Pratite nas

Povijesnice

Bosančica

Objavljeno

na

[dropcap]K[/dropcap]roz cijelu povijest hrvatska kultura je u očitovanju svojih oblika imala pluralističan, a ne unitaristički karakter, kako su to pod utjecajem bizantske, odnosno svetosavske, a kasnije i komunističke isključivosti nastojali što smišljeno, a što opet iz neznanja podmetati stručnjaci za različita kulturna pitanja, a među njima i znatan dio jezikoslovaca tzv. hrvatskih vukovaca, zaluđenih idejeom o srpstvu vlastita naroda.

[ad id=”93788″]

Među takve, jednim dijelom svoga života i naravno pozamašno plaćena rada iz Petrograda, Beča i Beograda spadao je i ugledni varaždinski jezikoslovac Vatroslav Jagić. On je u svojoj razdjelbi srednjovjekovnih jezičnih spomenika one pisane glagoljicom proglasio hrvatskim, a sve ćirilične spomenike srpskim. Druga je stvar je li i sam Jagić bio svjestan upletenosti u srpsku mitomaniju, što je sada ionako manje važna stvar.

glagoljicaDanas zbog straha od optužbi za prisvajanjem davno oteta hrvatskoga kulturnog blaga, postoji problem unutar hrvatske znanosti kako otvoriti pitanje kulturološke pripadnosti, nekih nedvojbeno hrvatskih kulturnih spomenika, koje već cijelo stoljeće svojataju drugi narodi, a ponajprije Srbi, čija je stoljetna pijemonstka misija tragično završila nizom agresivnih ratova potkraj prošloga stoljeća.

Iz kulturne, kao i iz nacionalne historiografije poznato nam je kako se otvaranje prijepornih pitanja znalo pretvoriti u desetljetna optuživanja i klevete cijeloga hrvatskog naroda za navodnim prisvajanjem, otimnačinom, izdvajanjem iz tzv. zajedničke cjeline ili pak iskorijenjivanjem pripadnika hegemonističkoga naroda.

Hrvatska se pisana kultura već od svojih početaka razvijala najprije na latinskom, starocrkvenoslavenskom, odnosno njegovim hrvatskim redakcijama, narodnom hrvatskom jeziku i njegovim različiitim narječjima te jezicima velikih susjednih naroda, kao što su talijanski i njemački, ali i poput djela Nikole Zrinskoga i na madžarskomm jeziku. To doduše ne znači da djela pisana tim jezicima ne pripadaju i kulturama spomenutih naroda.

Hrvatska ćirilica

Jednako je tako glede pisma hrvatski čovjek svoj izričaj zapisivao glagoljicom, oblom i uglatom, latinicom, ali i ćirilskim pismom vlastite inačice, koje je narod nazivao “arvatskim pismom”, a istraživač hrvatskobosanskih srednjovjekovnih spomenika Ćiro Truhelka nazvao ga bosančicom. U tzv. neutralnim krugovima nazivalo ga se i zapadnom ćirilicom kako bi se izbjegla njegova nacionalna karakterizacija. U novije vrijeme, neki ga istraživači nazivaju bosanicom, dok mu je možda najadekvatniji naziv, kako je to svojedobno predložila povjesničarka Benedikta Zelić Bučan, po ugledu na nacionalne nazive drugih ćirilskih pisama, da se i hrvatsko, dakle, nazove hrvatskom ćirilicom.

STG18166Hrvati ni ovdje nemaju nikakvu namjeru prisvajati isključivo pravo hrvatske ćirilice svojoj nacionalnoj kulturi. Naime, kako je nekadašnje muslimansko stanovništvo BiH u tijekom procesa izdvajanja iz zajedničkoga etničkoga korpusa hrvatskoga naroda postalo samosvojna bošnjačka nacija, oni jednako, kao i katolički Hrvati, naravno, ako to žele, mogu svoje kršćanske korijene i njegovu poputbinu uklopiti u vlastitu kulturnu tradiciju.

U vrijeme dok su nastojoli biti dijelom jedinstvena nacionalnoga korpusa s Hrvatima, mnogi su muslimanski intelektualci isticali i orijentalnu, odnosno islamsku dimenziju hrvatske kulture, pisane narodnim jezikom, ali arapskim pismom. U književnom smislu takve su pisane pojave nazvana alhamijado književnošću, a kao rezultat islamizacije pokorenih hrvatskih kršćana nastala je vrlo rano i pjesma Hirvat türkisi (1588/1589.). Nu ta je dimenzija hrvatske književnosti danas potpuno zabačena.

Upravo zbog nevjerojatna odnosa prema vlastitu nasljeđu mnoge je obradovao i nedavni dvodnevni skup “Hrvatska ćirilična baština”, održan u palači HAZU u Zagrebu. Organiziran je povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige “Dubrovačkoga ćirilskog molitvenika – Od blažene gospođe ofičje”.

Trojezična hrvatska kultura

Skup je otvorio predsjednik HAZU Zvonko Kusić, koji je u pozdravnom govoru istaknuo kako je hrvatska ćirilična baština svjesno ili podsvjesno bila potiskivana te dodao kako se tim hrvatskim pismom pisalo u razdoblju od 11. do 18. stoljeća u Dubrovniku, Poljičkoj Republici, Slavoniji, a njim su se služili i bosanski franjevci te hrvatski protestantski pisci.

Predsjednik Razreda za društvene znanosti HAZU akademik Tomislav Raukar istaknuo je kako se različitost kulture hrvatskoga srednjovjekovlja najbolje očituje u sintagmi akademika Eduarda Hercigonje o tropismenoj i trojezičnoj hrvatskoj kulturi, koja pokazuje kulturno bogatstvo hrvatskoga srednjovjekovlja.

Direktorica Staroslavenskoga instituta iz Zagreba Marica Čunčić napomenula je kako se u zadnje vrijeme hrvatskom ćiriličnom baštinom više od hrvatskih bave inozemni istraživači te podsjetila kako u Poljicima bosančicu zovu arvatskim pismom i glagoljicom.

Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić nada se kako je skup vraćanje duga jednom od brojnih te poprilično zanemarenom hrvatskom pismu.

Po riječima predsjednika Razreda za filološke znanosti HAZU akademika Augusta Kovačeca hrvatska kultura je bila pod utjecajem zapadnih i istočnih kulturnih silnica, što joj je omogućilo da održava plodotvorne odnose s kulturama u doticaju. “Isto onako kako je glagoljica dobila svoj karakterističan hrvatski oblik tako je i ćirilica, odnosno arvacko pismo ili bosančica imala svoje karakteristične grafijske oblike.

Ocijenio je kako nas hrvatska ćirilica veže uz pismenost Bosne i Hercegovine te uz pismenost slavenskih naroda istočne ili bizantske kulture.

Uloga franjevaca

Akademik Stjepan Damjanović u svom je izlaganju istaknuo kako je od od 11. do 18. stoljeća na velikim dijelovima hrvatskoga teritorija stanovništvo svoje kulturne potrebe izražavalo i ćirilicom. “Već na srednjovjekovnim kamenim spomenicima i to na krajnjem hrvatskom sjeverozapadu nije rijedak slučaj da se miješaju glagoljica i ćirilica”, rekao je dodavši kako poslije takvih slijede i epigrafi na kojima se nalaze samo ćirilična slova.

Napomenuo je kako su popovi glagoljaši u pravilu dobro znali i ćirilicu te podsjetio kako se govori obično o tri podvrste hrvatske ćirilice – dubrovačkoj, bosanskoj i srednjodalmatinskoj.

MolitvenikDamjanović je istaknuo kako se ćirilica upotrebljavala i u drugim hrvatskim sredinama jer sve što je u Slavoniji za vrijeme turske vlasti pisano hrvatskim jezikom pisano je ćirilicom. “Važnu dionicu te pismenosti ostvarili su bosanski franjevci svojim pisanim i tiskanim djelima”, rekao je dodavši kako su i hrvatski protestanti hrvatskom ćirilicom otisnuli osam knjiga.

Ocijenio je kako nije bilo nikakve sustavnosti u proučavanju ćiriličnoga hrvatskog korpusa te dodao te dodao kako se malo veće zanimanje javnosti budi samo u vezi s polemikama o nacionalnoj pripadnosti pojedinih tekstova i o stupnju posebnosti hrvatske ćirilice kao grafijskoga sustava.

Damjanović je istaknuo i kako je Povelja bana Kulina prvorazredni spomenik hrvatske pismene kulture, no dodao je, kako to ništa ne umanjuje značenje tog spomenika unutar bošnjačke kulturne tradicije.

Govoreći o “Dubrovačkom ćirilskom molitveniku” iz 1512. akademkinja Anica Nazor je istaknula kako on sadrži sve glavne dijelove što se obično nalaze u sličnim latinskim djelima.

Podsjetila je i kako je Milan Rešetar, u predgovoru izdanju “Molitvenika”, kojeg je u pretisku objavila Srpska kraljevska akademija 1938. svrstao u srpsku tradiciju, ipak istaknuo kako je “Molitvenik” udešen prema rukopisu zapadne ćirilice, kojim se nisu pisale knjige namijenjene ni pravoslavnoj crkvi ni pravoslavnoj vjeri nego pisan pismom što su ga redovito upotrebljavali katolici i muslimani.

“Arvatsko pismo”

U raščlambi prepisivačkih pogrešaka u dubrovačkim ćiriličkim prijepisima Bernardinova lekcionara Vuk-Tadija Barbarić s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje istaknuo je kako su oni ujedno štokavske prilagodbe čakavskih matica.

U radu Ivana Botice i Marko Rimca o ćiriličnim pismima Dragomanske kancelarije u Zadru, autori ističu preklapanje kultura i civilizacija na hrvatskom povijesnom prostoru, kao važnom obilježju hrvatske povijesti. tako je Mletačka Republika svoje jezične tumače pod bizntskim utjecajem komunikaciji s s mjesnim pučanstvom nazivala dragomanima. Većinom je riječ o pismima prekograničnih susjeda, a najviše turskih i austrijskih dužnosnika, časnika i feidalaca te kršćanskih glavara koji su živjeli pod Turcima.

akademik-josip-bratulic-u-cetvrtak-gostuje-u-mostaruJosip Bratulić je u svom izlaganju ocijenio kako hrvatska ćirilica nije služila u liturgijskoj službi pa je zato bila bliža narodnom govoru. Istaknuo je kako je hrvatska ćirilica razvila oblike kakve nemaju pisane slavenske kulture Bugara, Srba, Ukrajinaca i Rusa.

Pišući o neobjavljenim poljičkim ćiriličnim ispravama Milko Brković je podsjetio kako se u njima ističe da su pisane arvatskim pismom, kasnije je ona nazvana hrvačicom, glagoljicom, bosančicom i bosanicom.

O bosaničnim rukopisima u knjižnici Franjevačkoga samostana u Kraljevoj Sutjesci izlagao je Stjepan Duvnjak podjelivši ih u pet skupina: matične knjige, kronike, protokoli, gospodarstvene knjige i listine.

Po riječima Darije Gabrić Bagarić, koja je govorila o hrvatskoj bosaničkoj baštini u djelima bosanskih franjevaca, prvi franjevački pisci otvaraju teme te traže prikladan izraz i uzore u dubrovačkoj i dalmatinskoj književnosti, što će poslije postati osnovom književnoga jezika.

O ćiriličnim knjigama iz zbirke starih rukopisa NSK govorio je Iban Kosić napomenuvši kako NSK ima dvadeset tri naslova knjiga bosansko-hrvatske ćirilice.

Tragovi hrvatske ćirilice u Slavoniji

Govoreći o liturgijskoj pripadnosti evanđelistara kneza Miroslava , koji je pisan krajem 12. stoljeća na humskom području, vjerojatno u Stonu, ocijenio je kako je evanđelistar važan historiografski podatak za povijest srednjovjekovne Hrvatske.

220px-Bos-cro-cyrProfesor Josip Lisac izlagao je o šibenskoj dionici hrvatske ćirilične baštine podsjetivši kako je zanimljivo da je i molba šibenskih redovnica za primanje redovničkoga odijela mande Šarčević upućena provincijalu 1874. bila pisana bosančicom.

Među dubrovačkim oporukama na hrvatskom jeziku nalaze se nerijetko, kako je istaknula Ivana Lovrić Jović i one pisane ćirilicom.

Tragove hrvatske ćirilične baštine u Slavonije istražili su Milica Lukić i Vera Blažević, a o suodnosu tiskanoga “Ćiriličnoga dubrovačkog molitvenika i rukopisnog latiničnog Drugog vatikanskog govorila je Dragica Malić.

Profesorica sarajevskoga Filozofskog fakulteta Lejla Nakaš istaknula je, govoreći o hrvatsko-bosanskoj ćiriličnoj korepodenciji 16. i 17. stoljeća, kako postoje razlike u grafijskom inventaru bosančice.. U jednom je slučaju na nju utjecala arabica, a u drugom latinica, istaknula je.

Miroslav palameta podsjetio je kako sačuvan i do sad poznati korpus bosaničkih natpisa uglavnom sastavljen od epitafa na kasnosrednjovjekovnijm kamenim – stećcima.

Na dvodnevnom skupu “Hrvatska ćirilična baština” izlagalo je dvadesetak stručnjaka iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, austrije i Rusije, a među kojima i Jospi Raos, Marinka Šimić, Amira Tubić-Hadžagić, Svetlana Vajlova, Mateo Žagar i Jagoda Jurić Kappel.

Evanđelistar kneza Miroslava

Hrvatska cirilica 1Hrvatska povjesničarka Benedikta Zelić Bučan u svom radu “Čiji je evanđelistar kneza Miroslava” objavljenu u knjizi “Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti”, Zagreb, 1994. pouzdano je utvrdila kako je Evanđelistar “po svojem pismu, tj. po “zapadnoj”, odnosno hrvatskoj ćirilici; po hrvatskoj jezičnoj redakciji njegova starocrkvenoslavenskoga teksta; po izrazito zapadnjačkom romaničkom stilu njegove umjetničke opreme, koja je potpuno u skladu s ostalim suvremenim hrvatskim pisanim i kamenim spomenicima; po svojoj arhaičnoj liturgiji koja se nikako ne podudara sa suvremenom mu reformiranom carigradskom liturgijom Istočne crkve, ukratko, ni po svojim nutarnjim oznakama ni po mjestu nastanka i destinatora, ne može se nikako smatrati ni srpskim pravoslavnim spomenikom.”

Ocijenila kako Evanđelistar kneza Miroslava jijnne nažalost jedini spomenik stare hrvatske kulturne baštine, koji je Bog zna kakvim putovima, tijekom teške hrvatske prošlosti, dospio iz svojeg matičnog područja u tuđe ruke.

Još prije Benedikte zelić Bučan otac Dominik Mandić je istražiovao podrijetlo Evanđelistara kneza Miroslava utvrdivši slično, kao i Zelić Bučan da je riječ o hrvatskom spomeniku kulture. Mandić je istražio i pitanje kneza Miroslava te došao do zaključa kako humski Miroslav nije nikakav brat srpskoga despota Nemanje, nego je riječ o domaćem plemiću Miroslavu Zahumnskom.

Znanstveni skup vrijedan iznimne pozornost tek će otvoriti mnoga pitanja hrvatske kulture, o kojima se ponajviše iz političkih razaloga te odnosa sa Srbijma do sad nije smjelo govoriti. Bila bi pak šteta, kad mlađi istraživači ne bi polazili od već dostignutih spoznaja, do kojih su došli Dominik Mandić i Benedikta Zelić Bučan pa makra i pobili zaključke njihovih istraživanja. Zagrebački skup na dnevo je svijetlo otvorio jednu dosad govoto neprznatu dionicu iz pomalo već zaboravljene riznice pluralne hrvatske kulture.

Mate Kovačević

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

16. studenoga 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16.11. 2012. u 09:33 sudac Haškog suda Theodor Meron izgovorio je povijesne riječi: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu”.

Pravomoćnom presudom Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je da dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač nisu bili članovi nikakvog udruženog zločinačkog pothvata i da nisu krivi za topničke napade na civilne ciljeve tijekom oslobodilačke akcije Oluja, a što je bio temelj prve nepravedne presude ICTY-a.

Val neopisive radosti i ushita zahvatio je cijeli hrvatski narod od Konavala do Vukovara, suze radosnice bile su na licima svih domoljuba i hrvatskih ljudi.

Emocije se nisu mogle obuzdati jer je pravda donešena: hrvatski ratni generali i heroji Domovinskog rata nevini su ljudi, a Hrvatska je slobodna zemlja bez ljage na oslobodilačkom ratu.

Iako su mnoge međunarodne i domaće strukture, pa i pojedini domaći mediji, trudili dokazati krivnju dvojice generala, te time i Hrvatske vojske i hrvatskog naroda – pravda je pobijedila! Povijesnom presudom skinuta je bilo kakva mogućnost ucjene prošlošću i političkog pozicioniranja na patnji hrvatskog naroda što su mnogi domaći i strani krugovi itekako priželjkivali nadajući se zatvoru za hrvatske junake.

Srbija je bila šokirana, a na licima nekih poznatih ljudi sa domaće političke scene nije se mogla sakriti razočaranost odlukom.

Na drugoj strani, tisuće Hrvata pohrlili su na trgove proslaviti ovu radosnu vijest, a crkve su bile ispunjenje vjernicima i molitvama zahvalnosti Bogu na uslišanju dugogodišnjih molitava za svoje generale.

Generali, heroji, naši osloboditelji, konačno su odahnuli čista obraza, a hrvatski narod je sa nadom krenuo u svjetliju budućnost!

 

Generali Gotovina i Markač na završnom dijelu vježbe ‘Velebit 18’

 

 

 

Gotovina: Naprijed možemo samo ako njegujemo optimizam i svaki dan teško radimo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. studenog 1991 – Napad na Split i pomorska bitka između HRM i ‘JRM’

Objavljeno

na

Objavio

U rano jutro 15. studenog 1991. godine s razarača “Split” “Jugoslavenske ratne mornarice” (JRM) počela je jaka topnička paljba po gradu Splitu.

Odabrani su ciljevi poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Pogođen je i trajekt “Vladimir Nazor” na kojemu su poginuli upravitelj stroja Dinko Maras i prvi časnik Jure Klapić. U napadu je ranjeno više splićana.

Plan JNA za hrvatsku obalu

14. i 15. studenog 1991. u splitskom akvatoriju vođena je bitka između malobrojnije i slabo naoružane Hrvatske ratne mornarice (HRM) i znatno naoružanije “Jugoslavenske ratne mornarice”.

U skladu sa planom vojske JNA da preuzme nadzor na dijelovima teritorija mlade hrvatske države, osobiti značaj imala je kontrola nad obalom Republike Hrvatske.

Otegotna okolnost za okupatorske snage je što na hrvatskoj obali nije bilo ‘pete kolone’ – domaćeg srpskog stanovništva koje je podizalo oružane pobune diljem Hrvatske. Na hrvatskoj obali živjeli su isključivo Hrvati, domoljubi vrlo motivirani za obranu svojih mjesta i domovine Hrvatske, piše narod.hr

Zbog toga je plan osvajanja hrvatske Dalmacije trebao krenuti iz dva smjera: iz zaleđa s jedne strane i sa mora sa druge strane.

Boj u Splitskom kanalu

Situacija u južnoj Hrvatskoj od rujna do studenog 1991.

Djelovanjem JRM-a u tom razdoblju uvjeti života u Dalmaciji, posebno na otocima, bili su na granici preživljavanja. Svi gospodarski kapaciteti su gotovo prestali s proizvodnjom, kopnene komunikacije su bile presječene, sve veće luke blokirane, a uzduž obalni i međuotočni plovni putovi pod stalnim nadzorom brodova JRM-a.

U uvjetima potpune prevlasti JRM-a na moru 12. rujna 1991. počela se stvarati Hrvatska ratna mornarica (HRM). U početku su se ustrojavale postrojbe koje su mogle učinkovito djelovati s obzirom na naoružanje i opremu s kojom se je u to vrijeme raspolagalo.

Oslobađanjem grada i luke Ploče (14. na 15. rujna), gdje su se, između ostalog, nalazila skladišta streljiva u Malim Barama i skladišta podvodnih mina u uvali Tatinje, HRM je došla do prvih moćnih oružnih sustava, a osvajanjem obalnih topničkih bitnica na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli, te preuzimanjem brodova iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku, stvoreni su uvjeti za stvaranje i opremanje snaga HRM-a.

Prvi dio bitke – 14. studeni 1991.

Zbog stalnih uznemiravanja od strane obalnih topničkih bitnica i diverzanata HRM-a,  JRM je 14. studenoga u područje Splitskog kanala poslala Taktičku grupu “Kaštela”. Većina se brodova rasporedila u kanalu između otoka Šolte i Čiova dok je patrolni čamac PČ-176 Mukos upućen nešto jugoistočnije kako bi nadzirao Splitska vrata.

Diverzanti HRM-a su tada u svom naoružanju imali i lako radio vođeno torpedo koje je izrađeno u Trogiru. Torpedo je usmjereno na patrolni čamac PČ-176 i oko 17,30 sati pogodilo brod u pramčani dio i teško ga oštetilo. Preživjela posada je u panici napustila brod (spasio ih je torpedni čamac TČ-224) ostavivši za sobom tri poginula mornara i važne brodske dokumente.

Oštećeni brod, u čije je oštećene pramčane prostore prodrlo more, ostao je plutati tako da su ga mještani Šolte ribarskim brodom doteglili i nasukali u uvali Stomorska, čime je spašen od potonuća. Kasnije je dotegljen u šibensko brodogradilište gdje je obnovljen i nakon toga uvršten u sastav HRM-a pod oznakom PB-62 Šolta.

Drugi dio bitke – 15. studeni 1991.

Nakon toga događaja Komanda Vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve brodove u najviši stupanj borbene pripravnosti i poslala brodove Taktičke grupe Kaštela i Taktičke grupe Vis u splitski akvatorij.

Ratni brodovi iz sastava TG “Vis” su u 00,50 sati 15. studenoga 1991. godine otvorili topničku paljbu po otocima Braču i Šolti gađajući mjesta Milnu i Grohote te topničke položaje HRM-a. Kako im topništvo HRM-a nije odgovorilo, nastavili su paljbu do 1,20 sati po naseljenim mjestima Milnoj na Braču i Gornjem Selu na Šolti, pri čemu je nanesena znatna materijalna šteta.

Kad je brodovlje JRM-a ponovo otvorilo paljbu po naseljima, zapovjednik šoltanske bitnice Marinča rat (4 x 88 mm) naredio je uzvraćanje paljbe.

Nakon izmjene paljbe, koja je trajala do 5,00 sati, brodovi TG “Vis” su bili prisiljeni povući se prema otoku Visu.

Istoga dana, u 6,00 sati, zapovjednik velikog patrolnog broda VPBR-31 Split je dao zapovijed za djelovanje po unaprijed “odabranim ciljevima” u Splitu. Ista je zapovijed upućena i drugim snagama JNA razmještenima po vojarnama u Splitu i Divuljama.

Snage JNA iz vojarni u nisu djelovale odmah sve dok brodovi iz sastava TG “Kaštela” nisu započeli žestoki topnički udar na grad Split oko 6,30 sati iz Splitskog kanala. U tom združenom napadu snaga JNA pogađani su “odabrani ciljevi” poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Na trajektu Vladimir Nazor, koji je bio privezan u gradskoj luci, smrtno su stradali Jure Kalpić, vođa stroja i Dinko Maras, upravitelj stroja, koji su se u vrijeme napada zatekli u teretnom prostoru trajekta, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Osim tih žrtava u Splitu je bilo ranjeno još šest civilnih osoba.

Topničke posade sa splitskih Kašjuna, s položaja Vela Straža na Šolti i s položaja Golo brdo na Braču su odmah uzvratile paljbu. Nešto poslije 7,00 sati brodovi JRM-a su odustali od daljnjeg djelovanja po civilnim ciljevima i paljbu su preusmjerili na obalne topničke bitnice HRM-a. U međusobnoj razmjeni vatre HRM nije imala gubitaka, a pogoci obalnog topništva su bili sve precizniji i granate su padale sve bliže brodovima JRM, iako su to bili pokretni ciljevi.

Srušena dva zrakoplova JNA

U međuvremenu je i protuzračna obrana (PZO) HRM-a imala pune ruke posla. Nepovoljnim razvojem situacije za brodove TG “Kaštela” uSplitskom kanalu prisilila je JRM da im u pomoć pozove 6 zrakoplova tipa Jastreb.

Djelovanjem PZO-a s otoka Brača oborena su 2 zrakoplova.

Sve preciznijom paljbom topnici HRM-a su znatno jačeg protivnika uskoro prisilili na odustajanje od borbe i povlačenje. Naime, nakon što su se pogoci topničkih bitnica opasno približili vojnom patrolnom brodu VPBR-u i raketnoj topovnjači RTOP-u, zapovjednik TG “Kaštela” je oko 08,00 sati 15. studenoga zapovjedio povlačenje svih brodova iz Splitskog kanala.

S obzirom na prosudbu čelnika JRM-a da su svi prolazi iz Splitskog kanala prema Visu bili minirani, brodovi su se povlačili obilaznom rutom, odnosno Bračkim i Neretvanskim kanalom.

Značaj bitke u splitskom akvatoriju za Hrvatsku

Bitka u Splitskom kanalu je izuzetno značajna za noviju hrvatsku povijest. Naime, to je prva samostalna borba te velika i konačna pobjeda snaga Hrvatske ratne mornarice nad znatno nadmoćnijim pomorskim snagama Jugoslavenske ratne mornarice u Domovinskom ratu.

Tom je pobjedom Hrvatska ratna mornarica deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika.

Jugoslavenska ratna mornarica je bila prisiljena na povlačenje iz unutarnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu.

(narod.hr)

 

U Splitu otvoren ‘Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju 2018.’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari