Pratite nas

Kolumne

Borislav Ristić: Zar nikome nije cilj zdrava nacija

Objavljeno

na

U našem prosvijećenom dobu ništa toliko ne zbunjuje kao stalni rat koji prosvijećeni vode protiv društva. Nekada su oni pametniji u svakoj prilici branili društvo od države, dok je danas obilježje nečije pameti postalo napadati zaostalo društvo a braniti prosvijećenu državu, piše Borislav Ristić za Večernji list.

Nikada inteligencija nije bila toliko totalitarna i naklonjena državnoj sili kao danas. Ljudi su se nekada čudili mizernom broju unesrećenih i obješenih vladara i političara tijekom ljudske povijesti. To se objašnjavalo neprosvijećenošću i golemom represijom. Strava je našeg prosvijećenog doba što povijest sve rjeđe, ako uopće, priređuje narodu takvu vrstu zabave, a o vješalima za moćnike se gotovo i ne priča.

Mediji prednjače u promoviranju tog totalitarnog načina razmišljanja. Tako smo ovih dana mogli svjedočiti napisima o tome kako su branitelji nešto zabranili, pa su postali “zabranitelji”. Svi mi pak znamo da branitelji ne mogu ništa zabraniti već da to može samo politika. Nema jače sile od države, a tajna je njene moći postala ne sila koja joj stoji na raspolaganju, već što se to silništvo vješto krije.

Branitelji, kao i svaka druga društvena skupina, mogu raditi pritisak i tražiti podršku za ciljeve za koje god žele. Međutim, samo je politika ta koja efektivno nešto može zabraniti. Lijevi mediji se sada čude otkud zabrana Bajage, kada je do sada pjevao normalno, kao da zabranama Thompsona nisu sami stvorili atmosferu u kojoj su takve zabrane u našem društvu nešto normalno, pa čak i poželjno? Prizivao si politiku da hitno poduzme nešto i pogasi struju, a sad ti je krivo kada ista ta politika ne pušta “muziku na struju” za tvoje užitke? Plemenski je način razmišljanja da je dobro kada mi zabranimo suprotnom plemenu da uživa u ritmu svog tam-tama, a zlo kad oni to isto urade nama.

Bavimo se posljedicama a ne uzrocima, pa nam je krivo kad nam netko prinese ogledalo i vidimo da uzroci imaju naše obrise. Slično tome, sada čujemo da je zajedništvo koje je na trenutak obuzelo hrvatsku naciju povodom izvanrednih uspjeha naših sportaša nešto što je odlika totalitarnih društava.

Da je zajedništvo odlika totalitarizma opravdano može tvrditi samo netko tko je jako usamljen i nesretan. Zajedništvo ne znači i jednoumlje. Zajedništvo se tiče ciljeva, dok se jednoumlje tiče načina dolaska do tih ciljeva. Zajedništvo u ciljevima je nešto što bi trebalo činiti temelj i snagu svakoga društva. No, kako mi stalno makijavelistički miješamo ciljeve i sredstva, nije ni čudo da nam kao društvu ciljevi postaju sve apstraktniji i polako izmiču svakoj racionalnoj diskusiji. Mi nikako ne dolazimo do cilja, jer ga nismo ni definirali. Stalno se gubimo u izgovorima i traženju krivca za naše neuspjehe. Smisao je zajedništva u definiranju zajedničkih ciljeva, piše Borislav Ristić za Večernji list.

Tako bi bar trebalo biti u društvima u kojima javne rasprave imaju smisla i gdje se one ne graniče s javnim linčom. Mi uvijek gledamo u stranu, pa se onda čudimo što nema rješenja.

Kako ćemo stići do rješenja ako ne vidimo ni problem, jer gledamo u krivom smjeru?Uzmimo za primjer naše zdravstvo. Svi mi volimo reći da nam je cilj da imamo javno zdravstvo koje bi bilo svima dostupno i besplatno. Nitko pak ne kaže da nam je cilj da imamo zdrave ljude.

Pa tako onda umjesto zdrave nacije imamo javno zdravstvo koje košta 23 milijarde kuna, koje zapošljava 11.000 liječnika koji brinu o 750.000 pacijenata u Hrvatskoj, što znači da na svakog liječnika ide dva milijuna kuna ulaganja i oko 70-ak pacijenata. Takav skup i glomazan sustav potpuno je neefikasan, pa svi znamo za liste čekanja, zagušenja u sustavu, nedostatak osnovnih sredstava pri liječenju, kao i za to da u takvom “besplatnom” sustavu najbolje prolaze oni s boljim socijalnim vezama. Kako je moguće da sustav koji guta tolike novce ne funkcionira kako treba? To je tako kada se na pogrešan način odrede ciljevi.

Dakle, s jedne strane imamo neefikasan sustav koji često ne reagira pravovremeno, pa su ljudi opravdano ogorčeni i krive sustav kada se dogode tragedije poput ove s mladićem u Zaprešiću koji je izdahnuo na ulici, dok s druge strane imamo odgovorne osobe koje se bez imalo empatije odnose prema takvim tragedijama, poput hladnokrvnih izjava nadležnoga ministra o tome kako “sustav funkcionira a pacijenti umiru”. Ne priča se o užetu u kući obješenoga.

Ako ne vidimo problem, ne možemo pronaći ni rješenje. Ako je na snazi zabrana određivanja zajedničkih ciljeva, gubit ćemo se u efemernim rješenjima. Dok god u premisama ne budemo imali zadane ciljeve i rješenja, dotle ćemo i sami visjeti obješeni o vlastite zaključke, piše Borislav Ristić za Večernji list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari