Pratite nas

Kolumne

Put od Macrona do microna

Objavljeno

na

Foto: EPA

Mnogima je još u sjećanju kako je Emmanuel Macron odnio pobjedu na predsjedničkim izborima u Francuskoj, a njegova ad hoc formirana stranka “En Marche” osvojila više od 30 posto glasova.

Ushićenju političkih elita diljem svijeta nije bilo kraja. Hillary Clinton je slavila “pobjedu Francuske, Europe i svijeta”. Bivši američki predsjednik Barack Obama u kampanji je otvoreno podržao Macrona, nazivajući ga “kandidatom nade”.

Njemačka je kancelarka Angela Merkel s oduševljenjem govorila o “pobjedi snažne i jedinstvene Europe”. Mediji širom svijeta su nam na svojim naslovnicama predstavili novog spasitelja. Nije bilo nikakve sumnje – u globalističkom ideološkom panteonu pojavilo se novo božanstvo.

Macronova pobjeda poslužila im je kao laksativ nakon šokova koje su pretrpjeli uslijed Brexita i Trumpove pobjede u SAD-u, a pogotovo nakon uspona populističkih pokreta u Europi. Govorili su kako je njegovom pobjedom spašen liberalni poredak.

Tako je magazin “Time” pisao kako je “bitka za Francusku dobivena, ali rat između globalizma i nacionalizma je tek počeo”.

U biti, tražio se bilo tko tko bi pobijedio kandidatkinju desnice. Stoga i ne čudi što je bilo potrebno samo godinu dana da njegova pozlata otpadne i da čitav svijet dobije predodžbu tko je uopće on, piše Borislav Ristić / Večernji list

Istodobno dok je pozivao Francuze na štednju, sam je već u prvim mjesecima samo na šminku i parfeme potrošio 25.000, a njegova supruga na kupnju posuđa čak 50.000 eura.

Dalje se pokazalo kako je taj čovjek male građe osoba velikoga ega, kojemu nije strano ući u raspravu s tinejdžerom koji ga je oslovio nadimkom ili pokušati zataškati kako njegov tjelohranitelj premlaćuje prosvjednike.

No, vrhunac je nastupio kada je uveo nove poreze, poreze koji su, kako je sam objasnio, ključni za spašavanje svijeta. Odlična ideja spasitelja koji se dosjetio pod izgovorom štednje ukinuti socijalna davanja i uvesti nove poreze.

Znači, ljudi koji jedva preživljavaju bi trebali plaćati skuplje gorivo kako bi od prikupljenog poreza država subvencionirala one koji kupuju električne aute.

Onda ne neki čude što je ova genijalna ideja bila povod da se Francuskom poput požara prošire prosvjedi “žutih prsluka”, koji s nesmanjenim intenzitetom traju već mjesec dana.

Ima neke ironije u tome da Parižani budu prvi koji će odbaciti provedbu Pariškog sporazuma. A kolika je tek ironija u tome da Macron, veliki borac protiv populizma, postane ulje koje će poput pogonskog goriva dodatno razgorjeti vatru europskog populizma?

Požar koji je on pokrenuo počeo se tako širiti i na druge europske države, pa je bio prisiljen reterirati i proglasiti šestomjesečni moratorij na svoju odluku, idealno da se ova tema otvori u samom finišu europskih izbora. Tako se onaj koga su do jučer svi hvalili kao nadu globalizma u godinu dana pretvorio u njegovog grobara.

Obećavao je paštašutu, pričao o mesu, da bi na kraju narodu servirao – neprokuhane makarone.
 Istom žestinom kojom su mediji podržavali prosvjede u Americi, sada su osporavali prosvjede u Francuskoj. Ali unatoč njihovoj podršci, nakon samo četiri tjedna prosvjeda, Macron je ipak bio prisiljen na silazak sa svoga oblaka.

Tako je pred kamerama odsvirao odu vlastitoj besadržajnosti, pokazujući u biti kako je upravo njegov globalizam najgori oblik populizma. Zorna je to demonstracija kako ideali brzo izgube smisao kada se vaša glava nađe na panju.

Nakon slika policijske brutalnosti, gdje policija davi žene na pločniku ili prevrće osobe u invalidskim kolicima, postavlja se pitanje koliko su uvjerljivi njegovi nagli izljevi solidarnosti sa siromašnima i razumijevanja za radnike?

Bila je to slika čovjeka uplašenog za svoju budućnost, koji je javno demonstrirao vlastitu slabost, i “žutim prslucima” dao dodatni poticaj da ustraju u svojim zahtjevima, a pogotovo u onome koji se odnosi na njegovu ostavku.

Kako jedna nesreća ne dolazi sama, dok se policija bavila masovnim batinanjima i uhićenjima prosvjednika, terorist je vidio svoju priliku da podmuklo usmrti troje i rani dvanaest ljudi. Sada mu je ta tragedija poslužila kao predah, koja je pažnju medija s prosvjeda preusmjerila u sasvim drugom pravcu.

Do jučer veliki vođa koji je htio vladati čitavom Europom, a danas slabokrvni predsjednik koji kod kuće ima podršku od jadnih 18 posto. Tako je neokrunjeni vladar Europe u samo godinu dana prešao put od Macrona do microna.

Sam je govorio o novoj francuskoj revoluciji, da bi sada na svojoj koži osjetio svu njezinu draž i ljepotu. Možda mu je vrijeme da posluša savjet jednog od “žutih prsluka”, koji mu je nakon televizijskog obraćanja poručio: “Ako još uvijek imaš poštovanja za svoj narod – odstupi”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari