Pratite nas

Kolumne

Borislav Ristić: Kako su se masoni Čede Zareza infiltrirali u hrvatske institucije?

Objavljeno

na

Dok se ulicama naših gradova slijevaju vesele i razigrane maškarane povorke, u hrvatskim medijima ovih dana glavna su tema “maškare opasnih namjera” – skupina uglednika željnih moći i utjecaja, koje je netko za velike novce dobro namaškarao i uvjerio da su masoni.

Ali ni to što nisu “pravi” masoni ih nije spriječilo da se kroz parapolitičko djelovanje i međusobno interesno povezivanje infiltriraju u hrvatske institucije i zavrbuju – ni manje, ni više – nego glavnog državnog odvjetnika.

I dok se cjelokupna hrvatska javnost, kao i obični puk, smije njihovoj gluposti i javnoj sramoti, čitava stvar nije nimalo bezazlena kako se na prvi pogled čini.

Zato bi sve ovo što vam sad želim ispričati bilo smiješno da nije tragično. Naime, sve što ovih dana gledamo i slušamo oko masona i afere koja potresa državno odvjetništvo svoj početak ima ni manje ni više nego u Beogradu.

Ukratko, tamo je samoprozvani “veliki meštar” Čedomir Vukić, zvani “Čeda Zarez”, koji se negdje u Italiji domogao lažnih papira koji su mu poslužili da druge uvjeri kako je on mason, osnovao svoju paramasonsku ložu, koju je nazvao Veliki Orijent Srbije.

Obećavajući im lažne privilegije i papreno naplaćujući učlanjenje, Čeda Zarez je od nekoliko stotina naivčina u samo godinu dana zaradio više od dva milijuna eura.

Jedan od članova kojima je Čeda Zarez prodao status velikog majstora je i izvjesni Vojvođanin – Zoran Vojnić Tunić. On se iz Novog Sada seli u zagrebačku Dubravu, i po uzoru iz Srbije 2017. osniva Veliki Orijent Hrvatske. Upravo zato su svi članovi ove paramasonske lože uvjereni kako im je “svjetlo” došlo iz Beograda.

Kada je već čitava hrvatska javnost brujala o tome kako će novi glavni državni odvjetnik postati Dražen Jelenić, početkom ožujka 2018. pristupa mu ekipa iz lože i vrbuje ga da im se pridruži. Njemu je to očito toliko “imponiralo” da je po brzom postupku, mjesec dana prije nego će postati glavni državni odvjetnik, primljen u ložu. Za daljnji tijek priče zanimljivo je da je upravo to vrijeme u kojem Nikica Gabrić preuzima vođenje lože, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ubrzo nakon toga dolazi do raskola, jer je dijelu članova smetalo to što se hrvatskim masonima upravlja iz Beograda. Zato oni osnivaju svoju ložu “Velika loža Croatia”, koju uglavnom čine poslovni ljudi, obavještajni djelatnici i lokalni političari desnog uvjerenja.

Njih vodi zagrebački odvjetnik i počasni konzul Rusije, Damir Pokupec. Jelenić pak tvrdi kako on zbog brojnih poslovnih obveza ni na koji način ne sudjeluje ni u radu udruge Nikice Gabrića iz koje je istupio, a ni u radu novoosnovane udruge. To je važno znati, jer je upravo sukob između tih dviju paramasonskih loža doveo do ovog javnog cirkusa, zbog kojega je Jelenić ostao bez funkcije glavnog državnog odvjetnika.

Naime, priča eskalira na Valentinovo kada javnost doznaje kako je policija privela glavnog urednika, njegovog zamjenika i direktoricu tjednika “7dnevno” zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela pokušaja iznude, a da je oštećeni oftalmolog Gabrić kako ovaj tjednik ne bi objavio vijest da je on “šef hrvatskih masona”.

Po puštanju na slobodu privedeni pak na svom portalu objavljuju članak u kojemu tvrde kako oni nisu nikoga reketarili, nego je dan prije objave Gabrić njima prijetio da bi bilo kakva objava tekstova o njemu mogla rezultirati žestokom osvetom. S druge strane Gabrić je znao da se radi o istinitom sadržaju, jer je osobu koja je priču objavila nazvao “izdajnikom” kojemu su dali da uredi časopis “Loža”, i koji je zloupotrijebio njihovo povjerenje i sve objavio “u svojim novinama”.

Priča će eskalirati u trenutku kada Nacional objavljuje priču da je glavni državni odvjetnik mason. Vidjevši što je na stvari, odvjetnik optužuje Gabrića da je “pokušavao utjecati na tijek postupka”, na što ovaj uzvraća kako ga je “Jelenić izdao” i u svoju obranu javnosti predočava njihovu internu prepisku.

Jelenić je dan kasnije dao ostavku i maknuo se na drugu poziciju – ali je u zraku ostala lebdjeti priča što se to upravo dogodilo? Tek sad s odmakom, kad se izjave aktera i prepiske stave u kronološki redoslijed priča dobija svoje obrise. Iz te je prepiske vidljivo kako je Nikica Gabrić, nudeći se kao netko tko želi nadopuniti iskaz, aktivno sudjelovao u usmjeravanju istrage.

Prvo je ujutro 14. veljače, na dan uhićenja osumnjičenih, Gabrić poslao poruku Jeleniću: “Mjere su vam probijene već odavno. Imam dokaze!!!” Na to mu je Jelenić mudro odgovorio da te dokaze dostavi policiji. Gabrić mu odgovara kako je to učinio, ali optužuje Jelenića kako “traljavo vodi postupak”, te dodaje kako zna da će “kriminalce i reketare danas pustiti kući”.

Nakon što su urednici i vlasnica 7dnevno pušteni da se brane sa slobode, oni objavljuju članak u kojemu tvrde kako im je Nikica Gabrić prijetio. Iz daljnje prepiske vidi se kako je Nikica Gabrić poslao Jeleniću članak u kojem je priča o tome kako je direktor Belupa postao Veliki majstor masonske lože.

Smisao slanja te poruke postao je jasan kada smo doznali kako je upravo taj gospodin pozvao Jelenića u masone. Time mu Gabrić stavlja do znanja da je i Jelenić podložan ucjenama druge strane, te da bi, ako bi čitava stvar došla na sud, optužba pala zbog sukoba interesa. Zbog toga Gabrić poziva Jelenića da se izuzme i prepusti nekom drugom da vodi slučaj, ali ovaj to odbija.

Tri dana nakon toga, 18. veljače, izlazi spomenuti članak u Nacionalu, koji će dovesti do Jelenićeve ostavke. Na naslovnici je pisalo: “Dražen Jelenić je mason. To ga uvodi u sukob interesa u slučaju iznude Nikice Gabrića”, dok je u podnaslovu pisalo: “I Vuk Radić, jedan od osumnjičenih iznuđivača, mason je koji je prisustvovao Jelenićevoj inicijaciji i mogao je i njega ucjenjivati da će ga javno prokazati.

Policija je iznuđivače htjela pritvoriti zbog zločinačkog udruživanja, ali DORH je sugerirao blaži pristup pa su pušteni da se brane sa slobode. Je li se to dogodilo zbog Jelenićeva sukoba interesa?” Kada se pogleda kontekst u kojem se na naslovnici objavljuje da je Jelenić mason, postaje jasno tko je imao motiv dostaviti Nacionalu dokumente o tome.

Čitavo objašnjenje ponavlja glavne momente Gabrićeve prepiske s Jelenićem. Tom je objavom Gabrić htio zaštititi sebe. Njegov je rezon bio sljedeći: “oni njega ucjenjuju jer znaju da je mason, a ako ja to objavim onda ga neće moći više ucjenjivati”.

Tragikomična situacija u kojoj netko tko sebe naziva masonom dostavlja medijima podatke o drugom bratu masonu. Ali ne samo to, nego i čitavo vrijeme snima njihovu konverzaciju.

Doista, tko ne bi poželio ući u ložu koja garantira takav stupanj tajnosti i u kojoj je normalno da Veliki majstor snima razgovore i sve dokumentira, a onda to dostavlja medijima? Velikom majstoru i uglednom liječniku koji priča o GDPR-u i važnosti zaštite podataka, a onda javno iznosi podatke o pacijentima i hvali se čiju je majku operirao.

Kada se sve ovo uzme u obzir, u zraku ostaje lebdjeti još jedno pitanje – je li Nikica Gabrić počinio kazneno djelo, odnosno, nezakonito snimao glavnog državnog odvjetnika Jelenića i naređivao mu što treba napraviti?

Kako bilo, ispada da su dvije parapolitičke lože, preko leđa državnog odvjetnika, koji je njihov član – što dovoljno govori o njegovoj moći prosudbe – vode međusobni obračun. A on je smijenjen ne zato što je mason, nego zato što se u ovoj bizarnoj situaciji našao u sukobu interesa, odnosno, doveo sebe u poziciju da ga se može ucjenjivati.

Dok svi mediji tvrde kako je otišao s mjesta glavnog državnog odvjetnika jer je mason, moglo bi se ironizirati pa reći kako je njegov brzi odlazak upravo potvrda kako nije pravi mason. I sad je zanimljiva situacija u kojoj je glavni državni odvjetnik ostao bez posla jer je umislio da je mason, ali to ga ne sprječava da ostane zamjenik državnog odvjetnika.

Što će biti ako sutra netko objavi članak u kojemu će tvrditi kako je “zamjenik glavnog državnog odvjetnika mason”? A još su zanimljiviji navodni uglednici koji sad sami izlaze pred javnost s priznanjima kako su članovi Gabrićeve lože. “Priznaj prije nego što te prepoznaju”, jer bolje izići sam, nego da te netko razotkriva.

Posebno je zanimljivo kako netko nesumnjivo promućuran poput odvjetnika Veljka Miljevića ispada smiješan dok javno govori o svom viskom statusu unutar lože koja naivcima za par tisuća eura prodaju masonske statuse i smiješne regalije. Zar to što nemaju pristup niti u jednu regularnu ložu nije dovoljan dokaz da se radi o lažnjacima?

Dovoljno je bilo vidjeti par javnih nastupa Gabrića da bi postalo jasno kako on nema nikakve veze s masonima. Tako “veliki majstor” središnju figuru masonskog kulta Hirama Abifa naziva “Hibdo Arifi”, dok njegove riječi o tome kako su “danas masoni pozitivni s Crkvom, pozitivni su s jezuitima, nešto malo smetnji ima s Opus deiom u komunikaciji – ali Crkva nije protiv masona” svjedoče o njegovom “pernarovskom” uvidu u odnos Crkve i masonerije.

Čovjek ne može vjerovati da odrasli ljudi mogu pričati takve gluposti i javno se razmetati elementarnim neznanjem. A što tek reći na zanimljivost kada je Gabrić vodio svoje masone u Italiju, kod onih kod kojih je i Čeda Zarez nabavio svoje lažne papire, pa su se pomalo razočarali načinom na koji su im otkrivene “drevne tajne talijanske masonerije”.

Tamo ih je dočekao neuredan tip u trenirci, koji ih je, prema svjedočenju, “uveo u podrum zgrade koji je imao tek dvije prostorije, s njima je obavio obred inicijacije u navodno red Memphis-Misraim u roku od dvadesetak minuta, podijelio im diplome te im ponudio da ih odvede u kvartovsku pizzeriju na ručak”.

Možemo samo pretpostaviti koliko im je naplatio tih dvadeset minuta “inicijacije”? Ali, umjesto da odmah shvate kako se radi o prijevari, prema svjedočenju, pred tim su prizorom Gabrić i ekipa osjetili ponos, jer su to shvatili kao da su u boljem stanju nego Talijani koji imaju stoljetnu tradiciju.

Tako se postavlja pitanje hoće li Miljenić, koji s ponosom tvrdi kako ima visok “stupanj inicijacije”, kada se osvijesti, tužiti Gabrića i Tunića za prijevaru, jer se ovi lažno predstavljaju i izvlače lovu od ambicioznih naivaca koji su misli da se napredovanje unutar loža može ubrzati novcem?

Dovoljno je samo pogledati javno dostupne podatke, pa vidjeti kako su oni samo u 2018. godini “prosvijetljenima” uzeli gotovo 1,4 milijuna kuna. Ali ni to nije sve, jer se iz dokumenata koje je objavio tjednik Nacional vidi kako, pored žiro računa udruge, uplate primaju i na žiro račun tvrtke VRHOVNO VIJEĆE 33°, prijavljene na adresi Vodička ulica 20, Zagreb, na kojoj su igrom slučaja prijavljene i sve ostale tvrtke Zorana Vojnića Tunića.

Ne kaže se uzalud – dok je ovaca bit će i vune. Ono što posebno zabrinjava da je sve ovo veliki propust obavještajne zajednice, kojoj se pred očima paramasonske organizacije iz susjedne Srbije oformila parapolitička udruga, koja u svoje redove vrbuje moćnike na pozicijama i koja želi na neformalan način utjecati na procese u društvu.

Oni se osjećaju toliko moćno i zaštićeno da mogu vrbovati, ucjenjivati i smjenjivati državne odvjetnike. Sve to dodatno narušava povjerenje u ionako slabe državne institucije, jer je pitanje lojalnosti zakonima i zakonitog postupanja ugroženo pitanjem lojalnosti “tajnom društvu” visokih državnih dužnosnika.

Kriminalcu koji bi angažirao odvjetnika masona, svakako bi bilo lakše ako bi s druge strane bio državni odvjetnik ili sudac koji su također “braća masoni”, a kojima masonski kodeks nalaže da se međusobno pomažu. Tako naša tragikomična zbilja potvrđuje istinitost starog Chestertonova uvida kako je “hereza istina koja prikriva sve druge istine”, piše Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari