Pratite nas

Gost Kolumne

Borislav Ristić: Ograde za HDZ-ovce

Objavljeno

na

Živimo u vremenu kada je moderno pozivati druge da budu otvorena uma. Neki su potpuno zaneseni tim idealom, pa dok otvaraju svoj um uopće ne paze da im ne iscuri mozak. Na oltaru ideologije prvo što procuri je zdrav razum.

Jer zdrav razum ima tu nezgodnu osobinu da se čvrsto drži okvira činjenica i ne trpi ideološka iskrivljavanja stvarnosti, ali se zbog toga često i sam nađe u situaciji da bude optužen za netrpeljivost. Riječi napisane prije stotinu godina zvuče kao reakcija na ovu zaumnu situaciju u kojoj smo se sami našli: “U trenutku kada stupite u svijet činjenica, stupate u svijet granica.

Možemo se osloboditi onih zakona koji nisu urođeni ili koji su slučajni, ali se ne možemo osloboditi zakona vlastite prirode. Ne igrajte se demagoga koji prisiljava trokut da izađe iz okvira triju stranica! Ako trokut izađe iz okvira svojih triju stranica, više nije trokut!” (K. G. Chesterton) Neki, ipak, vođeni tom logikom demagoškog pristupa svijetu, činjenice pokušavaju oblikovati prema vlastitim osjećajima i uporno pokušavaju iscrtati trokut bez njegovih triju stranica.

Kao da su vođeni nekom izvrnutom logikom kako je jedini način da ukinemo obiteljsko nasilje taj da ukinemo samu obitelj. Shodno tome, nasilje nad ženama ne bi postojalo kada ne bi postojale žene, pa se rješenje toga problema traži u ukidanju i izobličavanju samog pojma žene. Jasno je da se tako pojam žene rasteže, proširuje i redefinira, a time i obezvrjeđuje.

U konvenciji se tvrdi kako rodni identitet može biti različit od spolnog identiteta. Po tome, žena može biti i onaj tko je biološki muško. Pa tu dolazimo do dvojbe: štiti li konvencija osobu ženskog spola koja se osjeća kao muško ili osobu muškog spola koja se izjašnjava kao žensko?

Ona tvrdi kako rodni identitet može biti različit od spolnog identiteta. Ne kaže uzalud Orwell kako “postoje ideje koje su toliko lažne da u njih mogu vjerovati samo jako inteligentne glave”.Tako dolazimo do onog trenutka kada se protivnicima Istanbulske konvencije uvredljivo imputira da su protiv nje, jer ju nisu pročitali, ili nisu dovoljno pametni, pa ju nisu dobro razumjeli.

Po tome ispada kako će, nakon potpisivanja konvencije, nasilnik koji je prije tukao ženu, nakon što pročita konvenciju sada od toga odustati. Naravno da neće. “U vremenu univerzalnih obmana govorenje istine postaje revolucionaran čin”, kao što reče jedna mudra glava. Pritisnuta prigovorima, sad čujemo kako će se vlast ograditi od tih rodnih tumačenja, iako je nekoliko pravnih stručnjaka sasvim jasno reklo kako je konvencija iznad ustava i zakona, te kako bilo kakve ograde nemaju nikakvu pravnu težinu. Ispada kako je to ograda s kojom će se ograditi HDZ-ovce.

Dok se oni tako ograđuju, Bernardić ih hvali zbog promoviranja rodnih opredjeljenja. Plenkoviću je, pak, konvencija zgodno poslužila kao bijeg od briselskih kritika da smo među najgorima u provođenju reformi, pa je na Dan žena posegnuo za ratifikacijom istanbulske, da bi istoga dana poslao poruku kako ne doživljava jednu ženu.

Tu sad imamo i jednog ministra koji je u medijima postao poznat zbog pozdrava “hvaljen Isus i Marija”, a koji sada, protivno stavu biskupa, zagovara ratifikaciju. Potom imamo viteza koji je dao zavjet kako će braniti Jeruzalem, a potpuno je nevidljiv u obrani istine. Konvenciju gura ministrica koja je nasilje u obitelji okitila komentarom “to vam je tako u braku”. Tako smo i dobili ovu zanimljivu situaciju da demokršćani svim vjernicima “u korizmi nude 30 srebrnjaka u zamjenu za izdaju”.

Pljuska vladi zbog neprovođenja reformi na kraju je završila kao pljuska vjernicima u danima pred Veliki tjedan. Raspirivanje ovog ideološkog sukoba došao im je, tako, kao vrijeme razotkrivanja, pa dok vode računa da ni jednom svojom izjavom ne dovode u pitanje koaliciju, dovode u pitanje svoj demokršćanski identitet.

Na ovu ratifikaciju možemo gledati i kao na svojevrstan “stres test” i pripremu za novi stranački statut, gdje se okupljaju snage oko sadašnjeg i budućeg političkog tajnika. Vođa ove vesele družine nalazi se između čekića i nakovnja. Da bi poslao poruku snage mora udariti na one koji su mu se suprotstavili, ali opet ne može toliko jako da udareni ne bi svoje nezadovoljstvo iskazali uskraćivanjem podrške potpredsjednici Dalić.

Opstala bi Vlada, ali bi vođa dobio snažnu poduku. Dakle, nakon atraktivnih požara i zimskih snjegova, došli smo do filmskih odrona. Pred tim odronom stoji jedna majka koja vapi: Molim vas, ne štitite mene ideologiziranim konvencijama koje će uništiti budućnost moje kćeri i unuke.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Dva Hrvata, tri stranke

Objavljeno

na

Objavio

Jedan prut je slab i krhak. No, ako je vezan u snop s mnogim prutovima, taj snop, to pruće postaje snažno i neslomljivo.

Dati sve od sebe unutar nametnutih okvira, najviše je što čovjek može i treba napraviti: za sebe, za svoju obitelj ili čak za vlastiti narod. Da Hrvatima ovo nije strano, pokazuju i dokazuju hrvatski sportaši; toliko plemenitih metala na 8 milijuna Hrvata diljem svijeta, dika su malo kojeg naroda. Kad bi se hrvatski sportski duh mogao prenijeti na hrvatske političare, na upravljanje državom, ekonomijom, pravosuđem i zdravstvom – gdje bi nam bio kraj?

Ne želeći ulaziti u raščlambu suvremene povijesti rastakanja hrvatskog državnog suverenizma, ipak će se svatko složiti da je postupnom gasnuću hrvatskog vrhovništva kumovala ne samo peta kolona potpomognuta iz izvanjskih središta moći, nego i poslovična hrvatska razjedinjenost i zavada. Potonjoj smo, nažalost, mogli i nedavno posvjedočiti, u vidu dvaju referendumskih inicijativa, onoj za promjenu izbornog zakona te za otkaz Istanbulske konvencije.

Dvije su se pruti upustile u borbu s dubokom državom, same proti saveza domaćih nelustriranih kadrova i svjetskog establishmenta. I sukladno krhkosti jedne usamljene pruti – izgubile su, obje inicijative.

Na vrijeme smo upozoravali da se ne srlja u referendume, da se sastav referendumskih pitanja ne prepušta politolozima, nego pravnicima i da se ide korak po korak, zalogaj po zalogaj, planirano, oprezno i postupno. Tko ima uši neka čuje, novozavjetna je doskočica, no mnogi nisu imali ušiju, i zato je završilo kako je završilo. Možda je tako i bolje jer se na ovaj način izbjeglo da Ustavni sud mora proglasiti neustavnim referendumska pitanja o nacionalnim manjinama i otkazu IK – o ljudskim se pravima ne smije (i ne može) odlučivati na referendumu, mada mi znali da su „ljudska prava“ obična floskula, ali svejedno… Odlučili su ukrasti 40 000 potpisa, strahujući kakav bi bio ishod ustavnosudske ocjene, time se raskrinkavši do kraja.

Sad imamo to što imamo: razočaran, malodušan i apatičan puk, beznadne mlade i stare koji, kao da je opet zaživjela nesvrstana Juga, napuštaju domovinu u potrazi za boljim sutra, zemlju toliko opustošenu u miru, a završetku rata brojimo skoro dva desetljeća. Pravosuđe nikakvo, zdravstvo otužno, poduzetništvo osakaćeno. Hrvatska bilježi samo rast birokratskog aparata kojim si odnarođena politička elita omogućava ostanak na vlast. Državno ustrojstvo nam više nije republičko, parlamentarno, nego je postalo gotovo istovjetno birokratskoj despociji.

Međutim, bilo je i crnjih dana po Hrvatice, Hrvate i sve one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, u dugačkoj i tužnoj hrvatskoj povijesti. Pa čak se i onda nađoše neki koji napisahu stihove poput „Još Horvatska ni’ propala!“, „Zora puca, bit će dana!“ ili „Ne ćete u Čavoglave, niste ni prije!“. U svakom slučaju imamo mi pjesama, ma pjevali mi „Ustani bane“ ili „Rajska djevo“, važno je ne pokleknuti pred crnim sivilom naše (političke) zbilje, a za to je, osim optimizma, potrebno i zajedništvo.

Možda nije bilo bolje, čestitije i dobronamjernije osobe od generala Željka Sačića kad je 13. veljače, u političkoj emisiji „Bujica“, pozvao na zajedništvo i na ujedinjenje svega domoljubnoga, kao što je nakon svoga „uskrsnuća“ činio i nastojao HDZ od unutarstranačkih izbora u svibnju 2012. Doista, kao jedna politička platforma, Hrvatski suverenisti, se predstaviše ljudi okupljeni oko HKS-a, H-rasta i „Istine o Istanbulskoj“, koji su kao jednog od svojih pobuđujućih razloga naveli HDZ-ovo „oštro skretanje ulijevo.“

HDZ-ovoj svjetonazorskoj katastrofi ravna je jedino dubina ironije predizbornog slogana „Vjerodostojno“. I tu dolazimo do srži problema; kao što „antifašisti“ ne razumiju da postojanje „antifašizma“ nema smisla ukoliko nema fašizma, tako bi ove političke snage, simplificirajmo ih na „Istinu o Istanbulskoj“ i „Narod odlučuje“, trebale shvatiti da njihov smisao postojanja proizlazi iz HDZ-ove (ne)vjerodostojnosti, odnosno „oštrog skretanja ulijevo“. Priznajmo otvoreno, da se HDZ ponaša kao normalna stranka, dakle, kao stranka i starčevićanstva, i radićevštine, i tuđmanizma, ne bi bilo protuprirodnog bluda s HNS-om i Pupovcem, ne bi bilo Istanbulske, i ne bi bilo Marakeša, stoga ne bi bilo potrebe za „ustaškom“ i „klerofašističkom“ „ultradesnicom“, kako nam tepaju „mainstream“ mediji.

Nažalost, ta je, uistinu „reakcionarska“, desnica razjedinjena.

Zašto?

Zbog najgoreg smrtnog grijeha – oholosti iliti taštine. Koliko li je mesijanskih kompleksa, usijanih glava i narcisa među „katoličkim konzervativcima“? Kršćanstvo nas uči skromnosti, krotkosti i poniznosti, i jedino se na tim i takvim temeljima može (iz)graditi kuća zajedništva.

Koliki, na žalost, sebe vide kao nove „velike vođe“ ili „državnike“ koji će napaćeni narod povesti iz svjetonazorske kaljuže i ustajale političke bare, proći kroz pustinju, provesti lustraciju i dovesti svoj narod u obećanu zemlju meda i mlijeka?! Cezar je svoju autobiografiju pisao u trećem licu, te se čini da takvih patoloških slučajeva ima previše među ovom iskreno domoljubnom opcijom, što i priječi prijeko potrebnu nacionalnu homogenizaciju.

Što je bilo, bilo je. Ne valja plakati nad prolivenim mlijekom, nego postići maksimum s raspoloživim sredstvima. Zato se cijela domoljubna opcija mora sad ujediniti, pred ove euro-parlamentarne izbore. Svi smo svjesni činjenice da je zemlja u ovakvom stanju zbog ovog i ovakvog HDZ-a, zbog soroševsko-lončarove provenijencije čelnih ljudi vladajuće stranke, a napose smo svjesni činjenice da će nastati nepovratna šteta po hrvatsku državu i puk u cjelini, ukoliko se nekoć plavom „zmaju“ ne odsječe glava, a glava se siječe tako da HDZ doživi potop na euro-parlamentarnim izborima. Loš izborni rezultat je dovoljan, a ostatak posla će obaviti stranački glodavci.

Dakle, nitko ne predlaže stvaranje trajnog političkog saveza koji će trajati godinama, zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore, nego naprotiv – „ad hoc“ koaliciju ili zajedničku platformu svih skupina povrijeđenih HDZ-ovom veleizdajom za potrebe izbora predstavnika u europski parlament, zajedničku platformu svih povrijeđenih izdajom naslijeđa starčevićanstva, radićevštine i tuđmanizma. Jer ništa nije toliko neposredno opasno po državu i narod koliko ovaj i ovakav HDZ, predvođen lažnim demokratima, lažnim europejcima i lažnim kršćanima.

Vrijeme je da se sjedne za stol i razgovara, premosti trenutne nebitne animozitete, povrijeđene taštine, prevlada oholost i da se „ja, ja, ja“ preobrazi u „mi, mi, mi“, jer se samo zajedničkim i ujedinjenim snagama mogu spriječiti procesi rastakanja, države, vjere i puka hrvatskoga. Prispodoba o pruću aktualnija je no ikad, pa kad već nismo dovoljno pametni učiti iz tuđih pogrješaka, valjda ipak imamo toliko pameti da nešto naučimo iz vlastitih. Zna se komu pogoduje trenutni izborni sustav, zna se da institucije nisu neovisne i zna se da po potrebi čak 40 000 glasova može postati „nevažećima“, no i prijevara, laž te obmana imaju svoje granice. Tim više u ovom trenutku, slijedom svega navedenoga, ne smije biti podjela, nesuglasja i razmirica, nego samo zajedništva.

Briselsko-sorosevsku, anemičnu bojnu treba udariti gdje ih najviše boli. Ionako podršku imaju u anketama koje sami naručuju i plaćaju, njihovim medijima nitko ne vjeruje, a mogu računati samo na glasove činovnika i namještenika koje su uhljebili te eventualno na njihove obitelji. Može se prilikom prebrojavanja glasova malo „oduzeti“ ili „dodati“, ali ne više od toga, zato Hrvatska spas može pronaći samo u brojnosti, u velikoj izlaznosti, a ona može biti postignuta samo ujedinjenjem, slogom i zajedništvom svih zdravih, demokršćanskih, suverenističkih i državotvornih opcija.

Sad je prilika, dame i gospodo, za objelodanjivanje i pokazivanje tog svekolikog domoljublja, za suradnju sviju: obaju referendumskih inicijativa, raznih stranaka, pravaša, pa čak i dijelova MOST-a te onog preostalog neokaljanog dijela Tuđmanovog HDZ-a.

Nemamo medije, ali nam ne trebaju. Imamo portale i društvene mreže. Nemamo televiziju, ali nam ni ona ne treba, jer imamo youtube kanale i nekoliko relevantnih emisija. Nemamo ankete, ali prava se anketa provede tek na izborima. Donald Trump nije imao ničiju naklonost, a izbore je dobio, ako ćemo iskreno, putem Twittera, jer je iza sebe imao naklonost puka. Treba privući skupinu koju je najviše oštetilo stanje u državi i društvu, a to su mladi. Nikomu ne trebaju stari, umirovljeni i potrošeni samoupravljači; oni znaju komu će dati glas i njihovo se mišljenje ne može poljuljati predizbornim spinovima ili agitpropom.

Prilika je tu, ovdje i sad, dame i gospodo, za pokušaj postizanja istinskih promjena. U našem slučaju, (nekoć plava) aždaja smrdi od glave i tu glavu treba odsjeći, metaforički rečeno. Ovom prilikom pozivamo sve kolumniste, komentatore, pisce i ine dionike medijske scene da podupru nastanak ujedinjene domoljubne opcije za potrebe euro-izbora. Nadalje, vrijeme je da sve grupacije izaberu svoje predstavnike, pa bili to Esih, Markić, Ilčić, Starčević, Tomašić, Stier, Petrov ili tko već, neka dobro promisle i neka barem sjednu za stol i pokušaju dogovoriti koaliciju za spas Hrvatske. Bilo bi porazno da se netom spomenuti ne mogu dogovoriti oko boljitka, interesa i budućnosti Hrvatske, a Plenky, Pupovac i Vrdoljak mogu oko nastavka rastakanja iste.

Nastavi li se s podjelama, ustraje li se na vlastitu egu i taštini, ne dođe li do kompromisa, ostat će samo gorčina, jal, plač i škrgut zubi, jer će se glasovi raspršiti u korist odnarođene vlasti i Hrvatska će nastaviti put svoje propasti. I onda će nam, kao pravim pripadnicima slavenske rase svi ostali biti krivi, od UDB-e, preko „establishmenta“ do globalista, masona ili koga sve već ne. Dva Hrvata, tri stranke, star je, ali nažalost točan opis hrvatske političke zbilje, pa neka ovaj put bude i pedeset stranaka, ali neka nastupaju zajednički. Ako mogu naši sportaši, možemo i mi. Tko sumnja, neka pokuša slomiti svežanj pruća.

Zato, dame i gospodo, pamet u glavu! Prilika je tu, tko zna kad će se opet pojaviti.

Uz Isusa Krista protiv udbo-globalista!

Za DOMovinu spremni!

Hvaljen Isus i Marija!

Bog i Hrvati!

Koji god od pozdrava da je, neka je od srca i neka nas zbliži, poveže i ujedini. Ne radi naših ambicija, karijera i materijalne koristi, nego radi naše Domovine, našeg naroda i našeg puka, radi naše budućnosti; radi naše – Lijepe Naše!

Mila Marušić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Sljednici propalih zločinačkih ideologija nastavljaju tamo gdje su stali njihovi predšasnici

Objavljeno

na

Objavio

Propali su komunistički sustavi diljem Europe, ali ostala je povlaštena komunistička kasta, tj. privilegirani ideološki i biološki slijednici onih koji su bili stupovi toga zločinačkog režima. Njihovu savjest ne opterećuju masovna ubojstva i još masovnija kršenja temeljnih ljudskih prava, jer im je upravo to osiguralo povlašten položaj u društvu koji i danas svim sredstvima brane. Njihov društveni uspjeh, sva njihova moć sazdana je na krvi i kostima nesretnika koji su se toj nezasitnoj nemani našli na putu, bez obzira jesu li to ideološki protivnici, klasni neprijatelji ili naprosto ljudi s integritetom koji nisu htjeli biti sudionici u zločinu koji je komunistička vrhuška osmislila i provodila. Civilizirani svijet je davno osudio fašizam i nacizam, ali i komunizam. Sve tri ideologije sijale su smrt diljem Europe i svijeta tijekom mnogo desetljeća.

Zlo je teško iskorijeniti, usprkos osudama, sljednici propalih zločinačkih ideologija nastavljaju tamo gdje su stali njihovi predšasnici. Ovih dana raspisali se mediji o proslavi “dana oslobođenja Mostara”.

Obilazili su slavljenici spomenike i groblja, ali je jedno bilo vidljivo i na prvi pogled. Nisu slavili slobodu jer slobode nije ni bilo osim u naslovu jednoga tjednika. Nisu slavili ni život jer su donijeli smrt. Upravo je smrt bila središnja točka toga slavlja, njoj su se oni radovali i nju slavili. Nije moguće slaviti “oslobođenje” Mostara, a da se u isto vrijeme ne slavi pokolj nad katoličkim svećenicima i vjernicima koji su poklani i bačeni u Neretvu. To je zločin koji su u Mostaru počinili jugoslavenski komunistički partizani, ovdje na specifičan način uvezani s mladomuslimanskim elementima. O tomu će uskoro izaći jedna knjiga koja ne ponavlja nekakve bajke koje s realnošću nemaju nikakve veze, nego argumentirano iznosi što se događalo u Hercegovini od listopada 1944. do ožujka 1945.

Prije nego su ih ubili i bacili u Neretvu, partizani su večerali i družili se sa fratrima

Jedan od govornika na ovogodišnjim okupljanjima proslave komunističkih zločina kaže: “Ne bojmo se, jer istina i pravda je na našoj strani.” Da, ne trebaju se bojati, jer u civiliziranom društvu nitko se nikoga ne bi trebao bojati. Ali čovjek govori o komunističkoj strahovladi koju je svijet jedva preživio i jasno osudio i spominje istinu i pravdu. Svaka ideologija, kako ona fašistička i nacistička, tako i komunistička upravo su zasnovane na neistini i nepravdi. Dovoljno je pogledati jugoslavensku komunističku historiografiju. Sve sama laž i obmana.

Taj isti govornik kaže: “Pobijedit ćemo ih, samo ovako zajedno jaki i složno.” Jasno je da taj pri tom ne misli na neprijatelje iz onoga rata koji su ionako pobijeđeni, nego na suvremene ratne i političke protivnike, na Hrvate. Svatko ima pravo vjerovati u pobjedu, ali onaj tko svoju politiku temelji na sramoti i zločinu iz prošlosti nema izgleda postići išta drugo doli doživjeti sramotu, osudu i poraz.

Taj isti govornik dalje nastavlja: “Tada je u Mostaru bilo časno boriti se za one ideale za koje su ginuli partizani po šumama, za one ideale koji su bili utkani u samo biće Mostara: jednakost, pravdu, uzajamnost i solidarnost.” Ovo potpuno izlazi iz sfere racionalnog, čovjek govori kao da smo svi izgubili pamćenje ili kao da je on izgubio razum. Taj je sustav bio oličenje nejednakosti i nepravde. Uzajamnosti i solidarnosti bilo je, dakako, između “partijskih drugova”. Znači, “ideali” su postojali, ali su bili rezervirani samo za pristaše zločinačke komunističke ideologije.

Citiramo dalje: “Ovdje smo danas da se bar na trenutak vratimo u Titovo doba kad smo svi bili isti, kad nam je bilo lijepo i kad nije bilo gladi, štrajkova i ostalih problema.” To sada već postaje smiješno. Očito, pod onim “svi” čovjek misli na pristaše komunističke ideologije, iako ni oni između sebe nisu bili “isti”. Njima “bilo lijepo” i među njima “nije bilo gladi”, jer su im svi članovi obitelji imali mirovine, pa makar i zbog zasluga “nošenja vode partizanima”, što je često bio razlog dobivanja mirovinskoga statusa. Štrajkova nije bilo, ali je bilo “obustava rada”. Partija koja je vladala u ime radničke klase nije mogla prihvatiti da radnici štrajkaju pa su se sjetili štrajku promijeniti ime. Cijeli sustav i država propali su jer su bili potpuno nemoralni, nefunkcionalni i neučinkoviti.

Pripadnicima povlaštene klase bilo je lijepo i oni kako kažu “nisu imali problema”, upravo kao što je bilo lijepo i nacističkoj, odnosno fašističkoj eliti. Ni jedne ni druge nije bilo briga kako je onima koji ne dijele njihov smisao za lijepo, njihovo poimanje slobode i ljudskoga dostojanstva. Danas imamo mogućnost izbora, hoćemo li graditi društvo i državu na temeljima zapadne demokracije ili fašističke, odnosno komunističke diktature. Svoje ćemo opredjeljenje pokazati i simbolima koje poštujemo i slavljima koje slavimo.

Božo Goluža/CNAK

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari