stare Pazove, prepoznatljive po šajkačama i bradama, koji su postali svojevrsna atrakcija na mitinzima po Srbiji i Jugoslaviji, ne može povezati s četništvom jer brade nose i hipici. Vrlo brzo su hipici umjesto jointa palili kuće po Hrvatskoj i BiH, a tek ćemo vidjeti kojim će putem krenuti gimnastičari.

Za terorista vehabiju Harisa Čauševića, koji je u napadu na Policijsku postaju u Bugojnu ubio jednoga i ozlijedio šestoricu policajaca, Bakir Izetbegović izjavio je da je riječ o „bivšem rokeru i čovjek koji se nalazi u stresu“

Obrasci ponašanja usvojeni po beogradskim akademijama ne mijenjaju se lako, što pokazuje i izjava Bakira Izetbegovića, koji je tijekom 2015. komentirao napad na Policijsku postaju u Bugojnu pri kojem je jedan policajac ubijen, a šest ih je ozlijeđeno. Ustvrdio je da se radi o “benignom slučaju od kojeg ne treba praviti maligni problem” te da je terorist vehabija Haris Čaušević zvani Oks, koji je nakon provedenog sudskog postupka osuđen na 45 godina zatvora, “bivši roker i čovjek koji se nalazi u stresu”. Po izjavama visokih bošnjačkih političkih dužnosnika u Bosni i Hercegovini nema vehabizma niti terorizma, to su tek rokeri i gimnastičari koji se pucnjavom i vojnom obukom liječe od stresa.

Kratkim i nasumičnim pregledom događaja iz posljednja dva desetljeća pokazat ću kako u stvarnosti izgleda to oslobađanje od stresa bošnjačkih rokera, hipika i gimnastičara. Tijekom 1997. učestalo su vršene terorističke akcije. U prvih deset mjeseci izvršeno je 35 napada eksplozivnim napravama u kojima su mete uglavnom bili Hrvati.

Dvije osobe hrvatske nacionalnosti smrtno su stradale, sedam ih je zadobilo teške tjelesne ozljede, a više ih je lakše ranjeno. Do kraja godine ubijeno je još četvero Hrvata. U svojoj kući u Šipoviku nedaleko od Travnika 15. veljače 1997. ubijen je Fabijan Babić (72), a pred kućom njegova sina Vlade postavljene su tri protutenkovske mine.

Nedaleko od njih, 28. veljače iste godine silovana je devedesetogodišnja starica M. M. U selu Nula pored Travnika 30. kolovoza 1997. ubijeni su Luka Jezerčić, njegov sin Pero i Ivica Domić. Tijekom 1998. godine broj terorističkih napada u BiH popeo se na 132, a opet su žrtve najčešće bili Hrvati. Počinitelji su otkriveni tek u 25 slučajeva, a događalo se da teroristi, koji su bili optuženi za napade na hrvatske povratnike, stanuju u policijskim stanovima dok ih ista ta policija “traži”. U Travniku je 12. lipnja 1998. ubijen policajac povratnik Perica Bilić, a 31. srpnja 1998. ubijen je policajac Ante Valjan.

U Sarajevu je 16. ožujka 1999. eksplodirala naprava postavljena pod automobilom Joze Leutara, zamjenika ministra unutarnjih poslova FBiH, koji je nešto kasnije podlegao ranama. Alija Izetbegović je tom prigodom izjavio: “Ovo su učinili ili naše (muslimansko-bošnjačke) budale ili hrvatski ekstremisti.” Na to je još dodao kako nikada nisu pronađene ubojice Kennedyja, Palmea i Alda Mora, sugerirajući da ni taj slučaj neće biti riješen. Tako je i bilo!

Ubojice nisu pronađene, montiran je proces u kojem su zatvorena i suđena pa kasnije oslobođena šestorica Hrvata, a tragovi ubojstva koji vode do vrha bošnjačke politike sustavno su brisani i uništavani.

Na Badnji dan 24. prosinca 2002. iz mržnje prema Hrvatima i katolicima vehabija Muarem Topalović ubio je troje i ranio jednoga člana obitelji Anđelić u selu Kostajnica u općini Konjic. Brojni su i neriješeni slučajevi napada na katolička groblja i sakralne objekte u Središnjoj Bosni i u Sarajevu.

U Sarajevu je 20. studenoga 2013. završeno suđenje Mevlidu Jašareviću, koji je u listopadu 2011. kao pripadnik vehabijskog pokreta pucao automatskom puškom po američkom veleposlanstvu u Sarajevu. Jedan lokalni policajac je ranjen, kao i sam napadač. Osuđen je na 15 godina zatvora. U oproštajnoj poruci naveo je kako želi prisiliti Amerikance da se povuku iz Afganistana.

U akciji SIP-e izvedenoj 3. rujna 2014. na području Sarajeva, Zenice, Kaknja, Maglaja i Živinica pod kodnim imenom ”Damask” uhićeno je 16 pripadnika vehabijske zajednice. Uhićeni su zbog boravka na sirijskom ratištu ili regrutiranja i organiziranja odlaska u Siriju u borbu na strani “Islamske države”. Vehabija Nerdin Ibrić upao je 27. travnja 2015. u policijsku postaju u Zvorniku te je uz povike “Alahu ekber” ubio jednoga, a ranio dvojicu policajaca, nakon čega je ubijen.

Enes Omeragić ubio je u studenom 2015. dvojicu pripadnika Oružanih snaga BiH u predgrađu Sarajeva. Nalazio se na popisu državnih sigurnosnih agencija od 3400 osoba koje predstavljaju prijetnju sigurnosti u BiH. Krajem 2015. u policijskoj akciji uhićeno je 11 vehabija osumnjičenih za financiranje, vrbovanje i poticanje terorističkih aktivnosti.

Policija je 22. studenoga 2008. uhitila dvojicu pripadnika vehabijskog pokreta koji su zvonili kod župnika crkve Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu. Tražili su da im otvori jer im smeta crkveno zvono. Razlika između vehabija i tzv. građanskih političara , a zapravo bošnjačkih nacionalista i bosanskih unitarista u BiH je i u tome što prvi utišavaju zvona, a drugi hrvatske glasove u javnosti, bilo da šalju priopćenja ili osude, bilo da institucionalnim nasiljem sprečavaju uspostavu televizijskog kanala na hrvatskom jeziku.

Zajedničko im je i to što ne mogu prihvatiti Hrvate u BiH kao konstitutivan narod. To se vidi i u odbijanju promjene izbornog zakona koji bi omogućio Hrvatima da kao državotvorni narod, u skladu s ustavima FBiH i BiH, sami biraju svoje političke zastupnike. Umjesto toga mnogi iz bošnjačkih političkih i uopće društvenih struktura ignoriraju, toleriraju i opravdavaju terorizam, a neki, vidimo, i prijete. Takva politika i takvo ponašanje pridonose “dizanju tenzija” i eventualnom “antibošnjačkom raspoloženju” u Hrvatskoj i među Hrvatima.

Ivo Lučić / Globus

Ivo Lučić: Tko sprema Askere za novi rat u Bosni i Hercegovini

facebook komentari

Continue Reading