Pratite nas

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari