Pratite nas

Kolumne

Borislav Ristić: Bio je ovo tjedan političke prostitucije

Objavljeno

na

Svi znamo za onaj osjećaj kada ne možemo vjerovati što vidimo svojim očima, a mediji i javnost uvjeravaju nas da je to nešto sasvim drugo. Ako postoji neka dvojba, tu su stručnjaci koji će nam ubrzo objasniti u što gledamo. Oni bolje od nas znaju što točno trebamo vidjeti. Umjesto da se držimo razuma i činjenica, nudi nam se neka univerzalna stvarnost u kojoj moramo prihvatiti nametnute stavove da ne bismo ispali budalama.

U susretu s medijski oblikovanim holističkim istinama, ako dobro ne protrljamo oči, ne možemo biti sigurni je li nebo plavo, a trava još uvijek zelena. U svijetu univerzalne laži i najobičniji truizmi postaju sumnjivi. Nekada se bez dokaza spaljivalo vještice, što svatko zdravorazuman smatra okrutnom praksom. Danas se u ime borbe protiv spaljivanja spaljuju ljudske sudbine. Svatko tko ne misli u skladu s novoproklamiranom religijom progresa završit će na lomači javnog mnijenja. Ako za njegovu krivnju nema dokaza, to gore za dokaze.

Bog progresa srušio je autoritet istine. Nekada je u svijetu postojalo pravilo presumpcije nevinosti, kada se svaku optužbu moralo potkrijepiti dokazima i svjedocima. Ali onda smo zagazili u doba “presumpcije krivnje”, u kojem mediji stvore atmosferu javnog linča, a optuženi mora dokazivati svoju nevinost. To je danak življenju u vremenu osjećaja, u kojem pozivanje na činjenice izgleda kao ruganje istini u lice.

Nije važan smisao, već vlast nad jezikom. Svaki put kada nešto izgovorite, pojave se oni koji će vam protumačiti što ste time htjeli reći i kako biste trebali misliti da ne biste povrijedili njihove osjećaje. A kada osjećaji uzmu primat razumu, onda više nema kočnica koje će naš vlak zadržati na tračnicama i gotovo uvijek zalazimo u područje manipulacija i ekstrema, gdje fanatizam postaje naše novo normalno.

S druge strane narod je pokazao visoku razinu tolerancije za sve te abnormalnosti. Ali u posljednjih mjesec i pol kao da se nešto prelomilo te eskalira nezadovoljstvo prema vladajućima. Tako smo mogli pročitati da su “bijesni građani zasuli Ministarstvo zdravstva jajima”, “zabrinuti roditelji Bandića gađali jajima”, “radnici župana zalili pivom i vrijeđali ga”, “štrajkaši na Markovu trgu ostavili govno u peleni, a Sabor gađali jajima” te kako je “žena bacila kantu govana na zgradu Vlade”.

I onda, na sve to, Vukovarci najave prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina, nezadovoljni jer se 27 godina nije ništa učinilo kad je o tome riječ. I umjesto odgovora, rasprava se prebacuje na teren nagađanja o tome tko stoji iza prosvjeda i koji su skriveni motivi organizatora. Tako iz središnjice HDZ-a opetovano slušamo priopćenja da taj prosvjed treba depolitizirati, čime se očito priznaje da su svi prethodni braniteljski prosvjedi bili politički i da je ovo prvi takav neovisan, nad kojim središnjica HDZ-a nema kontrolu. HDZ-ovac Đakić zato je odgodio održavanje sportskih igara Hvidre “kako se braniteljima ne bi manipuliralo”, na što su svi njegovi kumovi odahnuli.

U svoj toj atmosferi straha od prosvjeda u Vukovaru mediji su nas izvijestili o “fizičkom napadu na Milorada Pupovca”. Poslije smo doznali da ga netko gađao ostacima hrane. Napad hranom, što je u zapadnoj demokraciji uobičajen oblik iskazivanja nezadovoljstva glasača prema političarima na vlasti, medijski je unaprijed okarakteriziran kao mržnja. To je poslužilo svoj sili mudroslova da utvrde da je “napad na Pupovca logična posljedica izljeva mržnje koji su ušli u mainstream”.

Netko ciničan rekao bi da je razlika između bijesa i mržnje u tome što je bijes moguće uslikati. Valjda su zato sve naslovnice odmah zaključile da je bila riječ o gorkom limunu međunacionalne mržnje, a na kraju je ispalo da je riječ o skupoj limunadi naplaćenoj 1431 kunu. Uz sve to, kažnjeni tvrdi da je bijes navodno posljedica davnog Pupovčeva seksualnog uznemiravanja njegove mlađahne supruge.

Medijski je važne osobe dotakao prst sudbine pa su se našli u SMS problemu. Dok Seve Nacionale muku muči s izgubljenim mužem, Nacionalov Vaso ima problem s izgubljenim spisima. Mislim, nema on, nego državni odvjetnik, kojega nitko ne smije pozvati na odgovornost. On je dao sasvim razumno objašnjenje da mu je pas pojeo zadaću. Ali ništa zato jer, sve što izgubi državni odvjetnik Jelenić, pronađe Nacionalov glodur Jelinić.

Bio je ovo tjedan političke prostitucije u kojemu su oni koji su sebe prekvalificirali u potkapacitirane političare sve nas prekvalificirali u magarce. Oni nas jašu, a mi se tješimo da živimo u cirkusu. Ispada da onda nismo obični, već smo valjda cirkuski magarci.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari