Pratite nas

Gost Kolumne

Borislav Ristić: Ograde za HDZ-ovce

Objavljeno

na

Živimo u vremenu kada je moderno pozivati druge da budu otvorena uma. Neki su potpuno zaneseni tim idealom, pa dok otvaraju svoj um uopće ne paze da im ne iscuri mozak. Na oltaru ideologije prvo što procuri je zdrav razum.

Jer zdrav razum ima tu nezgodnu osobinu da se čvrsto drži okvira činjenica i ne trpi ideološka iskrivljavanja stvarnosti, ali se zbog toga često i sam nađe u situaciji da bude optužen za netrpeljivost. Riječi napisane prije stotinu godina zvuče kao reakcija na ovu zaumnu situaciju u kojoj smo se sami našli: “U trenutku kada stupite u svijet činjenica, stupate u svijet granica.

Možemo se osloboditi onih zakona koji nisu urođeni ili koji su slučajni, ali se ne možemo osloboditi zakona vlastite prirode. Ne igrajte se demagoga koji prisiljava trokut da izađe iz okvira triju stranica! Ako trokut izađe iz okvira svojih triju stranica, više nije trokut!” (K. G. Chesterton) Neki, ipak, vođeni tom logikom demagoškog pristupa svijetu, činjenice pokušavaju oblikovati prema vlastitim osjećajima i uporno pokušavaju iscrtati trokut bez njegovih triju stranica.

Kao da su vođeni nekom izvrnutom logikom kako je jedini način da ukinemo obiteljsko nasilje taj da ukinemo samu obitelj. Shodno tome, nasilje nad ženama ne bi postojalo kada ne bi postojale žene, pa se rješenje toga problema traži u ukidanju i izobličavanju samog pojma žene. Jasno je da se tako pojam žene rasteže, proširuje i redefinira, a time i obezvrjeđuje.

U konvenciji se tvrdi kako rodni identitet može biti različit od spolnog identiteta. Po tome, žena može biti i onaj tko je biološki muško. Pa tu dolazimo do dvojbe: štiti li konvencija osobu ženskog spola koja se osjeća kao muško ili osobu muškog spola koja se izjašnjava kao žensko?

Ona tvrdi kako rodni identitet može biti različit od spolnog identiteta. Ne kaže uzalud Orwell kako “postoje ideje koje su toliko lažne da u njih mogu vjerovati samo jako inteligentne glave”.Tako dolazimo do onog trenutka kada se protivnicima Istanbulske konvencije uvredljivo imputira da su protiv nje, jer ju nisu pročitali, ili nisu dovoljno pametni, pa ju nisu dobro razumjeli.

Po tome ispada kako će, nakon potpisivanja konvencije, nasilnik koji je prije tukao ženu, nakon što pročita konvenciju sada od toga odustati. Naravno da neće. “U vremenu univerzalnih obmana govorenje istine postaje revolucionaran čin”, kao što reče jedna mudra glava. Pritisnuta prigovorima, sad čujemo kako će se vlast ograditi od tih rodnih tumačenja, iako je nekoliko pravnih stručnjaka sasvim jasno reklo kako je konvencija iznad ustava i zakona, te kako bilo kakve ograde nemaju nikakvu pravnu težinu. Ispada kako je to ograda s kojom će se ograditi HDZ-ovce.

Dok se oni tako ograđuju, Bernardić ih hvali zbog promoviranja rodnih opredjeljenja. Plenkoviću je, pak, konvencija zgodno poslužila kao bijeg od briselskih kritika da smo među najgorima u provođenju reformi, pa je na Dan žena posegnuo za ratifikacijom istanbulske, da bi istoga dana poslao poruku kako ne doživljava jednu ženu.

Tu sad imamo i jednog ministra koji je u medijima postao poznat zbog pozdrava “hvaljen Isus i Marija”, a koji sada, protivno stavu biskupa, zagovara ratifikaciju. Potom imamo viteza koji je dao zavjet kako će braniti Jeruzalem, a potpuno je nevidljiv u obrani istine. Konvenciju gura ministrica koja je nasilje u obitelji okitila komentarom “to vam je tako u braku”. Tako smo i dobili ovu zanimljivu situaciju da demokršćani svim vjernicima “u korizmi nude 30 srebrnjaka u zamjenu za izdaju”.

Pljuska vladi zbog neprovođenja reformi na kraju je završila kao pljuska vjernicima u danima pred Veliki tjedan. Raspirivanje ovog ideološkog sukoba došao im je, tako, kao vrijeme razotkrivanja, pa dok vode računa da ni jednom svojom izjavom ne dovode u pitanje koaliciju, dovode u pitanje svoj demokršćanski identitet.

Na ovu ratifikaciju možemo gledati i kao na svojevrstan “stres test” i pripremu za novi stranački statut, gdje se okupljaju snage oko sadašnjeg i budućeg političkog tajnika. Vođa ove vesele družine nalazi se između čekića i nakovnja. Da bi poslao poruku snage mora udariti na one koji su mu se suprotstavili, ali opet ne može toliko jako da udareni ne bi svoje nezadovoljstvo iskazali uskraćivanjem podrške potpredsjednici Dalić.

Opstala bi Vlada, ali bi vođa dobio snažnu poduku. Dakle, nakon atraktivnih požara i zimskih snjegova, došli smo do filmskih odrona. Pred tim odronom stoji jedna majka koja vapi: Molim vas, ne štitite mene ideologiziranim konvencijama koje će uništiti budućnost moje kćeri i unuke.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Bandić protiv Bandića: ‘Ovi šaljivi predsjednički izbori dobili su na smrtnoj ozbiljnosti’

Objavljeno

na

Objavio

Dario Juričan (redatelj filma „Gazda“) promijenio je ime u Milan Bandić i istaknuo je kandidaturu za predsjedničke izbore. Zalaže se za korumpiranje Hrvatske i njezino brendiranje kao koruptivne, korumpirane i korumpirajuće države. Na stranu što to djelomično ima smisla, jer nalikuje na vrstu promocije porezne oaze plus države s utjecajnom mafijom.

Na stranu filozofski problemi poput korupcije u demokratskom sustavu ili osobnog identiteta. Na stranu pitanje zafrkava li se novi Bandić i/ili time promovira svoja nova filmska iznašašća. Na stranu sličnosti s ljudima koji su iz drugih razloga mijenjali imena, prezimena ili imena i prezimena. Na stranu za kraj i sličnost sa sličnim kandidatima u Europi i svijetu.

Na prvu loptu Dario Juričan a.k.a. Milan Bandić 2 kako se to u Zagrebu kaže, spelava huncutarije, zafrkava se i/ili istovremeno promovira svoj profesionalni rad i sve staje na tome. Na drugu, čak i usprkos zafrkanciji, nešto je komično kontradiktorno i potmulo tautološki u toj kandidaturi. O čemu se radi? Razmislimo što Milan Bandić 2 radi. On promovira korupciju na svim razinama kao srž vlastite predsjedničke kampanje na račun Milana Bandića 1, a potaknut slutnjama, indicijama, sumnjama i optužbama za koje vjerujemo da su stvarne (nazovimo to stvarnošću korupcije u RH). Sad, ako su stvarne, a Milan Bandić 2 uzima ih kao stvarne, onda je njegova zafrkancija samo privid dok je ona zaista stvarnost koja je u potpunosti u skladu sa stvarnošću Milana Bandića 1. Ako je tome tako, nekoliko je zanimljivih posljedica.

Prvo, većina ostalih kandidata, uključujući i Milana Bandića 1, vjerojatno će negirati stvarnost korupcije u RH i time promovirati privid koji kaže da korupcije nema i da ju ne treba niti priznavati, a još manje promovirati. Milan Bandić 2 koji se čini prividom zaista je stvarnost u odnosu na stvarnost Milana Bandića 1 koji za sebe i drugi za njega drže da je prividan kao korumpiran. Drugo, čini se da je Milan Bandić 1 stvarnost (ozbiljnost), a Milan Bandić 2 privid (vic). No ako je Milan Bandić 2 stvarnost (ozbiljnost), a Milan Bandić 1 privid (vic) u koji vjeruje ne samo on nego i svi ostali kandidati (pod raznim izlikama poput one o nepostojanju pravomoćne presude što je implicitno priznanje korumpiranosti ako se zna na kojem je mjestu hrvatsko pravosuđe u EU), onda je glasanje za bilo kojeg kandidata osim za Milana Bandića 2 podržavanje privida i poricanje stvarnosti. Treće, na prvi pogled Milan Bandić 1 je stvarnost, a Milan Bandić 2 je privid. No, ako Milan Bandić 2 promovira stavove koje temelji na činjenicama o RH kao korumpiranoj državi, onda je Milan Bandić 2 stvarnost, a Milan Bandić 1 privid. No čega je Bandić 1 privid? On je privid nekorumpirane vlasti. On je privid legalne i legitimne vlasti. On je privid dobrog čovjeka iz Zagreba. Privid gradonačelnika za pamćenje.

Recimo i koliko ljudi će pristati uz privid Bandića 1, a koliko uz stvarnost Bandića 2? Ako Bandić 1 pobjeđuje na lokalnim izborima sa 100-150.000 glasova i ako Zagreb ima oko 600.000 birača, onda je to maksimalno ¼ biračkog tijela koja vjeruje u privid. Nasuprot nje ¾ biračkog tijela ne vjeruje u taj blistav privid nego sluti ili ima indicije mračne stvarnosti. Ako Bandić 2 sakupi 10.000 potpisa i glasova da prestigne nekoliko fiktivnih kandidata koji se predstavljaju kao stvarni, onda je pomaknuo granicu zbilje. Svi ostali kandidati osim Bandića 1 morat će se odlučiti između privida i stvarnosti spariti s njima s Bandića 1 i Bandića 2. Ako stvarnost spare s Bandićem 1, onda moraju poricati činjenice i tvrditi kako je Bandić 2 privid (vic) što za posljedicu ima da je Bandić 1 stvaran, a ako učine obrnuto, onda moraju potvrditi činjenice i tvrditi kako je Bandić 1 privid (vic).

Prisjetimo se kako je najsnažniji razlog u prilog prividu onaj koji kaže da je bilo koji opis stvarnog ovisan o tome da bude konstrukcija privida, tj. ljudskog uma (u ovom slučaju uma birača). Tako su ponudom Milana Bandića 2 ovi šaljivi predsjednički izbori dobili na smrtnoj ozbiljnosti jer su birači stavljeni pred izbor između potvrđivanja i poricanja činjenica; između stvarnosti i privida. Taj izbor nisu znali riješiti najveći filozofski umovi pa nije jasno kako će ga riješiti hrvatski birači no ponudio ga je Bandić 2 ili Dario Juričan (koji trenutačno režira film „Kumek“ o Bandiću 1).

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač/HrvatskaDanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Čudna sinteza kapitalizma i ‘ljevičarstva’

Objavljeno

na

Objavio

Nema što, Emil Tedeschi je uspješan privrednik. Vlasnik je ‘ALtantic‘ grupe koja zapošljava 5500 ljudi, sa stalnim rastom prihoda i profita. No, ovih je dana izazvao veliku pozornost izletom u politiku, što je popraćeno pohvalama u stilu „oštar nikad kao do sada“, „bez dlake na jeziku“ i slično.

Reagirali su tek Gradski odbor HDZ-a i Hrvatski časnički zbor iz Splita, koji su se osjetili pogođenima spominjanjem Splita i hrvatskog naroda u rasističkom kontekstu.

Naime, ovaj je poduzetnik, koji se voli poput nekada Ćire Blaževića kititi šalovima i glembajevskim glamuroznim proslavama rođendana i vjenačanja, održao govor na jednoj poslovnoj konferenciji u kojemu je napravio svojevrstan presjek nacionalnog duha.

Rekao je kako mi kad vidimo crnca u Splitu, volimo ga linčovati, kad čujemo nekoga govoriti srpski, bacamo ga u more, kad vidimo Azijata na Markovu trgu, upiremo prstom u njega. Hoće reći kako su Hrvati zatvoreni i ksenofobični, čemu, naravno, proturječi slika gostoprimstva, turizma, pa i iseljavanje.

Nije Tedeschi u svom političkom pledoajeu propustio spomenuti 1941. i 1945., s aluzijom na one koji idu stopama djedova i očeva, za razliku od Nijemaca. Očito je upro prstom samo u jednu nostalgičnu stranu zaboravivši one druge, pa i samog sebe, koji također slijede očeve i djedove.

Ovakvim stavovima pridružio se primitivnom i politikantskom trendu sotonizacije i optužbi na račun države i naroda u sklopu programirane propagandne kampanje o „fašizaciji društva“. Primjer je ovo čovjeka kojemu moć, slava i novac udare u glavu u toj mjeri da izgubi svaku kontrolu nad sobom i zaluta u područje koje ne poznaje ili si dopušta svoje subjektivne osjećaje nametati kao konačne istine.

Kako je sam otkrio, Tedeschi je do prvog milijuna (nek vjeruje tko može) došao prodajući žvake i lizalice, i to u 24. godini života, i u ratnoj 1991. Sama Atlantic grupa nastala je preuzimanjem niza trgovačkih firmi, i to, izgleda, i po babi i po stričevima. Već dulje vrijeme je zinuo na “Podravku” i na “Jamnicu”.

Priča priče kako mu je otac Svetozar bio moćan i u bivšem socijalističkom, ali i u onom još „bivšijem“, kraljevskom sistemu. Taj pedigre, uostalom, nije ništa neobično ni rijetko za suvremene najmoćnije hrvatske tajkune.

On danas kaže kako ne priznaje (balkanske) granice, ne misleći očito pri tome tek na trgovinu. BiH je, veli, njegova domovina, a Srbija mu je na vrh jezika. Bili su mu dragi Stjepan Mesić i Ivica Račan, a i danas je intimus Zorana Milanovića, kojemu će zacijelo pružiti svu potrebnu pomoć u izbornoj kampanji, a on će se njemu, ako Bog da, odužiti.

Čudna je uopće u nas ta sinteza kapitalizma i „ljevičarstva“, piše Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari