Connect with us

Kolumne

Borislav Ristić: Ludilo elita je siguran znak kako jedno društvo ide svome kraju

Published

on

Ova nas je godina naučila puno toga novoga, a jedna od glavnih stvari je ta da je budućnost nemoguće predvidjeti.

Tko je, recimo, početkom godine mogao predvidjeti kako će mali kineski virus uzrokovati u svijetu takvu paniku da će najveće svjetske ekonomije gasiti svoje pogone, a ljudi širom planeta se dati u grozničavu potragu za toalet papirom?

Ta nam prijetnja još uvijek visi nad glavom, što našu ustaljenu naviku planiranja budućnosti čini uveliko nesigurnim i uzaludnim poslom.

A kada ljudi ne mogu sa sigurnošću planirati svoju budućnost, to je siguran znak kako je vrijeme “iskočilo iz zgloba”. Filozof Alasdair MacIntyre već godinama tvrdi kako mi, u stvari, već živimo u “mračnom dobu”, usporedivom s onim u kojem se svijet našao nakon pada Rimskog carstva, samo što toga nismo svjesni.

Slično kao što ni ljudi koji su svjedočili padu Rima nisu bili svjesni da je nestao svijet čije su institucije podržavale njihovu “normalnost”, već su na to vjerojatno gledali samo kao na jednu od niza kriza. Možda i izraz “novo normalno”, koji se našao u opticaju uslijed koronakrize nesvjesno podržava taj osjećaj kako smo se našli u situaciji u kojoj svijet naše normalnosti više ne postoji?

Zato bi bolji izraz bio “post-normalno”, jer u toj “novoj normalnosti” ne vidimo baš ništa normalno. Ima li boljeg znaka te nenormalnosti nego kad vidimo kako političke elite širom svijeta sudjeluju u stvaranju osjećaja sveopće panike, koja je već pokazala koliko može biti pogubna za čitavo društvo i funkcioniranje njegovih osnovnih institucija?

Ludilo elita je siguran znak kako jedno društvo ide svome kraju. Raspad institucija i revolucije nikad ne kreću odozdo, već uvijek odozgo, kada elite “polude”.

Korona nije jedini znak toga raspada. Ako bacimo pogled na nasilje koje se već mjesecima odvija na ulicama američkih gradova – a koje je u jednom trenutku zaprijetilo preliti se i u Europu – vidjet ćemo kako gotovo čitav politički establišment, velike korporacije i mediji daju financijsku, političku ili moralnu podršku tom nasilju. Danas su elite te koje prizivaju revoluciju i slom sustava, a ne, kako se nekad vjerovalo, obespravljene mase.

Možda je jedan od najupadljivijih “znakova vremena” kako smo ove godine sigurno kročili u doba naše post-normalnosti i taj što stara podjela na ljevicu i desnicu, koja je gotovo dva stoljeća činila okosnicu političkog života na Zapadu, više nema nikakvog smisla. To su sada postali pojmovi koji nemaju nikakvu racionalnu upotrebu, već služe samo kao ideološko oružje s jakim moralnim i emocionalnim punjenjem za eliminiranje protivnika. Označiti, primjerice, nekoga kao “desničara” nema funkciju opisa političkog uvjerenja, već taj pojam služi kao sinonim za moralno “zlo” i političku ekskomunikaciju.

Politika je postala oblik javnog egzorcizma a ne polje sukobljavanja različitih ideja. Svijeta u kome su ideologije osuđivane kao nešto totalitarno, nešto što ispada iz kruga normalne politike, više nema. Fukuyamin “kraj povijesti” označio je kraj jedne epohe u kojoj je borba političke normalnosti protiv totalitarnih ideologija došla svome kraju.

Pobjeda liberalne demokracije nad stvarnim neprijateljem nije značila i univerzalizaciju političke normalnosti, već gubitak osjećaja za stvarnost gdje je ideologija postala univerzalni supstitut te stvarnosti. Russell Kirk je davno isticao kako je vrlina konzervativizma odsustvo ideologije iz njegovog sustava. On time nije htio reći kako konzervativizam nema skup principa i ideja u koje vjeruje, već kako na taj skup ne gleda kao na dogmu.

Konzervativizam je skup principa koji se ne pozivaju na neki nepogrešivi autoritet, već umjesto toga podvlači kako se istina konzervativizma nalazi u prirodi čovjeka i društva, koji su otvoreni za raspravu i analizu. Konzervativizam ne želi mijenjati čovjeka, već razumjeti. Takav pristup danas izgleda neprivlačno i nepovratno zastario.

Tog zdravorazumskog pristupa rješenjima problema više nema. Umjesto da politika bude prepoznavanje stvarnih problema koji stoje pred ljudima unutar jedne zajednice, odakle bi se onda krenulo na formiranje politika koje idu ka rješavanju tih problema, politika danas ide dogmatski i obrnuto – zamišlja se neki ideal, pa se taj ideal gleda nekako primijeniti na čitavo društvo, mijenjajući tako i prirodu društva i prirodu čovjeka.

Dogma i sektaški sukobi su potpuno preuzeli primat nad pragmatičnim pristupom politici. Što nas čeka u našoj post-normalnoj budućnosti? Mnogi vjeruju da smo na pragu revolucije i velikih društvenih lomova.

Današnji politički sukobi odvijaju se u prostoru koji u potpunosti definiraju lijeve političke elite. Možda te elite, slijedeći svoju dogmu, na kraju unište same sebe? Možda njihovo ludilo konačno prizove odgovor u kojem će zdravorazumski pristup pronaći način da formulira svoja rješenja? “Novo normalno” treba biti poticaj da se ti odgovori potraže, a ne izlika da se prepusti njegovoj stihiji.

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari