Pratite nas

Kolumne

Borova sela u Hrvatskoj – Mržnja sa spuštenim roletama

Objavljeno

na

Za par dana slijedi 25. obljetnica stradanja dvanaest hrvatskih policajaca, ubijenih 02. svibnja 1991. od strane četnika u Borovom Selu. Abolirano Borovo Selo i njihov četnički komandant Vukašin Šoškoćanin Vule više su nego reprezentativni primjer kako se prema Hrvatima i državi odnose i ostali brojni abolirani četnici i njihova „lepa“ sela u Hrvatskoj.

Vule i njegovo četinarsko selo

U tek stvorenoj državi u kojoj se rodio, Vule iz Borovog Sela nije bio zadovoljan bojom zalaska sunca koju je inače obožavao pri izlasku na istoku. Zbog toga granice njegove Velike Srbije moraju prijeći na drugu obalu Dunava i dalje na zapad.  Unutar novih granica sunce će biti „lepota“ i kada izlazi iza vrha Avale, i kada zalazi za vrhove Gorskog Kotara i u plavetnilo Jadrana. Stare zidine Dubrovnika ionako će biti „lepše“ kad ih oni sruše i ponovo sagrade.

[ad id=”93788″]

Tih balvaniziranih dana Vule je sa čežnjom promatrao istočnu obalu Dunava i bliskim ljudima pleo zanosnu priču o nečemu što je već bila javna tajna. Pleo je o srpskoj sili kojom će junački zaklati tzv. ustaško-fašističku tvorevinu i nametnuti njihovu Veliku Srbiju. Dok podigneš tri prsta, Vule je postao dio velikosrpske hegemonističke estrade. Što su vojničke trube u Beogradu bile glasnije, a tenkovi cvijećem okićeniji,  Vuletov orkestar je bio sve brojniji.

Vuletov san je ubrzo dobio opipljive konture načertanijskog predatora koji je rastao u dubini pećine njegovog uma. Paravojne konture, mentalni sklop i krvavi rukopis predatora osmisli su pjesnici mržnje što se i danas nazivaju „Srpska akademija nauka i umetnosti“. Posvetila ga je njegova pravovjerna crkva, hranio ga je režim čovjeka koji se perverzno zvao Slobodan, dok mu je oštre kandže darovala JNA okićena lažnom pripadnošću svim narodima.

Zašto su Vule i družina u gluho doba noći izlazili iz svojih kuća sastajući se na obali Dunava?! Koju su ribu lovili odlazeći čamcima u mračnu noć i opasne valove duboke rijeke?! Vraćali su se pred zoru s kovčezima punim ulova od čijeg tereta nosači su se očevidno naginjali na stranu. Zašto su pri ulasku u kuću spuštali rolete na prozorima?! Kako netko znatiželjan ne bi vidio njihov ulov i raspodjelu?!

Nakon što bi spustili rolete (anti)fašistički junaci su kovali planove dok im je njihova ženska nejač kroz rupice virila vani i čuvala stražu od sporadičnih patrola tek utemeljene „ustaške“ policije.

Te 91. godine na tromeđi Hrvatske, BiH i Srbije hegemonistički gigant iz Beograda započeo je fuziju svih težnji  proizašlih iz velikosrpskog  „vekovnog“ prava na nesrpske živote, dobra i teritorije u susjedstvu. „Tamo daleko“ je odlučeno da svaki hrvatski Srbin u svoju kuću useli Srbiju.

Drugog svibnja 91. Borovo selo je izgledalo jednako pusto kao selo Kusonje u filmu „Broj 55“. Doimalo se mirno i skoro napušteno. Tu i tamo ulicom bi kao sjena prošla poneka nejač. U centru sela izvješena velikosrpska zastava jedina je dala naslutiti – gdje su nejačni pilići tu je i snažna kvočka.

Potpomognuti četnicima iz Srbije Vuletovi četnici su iz zasjede mučki ubili dvanaest hrvatskih policajaca od kojih su neke bestijalno mučili i do neprepoznatljivosti masakrirali. Ubrzo im je stigla i zaštita njihove JNA. Nakon masakra na glave Vukovarca slijetali su milijuni granata poput krvožednih ptica u Hitchcockovom psiho filmu Ptice. U srušenim kućama ostali su samo plišani medvjedići prekriveni slojem prašine i gareži. Poput švicarskog sira izbušeni Vodeni toranja simbolizirao je uništenje tek rođene generacije uskraćene za dobre vile i vilenjake, kuću od čokolade, uspavanu ljepoticu i brojne druge bajke. Malim Pepeljugama brutalno je oteta mogućnost pronaći svoju cipelicu, a prinčevima njihovu princezu.

Vule nikad nije dočekao svoje boje zalazećeg sunca u srpsko more. Nakon počinjenog zločina u hladni Dunav odvukao ga je smrtonosni teret kojeg je u Hrvatsku prebacivao iz Srbije.

Što je nakon toga uslijedilo svi znamo. Tijekom Oluje 95. predator je postao lovina, Hrvatska se obranila, dok su pjesnici mržnje na trenutak ušutkani. Umjesto zaslužene kazne sustigla ih je abolicija, obnova kuća srušenih njihovim bombama  i neiscrpna sisa državnog proračuna.

Dva desetljeća od prestanka uvoza srpske salate

Što je danas s brojnim Vuletima i Borovim selima diljem Hrvatske? Srbi s aktivnim vojnim i političkim sudjelovanjem u velikosrpskoj agresiji drmaju hrvatskom političkom scenom umjesto izdajom kažnjenih skoro 20.000 Srba i njihovih obitelji koji su umjesto etničkog opredjeljenja uzeli državno, i tijekom Domovinskog rata bili pripadnici HV-a?!

Zamislite u današnjoj Hrvatskoj Srpski demokratski forum, njihovu tiskovinu Novosti, tzv. nevladine udruge, Vukovar, Sabor ….. u kojima bi, umjesto brojnih agresorskih Velikosrba i komunističkih (anti)fašista, srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj predstavljali dokazani domoljubi iz reda hrvatskih Srba?! U tom slučaju u Hrvatskoj bi komunistički i četnički prst pokazivač ostao bez posla.

Hrvatska je propustila prigodu kroz sudske instance riješiti se zla i sada je na djelu isti scenarij kao u WWII kad su preobučeni u pobjedničke redove abolirani četnici nesmetano nastavili sa svojim nedjelima. Njima pravna država još može suditi, a neće, ali ne može strašno velikom broju mladih Srba koji su nastali i stasali na sliku i priliku svojih starijih uzora. Pomladak je tu i vreba svoju prigodu koju im pripremaju njihovi i naši pomagači. Ta nepovratno unakažena  mladost, skupa sa svojim ratnim uzorima, za pravoslavne blagdane ne maršira s vjerskim obilježjima već s fašističkim kojima dokazuju vidljive znakove svoje prisutnosti, mjesto, vrijeme i način na koji ovdje i sada, u najneposrednijem mogućem aktu, dočaravaju budući susret sa žrtvom na istom onom mjestu gdje su 95. bili poraženi i natjerani stati. Oni fašističkim orgijanjem žrtvi namjerno čine dostupnim ponovno proživljavanje najstrašnijeg iskustva. Slobodno se šeću i s ciničnim osmijehom podsjećaju žrtve tko ih je pljačkao, ponižavao, silovao, protjerivao, mučio, ubijao…, stavljajući do znanja da znaju za mjesta sa skrivenim kostima ubijenih Hrvata, ali ih zbog mržnje ne žele pokazati.

Spomenici u Hrvatskoj podignuti poginulim četnicima

Abolirana nelojalnost diljem Hrvatske svojim poginulim četnicima sagradila je spomenike sa ćirilična četiri „C“ i epitafima koji slave njihove zločine. Na jednom od njih piše: “Poginuo sam i nije mi žao, za Krajinu svoj sam život dao, sad Krajina postoji slobodu – to je ponos srpskome narodu”.

Na groblju u Lipovači pokraj Vukovara nekoliko je četničkih spomenika. Na jednom od njih piše: “Volio je oružje, volio je lov, a život je izgubio za narod svoj”.

Trn u oku hrvatskog naroda svakako su dva četnička spomenika podignuta u čast onih koji su masakrirali dvanaest hrvatskih policajaca.

spomenik borovo

Jedan od njih podignut je četničkom komandantu iz Borovog Sela: “Ovdje počiva Vukašin Vule – Šoškoćanin, tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15. 5. 1991. – komandant obrane Borova sela. Za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. 9. 1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje”.

Drugi spomenik u Borovu sagrađen je poginulim  četnicima „Belim Orlovima“: “Na koreji kraj Dunava, levo i ulazak je u Borovo Selo gde se mutni sastaju oblaci, tu padoše krajiški junaci. Živote su dali za slobodu, slobodu srpskome narodu. Slava im čelesi, Beli orlovi ORK, Borovo 1997.“

Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata grada Petrinje 1997. zahtijevala je  kazneni progon Nikole Drakulića – tadašnji predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine u općini Majur –  koji je u emisiji Istraga o četničkim spomenicima, prosuo nezamisliv fašizam: “Za vrijeme Domovinskoga rata nije ubijen dovoljan broj Hrvata. Barem u odnosu na broj Srba ubijenih od strane ustaša u Drugom svjetskom ratu. Da, trebalo bi pobiti još Hrvata i ne dopustiti da se i oni koji su ubijeni u Domovinskom ratu ikada nađu”.

Ujedno su podnijeli zahtjev kojim su od državnih i nadležnih tijela zatražili da se s groblja diljem Hrvatske uklone četnička neprimjerena obilježja.

Bilo je to davne 1997. Svi tadašnji četnički spomenici, i još brojni naknadno podignuti, i danas prkose diljem Hrvatske. Uz to još nitko nije procesuiran zbog ubijenih dvanaest hrvatskih policajaca?!

Kao mrtvačke oči spuštene rolete

Tko bude htio može se 02. svibnja još jednom uvjeriti kako se Borovo Selo odnosi naspram obilježavanja obljetnice ubijenih dvanaest hrvatskih redarstvenika. Obratite pozornost – ni na jednoj kući nema hrvatskog stijega ali su velikosrpskim fašističkim simbolima išarani čak i poštanski pretinci. U te pretince od svega hrvatskog stižu samo mirovine, socijalno džabaljebarenje i poticaji iz državnog proračuna.

Iznad svega najviše su primjetne masovno spuštene rolete na njihovim kućama. Taj dan glavne seoske ulice lišene su aboliranih koraka. Sa spuštenih roleta vrišti jasna poruka – marš sa srpske zemlje! Koliko je Srbije u brojnim Borovim selima u Hrvatskoj dokazuju njihove facebook stranice na kojima su postavili slike svojih idola Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, četničkih vojvoda Draže Mihailovića, Šešelja, Nikolića i Vučića, zatim slike njihovih baka, „deka“ i njih samih okićenih s kokardom na šajkači. Na sportskim natjecanjima Hrvatske i Srbije njihov habitus ordinira među navijačima iz Srbije  s kojima u Hrvatskoj uzvikuju – Ovo je Srbija!

Spuštene rolete imaju višestruki značaj i provodnik su kojim dvanaest hrvatski policajaca iz humki u parku Spomen obilježja već dvadeset i petu godinu upoznaju svoje susjede. Kroz svaku rupicu na spuštenoj roleti viri ponosno junaštvo koje ih je bestijalno mučilo i egzekutiralo.  Riječ je o susjedima koje najbolje možemo upoznati kad misle da ih ne vidimo. Izdaleka s kamerama. Prislušnim uređajima. Dalekozorima i moćnim lećama foto-aparata. U konstruktivnom razgovoru nikako, jer su i njemu spustili rolete.

Slično je i Hrvatima u BiH. Kada na red dođu medijske đenaze u Srebrenici, obljetnica Ahmića i sarajevskog ratnog šverca, ne samo što su rolete podignute već je proširen i kapacitet baščaršijske zračne luke.

Na drugoj strani obljetnice ubijenih Hrvata u Trusini, Grabovici, Malinama, Kraljevoj Sutjesci ili Bugojno  negiraju rolete spuštene od međunarodne zajednice, kao i bošnjačke političke, intelektualne i vjerske elite. Stradanje Hrvata u BiH je planski i sustavno stjerano u najdublje jame zaborava i haaške katakombe u kojima međunarodni Poncije Pilat svoje grijehe pere nevinošću zatočene „Hrvatske šestorke“.

Istina, pravda i pravo za Hrvate uvijek završe u anegdoti Antuna Gustava Matoša koja nepravdu objašnjava situacijom pri oblačenje hlača: “U jednu rupu ulaziš, na dvije izlaziš, i kad pomisliš da si izašao tek se onda nađeš u rupi”.

Filip Antunović/ Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Utakmica u Moskvi je završena – vrijeme je za šutnju

Objavljeno

na

Objavio

Sve utakmice jednom završe i dođe vrijeme poslije njih. U fokusu je doček hrvatskih nogometaša u Zagrebu. Planira se izražavanje zahvalnosti veličanstvenim mladićima. Ne znam koliko će oni sami odlučivati o tome, je li im preostale snage za to i imaju li volje za to, konačno, oni su ispričali svoju priču, vrijeme je za druge, za one koji imaju moć pokazati to što oni vide i to kako razumiju ispričanu priču.

Ne znam hoće li doček i iskazivanje počasti pobjednicima biti ista priča, na istim valovima i s istim tonovima mladića, koji su milijardama ljudi na Zemlji pričali o svojoj Hrvatskoj. Meni se čini da je nabolja priča, vjerojatno i napribližniji ton onome što su naši momci govorili uoči i nakon utakmica, a ovo je vrijeme nakon utakmice – poniznost i šutnja.

Šutnja svih koji smo svjedočili njihovom govoru na športskom terenu, ali i kroz njihove živote kojima su se probijali na završnu utakmicu u Moskvi. Ima trenutaka kad je šutnja najsnažniji govor.

Pogotovo kad svoju počast trebaju i žele iskazati svi oni kojima je Moskva bila daleko i nedostupna, kojima će i Zagreb biti nedostupan zbog posve zemnih razloga. A duhom su mjesec dana, pa i cijeli život s hrvatskim mladićima, ovim ili nekim prijašnjim.

Ja se sjećam nekoliko takvih trenutaka i želim ih se upravo sad prisjetiti.

Nazad nekoliko godina, kad je papa Benedikt XVI. pohodio Zagreb, fascinantna je bila višeminutna šutnja u molitvi zahvalnosti desetaka tisuća ljudi na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Desetci tisuća ljudi su klečali i molili u tišini. Nije bilo snažnijega i glasnijega govora u novijoj povijesti Zagreba i Hrvatske.

Ja sam siguran da nema prikladnijega načina iskazivanja zahvalnosti, s jedne strane Daliću, Modriću Rakitiću, Mandžukiću, Ćorluki, Kramariću, Lovrenu i njihovim kolegama iz reprezentacije, a s druge strane Onome tko ih je vodio cijelim životom do ovih trenutaka i bdio nad njima, upravo po njihovim riječima u trenutcima najvećega slavlja, od dočeka i višeminutne šutnje s molitvom zahvalnosti. Puno je prikladniji za ispravno iskazivanje zahvalnosti od rukopisa hrvatske države i institucija, eventualni poziv Katoličke Crkve hrvatskom narodu na molitvu zahvalnosti, i to na jednome zbornom mjestu, s prikazom veličine i dubine osjećaja svoga naroda. Da se šutnja udruži u glas do nebesa. Molim se da bude takvoga dočeka i zahvalnosti. To nije ograničeno vremenom, vjerujem da bi takvo iskazivanje zahvalnosti s oduševljenjem prihvatili svi Dalićevi mladići.

Zašutjeti pred veličanstvenim

Pred velikim događajima najrječitija je šutnja.

Najviše govori o stvarnoj poniznosti čovjeka pred veličanstvenim.

Tako dođe u životu kolumnista trenutak kad je najbolja kolumna ona koju se ne usudi napisati. Kad je najbolja riječ ona koju se ne izrekne, jer ne postoji još uvijek, a ipak je živa i tu negdje, kad je najbolji komentar onaj koga ostavi čitateljima na slobodan izbor po svome duhu, jer svi sve vidimo, čujemo i doživljavamo. Zato je vrijeme za šutnju.

Događalo mi se zašutjeti pred veličanstvenim.

Prvi put u lipnju 1992. godine, kad sam zajedno s Ivanom Bagarićem i njegovim kolegom Kolakom, te s pokojnim velikim hrvatskim književnikom i novinarom Petrom Milošom i prijateljem Predragom Barbarićem Gagom jutro nakon završetka borbi za oslobođenje doline Neretve, nakon završetka operacije „Lipanjske zore“ ušao u Mostar s namjerom napisati priču o doživljenom i viđenom.

Zastao sam pred kataklizmom koju sam doživio i odustao od pisanja, jer riječi nisu bile dostojne viđenoga.

Te slike je trebalo ostaviti na miru, prepustiti šutnji.

Davnašnja mostarska priča naizgled nema nikakve veze s ovim trenutkom, trenutkom neposredno poslije utakmice finala svjetskog prvenstva u nogometu, kad naša Hrvatska stoji pred cijelim svijetom, ponosna i velika, istinski nepobjediva i nadmoćna svim silama, silama koje su i gradile ovaj svijet u kojemu živimo, ali ga i razarale, kao one slike iz Mostara toga lipanjskog jutra.

Stoji naša Hrvatska.

Stoji, a ne kleči, jer kleči samo pred Bogom kome je ponizna i kome se jedino klanja. Dvojici se ne može klanjati, zato ti mladići stoje pred svijetom. I mi svi s njima, bez obzira gdje se nalazili.

Stoje ti mladići predočima cijeloga svijeta, pred milijardama ljudi, u najgledanijem televizijskom prijenosu svih vremena. I zato su pobjednici, nema nikakve sumnje, jer su tu došli isključivo svojim radom, mukom, željom, voljom, svojom radošću i izborom, svojom odlučnošću i vjerom i posve sigurno rukopisom Svevišnjega, koji je to sve vidio i odlučio im je pružiti ruku. Nevidljivu kao i riječ, koja ne postoji za ovakvu kolumnu, ali je tu, i živa je. I to svatko tko vjeruje, zna i osjeća tu ruku.

Svijetu i narodima, svome narodu, ti mladići su prenijeli, važnu poruku.

Upravo tu poruku, ja mislim da kolumnist ne smije komentirati.

To je najviši izraz poštovanja.

Svi već znademo kako je završila utakmica.

I svi ćemo tražiti poruku u tome čemu smo svjedočili.

I svačija je ispravna i točna.

Ljepota slike

Kako je god završila rezultatski utkamica, to je s razlogom i to neće utjecati na poruku, niti može umanjiti veličanstvenu ljepotu slike, kojoj smo svjedočili. Tu sliku valja pamtiti, taj trenutak i sve što mu je prethodilo nositi u srcu, o tom nizu događaja, jer ova slika nije nastala u trenutku niti slučajno, slika je to nastajala kroz stoljeća s milijunima nevidljivih poteza kistom. Ovome čudesnom događaju kojemu svjedočimo mjesec dana neprekinuto valja kad se ushit utiša posvetiti najviše domete ljudskoga znanja, istraživanja, promišljanja i konačno – naći u tim događajima razloge i smisao svoga svakodnevnoga djelovanja i ponašanja. Nikada ne ostati ležati, uvijek ustati i uvijek stajati. I samo pred jednom veličinom klečati, a nije od ovoga svijeta, iako je tu i živa, među nama. To je hrvatski narod oduvijek znao pronaći, tu istinu, a kad je lutao u svome traženju, nestajalo ga je. Ali, uvijek je postojalo svjetlo, koje je negdje bliže ili dalje odbijalo nestati u mraku i pred mrakom, i uvijek su ga izabrani u hrvatskom narodu vidjeli i raznosili od čovjeka do čovjeka, od doma do doma. Vatre su uvijek gorjele, baš kao i Lipanjske zore s početka ovoga zapisa ili kao šutnja tisuća na Trgu sa Svetim Ocem.

Ili kao tisuće na kiši s Markom Perkovićem Thompsonom na istom Trgu, satima se ne razilaze i prkose vremenu, koji s njim pjevaju pjesme iz svlačionice naših mladića nakon njihovih športskih pobjeda.

Neće večerašnji športski rezultat trenutno iznaći riječ koju treba reći.

Zato ju se ne smije izmišljati,niti pokušati nuditi, svi ju mi osjećamo.

I upravo tom riječju koje nema, a postoji, klanjajmo se veličini svoga naroda.

Mislim da je to poruka, koju je nevidljivi, a živi izbornik, koji je izabrao Zlatka Dalića i njegove mladiće već davno, te poslao preko njih poruku za sve nas, kad ih je od djetinjstva u različitim okolnostima redom izabrao i obilježio za ovaj trenutak. Naši mladići su svoju priču prenijeli, ispričali su je na veličanstven način, a nama ostaje potraga za njenim razumijevanjem.

I šutnja.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Sinovi Oluje protiv djece komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Stotinjak tisuća populista, mahom marginalaca, doći će u ponedjeljak na Trg bana Jelačića da bi pozdravili svoju momčad s vrha Svijeta. Samo stotinjak tisuća!? Ma četiri milijuna populista, mahom marginalaca, već danima bodri, slavi, podupire uspon hrvatske nogometne momčadi na vrh Svijeta.

Ona šačica elitnih, jedva desetak tisuća njih, ali dobro umreženih, koji u potpunosti kontroliraju cijeli hrvatski sustav, na ozbiljnim su mukama. Kako spriječiti širenje opakog populizma? Jer probuđeni narod je opasan za lažnu elitu. Jer vidi. Jer osjeti da može. I jer je spreman odbaciti okove i izaći iz ropstva.

Samonikli vođa

Što mogu vidjeti ti razbuđeni populisti u uspjehu Dalićeve nogometne momčadi? Iznad svega mogu vidjeti gotovo neiscrpan hrvatski potencijal koji uz pravo vodstvo daje vrhunski rezultat, u svjetskim razmjerima, prema svjetskim mjerilima. Vrhunski nogomet je danas kompleksni spoj talenta, rada, organizacije, vodstva i biznisa.

Nacionalna nogometna reprezentacija u tome je usporediva s nacionalnom vladom, Zlatko Dalić s Andrejem Plenkovićem. I već tu počinju drastične razlike. Zlatko Dalić je rođeni, samonikli vođa, koji je taj svoj talent brusio i u uspjeh pretvarao sam, često nasuprot sustavu, i svaku je svoju višu stepenicu morao zaraditi prethodnim rezultatom. Andrej Plenković je rođeni, nasljedni upravitelj koji nikada nije ni bio u prilici dokazivati se mjerljivim rezultatom i njime se izboriti za svoju šansu. Njega je “mreža” nosila s pozicije na poziciju.
Dalić zna da rezultat ne može postići bez tima, da taj rezultat nije potpun bez potpore naroda, i uspio je stvoriti onu čarobnu formulu zajedništva u višem cilju – između izbornika, igrača i naroda u kojoj jedni druge nose i podupiru. I koja onda eksplodira kroz rezultat. Plenković je izučeni majstor gušenja slobode, kreativnosti i potencijala, koji uvijek nastoji pokazati da je on taj koji je najpametniji, koji je iznad svih, koji zna najbolje, koji upravlja svojim podanicima postavljajući ih i smjenjujući po svojoj volji, koji nas još samo mora naučiti da mislimo njegovom, a ne svojom glavom.

Dalić svoj uspjeh gradi na izvrsnosti svojih igrača, obogaćenoj emocijom i ponovno probuđenim nacionalnim zanosom. A svi su oni slobodni mladi ljudi, neovisni, uspješni, bez obaveza prema lokalnim partijskim komesarima, formirani u zapadnom sustavu vrijednosti, ali i sa snažnim nacionalnim nabojem. To je zapravo generacija sinova Oluje, kojoj je na čvrsti nacionalni korijen usađena europska nadgradnja. Plenković svoj tim slaže, ili mu ga slažu, na načelu ovisnosti o “mreži” i na kriterijima osrednjosti i nesposobnosti, uz prikriveni uvjet – pripadnosti staroj komunističkoj upravljačkoj nomenklaturi.

Oni su generacija sinova i kćeri jugoslavenskog komunizma, zamaskirani europskim floskulama i ugrađeni u hrvatski sustav na svim razinama. Plenković je samo proizvod i paradigma tog sustava, izgrađenog na “plenkovićima”. Dalić je individualac u službi pobjede nacionalne nogometne momčadi. Plenković je dijete sustava, u službi njegova održanja. Dalić svoj uspjeh gradi s narodom, Plenković nasuprot narodu. Dalić tako očito voli svoj narod. Plenković tako očito prezire narod. A i boji ga se.

Umreženi mediokriteti

Zbog svih tih dubinskih razlika, Hrvatska je na vrhu svijeta u nogometu. I na dnu Europe prema gospodarskim pokazateljima. Dakako da odgovornost za to nije samo na Plenkoviću, pa niti najviše na njemu. On je ipak tek privremeni čelni epifenomen trulog klijentelističkog sustava koji drži Hrvatsku gospodarski i društveno zarobljenom u starim okvirima komunističke Jugoslavije.

Vrijednost uspjeha Zlatka Dalića i nogometne reprezentacije je u tome što pokazuje koliko Hrvatska može i gdje bi mogla biti da država, društvo, gospodarstvo, kultura, sport i dalje nisu zarobljenici tih desetak tisuća umreženih mediokriteta, koji mogu zadržati svoje pozicije samo gušenjem slobode, kreativnosti, individualnosti i nadasve – gušenjem nacionalnog identiteta i ponosa. Ta probuđena vjera u sebe i snaga zajedništva su ono od čega strepe trule i lažne elite. Pa u šest tramvaja na Trgu bana Jelačića, u pet poslijepodne radnim danom, ima više hrvatske elite nego s obje strane Markova trga.

Strah od uspješne nogometne reprezentacije lažne elite već godinama nastoje sustavno ugušiti: od Jovanovićeva “isušivanja močvare” do pravog specijalnog rata s ciljem destabilizacije Dalićeve momčadi. U trenutku slavlja specijalci se na trenutak povuku, i nastoje ući u šator pobjednika. Ali jugo-voodoo borci samo mijenjaju metu. Nova meta je narod. Populisti i marginalci. Tako slušam ovih dana vječitog analitičara kako strahuje da bi uspjeh nacionalne nogometne vrste mogao biti opasan zbog mogućeg bujanja populizma. Psihologinja općeg spektra prigovara hrvatskim navijačima da – glasno viču. Umjesto da navijaju šapćući.

Atmosfera tako podsjeća na onu 1989., kada se vidjelo da se jedan poredak ruši jer se potpuno potrošio. I atmosfera uoči dočeka hrvatske nogometne vrste tako podsjeća na onaj koncert Prljavog kazališta sa 100 tisuća ljudi na tadašnjem Trgu Republike. Bila je to poruka da je i narod spreman za promjene. Laganini la pa-pa – kako bi to rekao pjesnik Š. Vrsaljko.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Na današnji dan održan je legendarni koncert Prljavog kazališta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori