Pratite nas

Kolumne

Borislav Ristić: ‘Istina koja nije izrečena u pravo vrijeme gora je od laži’

Objavljeno

na

Kampanja za parlamentarne izbore nalazi se na svom vrhuncu. Stoga je sada pravi trenutak oduprijeti se emocijama i političkim strastima koje nas preplavljuju, kako bismo podvukli crtu i sabrali se dok važemo odluku kamo ćemo usmjeriti Hrvatsku. Zato se i kaže kako je “istina koja nije izrečena u pravo vrijeme gora od laži”, jer je bilo kakav kompromis između istine i laži uvijek na štetu istine.

Jer, ako se netko služi lažima kako bi prikrio svoju prošlost, to samo pokazuje kako je svjestan da bi mu otkrivanje istine nanijelo štetu. A kada do toga ipak dođe, stari je trik osvjedočenih lažaca da takvo otkrivanje istine nazovu – podmetanjem. Za takve ima ona narodna, koja kaže kako “nije majka sina klela što je kockao, već što se vadio.”

Tako je posebno zanimljivo ljudima iz Osijeka dok slušaju Miroslava Škoru kako tvrdi da mu netko stalno podmeće istinu. Škoru, međutim, nitko nije prisilio da godinama priča neistine o vlastitoj prošlosti. Može se razumjeti kako se ponavljanjem neistina o sebi pokušao dodvoriti desnim glasačima, ali sve ono što je do jučer u predsjedničkoj kampanji nazivao podmetanjima, ovih dana, nakon što je suočen s činjenicama, redom priznaje.

Legitimno je reći kako su ovi drugi koji to sad plasiraju možda i gori od njega, ali zar se pisanje istine može nazivati podmetanjem? Tako je Škoro tvrdio kako “nije bio ni član pionira”, pa se onda doznalo kako je bio nešto puno više – šef komiteta za kulturu socijalističke omladine u Osijeku.

Tim otkrićem je rubna desnica bila toliko razoružana da su svi odjednom, u obranu Škore, komunizma i Jugoslavije, počeli otkrivati “mračne tajne” iz svoje prošlosti, pa je čak i “ruža koja šesti put izlazi na svoje posljednje izbore” morala priznati kako je “svatko negdje bio”.

Zatim je Škoro tvrdio kako nije pobjegao iz Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata, već da se ’89. prije rata odselio u Ameriku. Pritisnut dokazima, ipak je priznao kako je prije nego je “službeno odselio” nekoliko puta dolazio i, u stvari, “neslužbeno” živio u Osijeku sve do ljeta ’91. Tako izgovor kako nije mogao sudjelovati u Domovinskom ratu jer je prije rata otišao u Ameriku ne stoji.

Zato je posebno ironična činjenica kako je Škoro svoju stranku nazivao Domovinski pokret i njen identitet pokušava izgraditi na prozivanju drugih za izdaju domovine i Tuđmanovog nasljeđa, dok je on u vrijeme prvih višestranačkih izbora vodio skupove Tuđmanove političke konkurencije – Koalicije narodnog sporazuma, piše Borislav Ristić / Večernji list

Kao opravdanje zašto je otišao u Ameriku navodi kako se osjećao progonjenim u Jugoslaviji, da bismo onda u intervjuu iz 1993. pronašli kako je razlog odlaska bio puno prizemniji: “Smatrali smo da ću ja kao građevinski inženjer lakše naći posao u Americi nego moja supruga kao odvjetnica koja ne zna hrvatski, u Hrvatskoj.”

Po povratku u Hrvatsku svoju je suprugu predstavljao kao “Amerikanku hrvatskih korijena”. To nikoga ne bi zanimalo da Škoro nije svjesno lagao, pa kad je javnost doznala kako je njegova supruga srpskog porijekla, onda je okrenuo pilu naopako i počeo prozivati kako mu ženi broje krvna zrnca. U svakom normalnom društvu to uopće ne bi bila tema, ali je nekako znakovito da se postavlja pitanje busa li se Škoro toliko u svoja nacionalna prsa upravo zato kako bi sakrio kompleks vlastite sjenovite prošlosti?

Ali, tu nije kraj Škorinim manipulacijama, a posebno su zanimljive ove novijeg datuma. Tako je nedavno odaslano priopćenje kako je prodao udjele u tvrtki koja je zarađuje na naplati parkinga u Zagrebu pokraj bolnice Merkur. Ali, u tom se priopćenju ne kaže kako je njegova supruga i dalje suvlasnica zemljišta na kojemu se parking nalazi – a da je Zagrebački ured za upravljanje imovinom pokrenuo sudski postupak protiv Kim Ann Škoro zbog toga što se krajem prošle godine uknjižila na zemljište koje, tvrde, pripada gradu Zagrebu.

Dalje, Škoro tvrdi kako je on najveći donator svoje kampanje, te da je u tu svrhu stavio svojih milijun kuna stranci na raspolaganje. Time se on pokušava prikazati kao netko tko riskira vlastiti novac iako on kao fizička osoba može donirati samo 30 000 kn – što je pokušaj svjesne manipulacije onima koji ne znaju da je on svojoj kampanji u biti pozajmio milijun kuna i da će posuđeno nadomjestiti iz proračuna osvajanjem samo jednog zastupničkog mandata.

Jedna od najsmješnijih manipulacija jest pak tvrdnja kako njegov pokret uživa podršku Trumpove administracije, jer im je u pripremi za izbore i kampanji počeo je pomagati američki Leadership Institut. Činjenice je pak kako je online tečaj o strateškom komuniciranju na Leadership Instituta dostupan svima koji su spremni platiti 150 dolara. Zato je posebno zanimljiv podatak kako Ron Nehring kao direktor programa međunarodnog usvrašvanja – preko Zooma trenira Škoru i članove njegovog stožera.

Ne treba sumnjati kako se trening političkog stratega sigurno više plaća – ali nije jasno kako je to trening kod Rona Nehringa dokaz o podršci Trumpove administracije kada je svakom iole boljem poznavatelju američke političke scene poznata činjenica kako je on na unutarstranačkim izborima vodio prljavu kampanju protiv Trumpa?

Ne treba ni spominjati kako se u američkoj ambasadi zgorženi nad ovom drskom političkom manipulacijom, jer se na ovaj način pokušavaju prikrititi stvarne relacije iza ovog interesno-političkog pokreta. Kada je sredinom ožujka formirao svoj Domovinski pokret, Škoro je izjavio kako njegov pokret “nije deponij za kompromitirane i islužene članove drugih stranaka.”

Sada pak vidimo kako je on pokupio sve živo i neživo s političke scene i uključio upravo ljude kojima je on posljednja slamka spasa. Zbog toga ga je i napustio jedan od osnivača pokreta, cijenjeni Kutjevački vinar Ivo Enjingi, uz obrazloženje kako se “tamo okupila samo ekipa koja traži političko uhljebništvo”. Dovoljan je tek letimičan pogled na liste DP da se vidi kako je ovaj mudri čovjek skroz u pravu.

Ironija je da oni koji prozivaju druge za veliku koaliciju, istovremeno na svojoj izbornoj listi u prvoj zagrebačkoj izbornoj jedinici u ponudi imaju bivšeg HDZ-ovaca – “gospodina-u-tri-godine-tri-stranke” Hasanbegovića i bivšeg SDP-ovaca “nisam-više-što-sam-bio” Peternela. Jer, kod njih na listama nije u ponudi samo velika koalicija, nego čitav politički spektar, koji bi trebao donijeti promjene, a u stvarnosti predstavljaju – nepresušni rasadnik žetončića. Od Lazara Grujića koji se nudio SDP-u, preko Davora Dretara Dreleta koji je bio član stranke Milan Bandić-365 do HDSSB-ovog Krešimira Bubala i Mostovog Slavena Dobrovića. Ne kaže se uzalud kako je “najbolji način da uspiješ u politici taj da nađeš gomilu koja nigdje ne ide i staneš joj na čelo.”

Nepristojno bi bilo reći kako gospodin Škoro laže, ali, kao što bi gospodin Hebrang rekao, “ne laže, nego ne govori istinu”. Nakon što je “sad” ispalo “nikad”, evo njega sa sloganom – “Zato što svoje volim”. A koliko gospodin Škoro svoje voli pokazao je postavljanjem svoje sestre za nositeljicu liste u četvrtoj izbornoj jedinici. To je nastavak jedne prakse po kojoj on sve što mu se ponudi – prihvaća.

Oni koji ga bolje poznaju kažu da njegovim ambicijama nema kraja i da je tamo gdje je interes, tamo i Škoro. Tako su mu s višom građevinskom i tečajem diplomatske akademije ponudili mjesto konzula – a što ne bi moglo? Pa su mu onda ponudili mjesto direktora HRT-ovog Orfeja – i to može.

Zatim mu je ponuđeno da bude predsjednik uprave Croatia Recordsa – i to može. Pa je onda dobio ponudu da bude u žiriju reality showa – i to je moglo. Nakon toga je dobio ponudu od HDZ-a da bude saborski zastupnik – i to je Škoro mogao. Potom mjesto kandidata za HDZ-ovog gradonačelnika Osijeka- opet Škoro može. Zatim se oprobao u Pervanovoj “Večernjoj školi”, a onda i na mjestu voditelja zabavnog programa – opet Škoro može. Da izgovara “Ja, Piko i više niko” – i to može.

Nedugo nakon preživljenog teškog infarkta, ponuđeno mu je da bude asistent na Sveučilištu Sjever…i to može. Nakon toga je pristao biti i kandidat za predsjednika. I sada kad nije prošlo s predsjednikom mogli bismo pokušati s mjestom premijera. Sve što mu se ponudi može ovaj svestrani doktor Miroslav – biznis, estrada, zabava i politika- sve Škoro može, samo nek se brojčanik vrti. A brojčanik se odlično izvrtio, sve dok Škoru njegova nepresušna ambicija nije navela na to da napravi korak nakon kojeg nema povratka.

Uhodani obrasci ponašanja po kojima domoljubnom pjevaču lokalni stranački dužnosnici iz svojih proračuna plaćaju koncerte, preko noći su nestali čim je ovaj ušao u politiku. Sve ono što je do tada bilo samo “pjesma” i što se uzimalo zdravo za gotovo, počelo se propitkivati. A što se više propitivalo to se više činilo kako Škoro ima zanimljive rupe i neravnine u biografiji, te da neprikosnoveni ljubimac desnice krije dijelove svog životopisa kao zmija noge. Upravo zato nije me nešto posebno iznenadila informacija, koja je potvrđena iz nekoliko različitih izvora, kako postoje video snimke na kojima gospodin Škoro u zanimljivom društvu pjeva zanimljive pjesme.

Na moje otvoreno pitanje zašto se te snimke ne objave, jer bi glasači za to trebali znati prije izbora, odgovoreno mi je kako oni koji ih posjeduju još procjenjuju vrijede li im više neobjavljene, nego objavljene. Jer, logika iza tog stava je što više Škoro mandata osvoji, to će biti veća vrijednost tog materijala nakon izbora, u postizbornom preslagivanju.

Oni koji su te snimke vidjeli pak tvrde kako bi one, kada bi bile objavljene, ne samo Škori skinule aureolu vođe desnice, nego bi postalo upitno bi li on nakon toga mogao proći i kao domoljubni pjevač. Tvrde kako bi puštanje tih materijala moglo nanijeti štetu ne samo njegovoj političkoj ambiciji, nego bi ga moglo u potpunosti kompromitirati.

Ti su ljudi uvjereni kako Miroslav Škoro posljednje dane kampanje provodi u strahu od objave video snimke koja bi ga mogla zauvijek diskreditirati kod glasača desnice, što me ostavlja s jednim upitnikom iznad glave. Ako je taj videomaterijal toliko poguban po Škoru, onda bi onaj koji ih posjeduje imao izvanrednu polugu pritiska prema njemu, jer bi u zamjenu za njihovu neobjavu mogao od Škore dobiti sve što poželi, piše Borislav Ristić / Večernji list

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari