Pratite nas

Kolumne

Bosanski problem, spomenik Otomanske okupacije

Objavljeno

na

Ni jedan problem u svijetu nije proizveden u radionici u kojoj se zbiva, niti je djelo strana koje u njemu sudjeluju, i koje su pogođene njime. Gotovo uvijek to je uvozna roba, ostavština prošlosti i djelo sadašnjosti, ubačena kao neupotrebljivi materijal kod samog proizvođača. Uvijek je to, zapravo, proizvod smeće super sila sadašnjosti i kolonijalizatora iz prošlosti. Osvajačko kolonizatorske zemlje iz prošlosti veliki su nostalgičari za tim vremenom, te se nikako ne mire gubitkom oslobođenih zemalja, i ne prihvaćaju nikad u potpunosti njihov izabrani, skupo plaćeni, put u budućnost. Jednako tako ni imperije današnjeg vremena nisu sklone mirnom hodu oslobođenih zemalja, i uvijek im na putu prave probleme, uvjete, ucjene, i sve to s ciljem novog osvajanja. Prošle i sadašnje imperijalne države jednako se još uvijek osvajačko okupatorski ponašaju, željne stalnog ratovanja i osvajanja, ubijanja i porobljavanja, eksploatiranja i gaženja mali i nejaki naroda. One su, zapravo, i postale velike i moćne, carstva i imperije upravo kroz osvajanja i porobljavanja, eksploatiranja i siromašenja okupiranih naroda i zemalja.

I što su kolonizatorske, okupatorske i osvajačke zemlje bivale veće i jače, moćnije i bogatije porobljeni narodi i zemlje bivale su manje i nejače, slabije i siromašnije. Pustoš svakog predznaka ostavljala su imperija i carstva iza sebe u porobljenim zemljama. I dakako velike probleme, koji da, gotovo, zauvijek ostaju nerješivi, zbog čega te „oslobođene“ zemlje nikako da krenu u slobodnu i mirnu budućnost. Jer svi ti proizvedeni i ostavljeni problemi kasnije su prerastali u ratne sukobe na tim oslobođenim prostorima.

U nizu tih problema, kao ostavština i proizvod okupatora, najopasniji za budućnost oslobođene zemlje svakako je izvršena prisilna promjena nacije i vjere tijekom okupacije u porobljenoj državi. Zapravo, jedan, a možda i glavni, razlog okupacije, poglavito u prošlosti, je i bio u cilju prevođenja porobljenih naroda u vjeru okupatora. Poglavito je to bio cilj Otomanske imperije, koja je imala namjeru islamizirati cijeli svijet. U vrijeme njene krvavo zločinačke vladavine, i širenja na sve kontinente svijeta, islam se proširio u najvećoj mjeri, i gotovo da su svi porobljeni narodi morali prelaziti na islamsku vjeru.

Bosna i Hercegovina to najbolje potvrđuje, budući da u toj europskoj zemlji do turske okupacije nije bio zabilježen islam. I stoga, današnji problem u Bosni je zapravo problem iz prošlosti, kao ostavština turske polutisućljetne okupacije te zemlje i prisilne islamizacije kršćanskog naroda. To je problem koji u nekim vremenskim intervalima, poslije turskog povlačenja s europskih okupiranih prostora, prerasta u ratne sukobe. Taj problem stoga i nije bosanski proizvod, to je zlodjelo imperijalnog Otomanskog carstva. Zbog toga je to, gotovo, nerješiv problem, budući da na toj zemlji danas rastu plodovi koji nisu za tu europsku klimu i europsko podneblje, posijani turskim dankom u krvi, i zulumom kakav svijet nije poznavao do tada. Pa ni danas.

Tursko osvajanje i prisilno islamiziranje porobljenih kršćanskih naroda prvi je slučaj zločinačke globalizacije u novijoj svjetskoj povijesti. Bila je to globalizacija na turski način, a iz nje se mogu iščitati i posljedice ove današnje globalizacije. Iz tog turskog vremena ostali su mnogi problemi u nekad porobljenim zemljama, pogotovo u onim državama u kojima nisu, i usprkos zločinačkim metodama i prisilama, uspjeli cijeli narod prevesti na islam. Tu u takvim zemljama kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini gdje nisu uspjeli, zahvaljujući bosanskim ujacima, cijeli katolički narod prisiliti na islam, ostali su veliki problemi, sa stalnim opasnostima izbijanja ratnih sukoba. Na tako malom europskom prostoru prisilno su izmiješane velike nacionalne i vjerske razlike, koje gotovo da se više, posebno poslije građansko vjerskog rata devedesetih godina Dvadesetog stoljeća, nigdje ne susreću i ne zbližuju. Dapače, razlike i udaljenosti postale su veće, i na neki način svako je svakome stranac.

Beha muslimanima koji su prihvatili islam Turska i Iran postali su bliži od svakog beha susjeda, i tako se udaljili se ne samo od Hrvata i Srba, već i od one izvorne, temeljne, europske Bosne i Hercegovine, zbog čega je i ne doživljavaju domovinom. Za njih je domovina Turska, jer „Turska je naša mati, tako je bilo i tako će ostati“

I zato će bosanski problem, kao proizvod prošlosti, ostati još dugo nerješiv u budućnosti. Sve dotle dok beha muslimani ne prihvate druge beha narode i vjere, Bosnu kao europsku zemlju i nikako kao sredstvo muslimanskih zemalja u širenju islama.

Bosanskohercegovački problem današnjice, nažalost i budućnosti, zapravo je spomenik kojeg je sebi izgradilo Otomansko carstvo u svom zločinačko okupatorskom vremenu krvave vladavine na tim prostorima. Jednako tako taj spomenik danas Bošnjaci kipare za svoj ukus i imperije današnjice, kao nadograđeno zdanje za budućnost. Između tih kolonijalista iz prošlosti i sadašnjosti i nema razlika, jer ni jedni ni drugi ne daju da Bosnu po svom kiparskom znanju uređuju njeni narodi, ni Orijentalnim ni Bizantskim već europskim umijećem i kiparstvom. Samo takva Bosna ima budućnost.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari