Pratite nas

Kolumne

Borislav Ristić: Bio je ovo tjedan političke prostitucije

Objavljeno

na

Svi znamo za onaj osjećaj kada ne možemo vjerovati što vidimo svojim očima, a mediji i javnost uvjeravaju nas da je to nešto sasvim drugo. Ako postoji neka dvojba, tu su stručnjaci koji će nam ubrzo objasniti u što gledamo. Oni bolje od nas znaju što točno trebamo vidjeti. Umjesto da se držimo razuma i činjenica, nudi nam se neka univerzalna stvarnost u kojoj moramo prihvatiti nametnute stavove da ne bismo ispali budalama.

U susretu s medijski oblikovanim holističkim istinama, ako dobro ne protrljamo oči, ne možemo biti sigurni je li nebo plavo, a trava još uvijek zelena. U svijetu univerzalne laži i najobičniji truizmi postaju sumnjivi. Nekada se bez dokaza spaljivalo vještice, što svatko zdravorazuman smatra okrutnom praksom. Danas se u ime borbe protiv spaljivanja spaljuju ljudske sudbine. Svatko tko ne misli u skladu s novoproklamiranom religijom progresa završit će na lomači javnog mnijenja. Ako za njegovu krivnju nema dokaza, to gore za dokaze.

Bog progresa srušio je autoritet istine. Nekada je u svijetu postojalo pravilo presumpcije nevinosti, kada se svaku optužbu moralo potkrijepiti dokazima i svjedocima. Ali onda smo zagazili u doba “presumpcije krivnje”, u kojem mediji stvore atmosferu javnog linča, a optuženi mora dokazivati svoju nevinost. To je danak življenju u vremenu osjećaja, u kojem pozivanje na činjenice izgleda kao ruganje istini u lice.

Nije važan smisao, već vlast nad jezikom. Svaki put kada nešto izgovorite, pojave se oni koji će vam protumačiti što ste time htjeli reći i kako biste trebali misliti da ne biste povrijedili njihove osjećaje. A kada osjećaji uzmu primat razumu, onda više nema kočnica koje će naš vlak zadržati na tračnicama i gotovo uvijek zalazimo u područje manipulacija i ekstrema, gdje fanatizam postaje naše novo normalno.

S druge strane narod je pokazao visoku razinu tolerancije za sve te abnormalnosti. Ali u posljednjih mjesec i pol kao da se nešto prelomilo te eskalira nezadovoljstvo prema vladajućima. Tako smo mogli pročitati da su “bijesni građani zasuli Ministarstvo zdravstva jajima”, “zabrinuti roditelji Bandića gađali jajima”, “radnici župana zalili pivom i vrijeđali ga”, “štrajkaši na Markovu trgu ostavili govno u peleni, a Sabor gađali jajima” te kako je “žena bacila kantu govana na zgradu Vlade”.

I onda, na sve to, Vukovarci najave prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina, nezadovoljni jer se 27 godina nije ništa učinilo kad je o tome riječ. I umjesto odgovora, rasprava se prebacuje na teren nagađanja o tome tko stoji iza prosvjeda i koji su skriveni motivi organizatora. Tako iz središnjice HDZ-a opetovano slušamo priopćenja da taj prosvjed treba depolitizirati, čime se očito priznaje da su svi prethodni braniteljski prosvjedi bili politički i da je ovo prvi takav neovisan, nad kojim središnjica HDZ-a nema kontrolu. HDZ-ovac Đakić zato je odgodio održavanje sportskih igara Hvidre “kako se braniteljima ne bi manipuliralo”, na što su svi njegovi kumovi odahnuli.

U svoj toj atmosferi straha od prosvjeda u Vukovaru mediji su nas izvijestili o “fizičkom napadu na Milorada Pupovca”. Poslije smo doznali da ga netko gađao ostacima hrane. Napad hranom, što je u zapadnoj demokraciji uobičajen oblik iskazivanja nezadovoljstva glasača prema političarima na vlasti, medijski je unaprijed okarakteriziran kao mržnja. To je poslužilo svoj sili mudroslova da utvrde da je “napad na Pupovca logična posljedica izljeva mržnje koji su ušli u mainstream”.

Netko ciničan rekao bi da je razlika između bijesa i mržnje u tome što je bijes moguće uslikati. Valjda su zato sve naslovnice odmah zaključile da je bila riječ o gorkom limunu međunacionalne mržnje, a na kraju je ispalo da je riječ o skupoj limunadi naplaćenoj 1431 kunu. Uz sve to, kažnjeni tvrdi da je bijes navodno posljedica davnog Pupovčeva seksualnog uznemiravanja njegove mlađahne supruge.

Medijski je važne osobe dotakao prst sudbine pa su se našli u SMS problemu. Dok Seve Nacionale muku muči s izgubljenim mužem, Nacionalov Vaso ima problem s izgubljenim spisima. Mislim, nema on, nego državni odvjetnik, kojega nitko ne smije pozvati na odgovornost. On je dao sasvim razumno objašnjenje da mu je pas pojeo zadaću. Ali ništa zato jer, sve što izgubi državni odvjetnik Jelenić, pronađe Nacionalov glodur Jelinić.

Bio je ovo tjedan političke prostitucije u kojemu su oni koji su sebe prekvalificirali u potkapacitirane političare sve nas prekvalificirali u magarce. Oni nas jašu, a mi se tješimo da živimo u cirkusu. Ispada da onda nismo obični, već smo valjda cirkuski magarci.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari