Pratite nas

Kolumne

Borislav Ristić: Vjerodostojan popis marginalaca

Objavljeno

na

Svi vi koji ste svoj potpis stavili na referendumski obrazac, znajte, premijer vam najavljuje provjeru svakoga potpisa, pa se nemojte iznenaditi ako vam ovih dana policija zakuca na vrata.

U tjednu na izmaku nacija se s tugom oprostila od velikog umjetnika koji je ostavio dubokog traga u srcima mnogih. Bio je poznat kao ponizan čovjek koji je živio za svoju umjetnost, koji je držao do principa i do svoje riječi. Zato ne čudi što u ovom odlasku postoji osjećaj gubitka koji u svakome pobuđuje duboko poštovanje i iskrenu tugu. Tuga proizlazi iz prolaznosti tijela, ali duša je vječna. A tko li je za života bliže vječnosti od onoga koji je pjesmom o ljubavi otključao ljudska srca i kojemu je životno poslanje uveseljavati ljude?

No, pored ove vječne mudrosti, postoji i prolazna mudrost svijeta. Mudrost u kojoj želite da drugi o vama misle bolje nego što jeste. To je ono kada niste vjere dostojni, pa vas podsvijest, taj stari đavolji odvjetnik, nagna da spot o vlastitoj vjerodostojnosti,valjda iz predostrožnosti, snimite u odvjetničkom uredu. Ili kada svoju vjerodostojnost okrunite promoviranjem čovjeka s dvije potvrđene optužnice na visoku stranačku funkciju, imenujući ga pomoćnikom glavnog tajnika. To je ono kada “ćaća se vraća” više ne zvuči kao vic. Toliko se toga nakupilo da nam više ništa nije smiješno.

Nakon propusta oko komuniciranja neuspjelog državnog udara, Vlada nastavlja s “macanizacijom” i kao novog glasnogovornika odlučila je zaposliti pitomca Plenkovićeve europske akademije. Radi se o sinu poznatog oca, koji je svoju karijeru gradio od Yutela, preko HRT-a, do Al-Jazeere, za koga čak i jedan Krešo Beljak kaže da bi smatrao svojim najvećim životnim porazom kada bi nekomu s takvim životopisom rođeni sin “s 18 učlanio u HDZ i izjavio da mu je Franjo Tuđman životni uzor”.

Sada bi mnogi nakon ovih riječi rekli kako o životnim porazima govori netko tko je obijao aute i krao kazetofone. Ali sramotno je što se radi Kreši, jer implicira da je istim načinom osvojio i stranku – kao da je njegova krivnja što je tek s 28 ušao u pubertet? Čini se kako su mu upravo ti mladenački nestašluci u kasnim dvadesetima pomogli da nakon propasti liberalnog HSS-a imena HSLS, zajaše dobru priliku i čitavoj zemlji pokaže što je to “liberalna seljačka stranka” kada je na njezinom čelu “liberalni seljak”- skraćeno “beljak”.

Zato nikoga ne treba otpisivati, jer ljudska je glupost nenadmašna. Pogledajte samo što se događa u SDP-u. Kod njih traje televizijski show “Pripravnik”, gdje se svakoga vikenda očekuje da nesmjenjivi Bero izbaci po jednog uglednika. Jedan od tih nevoljnika je, tako, u strahu od izbacivanja, izjavio da mu SDP liči na autobus koji 100 na sat juri prema zidu. Samo da taj zid nije živi? Rekli bi stari, krenuo sposoban na sposobnog. Ali kod njih je izgleda nastupila ljetna programska shema i drugovi su otišli na odmor, pa nastavak slijedi tek na jesen.

Za to vrijeme staloženi mediji bez imalo senzacionalizma upozoravaju na paklene vrućine, jer nakon babljeg ljeta stigla su nam tri dana sunca. Dok jedni najavljuju prve paklene vrućine, drugi na obljetnici “Oluje” u Kninu najavljuju zvižduke. To što je vladin protokol i predvidio kako će se obraćanje državnih dužnosnika okupljenima obaviti već u prvim jutarnjim satima, vide kao izbjegavanje susreta s nezadovoljnicima. A radi se samo o jednostavnom izbjegavanju vrućine, ako je netko ponio jaja da mu ne užegnu na suncu.

Samo, koji bi luđak gađao vlast koja mu najavljuje povišice? Povišice u iznosu jedne kutije cigareta. Valjda zato ministar zdravstva obećava stopostotno povećanje cijena cigareta. I ne samo cigareta, već i alkohola. Međutim, neslužbeno, taj drugi prijedlog će malo teže proći, jer se kolega Šeks tome oštro protivi. A ne protivi se samo tome, nego i referendumskoj promjeni izbornog zakona. Dok imamo više birača nego punoljetnih građana, više osiguranika u zdravstvenom sustavu nego stanovnika, vlast se bavi provjerom potpisa građana koji žele referendum.

I ne samo to. Nego šalje poruku kako je 400 tisuća “navodnih” potpisa ništa u usporedbi s 3 i pol milijuna njih koji nisu potpisali. To je onaj ministar koji nema mail i koji nije vičan tehnici, pa mu je i matematika digitronska. A taj digitron ne daje odgovor na pitanje koliko je od tih 400 tisuća potpisanih među onih 600 tisuća koji su na izborima svoj glas dali HDZ-u?

Dali su glas desnom HDZ-u, a on odlutao ulijevo. Poslali poruku refrendumskim potpisom, a dobili odgovor kako su marginalci. Stoga su se dosjetili potrošiti par milijuna kuna kako bi popisali sve marginalce. A svi vi koji ste svoj potpis stavili na referendumski obrazac, znajte, premijer vam najavljuje provjeru svakog potpisa, pa se nemojte iznenaditi ako vam ovih dana policija zakuca na vrata.

Borislav Ristić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari