Pratite nas

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Miroslavu Škori?

Objavljeno

na

Video screenshot/Facebook Miroslav Škoro

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori za “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje – pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika, piše Borislav Ristić / Večernji list

Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

Foto: Marko Marković

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”.

Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”. Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima – u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku.

Privatna arhiva

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je – “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo – ”što sam branio svoje najmilije” – iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara: “Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio ’90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja “gdje si bio 91.”, još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar?

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Privatna arhiva

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”.

Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”.

Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: ‘Sude Anti Gotovini’, ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku – pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima?

Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man’ se ženo očenaša”. A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje.

Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”.

Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”.

Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”. I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio. A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima – “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti – NIKADA.

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Njihov se uspjeh mjeri onime što se nije dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Vrijeme dosadnjikavih junaka

Kao što u ratu znoj uložen u kopanje rovova štedi krv, tako i u miru prevencija štedi palijativu. No, svojevrsno prokletstvo službi i struka koje se bave preventivom je što ne mogu zorno predočiti rezultate svoga rada. Njihov se uspjeh, naime, mjeri onime što se nije dogodilo. Oni koji grade nove ili popravljaju dotrajale ceste ne mogu pokazati one koji zbog toga nisu poginuli. Ni oni, koji su zakonski i nadzorom primorali graditelje graditi objekte tako da mogu izdržati udar jačeg potresa, ne mogu pokazati koliko je života zato sačuvano, pa ni koliko je smanjena materijalna šteta. Jednostavno, ako su napravili dobro svoj posao i spriječili ili umanjili nekad manje, nekad veće zlo, ne gine im zajedljivo spočitavanje – sva ta strka i silan, dodatno utrošen novac nizašto! Ionako se ništa ne bi dogodilo taman i da se ništa nije poduzelo, tad će reći svima oni koji povjeruju tek kad nesreću vide u svom dvorištu. Zato nije fer da rad službi čija je svrha prevencija ocjenjuje baš svaka šuša, bila ona blagoglagoljiva ili napola mutava, bila to klatež najvišeg akademskog zvanja ili tek polupismeni davež.

Postoji li mjerilo uspješnosti prevencije?

Epidemiologija i infektologija zasigurno su među područjima gdje preventiva dolazi ponajviše do maha. Evo, već mjesecima se susreću sa situacijom koju živi ne pamte – novom, nepoznatom bolešću koja se širi brzo i podmuklo, nerijetko i bez simptoma. A kad je mnoštvo nepoznanica u igri, situacija prirodno nalaže pojačan oprez. Kad nema drugih, primjenjuju se prokušane stare metode iz doba kad se o boleštinama te vrste puno manje znalo, čak i znatno manje nego što se o koronavirusu zna danas. Pribjegava njima sad cijeli svijet, pa i oni koji su isprva stavili ružičaste očale, nadajući se da bi ih mogao mimoići gorki kalež, čak i budu li se ponašali nonšalantno. U svemu tome najbitnijim čimbenikom pokazuje se vrijeme. Ako se na vrijeme nešto ne poduzme, posljedice dramatično rastu. Smrtonosni ples „čudaj malih črvekov“, kako je u Gruntovčanima Cinober Dudeku predstavio svijet mikroorganizama, nemoguće je zaustaviti.

I da su kojim slučajem baš svi njihovi kolege diljem svijeta djelovali pravodobno, odgovorno i ozbiljno poput njih, i da nikome nije nedostajalo potpore politike kao što nije njima, Krunoslav Capak i Alemka Markotić bi danas bili u klasičnom problemu koji mȍri preventivce – ne bi mogli pokazati posljedice svoga rada. Ipak, hrvatski stručnjaci imali su vrašku sreću u, kako to obično bude, tuđoj nesreći. Ne zato što bi joj se radovali, nego da im posluži kao primjer za usporedbu pred sumanutim naletima nevjernih Toma.

Naime, njihovi talijanski kolege su poduzeli baš sve što i oni, samo su, barem u tamošnjim žarištima epidemije, to učinili neka 2-3 tjedna prekasno, prekasno za mnoge. Sad kad su već dostupni podaci talijanskog statističkog zavoda o smrtnosti u prva tri tjedna ožujka to postaje sve jasnije, a najvidljivije je u provinciji Bergamo, koja brojem stanovnika otprilike odgovara Zagrebu i Zagrebačkoj županiji zajedno. Podaci za 97 od 243 tamošnje općine govore o peterostrukom porastu ukupnog broja umrlih (bez obzira na uzrok smrti, bilo to s koronom, od korone ili bez korone) u odnosu na petogodišnji prosjek umrlih u istom razdoblju 2015-2019. Rekorder je pitoreskno mjestašce od 5 tisuća stanovnika San Pellegrino Terme, poznato po glasovitoj mineralnoj vodi, u kojem se broj umrlih u ožujku povećao više nego 20 puta, s 2 na 42. No, vrijedi naglasiti kako bolest u tom razdoblju još ni izbliza nije dosegla vrhunac. U zadnjoj dekadi ožujka prosječni dnevni broj službeno evidentiranih umrlih od koronavirusa, dotada već dvostruko veći od prosjeka umrlih inače, dodatno se udvostručio, da bi bilanca registriranih umrlih od koronavirusa u provinciji Bergamo na kraju ožujka dosegla brojku 2060 (petogodišnji mjesečni prosjek umrlih od svih uzroka za ožujak je 900). No, lokalno prikupljeni podaci od sve 243 bergameške općine za cijeli ožujak, koje, doduše, državni statistički zavod zbog odmaka u obradi podataka još nije službeno potvrdio, govore kako ukupan broj umrlih u ožujku u provinciji Bergamo prelazi 5400, dakle 6 puta je veći nego u ožujcima prethodnih godina. Taj broj na tragu je službenih statističkih podataka za prva tri tjedna, uzevši u obzir i spoznaju da se u zadnjoj dekadi ožujka bolest tek zahuktala. No, to znači da je stvarni broj umrlih u ožujku za oko 2500 veći od službeno evidentiranog (2060) uvećanog za standardni broj umrlih u tom razdoblju (900), što ukazuje da je ukupni broj umrlih kojima je presudio koronavirus u Bergamu više nego dvostruko veći od službeno registriranog. Najvjerojatnije zato što nisu registrirani oni kojima zbog zapunjenih bolničkih kapaciteta nije mogla biti pružena adekvatna liječnička pomoć.

Iako drugi talijanski krajevi po svoj prilici ne će po razmjerima kataklizme slijediti Bergamo (mada mu obližnje provincije poput Brescie, Cremone i Piacenze pušu za vratom), provinciju gdje se bolest najbrže proširila, tako da unatoč tome što ne čini ni 2% ukupne talijanske populacije, sudjeluje s više od 16% u ukupnom broju registriranih umrlih od koronavirusa, ona kao najpogođenija pošašću postaje mjerilom što se događa ako se mjere ne poduzmu na vrijeme. S druge strane, mjerila što bi bilo da se mjere uopće nisu poduzele nema (nitko, naime, nije bio toliko lud da to isprobava, a ako je tkogod isprva i imao takvu ideju na pameti, ubrzo je, suočen s posljedicama, odustao).

Cyrus the Virus

Oni koji lakonski omalovažavaju posljedice bolesti tvrdeći kako od nje ionako umiru samo bolesni starci (makar bi dobar dio njih po dobi mogli biti djeca još uvijek živahnima Joži Manoliću ili Budi Lončaru), a moguće im rastu zazubice jer pošast vide i kao dar s neba u kontekstu rasterećenja mirovinskog sustava, neka znaju da je talijanskim liječnicima, među ostalim i zbog poduzetih mjera, zasad „lako“ praviti trijažu isključivanjem starijih iz liječenja. Međutim, čisti razbor govori kako bi se u uvjetima slobodnog kolanja virusa, što neki zagovaraju, postojeći zdravstveni kapaciteti pokazali nedostatnima i za mlađe (u Hrvatskoj, primjerice, trenutno 15% zaraženih koronavirusom na respiratorima pripada dobnoj skupini 35-45 godina, i to u uvjetima kad nema potrebe za prioritetnim razvrstavanjem bolesnika prema dobi). Stoga bi veća smrtnost i među mlađim ljudima tada bila neminovna. Respiratore je, naime, relativno lako brzo proizvesti, puno lakše i brže nego one koji znaju njima rukovati i reagirati u kritičnim situacijama koje nerijetko prate taj oblik održavanja na životu. Uz to, malotko spominje posljedice koje bolest ostavlja na one koji su preboljeli njezin teži oblik, čega ni mlađi nisu pošteđeni.

Ali zato nekima dokonog mudrovanja koliko se umire od korone a koliko s koronom nikad dosta, pa bi to utvrđivali od slučaja do slučaja, posve zanemarujući zbirne statistike o mortalitetu koje, barem u Bergamu, govore više od tisuću riječi. A i dobro je znano da su svi ti rakovi, visoki tlakovi, dijabetesi, kronične bolesti pojedinih organa, gripe, prehlade… i prije bili s nama, ubijajući u provinciji Bergamo 6 puta manje ljudi nego danas. Stoga, držimo li se zdrava razuma, nema druge nego taj nagli porast smrtnosti bez presedana u civiliziranom svijetu poslije Drugog svjetskog rata, pripisati jedinom novom, a osim koronavirusa nema ništa nova za što bi znali. Izgleda kao da se sve te opake boleštine dosad nisu mogle dogovoriti koja će ubiti čovjeka, pa im prođe život u jalovu prepiranju. No, iznebuha se pojavi sićušni, oku nevidljivi stvor, sve te nesposobnjakoviće postroji i odjednom više ljude ne mrcvare godinama, nego ih smrt dočeka po hitnom postupku. Slično kako je u filmu Con Air (u nas preveden kao Opasan let) opaki kriminalac nadimka „Cyrus the Virus“ u maestralnoj izvedbi naše gore lista, Johna Malkovicha, okupio sve najgore američke kriminalce, davši im svojim organizacijskim sposobnostima dodanu zločinačku vrijednost. Bez njega nikako ne bi mogli preoteti zrakoplov i započeti krvavi pir. I ovdje se kolovođa, za kojeg se niti ne zna je li živ ili neživ, tako pritajio da poneki dvoje postoji li on uopće, ili barem misle da za njega ne bismo ni znali da nije otkriven. Samo, bismo li tada znali odakle svi ti mrtvi ljudi? Makar, možda i je neki treći uzrok u igri? Sve i da jest, i na njega poduzete mjere očito djeluju.

Praktičan i pragmatičan um protiv tehnicističko-birokratskog uma

Vrijeme korone iznijelo je na vidjelo sve protimbe između praktičnog i pragmatičnog uma vodećih epidemiologa i infektologa, te tehnicističko-birokratskog uma alternativaca. Potonji traže čvrsto tlo, vođeni logikom kako dok nisu poznate sve činjenice, ne treba donositi nikakve odluke, pa, kako bi donositelje već donesenih odluka diskreditirali, postavljaju pitanja za koja znaju da nitko na svijetu nema odgovora. Ili kako bi rekao Imbra Presvetli iz Gruntovčana – jeden hurmasti more postaviti takovo pitajnje na koje ni sto spametnih odgovora nemre najti. To je vjerojatno jedna od prvih definicija trolanja, nastala znatno prije nego je taj pojam izmišljen. I dok neki ne bi poduzimali ništa sve dok se sve potrebne činjenice ne razbistre, Hrvati su srećom na vodećim mjestima imali dovoljno smirene, stručne i razborite ljude, spremne pravodobno donijeti primjerene odluke, i prije nego što su porazne talijanske statistike ugledale svjetlo dana. Ti su ljudi bili svjesni kako neznanje o nepoznatom ne može biti izgovor za bijeg od odgovornosti i nehaj, nego tek dodatni motiv za pojačani oprez.

Kako bi oslabili obrambenu moć Hrvatske, formalisti i birokrati šire zarazu ravnodušnosti („ma, bolest uopće nije tako opasna“) na sve načine potkopavajući autoritet vodstva. Čine zapravo isto što je u Hrvatskoj radila KOS-ova grupa Labrador početkom devedesetih. Jedni izmišljaju najfantastičnije priče nepotkrijepljene bilo kakvim argumentima, dokaze da ne spominjemo. Drugi se prave pametnima postavljajući pitanja za koja znaju da odgovora na njih svijet još nema. Treći zavjeru vide u tome što se za COVID-19 otkriven 2019. godine široko primjenjuju mjere karantene, iako on nije na službenom popisu bolesti iz 1974. za koje se propisuje karantena. Četvrti, oni dovitljiviji, kao svoje glasnogovornike u prvi plan guraju satelite koje su prethodno napumpali (ne nužno samo glave im) – a koji zbunjuju javnost besplodnim filozofiranjem umiru li ljudi doista od korone ili tek s koronom – da bi se istodobno sami šegačili na tu vrlo, vrlo ozbiljnu temu… A da takva doista jest, toliko talijanskog valjda još znaju da se i sami u to mogu lako uvjeriti. Peti, pak, (ma svi su oni peti barem kad je o rednom broju kolone riječ), ne odustaju od usporedbi korone s gripom, ne uviđajući da baš zbog poduzetih mjera mjerilo za to nipošto ne može biti stanje u zasad uspješno branjenoj Hrvatskoj, nego ono u Bergamu, gdje su spočetka koronu također dočekali kao gripu, da bi se ubrzo predomislili. No, ne kaže se uzalud, ne pada snijeg da prekrije brijeg…

Pritom je posve svejedno guraju li ti i takvi nos u tuđu struku i tuđe znanje iz pukoga neznanja, ne pokazujući pritom da makar i površno poznaju narav i svrhu epidemiologije, ili, pak, to čine iz zle namjere. Jer sablažnjeni maleni, koji im povjerovaše, kažu da su im povjerovali jer su u pitanju ugledni ljudi, doktori, ne prepoznajući da to nisu doktori, nego nadridoktori za ono o čemu govore, a za što su pravi doktori Capak i Markotić. Uostalom, neka se samo pitaju bi li išli pod nož pedijatru. Ili tako maleni ipak nisu? No, nije to prvi put da sablažnjeni maleni, dočekavši ih kao ozebli sunce, požele povjerovati kojekakvim šarlatanima i prihvatiti sve zlo i naopako kojima ih ovi slatkorječivo nutkaju. Stoga nema druge nego zaključiti kako ima nešto i u namislima njihovih ne tako plemenitih srdaca. Ta, nisu li još do jučer gorljivo urgirali da se državno vodstvo poda komedijašu i lakrdijašu, koji tim poslovima nije vičan i nisu mu pisani na kožu, pa gdje ne će i sad povjerovati jednako naopakim alternativcima.

Njih, zanimljivo, promiču isti mediji koji su ne tako davno svesrdno podržavali i dotičnog politikanta, diletanta političkih kompetencija nalik onima pajaca kojeg su Slovenci smjesta torpedirali čim su se suočili s opasnošću pošasti, te državno kormilo prepustili ozbiljnom i odgovornom čovjeku. Zanimljivo je kako u podrivačkoj promociji alternativaca prednjači portal s prefiksom „tele“ u imenu (a nije telegram.hr), što (baš kao i kod telegrama) vjerojatno označava publiku kojoj je namijenjen. Kao da ima zadanu normu držati na naslovnici barem 5 članaka posvećenih alternativnom viđenju krize, u kojima zatrpava činjenicama samo prividno vezanima uz materiju, istodobno ignorirajući one ključne, već izmjerene statističke pokazatelje.

A gdje si bio 2020.?

Posebno je tužno među onima koji danas ruše hrvatsku obranu vidjeti i neke koji su prije tridesetak godina branili Hrvatsku od takvih kakvima su u međuvremenu sami postali. Moguće i nisu svjesni kako će, kad sve ovo prođe, glavno pitanje biti – gdje si bio i što si radio 2020.? Onima, koji su se ponijeli kao krava koja je najprije dala pa prolila punu kantu mlijeka, od slabe će koristi biti gdje su bili ’91. Jednako kao što francuskom maršalu Petainu ’45 nije bilo od neke vajde gdje je bio ’18 da ne bi ostao upamćen u francuskoj povijesti kako jest. I sve to u vremenima kad čak i Zoran Milanović, ne radeći ništa, radi za Hrvatsku najbolje što zna i može. A da se ugledaju na njega dok je još vrijeme?

Kako će inače lustrirati one koji su zlo činili Hrvatskoj od 45′ do ’90, i one koje su joj ga činili od ’91 do ’95, kad se ovih dana sâmi tako jasno rasvjetljavaju (lustriraju)? Danas, naime, upravo oni rušilačkim propagandnim djelovanjem otupljuju nužan oprez i umnogome doprinose tome da se Hrvatska trenutno ističe u još nečemu osim učinkovitog zauzdavanja epidemije. Naime, posve suprotno drugim državama, Hrvatska ima znatno više problema s obuzdavanjem širenja zaraze u dijelovima države pretežno sklonim političkoj desnici, u čemu, nažalost, nisu iznimka ni Hrvati izvan Hrvatske, nego u krajevima gdje prevladava politička ljevica, dijelom možda i zato što su tamo navikli pratiti talijanske medije pa sav taj užas vide iz prve ruke. Što reći nego – gdje se sije i prima neposluh, tamo caruju bujice nereda! A usput i ono što se nekad činilo za 30 srebrnjaka.

Imajući u vidu svu podmuklost metoda kojima se služe oni koji danas ruše Hrvatsku, ostaje izvjestan žal što s metodama borbe protiv epidemije, za koje je Krunoslav Capak rekao da spadaju u 19. stoljeće – posve logično, jer s obzirom na nedovoljno znanje o neprijatelju, drugih učinkovitih, poput cjepiva i lijeka, zasad nema – nije usklađeno i sankcioniranje iz tog vremena. Što tek reći za pothvat 150 izletnika koji su sredinom ožujka odlučili turistički posjetiti Tursku, da bi se vratili kao leglo zaraze, a Capak ih ne bez ironije prozva „našim Turcima“?  A što, nego protegnuti žal na izostanak kažnjavanja svojstvenog kojem stoljeću ranije, pa nek „naši Turci“ pjevaju borbene – „Odavno smo janjičari stari,…“. Ovako, u poremećenom svijetu potpuno izvrnutih pravila, vrijednosti i autoriteta sad oni traže Capaka da im se ispriča.

I poslije korizme korizma

I dok se o stručnjacima Krunoslavu Capaku i Alemki Markotić ovih dana uglavnom lijepo priča, a hvali se s pravom i ministra Beroša, jedan čovjek ostaje sve vrijeme u sjeni, čovjek za kojeg Capak reče: „Nisam vidio čovjeka koji s tolikom mirnoćom i promišljenošću donosi odluke, prihvaća prijedloge, diskutira o njima, ali kada donese odluku, onda inzistira da bude po njegovu.“ Doista savršen opis pravog čovjeka na upravljačkom mjestu, a usput i priznanje tko doista donosi odluke. Riječ je o Davoru Božinoviću, ministru unutarnjih poslova i šefu Stožera civilne zaštite, čovjeku kojeg ovih dana cendravi anarhoidi časte KOS-ovcem, spočitavajući mu usput i upitan politički legitimitet, budući mu je narod, koji najbolje zna (bolje i od Plenkovića), dao na izborima svega 454 preferencijalna glasa. No, to ne pokazuje ništa drugo doli da ti priučeni politički analitičari, očito pobornici krajnje ljevičarskog koncepta direktne demokracije, ne poznaju bit političkog sustava predstavničke demokracije, utemeljene na prijenosu legitimiteta. Štoviše, slučaj Davora Božinovića (koji je politički sumišljenik predsjednika Vlade Plenkovića protiv kojeg se, apsurdno, morao natjecati na istoj listi) najbolje potvrđuje svu nakaradnost i destruktivnu narav preferencijalnog glasovanja, koje se u konačnici pokazuje samo još jednom lizalicom za sablažnjavanje malenih. A sva je prilika da prije ovih događanja ni drugi nenametljivi, smireni, pristojni i stručni ljudi, poput onih koje se danas drži junacima (Capak, Beroš, Markotić), u očima sveznajućeg naroda ne bi prošli ništa bolje. Štoviše, imali bi šanse k’o rani kršćani u rimskom Koloseju protiv divljih zvijeri.

Ali neka se ne brine narod slijep kraj zdravih očiju, ne će on ni sad progledati. Proći će vrijeme tih iritantnih, dosadnih, sposobnih i stručnih ljudi, vrijeme davora, vilija, alemki i krunoslava (jer kako se prisjećamo ovih dana – put od „Hosana u visini“, do „Raspni ga, raspni!“ i nije tako dalek), i vratiti se ono staro vrijeme, vrijeme bukača i alapača, vrijeme tamburaša, marasa, beljaka, buljeva, grmoja… a bome i onih koji takve rišu kao super-junake, a nisu više u dječjoj dobi, iako počesto tako zvuče. Ironično, vratit će se zahvaljujući djelima ovih dosadnjikavih, mentalno stabilnih junaka koji povazdan tupe jedno te isto, što tankoćutne pametnjakoviće iznimno iritira i vrijeđa. Pa im i tijekom korizme tako teško pada odreći se za dobro šire zajednice isprazne, hedonističke dokolice koju nazivaju slobodom. Za koju je Zvonko Bušić brzo shvatio da je miljama daleko čak i od one slobode koju je uživao u izolaciji američkih kazamata, izdržavši u njoj poprilično dulje i od najcrnjih scenarija razvoja pošasti koja je zahvatila svijet.

Kako stvari stoje, nakon jedne šokantne i rastresene korizme, vrijeme nam je provesti još jednu. Stoga ju provedimo sabrani s pouzdanjem u Boga, zahvaljujući Mu na ljudima koje nam je dao, s punim povjerenjem u njihovo vodstvo. Jer djelima pokazuju da ga zaslužuju.

Grgur S./Kamenjar.com

‘Hrvatska ima najbolji stožer za obranu od corona virusa u cijelom svijetu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina: Nije više upitno hoće li se EU promijeniti, pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena

Objavljeno

na

Objavio

Pet uvjeta za Plenkovića da od kriznog upravitelja postane lider

1. Ako zaboravi barem osamdeset posto naučenih briselskih političko-diplomatskih tehnika; 2. ako osnuje kompetentan i operativan gospodarski tim; 3. ako nauči svakodnevno odlučivati; 4. ako kritiku shvati kao pomoć; 5. ako prestane ulaziti u Banske dvore kao najpametniji na svijetu

Nije novost da se u velikim krizama potvrđuju, dokazuju ili rađaju vođe. A oni drugi nestaju poraženi. Globalna kriza izazvana pandemijom koronavirusa samo podsjeća na tu spoznaju. Nije više potrebno posebno elaborirati da Europska unija izlazi iz ove krize poražena.

Uostalom, što reći o toj temi nakon što su na mogućnost raspada EU zbog lošeg odgovora na koronakrizu upozorila dvojica izrazitih eurofila različitih generacija – bivši predsjednik Europske komisije, francuski političar Jacques Delors te bivši njemački ministar vanjskih poslova i uvjereni europejac Sigmar Gabriel?

Nije više upitno hoće li se EU promijeniti. Pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena. Aktualna briselska birokracija pretvorena u imaginarne europske dužnosnike sigurno neće biti. ‘Javni poziv‘ otvoren je za predsjednike europskih država i vlada, osobito za one koji pokažu sposobnost vodstva u ovladavanju koronakrizom. A to podrazumijeva primjereno reagiranje na dva ključna segmenta krize.

Razlike između Trumpa i Putina

Prvo, ovladavanje pandemijom. I drugo, očuvanje gospodarskog potencijala i spremnosti za gospodarski oporavak kad epidemija prođe. Danas nam je važnija ova prva faza jer kratkoročno spašava živote. Sutra će nam biti važnija ona druga jer dugoročno određuje razvoj, pa i opstanak. U prvoj se fazi pokazuju sposobnosti nadzora nad društvom. U drugoj, zahtjevnijoj, pokazat će se kreativnost, kompetencija i autentičnost vodstva. Bez uspješne prve faze druga nema temelja, a bez uspješne druge – prva postaje besmislena. Kvalitetno vodstvo ili kvalitetni vođa moraju biti izvrsni u obje.

No dok se EU traži usred krize, zanimljivi postaju neki modeli upravljanja krizom u državama s čvrstim državnim ustrojstvom i prepoznatljivim vođama te razlike među njima koje proizlaze iz zapadnjačkih demokratskih i istočnjačkih autoritarnih modele upravljanja.

Najistaknutiji su primjeri među prvima SAD i UK, odnosno Donald Trump i Boris Johnson. Karakteristično je za obojicu da se ne boje donositi odluke, ne boje se pogriješiti, shvaćaju koliko je nužno u vrijeme pandemije održati živim gospodarstvo i pripremiti ga za vrijeme poslije nje.

Igraju sličnu igru u koronakrizi, kombinirajući socijalnu brigu i represiju kojom nastoje zaustaviti širenje zaraze i istodobno (čak nerealno) optimistično poticati gospodarske aktivnosti. Johnson je čak pokušao steći gospodarsku prednost vrlo rizičnom primjenom tzv. strategije krda potičući širenje zaraze kako bi se stekla imunost stanovništva.

Promijenio je pristup kad je vidio da je socijalna cijena previsoka. Trump je u iznimno složenim okolnostima uspona pandemije u SAD-u pronašao svoj kontrapunkt u najpoznatijemu svjetskom epidemiologu Anthonyju Fauciju koji ulijeva povjerenje u zdravstveni pristup dok američki predsjednik ‘bilda‘ poduzetnički optimizam. Karakteristično je za Trumpa i Johnsona da nikakvu odluku smatraju lošijom od pogrešne odluke.

Nasuprot njima su države autoritarnih istočnjačkih, manje-više postkomunističkih režima. Najistaknutiji su primjeri Kina i Rusija sa svojim vođama Xi Jinpingom i Vladimirom Putinom. One su uvijek bolje u nadzoru od demokratskih sustava i zato izgledaju uspješnije u prvoj fazi koronakrize. Ali i njihovi podaci o širenju i sprečavanju zaraze često su sumnjivi i u pravilu neprovjerljivi. A i u drugoj, gospodarskoj fazi krize uspješnost se ponovno svodi na kontrolu i državno upravljanje, nemaju obvezu truditi se oko aktivacije poduzetništva. Zato uspješnost vodstva nije mjerljiva zapadnim mjerilima. Ali unatoč tome i ti sustavi uspješnije upravljanju krizom od birokratiziranih sustava poput Europske unije.

Kako prerasti činovničko vladanje

Pitate se, dakako, gdje smo tu mi, s Andrejom Plenkovićem koji je preko noći (pandemija i potres) prisiljen pretvoriti se iz europskog rukovoditelja u kriznog upravitelja. U prvoj fazi nadzora nad epidemijom, uz dobro izabran stručni tim, Andrej Plenković ​čak se neočekivano dobro snašao. No ona zahtjevnija, druga faza, faza održavanja i poticanja gospodarstva, zasad je zakasnila, ali još ne nepovratno.

Pa čak ni za Plenkovića još nije kasno da tijekom realne krize iz političara činovnika izraste u upravitelja ili možda čak lidera. Ali samo pod nekim uvjetima: da zaboravi barem osamdeset posto naučenih briselskih političko-diplomatskih tehnika; da uza se ima mali, ali kompetentan i operativan gospodarski tim; da nauči svakodnevno donositi odluke, makar i pogrešne; da kritiku shvati kao pomoć, a ne kao neprijateljski čin. I, općenito, da ne ulazi u Banske dvore kao najpametniji na svijetu, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari