Pratite nas

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Miroslavu Škori?

Objavljeno

na

Video screenshot/Facebook Miroslav Škoro

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori za “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje – pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika, piše Borislav Ristić / Večernji list

Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

Foto: Marko Marković

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”.

Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”. Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima – u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku.

Privatna arhiva

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je – “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo – ”što sam branio svoje najmilije” – iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara: “Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio ’90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja “gdje si bio 91.”, još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar?

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Privatna arhiva

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”.

Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”.

Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: ‘Sude Anti Gotovini’, ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku – pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima?

Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man’ se ženo očenaša”. A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje.

Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”.

Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”.

Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”. I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio. A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima – “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti – NIKADA.

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari