Pratite nas

Kronika

Borovo Naselje, Vukovar, Velepromet, Ovčara – danas još više bole nego jučer

Objavljeno

na

Borovo Selo, Lužac, Mitnica, Velepromet, Sajmište, Borovo Naselje, Ovčara…Vukovarsko-borovsko područje zaliveno je krvlju. Krvlju nevinih. Krvlju onih koji su branili svoje kuće, djecu, braću sestre, obitelji…

Na tom je prostoru izvršen nezapamćeni zločin, nešto što se u Europi nije dogodilo od Drugoga svjetskog rata i s pravom sablaznilo civilizirani svijet. Sustavno ubijanje i destrukcija nezabilježeni u bilo kojemu ratu prije ovoga kojeg su izazvali i pokrenuli neljudi, barbari s Istoka, zločinačka banda žedna krvi, razularena horda…četničko-komunistička, četničko-monarhistička. Kokarda i petokraka zajedno na krvavom poslu zatiranja svega što je hrvatsko. Rame uz rame vođe paravojnih postrojbi, četničke vojvode, oficiri i podoficiri “JNA”, četnici, vojni rezervisti, dobrovoljci, srpski “teritorijalci”, domaći četnici i oni pristigli iz Srbije, Vojvodine…

Mi koji smo u vrijeme događaja u Borovu Selu živjeli na lijevoj obali Dunava gledali smo ih kako slave krvavi pir, pokolj u kojemu su vadili oči i masakrirali tijela naših redarstvenika. Gledali smo ih pijane i zakrvavljenih očiju kako likuju i prave opskurne jezive šale na račun toga, kako kliču šešeljevcima i zločincima Vukašina Šoškoćanina uz uzvike: “Ruke im se pozlatile!”

U do temelja razoreni Vukovar kojega se nesmiljeno tuklo iz zraka, s kopna i Dunava iz svih mogućih oruđa punih 87 dana, krvnici su ušli s crnom četničkom zastavom. Neljudi gori od zvijeri, mješovita rulja četničke paravojske i jednako okrutnici zločinci koji su na čelu nosili petokrake složno su pjevali: “Slobodane pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate…” I klali su, iživljavali se nad nemoćnima, ranjenicima, djecom, starcima, krvnički ih tukli, odvodili pred jame i strijeljali, tjerali u logore, silovali, pljačkali. Krvavi pir nad izmučenim civilima, braniteljima i ranjenicima koji su prošli neviđenu golgotu da bi ih na kraju dočekali metak ili nož.

Slavili su to kao pobjedu. Na stratište okupano krvlju nevinih dovodili su svoje folk-pjevače i priređivali opskurne, razuzdane, morbidne tulume, pijančili, pjevali i naslađivali se patnjom žrtava. I beogradski akademici krvavih ruku koji su osmislili rat još 1986. svojim Memorandumom bili su tamo. Slikali su se s popovima, ministrima i ostalom svitom, šepurili se na zgarištu grada, preskakali tijela žrtava, lomili pogaču i ispijali “zdravicu” u čast “pobjede”. Bizarni prizori dostojni Danteovog Pakla. Nekrofilska parada arhitekata najvećih pokolja u novijoj europskoj povijesti, onih koji su projektirali i poticali genocid budeći u vlastitom narodu najniže strasti.

Nesretne Hrvate, Mađare, Slovake iz vojvođanskih sela natjerali su na čišćenje ruševina i pokapanje već raspadnutih tijela žrtava, dok su njihovi strvinari pljačkali i odnosili u Srbiju sve što se još moglo upotrijebiti – od bijele tehnike i svega drugoga što je ostalo u podrumima do cigle i greda. Gradili su sebi kuće, šupe i štale materijalima što su ih odvlačili s mjesta zločina – bez imalo srama i grižnje savjesti.

To nisu ljudi. Takvo što nije u stanju činiti ljudsko biće.

Možda će ovaj tekst kod nekih izazvati mučninu. I treba. Svima bi nam trebalo biti muka.

Jer, teče dvadeset osma godina od tog velikog zločina, a rane peku jače nego prije, zato što je zlo ostalo nekažnjeno. Krvnici šeću slobodno. Oni koji su odsijecali ljudima glave i kotrljali ih po autobusima, kastrirali zarobljenike, ubijali djecu u utrobama majki, mučili zarobljenike u logorima i silovali žene i djevojčice. Kolovođe im u Beogradu promoviraju svoje knjige, drže predavanja na tribinama i u školama. Žale što “posao nisu završili do kraja”. Pripremaju nove naraštaje za nove ratove. Krvnici koji su vršili genocid javljaju se uživo iz pritvora u Den Haagu u TV emisije. Bolesno. Odurno. Gnjusno. Nema riječi koje bi tu izopačenost opisale. To je dno dna. Najniža točka do koje se može pasti.

A naša vladajuća vrhuška sve gleda iz prikrajka, sa strane, kao da nema ništa s tim. Muči ih kako spriječiti prosvjede u Vukovaru kojima se traži pravda za žrtve i kazna za zločince. I nije ih briga za svu tu nepravdu, taj grijeh prema Bogu i čovjeku, novi zločin koji se čini i prema mrtvima i onima koji su još živi, za patnje mučenika koji već više od četvrt stoljeća tragaju za kostima svojih najbližih. Oni brinu kako osnažiti suradnju s Beogradom i njihovom policijom. S onima koji lažiraju suđenja svojim zločincima i procese otežu u nedogled ne bi li krivci izbjegli ono što su zaslužili. S onima koji dižu optužnice za naše branitelje uz pomoć u logoru pod batinama i mukama iznuđenih “priznanja”.

Ima li toga igdje? Gdje to još agresor ima pravo suditi onima koji su se branili na svojoj zemlji, u međunarodno priznatoj državi?

Nalazimo li se mi to u kolektivnoj ludnici? Kad će doći kraj tomu?

Predsjednika sindikata policije inspektora Nikolu Kajkića se smjenjuje sa “slučaja Ovčara” pod izmišljenim optužbama o “prekoračenju službenih ovlasti”!? Zar oni koji to govore doista misle da im netko vjeruje!? Kajkić se njima zamjerio davno, već u vrijeme kad je Sindikat hrvatske policije producirao dokumentarni film “Ovčara neispričana priča”. Javnost to zna! Jesu li svjesni toga da jedna riječ Nikole Kajkića za nas domoljube i branitelje vrijedi više od svih njihovih tirada i tiskovnih konferencija, od svih ispraznih optužbi, blebetanja i naklapanja?

Neka nam Bog dragi pomogne da dođemo do istine i pravde poslije toliko godina čekanja i trpljenja.

U ime žrtava, onih koji za njima još uvijek žale i u ime svih koji traže svoj mir i kosti najbližih.

Nema zaborava!

A oprost?

O njemu odlučuje žrtva. Nitko drugi! I komu oprostiti ako oprost nitko ne traži?

Vama koji ste se žrtvovali za Domovinu neka se Bog dragi smiluje, a preživjele osnaži kako bi uzmogli nositi preteški križ svoje patnje u iščekivanju pravde.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Umro novinar Denis Kuljiš

Objavljeno

na

Objavio

Istaknuti hrvatski novinar, pisac i publicist Denis Kuljiš umro je u nedjelju u Zagrebu u dobi od 68 godina nakon kratke i teške bolesti.

Denis Kuljiš rođen je u Splitu 1951. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je opću lingvistiku i sociologiju.

U novinama redovito piše od 1972., 1979. zaposlio se u Poletu, te 1980. u Vjesniku. Radio je kao urednik i novinar Starta, Danasa i Studija. Godine 1989. zajedno s partnerima osnovao je tvrtku Media Press, koja je sudjelovala u pokretanju privatnog nezavisnog političkog tjednika Globus, gdje je proveo pet godina kao glavni urednik.

Tvrtka je za to vrijeme prerasla u Europapress Holding, najveću novinsko-izdavačku kuću u zemlji, u kojoj je pokrenuo još i tjednike Gloria i OK! Napustivši EPH, s ostalim dioničarima tvrtke Media Press pokrenuo je politički tjednik Nacional, koji vodi dvije godine. Kad su ga iz njega izbacili pošto je izvršeno neprijateljsko preuzimanje tvrtke, s vlastitim kapitalom pokrenuo je dvotjednik Ultra, koji je propao.

Potom je pokrenuo magazin Penthouse za Slobodnu Dalmaciju te se nakon toga zaposlio kao savjetnik Uprave EPH, gdje je povremeno obavljao i različite uredničke funkcije (zamjenik glavnog urednika Globusa, urednik Playboya, supervizor pokretanja izdanja Playboy SCG).

Sudjelovao je kao urednik u ponovnom pokretanju kulturnog magazina Gordogan. Krajem 2012. bio je među pokretačima uskoro ugašenog dnevnika, 21. stoljeće.

Od 2005. do 2017. objavljivao je kolumne u Jutarnjem i Večernjem listu te nizu dnevnih novina u Srbiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, a njegova kolumna “1000 šema Denisa Kuljiša” izlazila je godinama na zadnjoj stranici Globusa. U posljednje vrijeme objavljivao je na portalu Dnevno i na svojem portalu Žurnalist.

Objavio je knjigu novinskih tekstova i feljtona “Majmuni, gangsteri i heroji” (2001.), koja je 2005. dobila nastavak pod naslovom “Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži & papci”. Objavio je još “Dva pamfleta protiv Tuđmana” (2004.), “Ad hominem” (2006.), politički roman “Hrvatski Bog Merkur” (2010.) i zbirku eseja “Wahrheit Macht Frei” (2011.), podnaslovljenu “pet-šest priča o ustaša i partizanima, od Luburića do Karamarka”.

Zajedno s povjesničarom Williamom Klingerom potpisuje knjigu “Tito: Neispričane priče” (2013.), a nedavno je u izdanju beogradskog Službenog glasnika izašla i njegova knjiga “Titov tajni imperij”.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Da se ne zaboravi: 18. kolovoza 1991. – Otet doktor Ivan Šreter

Objavljeno

na

Objavio

Dana 18. kolovoza 1991. pobunjeni Srbi oteli su na barikadama u selu Kukunjevac pokraj Lipika doktora Ivana Šretera, jednog od vođa Hrvata u zapadnoj Slavoniji.

Unatoč mnogim nastojanjima Šreterove obitelji i brojnih prijatelja, njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, a pretpostavlja se da je mučen i ubijen u zloglasnom logoru Bučje, gdje je nađena njegova liječnička kuta.

Ivan Šreter rodio se 1951. u Pakracu. Srednju fizioterapeutsku školu završio je u Lipiku, a zatim Medicinski fakultet u Zagrebu.

Sredinom osamdesetih godina jedan bizaran događaj svrstao je Šretera u skupinu državnih neprijatelja. Naime, Šreter je pri upisu liječničkog nalaza, pacijentu Stevi Majstoroviću, u rubriku zanimanje upisao izraz “umirovljeni časnik” umjesto “penzionirani oficir” zbog čega je 10 dana proveo u zatvoru.

Tijekom demokratskih promjena devedesetih godina, domoljub doktor Šreter aktivno se uključio u politiku i postao čelnik pakračkog ogranka HDZ-a.

Upravo je u Pakracu srpska oružana pobuna početkom ožujka 1991. dobila još žešće razmjere, no unatoč svemu, dr. Šreter zastupao je politiku nenasilja i pomirenja. Zbog političke djelatnosti često je bio meta provokacija i tjelesnih napada pakračkih odmetnika.

Otet je dan prije općeg napada na Pakrac, a kao predsjednik kriznog štaba za zapadnu Slavoniju najviše je rangirani dužnosnik Republike Hrvatske koji je poginuo u Domovinskom ratu.

U spomen na herojstvo i humanizam dr. Ivana Šretera zagrebački park nosit će njegovo ime

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari