Pratite nas

Reagiranja

Boris Miletić poput Louis XIV – Istra to sam ja!

Objavljeno

na

IDS i pulski gradonačelnik Boris Miletić ponašaju se kao apsolutistički gospodari svega živoga i neživoga u Istri!

Koja demokracija, koja tolerancija, koji suživot, koja sloboda mišljenja?

NEMA TOGA U ISTRI,  NEMA ! 

Zar pored IDS-a da bilo tko smije drugačije misliti, drugačije govoriti, drugačije pjevati i sa drugačijima ljudima  se družiti?

A ne,ne  ide to tako, nema šanse, pa tu je  IDS, da misli umjesto nas, govori umjesto nas, bira nam strateške partnere, pjevače, goste i umjetnike, plaže gdje se ćemo se smjeti kupati ,Crkvu u kojoj se smijemo moliti, jer  IDS  je apsolutni gospodar  naših misli, naših riječi, naših pjesama i naših života, piše Lili Benčik na svom blogu.

4 500 Uljanikovih radnika, njihovih obitelji i njihove djece je uništeno, ali sve to nije bitno za IDS i Borisa Miletića!

O tome nije poželjno raspravljati, ugrožena egzistencija 4 500 obitelji ne brine IDS!

Borisa Miletića i IDS,  najviše muči jedna knjiga,  jer po njima treba  zabraniti jedno obično predstavljanje knjige, jer to predstavljanje knjige će strašno ugroziti IDS- ovu apsolutističku Vlast u Istri!  Knjiga je ” velika i opasna ” ugroza IDS-ove tolerancije, suživota i multikulturalnosti. 

Boris Miletić oglasio se povodom predstavljanja Knjige “Mit o Jasenovcu” Romana Leljaka; citiram njegov dramatični apel;

„Najoštrije osuđujemo svaki pokušaj relativiziranja zločina i veličanja ustaškog režima te se u potpunosti ograđujemo od najavljene promocije knjige i dokumentarca slovenskog publicista Romana Leljaka „Mit o Jasenovcu“ u crkvi Sv. Ivana Krstitelja, rekao je gradonačelnika Pule Borisa Miletić.

“Sramotnim smatramo tvrdnje publicista, inače osuđivanog financijskog prevaranta, koji negira da je Jasenovac bio logor smrti u kojem je ustaški režim izvršio genocid i masovne zločine prema Hrvatima, Srbima, Židovima, Romima i svim pripadnicima etničkih skupina koji se nisu slagali s politikom ustaškog pokreta utemeljenoj na rasnim zakonima.

Umanjujući za nekoliko tisuća broj ubijenih žrtava pod ustaškim terorom u Jasenovcu, ovaj autor ne skriva svoje simpatije prema zločinačkom režimu NDH.

Strahote Jasenovca nedavno je osudio i sam kardinal Josip Bozanić, proglasivši ga stratištem nevinih ljudi, zbog čega je neshvatljivo da će se ova sramotna promocija održati upravo u crkvi kao mjestu molitve, mira i duhovnosti.

U Gradu Puli kao otvorenoj i tolerantnoj sredini u kojoj njegujemo vrijednosti mira, tolerancije i suživota nema mjesta govoru mržnje i toleriranju ustaštva.

Ovim putem pozivam župnika crkve Sv. Ivana Krstitelja da još jednom preispita svoju odluku i odmah otkaže gostovanje navedenog autora.“

Boris Miletić poziva na zabranu promocije knjige Romana Leljaka ‘Mit o Jasenovcu’ u Puli

Moram reći da nisam iznenađena ovakvim izričajem gradonačelnika Pule Borisa Miletića,  koji sakriva sve promašene političke poteze svoje stranke i njega osobno kao gradonačelnika, neprestanom hajkom na nepostojeće ustaštvo u Istri.

Iako bi kao mlad i školovan čovjek ( sam je sebe tako predstavio), trebao poznavati povijest Istre, podsjetiti ću čitateljstvo sa par datuma da ustaša u Istri nikada nije bilo, da nikada NDH nije vladala u Istri.

Raspadom Austro-Ugarske , Istra je tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine obećana Italiji, ako uđe u rat na strani sila Antante ( Engleska, Francuska i Rusija).Italija nije mogla dočekati ni sam kraj 1.svjetskog rata 11.studenog 1918.godine , već je 1.studenog iste godine, izvršila diverziju u pulskoj luci i potopila admiralski brod Viribus Unitis i  400 mornara uglavnom Hrvata, skupa sa zapovjednikom  admiralom  Jankom Vuković Potkapelskim. Nakon toga talijanska vojska i odredi squadre okupirali su Pulu i Istru. Okupacija je formalno potvrđena 12.listopada 1920.godine potpisivanjem Rapallskog ugovora. Istra je bila pod talijanskom vlasti do kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine, nakon čega je uslijedio narodni ustanak istarskih rodoljuba, koji je slomljen krajem rujna i početkom listopada Romelovom ofanzivom i uspostavom njemačke vlasti ,do oslobođenja Istre od strane NOV Jugoslavije u svibnju 1945.godine. Kako se iz navedenog vidi, nigdje traga ni ustašama, ni NDH.

Boris Miletić naziva autora financijskim prevarantom, međutim ne spominje ( jer se ne uklapa u njegove optužbe) da je Roman Leljak pobijedio na lokalnim izborima u Općini Radenci, u susjednoj Sloveniji i postao – župan, a ne financijski prevarant!

Borisu Miletiću očito nije stalo da  se sazna puna istina o Jasenovcu, jer dokumente koje je Roman Leljak pronašao u Beogradskim arhivima koje Boris Miletić nije ni vidio, naglašavam, na neviđeno proglašava “simpatijama autora prema zločinačkom režimu NDH”

Nitko ne negira postojanje NDH, nitko ne negira ni njen karakter države kao  njemačko-talijanski protektorat, nitko ne negira počinjene zločine, što je uostalom rekao i Kardinal Bozanić, što Boris Miletić naglašava . Ali isto tako nitko ne može spriječiti povijesna istraživanja do pune istine. Jer komunističke vlasti bivše Jugoslavije otvorile su mjesta osnovanoj sumnji u točnost  njihovih podataka,  brojkama koje su od prenapuhanih 700 000 žrtava spale na 83 000 . I to se pokazalo kao netočno, jer su na popisu ljudi koji su stradali ili umrli negdje drugdje, a ne u Jasenovcu. Svaki pošten i razuman čovjek kojemu je stalo do istine i pijeteta prema svakoj žrtvi biti će otvoren za daljnja istraživanja, a ne da se žrtve dva i više puta viktimiziraju.

Boris Miletić izgleda ne shvaća pojmove kojima se stalno razbacuje” njegujemo vrijednosti mira, tolerancije i suživota nema mjesta govoru mržnje” , jer je upravo  ON sa ovim svojim tekstom pokazao netoleranciju, isključivost i govor mržnje prema neistomišljenicima, a bez istine nema mira.

Nedavno su IDS i Boris Miletić izdali priopćenje o nepromišljenom govoru  Antonia Tajanija na Dan sjećanja na žrtve Fojbi i esule , optante ,sa riječima No pasaran! Dakle nema promjena granica, ali isto tako je Boris Miletić pozvao na komemoraciju žrtava eksplozije na Vergaroli u kolovozu 2018. godine  predstavnike općine Pula u egzilu. Nije se protivio nazočnosti iredentističke općine Pula u Egzilu. Zar nije kontradiktorno?

I Talijanski fašisti su bili protiv knjige pa su palili knjižnice i Narodne domove po Istri

Ta hajka Borisa Miletića na predstavljanje knjige podsjetila me na događaje iz prošlosti Istre. Dakle kada su Talijanske fašističke squadre ušle u Pulu i okupirale Istru, nakon diverzije u pulskoj luci, a prije potpisivanja Rapallskih ugovora 12. listopada 1920. godine ,prvo što su učinili zatvorili su i zabranili rad svim čitaonicama u Istri. Fašisti su  13.srpnja 1920 godine zapalili hrvatski Narodni dom  u Puli ,koji je do temelja izgorio ,a u njemu i 7 000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu ,te hrvatska Tiskara u Pazinu. što je bila jedna od prvih fašističkih akcija javnoga spaljivanja knjiga u Europi. Uništene su i pučke knjižnice u Buzetu (1921.) i Voloskom (1922., s 3.500 knjiga) te pojedine školske knjižnice i knjižnice hrvatskih i slovenskih čitaonica.

Prezentacija knjige dogovorena je  za 22. veljače 2019.godine u Crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Puli. Crkva kao institucija nije pod apsolutističkom IDS-ovom vlasti u Istri. Crkva ima diplomatski imunitet,  po Ugovoru  o pravnim pitanjima između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Naime, članak 7. kaže da “Republika Hrvatska jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje: crkava, kapela te crkvenih prostora”

Ima li namjeru Boris Miletić  i dalje vršiti neprimjeren politički pritisak na Katoličku crkvu i župnika crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli?

Jer ako ima podsjetila bih ga opet na bremenitu prošlost Istre kada su talijanski fašisti 7. svibnja 1921.godine, spalili župni ured u Kringi i teško zlostavljali tada mladog župnika Božu Milanovića, koji je zaslužan za pripojenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Reagiranja

Luka Mišetić: Ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti je klasičan primjer ratnog zločina

Objavljeno

na

Objavio

Kad bi pravni argumenti profesora Josipovića o “napadu na legitimne ciljeve vojnih djelovanja” bili valjani, optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni jer su i oni ubijali one koji su “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili”, istaknuo je odvjetnik Luka Mišetić komentirajući skandalozne Josipovićeve izjave o širokobriješkim fratrima kao “legitimnom vojnom cilju”

Osvrnuo se i na različitost Josipovićevih teza iznesenih ranije u Novom listu, i ovih iznesenih danas u Jutarnjem listu.

-U razgovoru za Novi List, Ivo Josipović je tvrdio da su sirokobrijeski fratri bili ” legitiman cilj vojnih djelovanja.” “Legitiman cilj vojnih djelovanja” je pravni pojam koji u suštini znači da ih se legitmno moze napadati, u ovom slucaju da su ih Partizani likvidirali u skladu sa zakonom. U danasnjoj kolumni u Jutarnjem Listu, u odgovoru Nenadu Sesardicu, professor Josipovic izbjegava pravni termin koji je koristio u Novom Listu (“legitiman cilj vojnih djelovanja”), i umjesto toga iznosi tvrdnju da su fratri “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili” – istaknuo je Mišetić.

Navodeći primjer 80-godišnjeg fra Marka Barbarića, osporio je Josipovićevu tezu da su fratri aktivno sudjelovala u vojnim operacijama.

-Npr., teško je zamisliti da su Partizani upucali metak u potiljak glave 80-godišnjeg fra Marka Barbarica u borbama, dok se fra Marko aktivno suprotstavljao njima – navodi Mišetić.

Način pokapanja ubijenih fratara, odnosno ubacivanja njihovih posmrtnih tijela u jame, vidi kao dokaz koji upućuje na sumnju kako ni Partizani nisu smatrali da su “legitimno” likvidirali fratre.

-Stovise, cinjenica da su Partizani bacali tijela fratara u neobilježenim masovnim grobnicama, te da su neke od fratara odveli u Dalmaciju prije nego što su ih ubili u neobilježenim masovnim grobnicama, te da u “vojnim izvjescima” nakon rata nisu izvjescivali gdje su zakopali tijela, upucuje sumnju da sami Partizani nisu smatrali da su “legitimno” (tj, u borbama) likvidirali fratre. Ipak, jesu li fratri sudjelovala u borbama izmedju 1941-1945 je nebitno, osim ako su ubijeni dok su aktivno sudjelovali u borbama, što profesor Josipović kao profesor međunarodnog prava sigurno zna – upozorava Mišetić.

Podsjećajući na odrednice Medjunarodnog prava, koje su i tada bile na snazi, upozorava da su kojim slučajem Josipovićeve tvrdnje točne onda bi optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni.

-Medjunarodno pravo zahtijeva da osobe koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i one koji su stavljeni izvan borbe zbog bolešću, rana,lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svim okolnostima će se tretirati na human način. Kad bi pravni argumenti profesora Josipovića bili valjani, optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni jer su i oni ubijali one koji su “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili” – upozorava Mišetić.

Od Ive Josipovića očekuje dokaze da su fratri ubijeni dok su sudjelovali u neprijateljstvima ili prestane izazivati zabune u javnosti.

-Prof. Josipović može dokazati svoju tvrdnju u Novom listu da su fratri bili “legitiman cilj vojnih djelovanja” ako može dokazati da su fratri ubijeni dok su sudjelovali u neprijateljstvima. Takve dokaze jos nije dostavio. Dok to ne dokaže, tvrdnja da su fratri “legitiman cilj vojnih djelovanja” opasna je jer moze izazvati zabunu u javnosti o sadrzaju međunarodnog humanitarnog prava – istaknuo je.

Na koncu decidno upozorava kako je ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti klasičan primjer ratnog zločina.

-Civili i osobe koje više ne sudjeluju u neprijateljstvima nikada ne mogu biti “legitiman cilj vojnih djelovanja” i nikada se ne mogu likvidirati metkom u zatiljak. Nadalje, bacanje tijela u neoznačene masovne grobnice (kao što su to činili Partizani s tijelima fratara) je ratni zločin samo po sebi, bez obzira jesu li osobe ubijene na zakonit ili nezakonit način – zaključio je Luka Mišetić. D. Šimić/Hrsvijet

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Objavljeno

na

Objavio

U najmanju ruku, nevjerojatno mi je čitati kako se, u izjavama bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, širokobriješki franjevački samostan iz ”kolijevke kulture i vjere”, kako ga je osobno nazvao u prosincu 2014. godine kada ga je i obišao, premetnuo u zvjerinji brlog, kako se dade iščitati iz njegovih ovodobnih istupa u javnost.

U travnju 2010. godine, unutar samo tri dana, bio sam šefom protokola posjeta tadanjega predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića (13. travnja) i tadanjega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića (15. travnja) tvornici u kojoj radim, a u čijim su raskošnim vrtovima obojica objedovali. Iskreno, imponiralo je stisnuti ruku predsjedniku, i jednomu i drugomu, napose jer me radovala staložena politika dijaloga koju su vodili, dijaloga u kojemu je blagopokojni papa Pavao VI. vidio spas i obnovu civilizacije i svijeta, piše Darko Juka.

No, iz današnjega je rakursa sve razvidniji izraziti raskorak između onoga što je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović u Hercegovini govorio tada i onoga što zbori / piše danas. Na mene, i na sve nas, prije tih devet godina ostavio je dojam srdačna, otvorena i prijemljiva čovjeka, predsjednika sa stavom blagonaklonoga, ali odlučnoga profesora i sa duhovnom širinom glazbenika.

Onda su osvanuli njegovi sudovi o širokobriješkoj nesreću s kraja Drugoga svjetskoga rata, o lomači i mučeništvu hercegovačkih fratara koji su bolnom ranom u grudima našega puka, ranom o kojoj se desetljećima starijoj djeci kazivalo uz ognjište, u tmini noći, kako ta lomača ne bi usahla u pepeo zaborava i smrti, jer je iz nje morao proklijati novi život… Znali su to naši (neobrazovani) stari!

Iznio je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović sudove, znanstveno ravne onodobnim komesarskim izvješćima, pa je spomenuo i mitraljeska gnijezda u crkvenim zvonicima… Podsjetilo me to kako su subnorovci Jure Galić i Alija Bijavica po bošnjačkim medijima lamentirali o širokobriješkim zvijerima u franjevačkim habitima koji su po partizanskim borcima sa zvonika prosipali vrelo ulje?! Da, vrelo ulje u onim godinama neimaštine, gladi i sveopćega stradanja… Galića i Bijavicu valjda su nadahnula holivudska uprizorenja srednjovjekovnih viteških nasrtaja na snažno utvrđene zidine dvoraca, samo ne znam koja su uprizorenja ili koje su depeše nadahnuli bivšega prvog čovjeka Hrvatske…

Nemam nakanu ovime ulaziti u ideološke prijepore, ali želim čovjeku koji mi je 2010. srdačno stisnuo ruku približiti samo dva imena među čak 66 imena ubijenih ili nestalih hercegovačkih franjevaca u završnim vojnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a napose u ovdje dobro upamćenomu vremenu poraća koje je ostavilo trajan biljeg na duši i tijelu našega naroda. Želim mu približiti dva imena čija nasilna smrt nije bila samo osobnom, samo trenutačnom u malenomu trenutku tijeka povijesti i vremena… I čija smrt nipošto nije bila ”legitimnom”.

Dana 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa iz mostarskoga su franjevačkog samostana odveli provincijala dr. fra Leona Petrovića i još šestoro njegove subraće fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka, nadomak južnomu mostarskom prigradskom naselju Rodoč, strijeljali ih ili usmrtili sječivima, i tijela im bacili u neretvanske vode.

Fra Leon je bio prvim doktorom znanosti među hercegovačkim franjevcima, omiljen među gradskim pukom, pastirska duša svojega vjerničkog stada. Prije više od stoljeća, davne 1908. godine, taj rođeni Klobučanin na švicarskomu je sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad prije nekoliko godina objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije UBDM, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom, te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Partizani su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa i kao osobu koja je u Mostaru i Hercegovini uživala visok ugled (ne samo među katolicima) i koja je od ustaškoga progona, dokumentirano je, spašavala pripadnike svojega i drugih naroda (napose Židove i Srbe).

Drugo ime koje mu želim približiti, ime je još jednoga plodnog stvaratelja i društvenoga djelatnika, Mostarca fra Brune Adamčika, umjetničkoga fotografa i profesora glazbe širokobriješke gimnazije. One gimnazije za koju je Josipović 2014. kazao kako je ”odškolovala mnogobrojne znamenite osobe koje su zauzele važna mjesta u BiH i Hrvatskoj”. Fra Bruno nije mogao zauzeti mjesto u društvu koje mu je pripadalo. Posljednji je put viđen u svibnju 1945. u slovenskomu Celju.

Iza sebe je ostavio neprocjenjivo dokumentarno blago, umjetničke fotografije iz kojih je trebalo izroditi prvu monografiju Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako je cjelokupno njegovo stvaralaštvo nastradalo tijekom partizanskoga uništavanja franjevačke građe u širokobriješkoj bazilici, kada su spaljene i gotovo sve hercegovačke crkvene matice, sva dotadanja memorija hrvatskoga naroda (inače, doktore Josipoviću, pisana memorija našega naroda na Širokomu je Brijegu spaljena nakon svršetka rata). Međutim, slučajnost je dio fra Brunina opusa, potkraj 2008. godine, vratila zajedničkoj nam baštini. Negativi, nagrizeni zubom vremena, pronađeni su tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskoga samostana, iza svežnja prastarih knjiga.

Riječ je o fotografijama koje je fra Bruno, po naputku upravo provincijala fra Leona, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je, naime, zadaću zabilježiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844.–1944.). Zamisao o monografiji ostala je, pak, u prahu tegobnih vremena. Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama njegovih sunarodnjaka.

Na tim slučajno otkrivenim negativima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice. Mostarski su ih fratri obnovili i digitalizirali, a potom čak i identificirali mnoštvo osoba sa snimaka, te je njihova dokumentacijska vrijednost neprocjenjivom, a i ona umjetnička ostavlja bez daha.

Ako se prisjetimo podatka kako su vlasti, vojne i redarstvene strukture tadanje FNRJ ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66), zapitam se koliko je među njima priča sličnih fra Leonovoj i fra Brunovoj… Nisu, dakle, ubijani tek pojedinci u trenutku vremena, nego je sustavno čupana duša iz zdravoga tijela jednoga naroda…

Poštovani doktore znanosti Josipoviću, Vašemu zvanju i ugledu ne priliči tako prizemno i ostrašćeno uopćavanje koje ste ovih dana učinili i ponovili. Evo, ja ću prvi ostaviti prostor mogućnosti da među tih 511, ili među tih 184, ili među tih 66 nisu ama baš svi bili bezgrješni (makar se i grješnima valjda treba propisno i pravično suditi). Izreci, doktore znanosti, javnu ispriku i u njoj ostavi prostor da Katolička crkva u Hrvata nije imala 511, ili 184 ili 66 bezumnika u svećeničkim haljama, sve odreda zvjerskih koljača, kako nam ih, nepojmljivo razumu, predočavaš.

Uopćavanje / generaliziranje naroda i skupina odvelo nas je i u 1939. i u 1941. i u 1991. godinu. Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Darko Juka.

Ivo Josipović odgovario poznatom filozofu: Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari