Connect with us

Kolumne

Borislav Ristić: Ako je brzopletost oko cjepiva nada, što je onda strah?

Published

on

Teško bismo mogli zamisliti bolju vijest od toga da se usred epidemije pojavi vakcina. Tu sam potpuno u taboru “poklonika” znanosti i, kao i većina ljudi, s nestrpljenjem pratim što se događa na tom polju, u nadi kako će se čim prije okončati ova agonija oko korone.

Svjestan sam, uostalom, koliko su znanost i tehnologija unaprijedili kvalitet ljudskog života u zadnjih dvjesto godina. To što danas većina ljudi i nakon šezdesete može očekivati još dvadesetak godina solidnog života, čisti je bonus koji zahvaljujemo napretku znanosti i medicine.

Stoga bi najave kako bismo već početkom naredne godine mogli imati vakcinu za “kineski virus” trebale biti pozdravljene kao nešto najljepše što smo mogli čuti na kraju ove užasne “godine Štakora”. Ali, kako je još uvijek 2020. godina, vijesti o mogućoj vakcini samo su nam otkrile u kako čudnim vremenima živimo.

Istraživanja javnog mnijenja pokazuju nam kako je više od polovice Hrvata prilično skeptično prema tim najavama. No, nije to tako samo kod nas – istraživanja kažu kako je isto nepovjerenje prema vakcini i u većini zapadnih zemalja.

Kako to tumačiti? Hoćemo li više od pola populacije zapadne hemisfere jednostavno proglasiti antiznanstveno nastrojenom ili naivnim žrtvama antivakserske propagande?

Kako tumačiti ankete koje govore o velikom postotku medicinskog osoblja i djelatnika domova za starije koji su se izjasnili kako se neće vakcinisati protiv korone? Ako nas ostale možemo smatrati laicima za medicinu, kako tumačiti sumnjičavost kod ovih ljudi, čije je povjerenje u moć medicine inače razvijeno do potpuno nekritičke razine?

Tehnologija je danas toliko napredovala da je samo cjepivo relativno lako razviti, ali ono što je problem su nuspojave, koje mogu biti kobne ukoliko cjepivo nije dovoljno testirano. Zbog toga su nas mnogi stručnjaci još proljetos upozoravali kako taj proces obično traje godinama, te da ga u najboljem slučaju možemo očekivati tek za osamnaest mjeseci.

Sada se, međutim, od nas očekuje da vjerujemo kako se dogodilo čudo, jer smo cjepivo dobili u roku od devet mjeseci, iako to, u biti, znači kako je skraćeno vrijeme za praćenje nuspojava.

Puno je sivih zona oko toga, što kod ljudi stvara nepovjerenje. Znamo kako se cjepivo testira na zdravim ljudima koji se kontrolirano zaraze, ali se ono potom daje bolesnim ljudima, čiji je organizam puno podložniji kontraindikacijama. Tako već nakon par dana otkako je Velika Britanija krenula s procjepljivanjem stanovništva dobijamo sve duži spisak ljudi koji se ne bi smjeli cijepiti, poput djece, trudnica, alergičara ili onkoloških bolesnika. Ne smijemo ni zamisliti što bi se dogodilo ako bismo nakon cijepljenja imali slučaj s fatalnim ishodom.

Korona je teška bolest, koja ne pogađa 85% ljudi, 10% ih prođe s lakšim posljedicama, dok 5% ima teške simptome, od kojih 0,2% umre. S druge strane smo dobili cjepivo za koje se tvrdi kako je oko 90% efikasno, što je jako blizu onih 85% “pozitivnih” bez simptoma.

Znači, ako se kontrolirano zarazim, opet nema jamstva da neću imati nuspojave, niti znam koliko traje imunitet, niti se znaju dugoročne posljedice. Svi znamo kako je cijepljenje jako korisno u općem smislu, ali se sada svi pitaju “hoću li ja biti iznimka”, pa razum sugerira kako ne treba žuriti.

Od samog početka pandemije svakodnevno smo bombardirani nelogičnostima i apsurdima, imamo stalnu promjenu narativa, gdje se znanstvenici ne slažu niti oko jedne bitne stvari i svaki ima neku svoju istinu koju želi nametnuti ostalima. Tako smo svakog dana imali neku novu vijest, koja je proturiječila onoj od jučer, a ta se nova informacija predstavljala kao nada.

U takvoj situaciji čovjek više ne vjeruje ni sebi, a ne kome drugome, po onoj “otkad sam sebe uhvatio u laži, ne vjerujem nikome”. Na kraju se zasitimo prodavanja lažne nade, pa se pitamo – ako je ova brzopletost oko cjepiva nada, što je onda strah?

Nema sumnje kako će znanost i na ovaj izazov pronaći pravi odgovor, ali stvaranje atmosfere u kojoj se od nje očekuju čuda i dolaženje do rezutata prečacima, narušavaju kredibilitet, pa se ljudi počinju pitati o vanznanstvenim motivima koji iza toga stoje. Istina na kraju, kao i uvijek, ispravi pogreške, ali joj je za to potrebno vrijeme.

Njeno nametanje hinjenim autoritetom ili, još gore, kroz prisilu, samo nas može gurnuti dalje u očaj i oduzeti nadu kako ćemo, ipak, pronaći izlaz iz ovog labirinta.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari