Pratite nas

Boris Dežulović: Republika Evropska

Objavljeno

na

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, otišao Milorad Dodik u Beograd na sjednicu nekakvog Vijeća za suradnju Republike Srbije i Republike Srpske, pa poslije sastanka izjavio novinarima kako “politika u Sarajevu zaustavlja evropski put Republike Srpske”.

Bogami, ja bolji vic nisam čuo mjesec dana, još od onoga kad je Mile Duduk, nezadovoljan presudom bijeljinskog suda o naplati dugova zvorničke Alumine prema jednoj litavskoj banci, javno izjavio kako “Opštinski privredni sud u Bijeljini treba ukinuti i premjestiti na neko drugo mjesto”.

Sjele tako u kafanu Republika Srbija i Republika Srpska, baš kao Republika Glupa i Republika Gluplja, pa udarile češati mudre glave ne bi li potonjoj nekako iznašle taj, kako se zove, europski put. I kako god bi pronašli neku prečicu, ispriječila bi im se “politika u Sarajevu”.

A u Europi već pomalo nervozni.

– Da im se nije šta dogodilo? – zabrinuto gledajući u sat pita povjerenik za proširenje Europske unije Štefan Füle.

Sve je u Bruxellesu spremno, šampanjac se hladi, gudači belgijskog Nacionalnog simfonijskog orkestra s partiturama Beethovenove Ode radosti dahću u promrzle ruke, svečano odjeveni policajci iz počasnog odreda cupkaju na zimi čekajući da podignu dvadeset devetu zastavu na stup pred zgradom Europskog vijeća, a predsjednici i šefovi vlada država članica Europske unije unutra svako malo nestrpljivo proviruju kroz prozor kad će se na parkiralištu pojaviti crna limuzina sa zastavicama Republike Gluplje.

Mile, međutim, u crnom Bossovom odijelu što ga je nabavio kod šanera u Beogradu, već pola sata sjedi u svojoj limuzini na graničnom prijelazu Bosanska Gradiška i gleda u graničnog policajca.

– Nažalost, ne smijem vas pustiti – nemoćno ovaj sprema toki-voki u džep uniforme, pa vraća Dodikove dokumente. – Ne da politika u Sarajevu.

– A da pitate neku drugu? – očajnički pita Mile, iako mu je i samome jasno da od toga nema ništa.

– Žao mi je, gospodine predsjedniče, za te stvari je politika u Sarajevu – nemoćno policajac sliježe ramenima, kao da se pravda.

– Pa ima valjda neki otvoreni evropski put, jebo ga otac?

– Ne znam… jedino da probate dolje preko Kamenskog, ili na Metković.

– Bili smo već. Isto – rezignirano će Mile. – Ne da Sarajevo.

– Pfu, mamu mu jebem – ljutito pljune policajac, pa skoči kao oparen. – Ups, izvinite, predsjedniče, sad ću ja to rukavom.

Tko o čemu, eto, vojnik o skraćenju, oficir o unapređenju, a Mile Dodik o Europi.

Njegova je Republika Gluplja, shvatili ste, posve spremna za svoj europski put, besprijekorno je to jedna uređena, moderna europska država skandinavskog tipa, takorekuć Republika Švedska, sve je u njoj na svom mjestu, državna uprava, pravosuđe, ekonomija, prosvjeta, zdravstvo, sve je tip-top, hoćeš ljudska prava, hoćeš građansko društvo, iskorijenjeni su organizirani kriminal, mito i korupcija, odnos prema manjinama i ratnim zločinima stani pa gledaj, cijela je Dodikova država ustrojena po najvišim standardima koje zahtijeva Europska unija, ni najstroži inspektori iz Bruxellesa godinu dana da traže ne bi joj našli zamjerku.

Preostalo tako Dodiku još samo da kod šanera u Beogradu nabavi crno Bossovo odijelo i ispuni formalnu pristupnicu Europskoj uniji, sve je on nabavio i obavio – “treba li ti šta kad već dolazim?”, pitao on Štefana Fülea dok mu je žena peglala košulju, “ajde, kad si već navalio, može dvije kile Sakibovih ćevapa”, odgovorio mu povjerenik za proširenje EU – i jedva sat kasnije, nije čestito Mile ni krenuo na europski put, u Bosanskoj Gradiški ispriječila mu se, oca joj jebem, politika u Sarajevu.

Živo me, eto, zanima kako to izgleda, taj Dodikov europski put. Nema mnogo stvari kojima bih baš volio prisustvovati, svega ih je par, i uz finale Lige prvaka Hajduk – Željezničar na Camp Nouu to su možda još samo pristupni pregovori Republike Srpske s Europskom unijom. Nije kraćih pregovora bilo još otkako je ono drug Tito u Karađorđevu pregovarao s drugovima iz Hrvatske.

– Dame i gospodo, proglašavam otvorenim pristupne pregovore s nezavisnom i suverenom državom Republikom Srpskom. Započet ćemo s prvim poglavljem… – svečano bi najavio Štefan Füle, kad bi mu Milorad Dodik nešto šapnuo u uho.

– Kako mislite, niste baš država? – zbunjeno bi ga pitao gospodin Füle.

– Jebiga – slegnuo bi ramenima Mile. – Ne da politika u Sarajevu.

– Pfu, oca joj jebem – siknuo bi onda gospodin Füle. – Šta ćemo sad?

Zloglasna “politika u Sarajevu” stala je tako na put europskog blagostanja Miloradu Dodiku, iako zapravo ne postoji nijedno jedino, ali baš nijedno jedincato poglavlje iz europskog kataloga oko kojega bi Republika Gluplja – ilegalna privatna državica Milorada Dodika – da joj Europska unija sutra ujutro ponudi pristupne pregovore, mogla započeti ikako drugačije nego rezigniranim “jebiga”.

– Dvanaesto poglavlje, pravosuđe – započet će glavonje u Bruxellesu. – Što je onom presudom bijeljinskog suda o dugu Alumine prema litavskoj banci?

– To je riješeno – spremno će odgovoriti Mile. – Sud je ukinut i premješten u Laktaše.

Prava je, naime, istina da Milorad Dodik na čelu Republike Srpske zapravo i postoji i opstoji zahvaljujući gotovo isključivo “politici u Sarajevu”, kojoj Mile kao “unutrašnji neprijatelj” treba jednako koliko i ona njemu, da se međusobno tako optužujući zajedno drže dovoljno daleko od svake ideje uređene pravne države, od koje i jedni i drugi – i “politika u Sarajevu” i ona u Banjoj Luci – bježe kao vrag od tamjana. Takvo izmišljanje unutrašnjih neprijatelja kao moćnog oružja u borbi za opstanak na vlasti nije u politici osobito nova stvar, ali izmišljanje vanjskih prijatelja svakako jest. A Europa je upravo idealan vanjski prijatelj. Nije se rodio tko ima išta protiv Europe.

Zato Dodiku nema druge nego nastaviti kako je započeo na svom europskom putu. Ukinuti i premjestiti jedan po jedan sve sudove i uopće sve institucije, pa ukinuti na kraju i Republiku Srpsku, i premjestiti je na neko drugo mjesto.

Europska unija, recimo, dušu bi dala za tako nešto.

Al ne da politika u Sarajevu, oca joj jebem.

Tekst preuzet iz Oslobođenja

Što vi mislite o ovoj temi?

Herceg Bosna

Petar Škorić: Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu rasprave o Deklaraciji o pravima Hrvata u BiH danas sam u Hrvatskom saboru o položaju Hrvata u BiH te potrebi korjenite promjene i traženju jedinstvenog političkog okvira koji bi zaštitio konstitutivnost, ravnopravnost i interese hrvatskog naroda u BiH, uvjerljivo najbolji govor održao je Petar Škorić.

Škorić je u svom govoru osudio sve snažnije velikobošnjačke orkestrirane napade na opstojnost hrvatskog naroda u BiH, te osudio njihovu politiku stvaranja unitarne BiH.

Hrvatski narod BiH je danas na braniku svog opstanka, ali i europskih vrijednosti u BiH. Podsjetio sam da je Hrvatski interes da BiH jednoga dana postane članica EU, članica NATO saveza, ali to nije niti može biti jedini odgovor na pitanje opstanka ni naše države, a niti je to pitanje spasa za hrvatski narod u BiH. Mi moramo imati alternativu u slučaju da, kako sada stvari stoje, ostala dva naroda imaju rezerve prema tim ciljevima i nastoje na temelju njih dobiti i izboriti što povoljniji status na račun i štetu hrvatskog naroda u BiH, kazao je Škorić u uvodu, prenosi Kamenjar.com. Pročitajte cijeli sjajan govor Petra Škorića:

Ne smijemo dopustiti da Hrvati u BiH postanu moneta za potkusurivanje ostala dva naroda pred međunarodnom zajednicom, niti smijemo od međunarodne zajednice očekivati zaštitu naših interesa ako to ne nametnemo kao naš prioritet!.

Naša je obveza, imamo na to pravo, ne samo da imamo pravo, već ustavnu – a što je posebno važno i međunarodnim sporazumima utvrđenu dužnost štititi interese svog naroda u Bosni i Hercegovini.

Stoga smatram, da mi u ovoj Deklaraciji moramo snažnije naglasiti da Washingtonski sporazum priznaje postojeće realnosti na području BiH, da Federacija nastaje – ne iz ničega, nego iz volje, vojski i područja, te administrativnih uprava pod kontrolom Republike BiH, odnosno Armije BiH, te Republike Herceg Bosne i HVO-a, te da je to naš ulog u Federaciju i da taj ulog nije ni bezuvjetan, niti može nestati.

Vrijeme je da se prestanemo sramiti samog spomena Herceg-Bosne, pojma koji je upravo upornošću bošnjačkih političara nažalost postao nepoželjan u javnom prostoru. Napominjem da je samo postojanje takve organizacije hrvatskog naroda očuvalo hrvatski narod od nestanka, opasnosti koja mu nažalost danas opet prijeti!.

Nažalost, danas se i mi u Hrvatskoj ponašamo kao da to nije postojalo, i kao da toga nema.

Upravo zbog toga je bilo moguće da se od 2000. godine, u najvećoj mjeri, potpuno zanemari status Hrvata u BiH, da se kriminalizira žestokim kampanjama u samoj Hrvatskoj i Republika Herceg Bosna i HVO, da je postalo posve normalno u hrvatskom javnom diskursu emitirati i promovirati čitav niz netočnosti, laži i kleveta o hrvatskom narodu u BiH, o famoznim Hercegovcima, da se javno kriminalizira istaknute vojne i političke prvake hrvatskog naroda, bez ikakvih argumenata i najčešće na klasičnim krivotvorinama bošnjačkih obavještajnih službi.

Stoga se ne treba čuditi ponašanju ni međunarodne zajednice, niti ad hoc tribunala u Haagu, a pogotovu ponašanju bošnjačkoga rukovodstva.

To su sve posljedice činjenice da smo mi u Hrvatskoj dopustili takav razvoj stvari i poticali zapravo takvo ponašanje.

Podsjećam, da je na temelju Washingtonskog sporazuma, koji je mirovni i državni sporazum između dva suverena naroda, gdje se Republika Hrvatska pojavljuje kao jamac, potpisan je i sporazum o posebnim odnosima Federacije i Republike Hrvatske, koji se kratkotrajno započeo provoditi, ali nakon dolaska Račana na vlast potpuno je ignoriran i marginaliziran. Taj sporazum nikada Sabor nije poništio, niti ga je Federalni parlament poništio, nije osporen ni pred bilo kojim nadležnim međunarodnim tijelom, i nije u suprotnosti s Daytonskim sporazumom, čak što više, njegova je izvorišna sastavnica je preduvjet toga političkog akta.

Danas Srbija na temelju posebnoga sporazuma s Republikom Srpskom ostvaruje legalnu i legitimnu suradnju, međunarodno valjanu, a mi smo se odrekli istih tih prava na poseban položaj u odnosu prema interesima našega naroda u BiH, pri čemu smo čak dopustili da nam se u okviru Hrvatske iz anacionalnih krugova spočitava tzv.mješanje u unutarnje stvari BiH.

Mi smo prema međunarodnim sporazumima dužni izravno pratiti – pa i utjecati na konačno i optimalno rješenje i uređenje države BiH, koja očito ovakva kakva jest –ne valja!

Od tih sporazuma koji se tiču posebnih odnosa Hrvatske i Federacije BiH ovo tijelo ne smije odustati. Upravo to nam treba biti jedan od instrumenata za legitimnu borbu za očuvanje opstojnosti našeg naroda.

Hrvatska je kao potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma istodobno i jamac Ustava BiH koji je sastavni dio tog sporazuma. Zato je i Hrvatska dužna štititi taj iznimno važni i temeljni dokument susjedne BiH od napada, dolazili oni izvana ili iznutra od strane jednog konstitutivnog naroda koji taj dokument i sve druge uporno želi derogirati i degradirati.

Naglašavam da je pozivanje na ustavnu obvezu Republike Hrvatske, obvezujuća stvar za političke, ali i sve ostale institucionalne aktere u Republici Hrvatskoj.

No, isto tako nije bitan međunarodni temelj našega djelovanja prema BiH, jer u svoj ustav svaka država može staviti što god hoće.

Tu su najvažniji međunarodni sporazumi, a od njih je najvažniji nama Sporazum o posebnim odnosima s Federacijom u ovome trenutku.

Zato predlažem da se u preambulu Deklaracije ugradi svakako i Sporazum oposebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije BiH kao međunarodni ugovor, koji širom otvara vrata Republici Hrvatskoj na međunarodno – valjano djelovanje u zaštiti i promicanju interesa Hrvata u BiH.

Zaključno, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti poziv svim sudionicima javnoga i društvenoga života u Hrvatskoj, posebno sudionicima nacionalnih politika, da se u samoj Hrvatskoj odmah ima mijenjati potpuno klima za ponašanje prema našim interesima u BiH, te poticanje pa i obavezivanje na svijest da je ugrožavanje interesa Hrvata u BIH, zapravo izravan udar na Republiku Hrvatsku.

Ova Deklaracija je zato u svojoj biti deklaracija o najvažnijim svehrvatskim interesima. Nije joj prvenstveni smisao samo skrb za Hrvate u BiH, nego joj je ultimativni poziv –briga o svojim sveukupnim nacionalnim interesima.

Tko to ne shvaća, i tko potiče predstavnike druga dva naroda, te njihove javne promotore, da u Hrvatskoj nema svijesti o tome i da u Republici Hrvatskoj imaju saveznike ili uporišta za svoje imperijalne i nepoštene ciljeve, izravno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a ne samo protiv Hrvata u BiH.

To izravno ruši temeljne pretpostavke za bilo kakvu mogućnost održanja zajedničke države BiH, pri čemu je pozivanje na jedinstvenu BiH obična floskula i maska koju smo imali prilike iskustiti s Miloševićem i Jugoslavijom.

Na koncu, smisao i cilj ove Deklaracije mora biti otvoreni poziv svim sudionicima političkog i javnog života u Hrvatskoj da se u Hrvatskoj mora promijeniti klima prema našim interesima u BiH i podizanje svijesti da se udarom na Hrvate u BiH radi udar na Hrvatsku kao takvu. Naša dužnost je briniti o ukupnim nacionalnim interesima, a interesi hrvatskog naroda u BiH su njihov bitan dio.

Na koncu kroz odgovore na replike sam upozorio i na neprihvatljivu politiku otimanja pozicija koje su pripadale Hrvatima u BiH, u izvršnoj vlasti, diplomaciji…. Špranca je uhodana, za poziciju koja pripada Hrvatima pronađe se Bošnjak koji potpiše izjavu da je Hrvat i nakon toga taj Bošnjak bude imenovan na poziciju koja po raspodjeli funkcija pripada Hrvatima. Tako je imenovan i Komšićev prijatelj, Bošnjak Nerkez Arifhodžić, koji se izjasnio Hrvatom nakon čega je imenovan veleposlanikom u Italiji.

Naveo sam i druge pojave koje su dodatno frustrirale Hrvate u BiH, vezane su za dobivanje Domovnica, gdje postupci ishođenja domovnica Hrvatima u BiH traju 12 do 24 mjeseca, dok imamo primjere da pojedini Bošnjaci koji aktivno podržavaju majorizaciju hrvata (kao npr. glumac Emir Hadžihafizbegović) domovnicu temeljem diskrecijskog prava ministra MUP-a RH dobijaju po ubrzanom postupku..

Ono što Hrvate trenutno definitivno ohrabruje je činjenica da aktualni hrvatski državni vrh, prvi puta nakon 2000 godine, aktivno politički djeluje i svojim postupcima šalje jasnu i snažnu političku poruku da će RH ustrajati na zaštiti prava Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Nakon napada u Strasbourgu, Trump još sigurniji u ideju graničnog zida

Objavljeno

na

Objavio

Nakon terorističkog napada u Strasbourgu, američki predsjednik je rekao kako još odlučnije želi izgraditi zid između Meksika i Sjedinjenih Država.

“Još jedan strašan teroristički napad u Francuskoj. Mi ćemo dodatno pojačati naše granice”, napisao je američki predsjednik u srijedu ujutro u tweetu.

Napadač u Strasbourgu (29) rođen je u tom gradu i on je registrirani radikalni islamist. I dalje je u bijegu, a policija ga i dalje aktivno traži.

Svjedoci napada, u kojem su ubijene dvije osobe i jedna je u stanju moždane smrti i 12 osoba je ranjeno, rekli su i da je napadač viknuo “Alahu Akbar”, rekao je u srijedu pariški državni odvjetnik Remy Heitz, i dodao da su u pritvoru četiri osobe bliske osumnjičenome Chekattu Sherifu.

“Chuck i Nancy nam moraju dati svoje glasove kako bismo imali više sigurnosti na granici”, nastavio je američki predsjednik aludirajući na Chucka Schumera, šef demokrata u američkom Senatu i Nancy Pelosi, koja će u siječnju preuzeti vodstvo Zastupničkog doma.

Predsjednik je primio dvoje demokrata u utorak u Ovalnom uredu, gdje su vodili žestoku raspravu o zidu na meksičkoj granici, Trumpovom predizbornom obećanju, za koje demokrati odbijaju dati potrebne glasove u Kongresu za financiranje.

“Demokrati i predsjednik Obama su dali 150 milijardi dolara Iranu i nisu zauzvrat dobili ništa, ali ne mogu dati 5 milijardi dolara za nacionalnu sigurnost i zid”, napisao je predsjednik na Twitteru.

I američki državni tajnik Mike Pompeo je također napad u Strasbourgu upotrijebio kao argument za izgradnju zida.

“Svaki puta kada povećamo broj osoba ovdje koje se mogu radikalizirati, povećavamo opasnost za američke građane”, rekao je Pompeo za Fox News.

“Morali bismo ga izgraditi”, rekao je o zidu. “Trebali bismo učiniti potrebno za kontrolu priljeva osoba u našu zemlju”, kako bi se ulazilo samo legalno, dodao je.

Ali državni tajnik nije odgovorio na pitanje hoće li Meksiko platiti zid, što je predsjednik Trump ponavljao tijekom izbornih skupova i rekao je da radi s Meksikom na sprečavanju imigracije u izvoru, u Salvadoru, Gvatemali i Hondurasu.

“Iskreno, najvažnije je da možemo zaustaviti priljeve iz tih triju zemalja”, rekao je.

(Hina)

 

Strasbourg: Uhićene 4 osobe, tužitelj kaže da je napadač pobjegao taksijem

 

 

Ivica Šola: Nakon Europe, slijedi islamizacija Latinske Amerike

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari