Pratite nas

Kolumne

Borova sela u Hrvatskoj – Mržnja sa spuštenim roletama

Objavljeno

na

Za par dana slijedi 25. obljetnica stradanja dvanaest hrvatskih policajaca, ubijenih 02. svibnja 1991. od strane četnika u Borovom Selu. Abolirano Borovo Selo i njihov četnički komandant Vukašin Šoškoćanin Vule više su nego reprezentativni primjer kako se prema Hrvatima i državi odnose i ostali brojni abolirani četnici i njihova „lepa“ sela u Hrvatskoj.

Vule i njegovo četinarsko selo

U tek stvorenoj državi u kojoj se rodio, Vule iz Borovog Sela nije bio zadovoljan bojom zalaska sunca koju je inače obožavao pri izlasku na istoku. Zbog toga granice njegove Velike Srbije moraju prijeći na drugu obalu Dunava i dalje na zapad.  Unutar novih granica sunce će biti „lepota“ i kada izlazi iza vrha Avale, i kada zalazi za vrhove Gorskog Kotara i u plavetnilo Jadrana. Stare zidine Dubrovnika ionako će biti „lepše“ kad ih oni sruše i ponovo sagrade.

[ad id=”93788″]

Tih balvaniziranih dana Vule je sa čežnjom promatrao istočnu obalu Dunava i bliskim ljudima pleo zanosnu priču o nečemu što je već bila javna tajna. Pleo je o srpskoj sili kojom će junački zaklati tzv. ustaško-fašističku tvorevinu i nametnuti njihovu Veliku Srbiju. Dok podigneš tri prsta, Vule je postao dio velikosrpske hegemonističke estrade. Što su vojničke trube u Beogradu bile glasnije, a tenkovi cvijećem okićeniji,  Vuletov orkestar je bio sve brojniji.

Vuletov san je ubrzo dobio opipljive konture načertanijskog predatora koji je rastao u dubini pećine njegovog uma. Paravojne konture, mentalni sklop i krvavi rukopis predatora osmisli su pjesnici mržnje što se i danas nazivaju „Srpska akademija nauka i umetnosti“. Posvetila ga je njegova pravovjerna crkva, hranio ga je režim čovjeka koji se perverzno zvao Slobodan, dok mu je oštre kandže darovala JNA okićena lažnom pripadnošću svim narodima.

Zašto su Vule i družina u gluho doba noći izlazili iz svojih kuća sastajući se na obali Dunava?! Koju su ribu lovili odlazeći čamcima u mračnu noć i opasne valove duboke rijeke?! Vraćali su se pred zoru s kovčezima punim ulova od čijeg tereta nosači su se očevidno naginjali na stranu. Zašto su pri ulasku u kuću spuštali rolete na prozorima?! Kako netko znatiželjan ne bi vidio njihov ulov i raspodjelu?!

Nakon što bi spustili rolete (anti)fašistički junaci su kovali planove dok im je njihova ženska nejač kroz rupice virila vani i čuvala stražu od sporadičnih patrola tek utemeljene „ustaške“ policije.

Te 91. godine na tromeđi Hrvatske, BiH i Srbije hegemonistički gigant iz Beograda započeo je fuziju svih težnji  proizašlih iz velikosrpskog  „vekovnog“ prava na nesrpske živote, dobra i teritorije u susjedstvu. „Tamo daleko“ je odlučeno da svaki hrvatski Srbin u svoju kuću useli Srbiju.

Drugog svibnja 91. Borovo selo je izgledalo jednako pusto kao selo Kusonje u filmu „Broj 55“. Doimalo se mirno i skoro napušteno. Tu i tamo ulicom bi kao sjena prošla poneka nejač. U centru sela izvješena velikosrpska zastava jedina je dala naslutiti – gdje su nejačni pilići tu je i snažna kvočka.

Potpomognuti četnicima iz Srbije Vuletovi četnici su iz zasjede mučki ubili dvanaest hrvatskih policajaca od kojih su neke bestijalno mučili i do neprepoznatljivosti masakrirali. Ubrzo im je stigla i zaštita njihove JNA. Nakon masakra na glave Vukovarca slijetali su milijuni granata poput krvožednih ptica u Hitchcockovom psiho filmu Ptice. U srušenim kućama ostali su samo plišani medvjedići prekriveni slojem prašine i gareži. Poput švicarskog sira izbušeni Vodeni toranja simbolizirao je uništenje tek rođene generacije uskraćene za dobre vile i vilenjake, kuću od čokolade, uspavanu ljepoticu i brojne druge bajke. Malim Pepeljugama brutalno je oteta mogućnost pronaći svoju cipelicu, a prinčevima njihovu princezu.

Vule nikad nije dočekao svoje boje zalazećeg sunca u srpsko more. Nakon počinjenog zločina u hladni Dunav odvukao ga je smrtonosni teret kojeg je u Hrvatsku prebacivao iz Srbije.

Što je nakon toga uslijedilo svi znamo. Tijekom Oluje 95. predator je postao lovina, Hrvatska se obranila, dok su pjesnici mržnje na trenutak ušutkani. Umjesto zaslužene kazne sustigla ih je abolicija, obnova kuća srušenih njihovim bombama  i neiscrpna sisa državnog proračuna.

Dva desetljeća od prestanka uvoza srpske salate

Što je danas s brojnim Vuletima i Borovim selima diljem Hrvatske? Srbi s aktivnim vojnim i političkim sudjelovanjem u velikosrpskoj agresiji drmaju hrvatskom političkom scenom umjesto izdajom kažnjenih skoro 20.000 Srba i njihovih obitelji koji su umjesto etničkog opredjeljenja uzeli državno, i tijekom Domovinskog rata bili pripadnici HV-a?!

Zamislite u današnjoj Hrvatskoj Srpski demokratski forum, njihovu tiskovinu Novosti, tzv. nevladine udruge, Vukovar, Sabor ….. u kojima bi, umjesto brojnih agresorskih Velikosrba i komunističkih (anti)fašista, srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj predstavljali dokazani domoljubi iz reda hrvatskih Srba?! U tom slučaju u Hrvatskoj bi komunistički i četnički prst pokazivač ostao bez posla.

Hrvatska je propustila prigodu kroz sudske instance riješiti se zla i sada je na djelu isti scenarij kao u WWII kad su preobučeni u pobjedničke redove abolirani četnici nesmetano nastavili sa svojim nedjelima. Njima pravna država još može suditi, a neće, ali ne može strašno velikom broju mladih Srba koji su nastali i stasali na sliku i priliku svojih starijih uzora. Pomladak je tu i vreba svoju prigodu koju im pripremaju njihovi i naši pomagači. Ta nepovratno unakažena  mladost, skupa sa svojim ratnim uzorima, za pravoslavne blagdane ne maršira s vjerskim obilježjima već s fašističkim kojima dokazuju vidljive znakove svoje prisutnosti, mjesto, vrijeme i način na koji ovdje i sada, u najneposrednijem mogućem aktu, dočaravaju budući susret sa žrtvom na istom onom mjestu gdje su 95. bili poraženi i natjerani stati. Oni fašističkim orgijanjem žrtvi namjerno čine dostupnim ponovno proživljavanje najstrašnijeg iskustva. Slobodno se šeću i s ciničnim osmijehom podsjećaju žrtve tko ih je pljačkao, ponižavao, silovao, protjerivao, mučio, ubijao…, stavljajući do znanja da znaju za mjesta sa skrivenim kostima ubijenih Hrvata, ali ih zbog mržnje ne žele pokazati.

Spomenici u Hrvatskoj podignuti poginulim četnicima

Abolirana nelojalnost diljem Hrvatske svojim poginulim četnicima sagradila je spomenike sa ćirilična četiri „C“ i epitafima koji slave njihove zločine. Na jednom od njih piše: “Poginuo sam i nije mi žao, za Krajinu svoj sam život dao, sad Krajina postoji slobodu – to je ponos srpskome narodu”.

Na groblju u Lipovači pokraj Vukovara nekoliko je četničkih spomenika. Na jednom od njih piše: “Volio je oružje, volio je lov, a život je izgubio za narod svoj”.

Trn u oku hrvatskog naroda svakako su dva četnička spomenika podignuta u čast onih koji su masakrirali dvanaest hrvatskih policajaca.

spomenik borovo

Jedan od njih podignut je četničkom komandantu iz Borovog Sela: “Ovdje počiva Vukašin Vule – Šoškoćanin, tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15. 5. 1991. – komandant obrane Borova sela. Za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. 9. 1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje”.

Drugi spomenik u Borovu sagrađen je poginulim  četnicima „Belim Orlovima“: “Na koreji kraj Dunava, levo i ulazak je u Borovo Selo gde se mutni sastaju oblaci, tu padoše krajiški junaci. Živote su dali za slobodu, slobodu srpskome narodu. Slava im čelesi, Beli orlovi ORK, Borovo 1997.“

Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata grada Petrinje 1997. zahtijevala je  kazneni progon Nikole Drakulića – tadašnji predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine u općini Majur –  koji je u emisiji Istraga o četničkim spomenicima, prosuo nezamisliv fašizam: “Za vrijeme Domovinskoga rata nije ubijen dovoljan broj Hrvata. Barem u odnosu na broj Srba ubijenih od strane ustaša u Drugom svjetskom ratu. Da, trebalo bi pobiti još Hrvata i ne dopustiti da se i oni koji su ubijeni u Domovinskom ratu ikada nađu”.

Ujedno su podnijeli zahtjev kojim su od državnih i nadležnih tijela zatražili da se s groblja diljem Hrvatske uklone četnička neprimjerena obilježja.

Bilo je to davne 1997. Svi tadašnji četnički spomenici, i još brojni naknadno podignuti, i danas prkose diljem Hrvatske. Uz to još nitko nije procesuiran zbog ubijenih dvanaest hrvatskih policajaca?!

Kao mrtvačke oči spuštene rolete

Tko bude htio može se 02. svibnja još jednom uvjeriti kako se Borovo Selo odnosi naspram obilježavanja obljetnice ubijenih dvanaest hrvatskih redarstvenika. Obratite pozornost – ni na jednoj kući nema hrvatskog stijega ali su velikosrpskim fašističkim simbolima išarani čak i poštanski pretinci. U te pretince od svega hrvatskog stižu samo mirovine, socijalno džabaljebarenje i poticaji iz državnog proračuna.

Iznad svega najviše su primjetne masovno spuštene rolete na njihovim kućama. Taj dan glavne seoske ulice lišene su aboliranih koraka. Sa spuštenih roleta vrišti jasna poruka – marš sa srpske zemlje! Koliko je Srbije u brojnim Borovim selima u Hrvatskoj dokazuju njihove facebook stranice na kojima su postavili slike svojih idola Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, četničkih vojvoda Draže Mihailovića, Šešelja, Nikolića i Vučića, zatim slike njihovih baka, „deka“ i njih samih okićenih s kokardom na šajkači. Na sportskim natjecanjima Hrvatske i Srbije njihov habitus ordinira među navijačima iz Srbije  s kojima u Hrvatskoj uzvikuju – Ovo je Srbija!

Spuštene rolete imaju višestruki značaj i provodnik su kojim dvanaest hrvatski policajaca iz humki u parku Spomen obilježja već dvadeset i petu godinu upoznaju svoje susjede. Kroz svaku rupicu na spuštenoj roleti viri ponosno junaštvo koje ih je bestijalno mučilo i egzekutiralo.  Riječ je o susjedima koje najbolje možemo upoznati kad misle da ih ne vidimo. Izdaleka s kamerama. Prislušnim uređajima. Dalekozorima i moćnim lećama foto-aparata. U konstruktivnom razgovoru nikako, jer su i njemu spustili rolete.

Slično je i Hrvatima u BiH. Kada na red dođu medijske đenaze u Srebrenici, obljetnica Ahmića i sarajevskog ratnog šverca, ne samo što su rolete podignute već je proširen i kapacitet baščaršijske zračne luke.

Na drugoj strani obljetnice ubijenih Hrvata u Trusini, Grabovici, Malinama, Kraljevoj Sutjesci ili Bugojno  negiraju rolete spuštene od međunarodne zajednice, kao i bošnjačke političke, intelektualne i vjerske elite. Stradanje Hrvata u BiH je planski i sustavno stjerano u najdublje jame zaborava i haaške katakombe u kojima međunarodni Poncije Pilat svoje grijehe pere nevinošću zatočene „Hrvatske šestorke“.

Istina, pravda i pravo za Hrvate uvijek završe u anegdoti Antuna Gustava Matoša koja nepravdu objašnjava situacijom pri oblačenje hlača: “U jednu rupu ulaziš, na dvije izlaziš, i kad pomisliš da si izašao tek se onda nađeš u rupi”.

Filip Antunović/ Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Objavljeno

na

Objavio

Za zločine u Vukovaru nikada nitko nije odgovarao. Samo za Ovčaru. I to nebitne osobe, a ne nalogodavci i arhitekti tog zločina, i to vrh JNA i KOS-a te vlasti u Beogradu. To je zasluga Carle del Ponte, i domaćih izdajnika, koja je svojom politikom optuživanja odvojila zločin u Vukovaru i masakr na Ovčari.

Ni hrvatske vlasti u ovih 27 godina nisu ništa poduzele. Šokantna je spoznaja da ove godine nije postojala policijska radna skupina za zločine na Ovčari koja bi istraživala srpske zločine, ali su zato postojale iste policijske skupine za istraživanje zločina u Varivodama, Gospiću, Medačkom džepu… koje su istraživale zločine koje su počinili Hrvati. Vukovarom se i danas šeću silovatelji, ubojice, a žrtve ih gledaju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Takvo ignoriranje od strane hrvatskih institucija jednog od najvećih zločina u Europi, uz Srebrenicu, nakon Drugog svjetskog rata je nevjerojatno, neobjašnjivo, pa budi sumnje u zataškavanje od strane struktura “naše države”, koje to nisu učinile ili što nisu željele, ili što nisu smjele.

Bilo je tu i apsurda kada je bivši državni odvjetnik Mladen Bajić procesuiranje za zločine na Ovčari prepustio – Beogradu!? Opet su presuđene nebitne osobe.

Njegov nasljednik Dinko Cvitan govorio je kako za istraživanje tog zločina nema novca!? Ali bilo je za bizarne optužnice poput one protiv Bandića, bilo je novca za procesuiranje hrvatskih branitelja koji su prosvjedovali na Markovu trgu, bilo je…

Neusporediv krimen

Onda se dogodio preokret. Počelo se istraživati. Policijski inspektor Nikola Kajkić dolazi na čelo skupine i kreće s istragom na Ovčari.

Sve je bilo divno i krasno dok nije došao do istaknutog člana Pupovčeva SDSS-a, Plenkovićeva koalicijskog partnera, aktualnog dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, koji je također tamo u koaliciji s HDZ-om. Ćurčić je u vrijeme zločina bio na Ovčari i tamo jamačno nije okopavao papriku, tamo su se radile druge “radnje”.

Kajkić ga je krenuo obrađivati, da bi ubrzo bio smijenjen s obrazloženjem da je sačinio neki dokument “s poduzetim radnjama koje u stvarnosti nije poduzeo”. I policajac istražitelj zločina je procesuiran, no SDSS-ovac Ćurčić nije.

Nastupila je šutnja. U redu, Kajkić je munjevito maknut i optužen, najednom su se sjetili da nešto nije dobro radio, našli su najednom i da mu žena navodno nije plaćala porez.

Ali ako su Kajkića, policajaca koji je istraživao zločin, brzopotezno istražili i šutnuli, zašto ne istraže do kraja što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari kada se tamo ubijalo ranjenike i civile i bacalo u jamu?

Ako su optužbe protiv Kajkića točne (u što sumnjam), zašto se munjevito reagiralo na navodno falsificiranje dokumenta, a nije na počinjenje ratnog zločina, na pucanje u leđa izmasakriranim ranjenicima i civilima, što je u usporedbi s navodnim Kajkićevim falsificiranjem dokumenata neusporediv krimen?

Javnost, a prije svega žrtve i njihove obitelji imaju pravo na odgovor kojeg već 27 godina nema, a čim je netko, poput Kajkića, malo dublje zagrebao, eto najednom falsifikatora. Gradonačelnik Penava s razlogom je najavio prosvjed.

Cijela Vlada ustala je na noge, lupeta se o politizaciji, o nekakvim mračnim silama koje bi u Vukovaru rušile Vladu, digli su braniteljske udruge koje čine HDZ-ovci koji su protiv prosvjeda, kao i velečasni ministar Medved.

Čuvanje koalicije

Hrvatski branitelj koji nije vidio fronte, ministar Božinović, staje pred kamere i maše jednim slučajem, ali nitko ne ulazi u meritum. Prvo, je li Pupovčev, SDSS-ov dožupan Ćurčić počinio zločin ili nije?

Drugo, tko je odgovoran za to da se 27 godina nije učinilo gotovo ništa, da nije bilo radne skupine sve donedavno, kao da su zločini u Vukovaru nešto što nije jedna od najdubljih trauma Hrvata?

Dakle, govoriti o politizaciji prosvjeda, a ne primijetiti da nije bilo Penavine reakcije i slučaja dožupana Ćurčića, šutnja, prikrivanje zločina i nepoduzimanje i dalje bi se nastavili.

HDZ je stranka koja je cijelo to vrijeme najdulje na vlasti. I to najviše u koaliciji s SDSS-om, još od Sanadera. Zašto se onda Vukovar i Ovčara nisu istraživali na način radne skupine, kao u drugim mjestima?

Je li problem politizacija o kojoj govori Plenković, “stabilna većina”, politička trgovina…, preko leđa žrtava? Čim je Kajkić dublje zagrebao, odmah je stradao nakon susreta s jednim ministrom kojem je priopćio rezultate svoje istrage.

Budući da je, u trenutku dok ovo pišem, previše nejasnoća, većina ljudi ovdje na istoku Hrvatske, s pravom ili ne, sumnja da je Vukovar (opet) žrtva politike i dugogodišnje koalicije HDZ-a i SDSS-a, kojem pripada i dožupan Ćurčić.

Da, tu je razlog nečinjenja 27 godina, kao i puno šira priča o starim udbaškim strukturama na ključnim mjestima ove države i društva.

Očito je važnije ekspresno procesuirati istražitelja zločina, policajca Nikolu Kajkića, nego pitati SDSS-ova dožupana što je radio na Ovčari.

Opet će se sve skupa zataškati, kao i u zadnjih 27 godina. Jer, treba čuvati koaliciju kao zjenicu oka.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari