Pratite nas

Kolumne

Borislav Ristić: Komšićeva unitaristička džamahirija Bosna i Hercegovina

Objavljeno

na

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović početkom je tjedna boravila u uzvratnom službenom državničkom posjetu Izraelu.

Unatoč nerealiziranom poslu oko kupnje izraelskih F-16, trebao je to biti još jedan posjet kao potvrda sve boljih i boljih odnosa između Hrvatske i Izraela.

Potpisan je niz memoranduma o međudržavnoj suradnji, od poljoprivrede, preko kibernetičke sigurnosti do antiterorizma, a luke Rijeka i Haifa su potpisale važan sporazum o suradnji.

Može se reći kako je sve išlo svojim tijekom, a onda je, kao grom iz vedra neba, stigla vijest o navodnom intervjuu koji je Kolinda Grabar Kitarović dala Jerusalem Postu, piše Borislav Ristić / Večernji list

Na hrvatskom medijskom nebu zavlada je prava radost. Što bi se reklo, evo jedna izjava koja potvrđuje sve naše predrasude. Kažu, “glupa plavuša” je izjavila kako je BiH “vrlo nestabilna država” koju su “u nekim aspektima preuzeli ljudi povezani s Iranom i terorističkim organizacijama”, kao i da tu državu “kontrolira militantni islam, koji je dominantan u postavljanju agende”.

Tek smo poslije doznali kako predsjednica “Jerusalem Postu” nije dala nikakav intervju, a navodna izjava je konfabulirana kreativna interpretacija novinarke Greer Fay Cashman, koju je kasnije relativizirajući značaj priče i sama revidirala.

Dok se dvije trećine “stabilne države” složilo s neizrečenom izjavom, jedna trećina se osjetila prozvanom, što je očiti dokaz koliko je lažna izjava o Bosni i Hercegovini kao nestabilnoj državi. Nit je nestabilna, nit u njoj ima mjesta ekstremizmu, što su kako smo kasnije vidjeli, pokazale nevjerojatno mirne i odmjerene reakcije iz Sarajeva.

Sljedeći uobičajenu diplomatsku praksu, tamošnje su vlasti, prvo pozvale hrvatskog veleposlanika, želeći tako utvrditi autentičnost izjave. Nisu oni kao neke nestabilne zemlje da bi skočili na prvu loptu, i onda sasvim nekontrolirano u smjeru Zagreba poslali salvu žestokih reakcija. Ma ne, reakcije službenog Sarajeva, ali i dijela tamošnje javnosti, bile su dokaz kako kod njih nema mjesta bilo kakvom obliku radikalizama, a kamoli “ne daj Bože” ekstremizma.

Tako je, između ostaloga, utjecajni medijski djelatnik i kandidat SDP BiH za bošnjačkog člana predsjedništva BiH, Bakir Hadžiomerović, u duhu tolerancije preko svog Twittera poručio: “Da ne okolišamo, jebem ti mater, kobilo ustaška”. Doista pravi borac za građansku BiH, istinski glas liberalnog i tolerantnog Sarajeva.

Svoj doprinos toleranciji, međusobnom uvažavanju i dobrosusjedskim odnosima dala je i ispostava katarske televizije Al Jazeera Balkans, koja je kao glavnu vijest objavila komentar pod naslovom “Je li i za Jasenovac kriv militantni islam?”. A kada su oni kojima je posao prenošenje informacija ovako reagirali, onda ne treba čuditi što su odmah za njima političari preuzeli štafetu širenja ljubavi među narodima.

Tako je bošnjački član Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, ustvrdio kako je svima “jasno da se radi o lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba… koja ima sve elemente fašizma”.

Na istom je tragu bilo i priopćenje vodeće bošnjačke stranke SDA, koja je uglavnom ponovila fraze o “islamofobiji” i “fašizmu”, a za njima i Bošnjačko nacionalno vijeće, koje je zaključilo kako se radi o “narušavanju suvereniteta BiH”.

Nije izostala ni reakcija vjerskih vođa, pa je poglavar Islamske zajednice u BiH, reis Husein Kavazović, hrvatsku predsjednicu nazvao “personom što se predsjednicom Hrvatske zove”, za koju je ustvrdio da je poznata po svojim pokušajima “dehumanizacije muslimana”.

Opći je dojam da je predsjedničina navodna izjava prilika mnogima da istresu ono što im već dugo leži na duši. Bio je to trenutak istine, u kojemu je, da parafraziram onu narodnu, “bijesan rekao što trijezan misli”.

Unatoč olakšanju, i nakon što je Jerusalem Post korigirao sporni članak, baražna vatra s bosanske strane se ne zaustavlja, niti itko ima potrebu da se za izgovoreno ispriča.

Zoran Krešić: Sarajevo pokušava ušutkati Zagreb u lobiranju za jednakopravnost Hrvata

Nevjerojatno mirne reakcije na predsjedničin nepostojeći intervju pokazale su kako u Sarajevu uopće nema mjesta bilo kakvom obliku radikalizma i međunacionalne netrpeljivosti.

A kako bi i bilo kad nad braniku građanske i demokratske BiH stoji Željko Komšić, na daleko poznati ljubitelj gradnje mostova prema otvorenom moru međunacionalne suradnje. Taj demokrat, bošnjačkim glasovima izabran predstavnik najmanjeg po brojnosti naroda u BiH, sada je na svetoj misiji obrane interesa Hrvata od Hrvatske. On im umjesto federacije triju konstitutivnih naroda prodaje jednu unitarističku viziju građanske države.

Tako da, kad god Željko Komšić izgovori “građanska država”, u mislima odjekuje – unitaristička džamahirija Bosna i Hercegovina.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Histerija militantnih islamista

 

 

Mišetić: Hoće li svi koji su napadali predsjednicu sada osuditi Komšića?

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari