Pratite nas

Boris Dežulović: Republika Evropska

Objavljeno

na

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, otišao Milorad Dodik u Beograd na sjednicu nekakvog Vijeća za suradnju Republike Srbije i Republike Srpske, pa poslije sastanka izjavio novinarima kako “politika u Sarajevu zaustavlja evropski put Republike Srpske”.

Bogami, ja bolji vic nisam čuo mjesec dana, još od onoga kad je Mile Duduk, nezadovoljan presudom bijeljinskog suda o naplati dugova zvorničke Alumine prema jednoj litavskoj banci, javno izjavio kako “Opštinski privredni sud u Bijeljini treba ukinuti i premjestiti na neko drugo mjesto”.

Sjele tako u kafanu Republika Srbija i Republika Srpska, baš kao Republika Glupa i Republika Gluplja, pa udarile češati mudre glave ne bi li potonjoj nekako iznašle taj, kako se zove, europski put. I kako god bi pronašli neku prečicu, ispriječila bi im se “politika u Sarajevu”.

A u Europi već pomalo nervozni.

– Da im se nije šta dogodilo? – zabrinuto gledajući u sat pita povjerenik za proširenje Europske unije Štefan Füle.

Sve je u Bruxellesu spremno, šampanjac se hladi, gudači belgijskog Nacionalnog simfonijskog orkestra s partiturama Beethovenove Ode radosti dahću u promrzle ruke, svečano odjeveni policajci iz počasnog odreda cupkaju na zimi čekajući da podignu dvadeset devetu zastavu na stup pred zgradom Europskog vijeća, a predsjednici i šefovi vlada država članica Europske unije unutra svako malo nestrpljivo proviruju kroz prozor kad će se na parkiralištu pojaviti crna limuzina sa zastavicama Republike Gluplje.

Mile, međutim, u crnom Bossovom odijelu što ga je nabavio kod šanera u Beogradu, već pola sata sjedi u svojoj limuzini na graničnom prijelazu Bosanska Gradiška i gleda u graničnog policajca.

– Nažalost, ne smijem vas pustiti – nemoćno ovaj sprema toki-voki u džep uniforme, pa vraća Dodikove dokumente. – Ne da politika u Sarajevu.

– A da pitate neku drugu? – očajnički pita Mile, iako mu je i samome jasno da od toga nema ništa.

– Žao mi je, gospodine predsjedniče, za te stvari je politika u Sarajevu – nemoćno policajac sliježe ramenima, kao da se pravda.

– Pa ima valjda neki otvoreni evropski put, jebo ga otac?

– Ne znam… jedino da probate dolje preko Kamenskog, ili na Metković.

– Bili smo već. Isto – rezignirano će Mile. – Ne da Sarajevo.

– Pfu, mamu mu jebem – ljutito pljune policajac, pa skoči kao oparen. – Ups, izvinite, predsjedniče, sad ću ja to rukavom.

Tko o čemu, eto, vojnik o skraćenju, oficir o unapređenju, a Mile Dodik o Europi.

Njegova je Republika Gluplja, shvatili ste, posve spremna za svoj europski put, besprijekorno je to jedna uređena, moderna europska država skandinavskog tipa, takorekuć Republika Švedska, sve je u njoj na svom mjestu, državna uprava, pravosuđe, ekonomija, prosvjeta, zdravstvo, sve je tip-top, hoćeš ljudska prava, hoćeš građansko društvo, iskorijenjeni su organizirani kriminal, mito i korupcija, odnos prema manjinama i ratnim zločinima stani pa gledaj, cijela je Dodikova država ustrojena po najvišim standardima koje zahtijeva Europska unija, ni najstroži inspektori iz Bruxellesa godinu dana da traže ne bi joj našli zamjerku.

Preostalo tako Dodiku još samo da kod šanera u Beogradu nabavi crno Bossovo odijelo i ispuni formalnu pristupnicu Europskoj uniji, sve je on nabavio i obavio – “treba li ti šta kad već dolazim?”, pitao on Štefana Fülea dok mu je žena peglala košulju, “ajde, kad si već navalio, može dvije kile Sakibovih ćevapa”, odgovorio mu povjerenik za proširenje EU – i jedva sat kasnije, nije čestito Mile ni krenuo na europski put, u Bosanskoj Gradiški ispriječila mu se, oca joj jebem, politika u Sarajevu.

Živo me, eto, zanima kako to izgleda, taj Dodikov europski put. Nema mnogo stvari kojima bih baš volio prisustvovati, svega ih je par, i uz finale Lige prvaka Hajduk – Željezničar na Camp Nouu to su možda još samo pristupni pregovori Republike Srpske s Europskom unijom. Nije kraćih pregovora bilo još otkako je ono drug Tito u Karađorđevu pregovarao s drugovima iz Hrvatske.

– Dame i gospodo, proglašavam otvorenim pristupne pregovore s nezavisnom i suverenom državom Republikom Srpskom. Započet ćemo s prvim poglavljem… – svečano bi najavio Štefan Füle, kad bi mu Milorad Dodik nešto šapnuo u uho.

– Kako mislite, niste baš država? – zbunjeno bi ga pitao gospodin Füle.

– Jebiga – slegnuo bi ramenima Mile. – Ne da politika u Sarajevu.

– Pfu, oca joj jebem – siknuo bi onda gospodin Füle. – Šta ćemo sad?

Zloglasna “politika u Sarajevu” stala je tako na put europskog blagostanja Miloradu Dodiku, iako zapravo ne postoji nijedno jedino, ali baš nijedno jedincato poglavlje iz europskog kataloga oko kojega bi Republika Gluplja – ilegalna privatna državica Milorada Dodika – da joj Europska unija sutra ujutro ponudi pristupne pregovore, mogla započeti ikako drugačije nego rezigniranim “jebiga”.

– Dvanaesto poglavlje, pravosuđe – započet će glavonje u Bruxellesu. – Što je onom presudom bijeljinskog suda o dugu Alumine prema litavskoj banci?

– To je riješeno – spremno će odgovoriti Mile. – Sud je ukinut i premješten u Laktaše.

Prava je, naime, istina da Milorad Dodik na čelu Republike Srpske zapravo i postoji i opstoji zahvaljujući gotovo isključivo “politici u Sarajevu”, kojoj Mile kao “unutrašnji neprijatelj” treba jednako koliko i ona njemu, da se međusobno tako optužujući zajedno drže dovoljno daleko od svake ideje uređene pravne države, od koje i jedni i drugi – i “politika u Sarajevu” i ona u Banjoj Luci – bježe kao vrag od tamjana. Takvo izmišljanje unutrašnjih neprijatelja kao moćnog oružja u borbi za opstanak na vlasti nije u politici osobito nova stvar, ali izmišljanje vanjskih prijatelja svakako jest. A Europa je upravo idealan vanjski prijatelj. Nije se rodio tko ima išta protiv Europe.

Zato Dodiku nema druge nego nastaviti kako je započeo na svom europskom putu. Ukinuti i premjestiti jedan po jedan sve sudove i uopće sve institucije, pa ukinuti na kraju i Republiku Srpsku, i premjestiti je na neko drugo mjesto.

Europska unija, recimo, dušu bi dala za tako nešto.

Al ne da politika u Sarajevu, oca joj jebem.

Tekst preuzet iz Oslobođenja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Objavljeno

na

Objavio

Najveći politički zločin prve polovice 20. stoljeća svakako je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. No to je i zločin bez presedana u svjetskoj povijesti…

Krvavi 20. lipnja 1928.

Atentat 01
Atentat 02

Najveći politički zločin prve polovice 20. stoljeća svakako je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. No to je i zločin bez presedana u svjetskoj povijesti: pripadnik četničke postrojbe Puniša Račić u beogradskom parlamentu(!) gađa i puca po hrvatskim zastupnicima, kao na streljani po glinenim golubovima.

Atentat 03

Od ruke zločinca, na mjestu je ubijeno dvoje i teško ranjeno troje hrvatskih zastupnika. Nažalost, ranjeni Stjepan Radić umire od posljedica tog atentata nekoliko tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Bilanca atentata u beogradskoj skupštini tako iznosi: troje mrtvih i dvoje ranjenih hrvatskih zastupnika.

Atentat 51

Radić je bio predsjednik Hrvatske seljačke stranke, ali Stjepan Radić je bio tadašnji vođa hrvatskog naroda i najvažniji hrvatski političar tog vremena. Tko danas uopće spominje i podsjeća na taj krvavi 20. lipnja 1928.? A trebalo bi barem kao podsjetnik svih kasnijih srpsko-hrvatskih sukoba, pa i današnje srpske politike, poput one srbijanske protutužbe za genocid u Haagu!

Od uspostave samobitne hrvatske države Hrvatska seljačka stranka obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. Pohvalno je za HSS da to nije zaboravio, no pitanje jesu li ta sjećanje na dan smrti Stjepana Radića dovoljna? Ne zaslužuju li ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine suvremenu snažnu javnu i političku pozornost? Čija bi to trebala biti obaveza i dužnost? Zašto se sjećanje na te sudbonosne događaje za hrvatski narod u slobodnoj državi Hrvatskoj namjerno prešućuju i potiskuju u zaborav? Ta razmišljanja želim potaknuti svojim osvrtom.

Atentat 04

Atentat 04-01
Malo je poznato – Puniša Račić bio je pripadnik četničke postrojbe

Tijekom 1928. godine Stjepanu Radiću i njegovim suradnicima otvoreno se prijetilo smrću. U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću, napr. u beogradskom listu Jedinstvo. Pojedini radikalni srpski zastupnici su u to vrijeme, tijekom zasjedanja u Narodnoj skupštini, također otvoreno prijetili smrću Stjepanu Radiću. To je konačno ostvareno 20. lipnja 1928.g. kad Puniša Račić puca iz snažnog 9 mm revolvera i na mjestu usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Atentat 05

Atentat 06

Hrvatski zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček

Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, u trenutku atentata svojim je tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od izravne smrti. Dr. Ivan Pernar učinio je isto, štitio je Radića i pogođen je s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku, a drugi malo ispod srca, nakon čega pada pod klupu i tako je izbjegao treći metak. Metak uz srce Pernar je u tijelu nosio do kraja života. Sve tadašnje dnevne novine u Hrvatskoj opširno, u nekoliko redovitih i posebnih izdanja, izvješćuju o tom krvavom dramatičnom pokolju u Beogradu(1). A zatim i o silovitim prosvjedima u Zagrebu.

Atentat 10

Atentat 11

Atentat 12

Atentat 13

Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini doživljen je kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili burni prosvjedi diljem Hrvatske. Zagrebačka Večer(2), Obzor (3) i Novosti izvješćuju detaljno o svim tim krvavim događajima (4) i dopremi mrtvih zastupnika (5) u Zagreb. Najjači prosvjedi su u Zagrebu s čak 100.000 prosvjednika, a ukupni broj stanovnika bio je oko 150 tisuća. Tih je dana žandarmerija i policija ubila u Zagrebu još troje ljudi, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika (6).

Atentat 14

Atentat 15

Atentat 16

Pavle Radić i Đuro Basariček su dostojanstveno pokopani (7) na Mirogoju u arkadama. Stjepan Radić je iz beogradske bolnice dopremljen u Zagreb, gdje ga je dočekalo veliko mnoštvo naroda. Novine u idućim danima redovito izvješćuju o njegovom zdravstvenom stanju. Dok Radić pokušava iz bolesničkog kreveta smiriti uzavrelo stanje u Hrvatskoj, pozivanjem na mir i razum, dotle beogradske novine nastavljaju protuhrvatsku huškačku kampanju i dalje pozivaju na Radićevo ubojstvo (8). Nekoliko dana prije smrti Stjepana Radića u Zagreb stiže Vlado Ristović, glavni urednik beogradskog lista Jedinstvo, koje je prije atentata objavljivalo prijetnje smrću hrvatskim zastupnicima. Zagrebačke Novosti izvješćuju o tom dolasku i o specijalnom zadatku Ristovića u Zagrebu, njegovom prepoznavanju i naprasnom ubojstvu (9).

Atentat 17

Dan uoči Radićeve smrti, 7. kolovoza 1928. Novosti (10) izvješćuju o pronađenom oružju i bombama u jednom stanu u Zagrebu. U drugom članku opisuje se događaj o nepoznatim osobama koje su pokušale noću kroz grmlje i ogradu prodrijeti do Radićeve vile u Hercegovačkoj ulici. Pri tom je straža oko vile i zapucala. Sve to ukazuje na dramatične okolnosti i stanje u tom vremenu u Hrvatskoj.

Atentat 18

Atentat 19

Atentat 20

Stjepan Radić umire 8. kolovoza 1928. u večernjim satima (11). Novine su pune izvješća o uzrocima smrti, komemoracijama, najvećem ikad zabilježenom sprovodu (12) u Hrvata i velikom političkom gubitku za Hrvatsku.

Atentat 21

Atentat 22

Atentat 23

Postavlja se pitanje, imamo li mi danas pravo šutjeti i zaboraviti takve snažne povijesne i političke događaje, vezane uz stoljetna nastojanja za izboriti slobodu i samostalnost Hrvatske!?

Atentat 07

Atentat 08

Povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića, godine 1988. Sjevernu Ameriku obilazi budući utemeljitelj nove samostalne Hrvatske države, povijesničar dr. Franjo Tuđman. Održao je niz predavanja u Kanadi i SAD na temu Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti (13) te u prvoj rečenici svog predavanja ustvrdio: Šest desetljeća poslije mučeničke smrti Stjepana Radića može se s punom povijesnom osvjedočenošću ustvrditi da on spada u red onih hrvatskih velikana što su svojim imenima obilježili opstojnost i samobitnost hrvatskog naroda u europskoj i svjetskoj povijesti (14). U podrobnoj rasčlanbi svih političkih čimbenika iz vremena Radića i kasnije, Tuđman zaključuje kako je Radić jedan od onih malobrojnih koji su od sudbonosnog značenja u povijesti hrvatskog naroda.

Atentat 09

Istovremeno tako misli i književnik, povijesni istraživač i publicist Zvonimr Kulundžić, koji također povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića izdaje knjigu Stjepan Radić i njegov republikanski ustav (15). Kulundžić također krajem ’80-tih obilazi i tumači Radićevo djelo hrvatskoj emigraciji u Europi.

Atentat 030

Početkom ’90-tih počinje se ostvarivati Radićev san i san hrvatskog naroda. Hrvatska država postaje stvarnost (16) stoji na naslovnici Večernjeg lista 20. lipnja 1991. U unutrašnjosti veliki intervju predsjednika Franje Tuđmana. Vjesnik u to vrijeme objavljuje feljton Franje Tuđmana – Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti u 11 nastavaka. Ali vijest u Vjesniku 20. lipnja 1991. o beogradskom atentatu je posve nezamjetna u malom povijesnom okviru (17). Istraživanjem Večernjeg lista (najčitanijih novina u RH) i Vjesnika (vodećeg političkog dnevnika) u 20-tak godina postojanja današnje hrvatske države, pokazuje se da ta dva najvažnija hrvatska dnevna lista od 1991.g. do 2013.g., atentat u beogradskoj skupštini i smrt Stjepana Radića, bilježe samo marginalno:

Atentat 32

 

Atentat 33

Atentat 34

• iznimno rijetko i neuočljivo podsjećanje na obljetnice krvoprolića 20. lipnja 1928. i ubojstva hrvatskih saborskih zastupnika u beogradskoj skupštini (18)
• pretežito kratke vijesti o polaganju vijenaca čelnika HSS-a i služenju mise zadušnice na dan 8. kolovoza za Stjepana Radića (19)
• iznimno rijetki spomen ubojstva zastupnika Pavle Radića i Đure Basaričeka u beogradskoj skupštini (20)

Nešto više o zločinu u beogradskoj skupštini zabilježeno je u vremenu od 1991. – 1998.g.:

• Vjesnik, 20. lipnja 1991. podlistak u 11 nastavaka, Dr. Franjo Tuđman – Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti
• Vjesnik 1992., 20. lipnja 1992. podlistak u 5 nastavaka, Dr. Ljubomir Antić – Atentat na Radića

Atentat 40

 

Atentat 41

• Vjesnik, 20. lipnja 1995. članak, Jakov Gumzej – Živjeli i umrli za hrvatske pravice (21)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. članak, Jakov Gumzej – Zločin u beogradskoj skupštini – akt velikosrpskog terorizma (22)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. podlistak u 14 nastavaka, Stjepan Radić – Govori u Hrvatskom saboru
• Večernji list, 20. lipnja 1996. podlistak u 13 nastavaka, Temelj budućoj Hrvatskoj, Stjepan Radić, Izabrani politički govori

Atentat 36

• Večernji list 21. i 22. lipnja 1997. članak, Željko Krušelj – Opomena Radićeve smrti
• Vjesnik, 20. lipnja 1998. članak, Tihomil Radja – Lipanjske žrtve za Hrvatsku

Ukupno u prvih osam godina samostalne hrvatske države 4 podliska u nastavcima i 3 članka, vezano uz obljetnice beogradskog atentata 20. lipnja 1928.

Od 1999. – 2012. godine izostaju pisanja o atentatu u beogradskoj skupštini, politički značaj tih događaja, a vijesti o obljetnicama smrti Stjepana Radića posve su zanemarive (23).

Atentat 42

U tom smislu, u 20-tak godina, uočio sam samo jednog novinara koji se pobunio na ta zanemarivanja – Milan Jajčinović u Večernjem listu, pod naslovom Zaboravljeni Stjepan Radić. (24)

U cijelom razdoblju od 1991.g. do 2013.g. nije upamćeno da je izaslanstvo Hrvatskog državnog sabora polagalo vijence na grobove ubijanih hrvatskih zastupnika, niti da se Hrvatski državni sabor na svojim sjednicama prisjetio svojih zastupnika koji su poubijani u Beogradu. Ponavlja se pitanje, imamo li kao narod i ima li vlast po narodu izabrana, pravo zaboraviti takve presudne povijesne događaje!?

HSS od uspostave samobitne Hrvatske države obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. No, pitanje je jesu li sjećanje na ta politička ubojstva u beogradskoj skupštini stvar samo HSS-a, kao samo jedne hrvatske političke stranke? Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini opravdano je u ono vrijeme doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod! Zbog toga su 1928.g. uslijedili krvavi narodni prosvjedi diljem Hrvatske. Sjećanja na ubijene prosvjednike, ranjene hrvatske zastupnike Ivana Granđu i Ivana Pernara, te u beogradskoj skupštini ubijene Pavla Radića, Đuru Basaričeka i kasnije preminulog Stjepana Radića, ne bi smijeli biti samo stranačka dužnost članova HSS-a, već je logično i opravdano:

• Dan 20. lipnja 1928. uvesti kao dan sjećanja i komemorativnu sjednicu u Hrvatskom saboru, jer je to dostojno prema nasilno ubijenim zastupnicima Pavlu Radiću, Đuri Basaričeku i Stjepanu Radiću. Na taj dan izaslanstvo Hrvatskog sabora treba polagati vijence na grobove ubijenih zastupnika i činiti druga podsjećanja na njihovu časnu smrt. Samo tako taj žalosni događaj može trajno upamtiti i hrvatski narod.

Tako bi povijesnu opomenu usvajali novi naraštaji, a taj poučan događaj ostao trajan podsjetnik suvremenoj hrvatskoj nacionalnoj politici.
• Smrtni dan 8. kolovoza 1928. hrvatskog zastupnika i povijesnog narodnog vođe Stjepana Radića također treba obilježavati Hrvatski sabor s izaslanstvom zastupnika i polaganjem vijenca na njegov grob
• u srbijansko-hrvatskim političkim odnosima treba jasno staviti na znanje da će taj krvavi 20. lipnja 1928. hrvatski narod trajno pamti i da ga ne će nikada zaboraviti

Atentat 37

Atentat 38

Izvješće kao ruganje – Bitna je vijest provod Sanadera, dok “seljaci” obilježavaju obljetnicu smrti Stjepana Radića …

Žrtve hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, bez presedana su za hrvatski narod te se ne smije dozvoliti zaboravljanje tog događaja u novim naraštajima. Časne žrtve hrvatskih zastupnika koji su za interese svog naroda položile svoj život, trebale bi biti trajni moralni uzor današnjim saborskim zastupnicima. One zahtjevaju duboko poštovanje svih sadašnjih i budućih zastupnika u Hrvatskom saboru i cijelog hrvatskog naroda. Savjest političara trebala bi nalagati da se žrtvama atentata u beogradskoj skupštini 1928.g. svake godine odaje dužna počast na razini Hrvatskog sabora, uz državni protokol i uz punu medijsku pozornost.

Atentat 52

A kad se raspravlja o srpsko-hrvatskim odnosima kroz 20. stoljeće, beogradski “parlamentarini” zločin nikako se ne smije gurati pod tepih, prešućivati i zaboravljati. Taj je zločin bio uzrok mnogih kasnijih sudbonosnih događaja. Može li se zla kob ponoviti u budućnosti? Kad je nestala stara, a nastala tzv. nova Jugoslavija, u Beogradu se nepromijenjeno nastavila krojiti sudbina Hrvata. Uz pomoć izdajnika i veleizdajnika, čiji su neki slijednici i danas na političkoj sceni, zla se kob ponovila i trajala još pola stoljeća. Prisilno se nametao zaborav o zločinima Srba nad Hrvatima, dok su se napuhavali zločini Hrvata nad Srbima, u cilju poravnavanja krivnje. Istovjetan model predugo se nastavlja u Hrvatskoj poslije obrambenog Domovinskog rata. Nije li krajnje vrijeme da zastupnici Hrvatskog sabora, nad grobovima povijesnih velikana Pavla Radića, Đure Basaričeka, Stjepana Radića, Ivana Granđe i Ivana Pernara, podsjete se na odgovornost svom narodu? Posebice zbog toga jer su pozvani djelovati za opće dobro, za istinu i pravdu, s punom odgovornošću za hrvatsku budućnost.

Atentat 53

Damir Borovčak

Napomena:
Za ovo istraživanje pretraženo je u NSK:
– 1928. godište mikrofilmova starih novina Novosti, Obzor, Večer
– 20 godišta Večernjeg lista
– 10 godišta Vjesnika

(1) Novosti, 20. lipnja 1928., Drugo izdanje, naslovnica
(2) Večer, 20. lipnja 1928, Posebno izdanje, naslovnica
(3) Obzor, 20.lipnja 1928., Posebno izdanje, naslovnica
(4) Večer, 21. lipnja 1928, str. 4
(5) Novosti, 22. lipnja 1928., naslovnica
(6) Novosti, 22. lipnja 1928., str. 14
(7) Novosti, 23. lipnja 1928., naslovnica
(8) Novosti, 7. kolovoza 1928., Vladimir Ristović, str. 2,
(9) Novosti, 6. kolovoza 1928., naslovnica, Novosti, 7. kolovoza 1928., str. 8
(10) Novosti, 8. kolovoza 1928., Sumnjivi tipovi oko vile g. Stj. Radića, str. 4
(11) Obzor, 9. kolovoza 1928., naslovnica i Novosti, 10. kolovoza 1928., naslovnica
(12) Novosti, 13. kolovoza 1928., naslovnica; Novosti, 14. kolovoza 1928., str. 2 i 3
(13) Dr. Franjo Tuđman: Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, Sudbury, Canada, 1988.
(14) Isto, str. 5
(15) Zvonimir Kulundžić, Stjepan Radić i njegov republikanski ustav, Zagreb, 1989.
(16) Večernji list, 20. lipnja 1991., naslovnica, str. 2 i 3
(17) Vjesnik, 20. lipnja 1991., str. 9
(18) Vjesnik, 20. lipnja 1993., str. 55; Vjesnik, 20. lipnja 1994., str. 31; Vjesnik, 20. lipnja 1995., str. 30; Vjesnik, 20. lipnja 1996., str. 11;
(19) Večernji list, 9.VIII.2001., str. 4,stupac; Večernji list, 9.VIII.2002., str. 2; Večernji list, 9.8.2003., str. 3;
(20) Večernji list, 9.VIII.1991., Misa za Radića, str. 9; Večernji list, 21. i 22..VI.1997., Opomena Radićeve smrt, str. 2 i str. 4
(21) Vjesnik, 20. lipnja 1995., Stajališta, str. 15
(22) Vjesnik, 20. lipnja 1996., Politika, str. 5
(23) Večernji list, 20.6.2008., stupac, str.4; Večernji list, 9.8.2008., stupac, str.4; Večernji list, 9. kolovoza 2012., stupac, str.6;
(24) Večernji list, 10.08.2007., U povodu, str. 14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Sabor: Odbor za Ustav o referendumskim pitanjima građanske inicijative ‘Narod odlučuje’

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Odbor za Ustav o referendumskim pitanjima građanske inicijative ‘Narod odlučuje’

Hrvatski sabor u srijedu će zasjedanje nastaviti raspravom o izmjenama i dopunama statuta Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, a održat će se i sjednica saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav na čijem su dnevnom redu referendumska pitanja građanske inicijative “Narod odlučuje” za promjenu izbornog sustava.

Na sjednici Odbor za ustav raspravljat će se o zahtjevu za raspisivanje državnog referenduma građanske inicijative “Narod odlučuje ” o dopuni Ustava RH člankom 72a te izmjeni članka 72. Ustava .

Predstavnici građanske inicijative “Narod odlučuje” prošlog tjedna su tajniku Hrvatskog sabora Davoru Orloviću i Povjerenstvu za preuzimanje knjiga s potpisima za raspisivanje referenduma predali 38 kutija s 405.342 potpisa za referendumsko pitanje o promjeni izbornog zakonodavstva te 407.469 potpisa za pitanje kojim se zastupnicima nacionalnih manjina oduzima pravo da odlučuju o Vladi i državnom proračunu.

U srijedu će sjednicu održati i saborski Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost na kojoj bi se pobliže trebalo znati o rezultatima natječaja, odnosno kandidaturama pristiglim na javni poziv za imenovanje predsjednika i šest članova Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija.

(Hina)

 

Biskup Košić: Narod je pobijedio

 

 

UŽIVO – GI Narod odlučuje predaje potpise Hrvatskom saboru

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori